Pravo na neraspoznatljivost

U jednom razgovoru¹Wild, Nettie, director. A Place Called Chiapas. National Film Board of Canada, 1998. Film. iz devedesetih, smještenom u kontekst zapatističkog pokreta u Chiapasu, novinari se uporno vraćaju istom pitanju: tko je zapravo Subcomandante Marcos. Inzistiranje na imenu, licu i biografiji proizvodi pritisak identifikacije, zahtjev da se politički subjekt svede na stabilan, prepoznatljiv identitet. Odgovor, međutim, izostaje. Marcos se povlači u šutnju, ironiju i polušalu, sustavno odbijajući da njegovo ime bude vezano uz jednu osobu. Ne radi se o strategiji skrivanja, nego o pomaku u samoj logici identiteta: Marcos nije vlastito ime, nego politički znak; ne individualni subjekt, nego figura koja cirkulira. U jednom trenutku pojašnjava da bi njegova potpuna identifikacija predstavljala problem za vojsku. Ako Marcos nestane s prekrivenim licem, bilo tko od njih može navući masku i postati Marcos. Maska ovdje nije u službi izbjegavanja odgovornosti, već u funkciji umnažanja identiteta koji postaje kolektivan, zamjenjiv, i istodobno izmiče režimima evidencije i kontrole.

Imperativ vidljivosti ne djeluje samo kroz arhive i podatkovne režime, nego i kroz tijela, objekte i načine gledanja. Vidljivost se pritom rijetko predstavlja kao prisila; ona se legitimizira kao uvjet slobode, napretka i društvene povezanosti. Upravo u toj zamjeni, gdje se prisila identificiranja prikazuje kao emancipacija, postaje jasno da vidljivost nije puki epistemološki zahtjev, nego normativni okvir koji određuje koje se oblike postojanja smatra prihvatljivim. U liberalno-sekularnim diskursima sloboda se često definira kroz izloženost: biti slobodan znači biti vidljiv, javan, čitljiv. No ta vidljivost nikada nije neutralna. Ona je uvijek strukturirana pogledom koji već unaprijed zna što želi vidjeti i kako to treba izgledati.

U tom smislu, zahtjev za razotkrivanjem –  bilo tijela, kulture ili povijesti –  ne proizlazi iz brige za subjekt, nego iz potrebe da se subjekt uklopi u postojeći poredak značenja. Vidljivost tada funkcionira kao dokaz pripadnosti: pokazivanje tijela, objekata, odnosno priča postaje znak usklađenosti s dominantnim vrijednostima, dok se odbijanje pokazivanja čita kao prijetnja, zaostalost ili neprijateljstvo prema “slobodnom društvu”. Ova logika izravno se preslikava i u muzeološke i arhivske prakse, osobito u kontekstu kolonijalno otuđenih predmeta i znanja. 

Tradicionalna obrana zapadnih muzeja dugo se temeljila na ideji da je vidljivost sama po sebi (etička) vrijednost: predmeti su, tvrdilo se, spašeni jer su izloženi, dostupni istraživačima i uklopljeni u univerzalnu kulturu. Strah da bi restitucija značila nestanak, povlačenje objekata iz javnog pogleda, otkriva duboko ukorijenjeno uvjerenje da ono što nije vidljivo prestaje postojati u povijesnom smislu za sve. Kao da je postojanje uvjetovano izloženošću, a briga za objekte zamjenjuje pravo zajednica na vlastite odnose s njima. U toj paradigmi, objekt se tretira kao već mrtav, kao materijal koji mora ostati trajno prisutan, očuvan i izložen, bez mogućnosti povlačenja, transformacije ili povratka u drugačiji životni kontekst. Vidljivost se tu nameće kao produžetak kolonijalnog odnosa, ne više kroz otvoreno nasilje, nego kroz zahtjev da se sve pokaže, klasificira i učini dostupnim.

Odbijanje reprodukcije slike, povlačenje iz izložbenog režima ili inzistiranje na privremenoj ili trajnoj nevidljivosti postaje stoga politički čin: ne kao negacija povijesti, nego kao osporavanje prava Zapada da bude njezin stalni posrednik. Kritika vidljivosti nužno je i kritika samog načina gledanja, koji se predstavljaju kao neutralni, znanstveni ili estetski, a duboko su obilježeni kolonijalnim razlikama. U ovom kontekstu vidjeti znači ovladati: pogled postaje čin potvrđivanja pozicije moći, a sama vizualnost pretvara se u sredstvo održavanja poretka. Ako modernost možemo razumjeti kao epistemologiju koja privilegira otkrivanje, razotkrivanje i pristup, tada je odbijanje vidljivosti način da se takva epistemologija dovede u pitanje. Suprotstaviti se zahtjevu za stalnim pristupom ne znači zagovarati tajnovitost kao vrijednost po sebi, nego priznati da nisu svi odnosi zasnovani na izloženosti.

Glissantovo pravo na neraspoznatljivost (right to opacity) ovdje se može čitati kao zahtjev za drugačijom etikom i politikom gledanja: etikom koja ne izjednačava slobodu s razotkrivanjem niti znanje s potpunom dostupnošću. U tom smislu, fragmentirani arhivi, nereproducirane slike i povučeni objekti ne predstavljaju manjak, nego granicu. Oni označavaju točke na kojoj pogled mora zastati i prepoznati vlastitu povijest, vlastite interese i poziciju moći. Jedan od načina razotkrivanja specifičnost modernog, zapadno-centričnog epistemološkog režima gledanja jest usmjeriti pozornost prema praksama koje mu izmiču, npr. kulturne ili društvene forme koje se oslanjaju na selektivnu vidljivost, ograničen pristup ili namjernu/svjesnu tajnost. Kao primjer slične dinamike možemo spomenuti afrobrazilsku religijsku praksu candomblé, gdje se ritualna znanja i simboli čuvaju unutar iniciranog kruga članova i nisu dostupni vanjskim promatračima. 

Vrijedi se osvrnuti i na učestale postupke u dokumentarnim filmovima i suvremenim umjetničkim praksama koji svjesno koriste selektivne strategije snimanja i naracije. U takvim radovima scene nasilja ili identiteti protagonista namjerno se ne razotkrivaju u cijelosti, već ostaju djelomično skriveni, fragmentirani ili posredovani. Ta odluka ne proizlazi iz estetskog nedostatka, nego iz etičke i političke pozicije koja prepoznaje da potpuna vidljivost često proizvodi novu vrstu izloženosti i ranjivosti. U Glissantovu smislu, riječ je o pravu na neraspoznatljivost: odbijanju da se subjekt u potpunosti učini čitljivim kako bi se uopće mogao očuvati odnos. Istodobno, kako pokazuje Azoulay, takvi postupci razotkrivaju nasilje ugrađeno u same režime vizualnosti koji od slike zahtijevaju da bude dokaz, svjedočanstvo i vlasništvo. Selektivna vidljivost ili namjerna neraspoznatljivost u tim kontekstima ne funkcioniraju kao uskraćivanje znanja, nego kao način očuvanja značenja i otpora prema zahtjevu za transparentnošću koji služi logikama kontrole. Ove prakse otvaraju prostor za kritičko promišljanje same logike identifikacije i razotkrivanja, pokazujući da vizualna dostupnost nije univerzalna ni neutralna kategorija, nego povijesno i politički strukturiran instrument održavanja moći i hegemonije.

U mnogim kulturnim praksama, uključujući i suvremene umjetničke i dokumentarne postupke, značenje ne proizlazi iz javne izloženosti, nego iz režima ograničenog pristupa u kojem je znanje situirano, relacijsko i vezano uz određenu zajednicu. Takve prakse dovode u pitanje pretpostavku da vidljivost sama po sebi proizvodi znanje, vrijednost ili emancipaciju, te ukazuju na to da pretjerana izloženost može isprazniti značenje, neutralizirati moć ili narušiti odnose koji nisu strukturirani pogledom izvana. Primjeri koje Ariella Azoulay analizira u knjizi Potential History: Unlearning Imperialism (London: Verso, 2019) osobito su važni jer razotkrivaju nasilje koje nastaje u trenutku kada se objekt, gesta ili povijest istrgnu iz vlastitih relacijskih i političkih uvjeta postojanja kako bi se uklopili u imperijalni režim vidljivosti. 

Artefakti koji su stoljećima funkcionirali unutar zajednice ne kao reprezentacije, nego kao aktivni sudionici društvenog života, ulaskom u muzej bivaju prekodirani: njihova se vrijednost transformira u izložbenu vrijednost, a njihova se povijest reducira na ono što je vidljivo, objašnjivo, prevedivo i prikladno za univerzalizirani javni pogled. Priznati nerazumijevanje takvih objekata ne znači tek priznati kulturnu razliku, nego prihvatiti mogućnost da njihova funkcija uključuje i odbijanje da budu viđeni. Azoulay pritom ne nudi romantičnu obranu tajne, nego zahtjev za drugačijim odnosom prema institucijama znanja. Muzej, arhiv i sveučilište nisu neutralni prostori reprezentacije, nego epistemološki aparati oblikovani modernističkim idealima dostupnosti, klasifikacije i trajne prisutnosti.

Dakle, ključno pitanje nije samo kako reprezentirati izbrisane ili utišane povijesti, nego kako prepoznati oblike bivanja i odnosa koji su sustavno potiskivani upravo zato što se nisu dali stabilizirati u vizualnom, arhivskom ili narativnom obliku. Što se gubi u svijetu u kojem nešto mora biti pokazano da bi bilo priznato?

Napetost koja snažno obilježava suvremene umjetničke i kustoske diskurse proizlazi iz dvostrukog zahtjeva: s jedne strane, političke nužnosti reprezentacije marginaliziranih iskustava i osporavanja hegemonijskih narativa; s druge, imperativa da se ispune praznine, ispričaju neispričane priče i učine vidljivima odsutnosti. Jezik kojim se te odsutnosti često artikuliraju pretpostavlja neistraženi teritorij koji čeka da bude otkriven, imenovan i mapiran. Takav pristup, međutim, riskira ponavljanje iste ekstraktivne logike: ono što je bilo skriveno ponovno se čini vidljivim, ovaj put u ime kritike. Pitanje koje se pritom rijetko postavlja jest komu ta vidljivost služi i tko snosi njezine epistemološke, političke i materijalne posljedice.

Razumjeti modernost kao projekt koji slobodu i emancipaciju izjednačava s razotkrivanjem znači otvoriti prostor za drugačije oblike znanja. Ne zahtijevaju sve praznine da budu ispunjene; neka nerazumijevanja ne predstavljaju manjak, nego granicu, onu koja može štititi odnose, sjećanja ili živote od ponovnog prisvajanja. Takva potreba za neraspoznatljivošću nije apstraktna ili teorijska gesta, nego se jasno očituje u suvremenim političkim borbama, primjerice u raspravama o prekrivanju lica na prosvjedima, u javnimom prostorima. 

Francuski zakoni iz 2010. godine, kojima se zabranjuje nošenje burke i nikaba u javnosti, kao i ponavljane sankcije i društvena stigmatizacija žena koje na plažama nose burkini, ilustriraju način na koji država regulira vidljivost pod krinkom sekularnosti, javnog reda i sigurnosti. Iako se takve mjere predstavljaju kao univerzalne i neutralne, u praksi one ciljaju upravo marginalizirane skupine, ponajprije muslimanke, namećući im obvezu vidljivosti u strogo kontroliranim i normativno definiranim oblicima. Vidljivost se tako ne pojavljuje kao jamstvo slobode, nego kao instrument nadzora, discipliniranja i političkog upravljanja tijelima.

Slično tome, u Nizozemskoj je nedavno predložena zabrana nošenja pokrivala za lice na demonstracijama, opravdavana zaštitom javnog reda i sigurnosti. Takvi zahtjevi ne djeluju samo kao preventivne mjere, nego potvrđuju hijerarhiju između onih kojima je anonimnost dopuštena i onih čija se vidljivost zahtijeva kako bi bili identificirani, klasificirani i nadzirani. U kontekstu masovnih propalestinskih, ali i drugih prosvjeda usmjerenih protiv kolonijalnog i rasnog nasilja, inzistiranje na identifikaciji funkcionira kao dio šireg sigurnosnog aparata i ne može se odvojiti od logike političke kontrole. Vidljivost u tom okviru ne štiti pravo na prosvjed, nego ga preoblikuje u upravljivu i nadziranu praksu. 

Kao i u regulaciji tijela u javnom prostoru ili u muzejskim režimima izlaganja, vidljivost ovdje nije neutralna, nego normativno strukturirana. Stoga se ponovno nameće isto pitanje: čija se sigurnost štiti i po koju cijenu? Kada se pravo na neraspoznatljivost ili nevidljivost suspendira u ime kolektivne slobode, nužno je zapitati se tko je uključen u taj kolektiv, a tko ostaje njegov objekt.

Vratimo li se na Marcosa, jasno je daneraspoznatljivost ne predstavlja devijaciju, nego se pojavljuje kao strategija, koja sprječava redukciju političkog djelovanja na podatke, dosjee ili dokazni materijal. Ona funkcionira kao obrana od epistemoloških i represivnih režima koji djelovanje priznaju tek onoliko koliko ga mogu identificirati, kategorizirati i arhivirati. U tom je smislu nemoguće zaobići Édouarda Glissanta, martinikanskog pjesnika i filozofa čije se mišljenje razvija iz povijesnog iskustva kolonijalizma, ropstva i raseljavanja, ali i iz nastojanja da se promisli odnos koji ne počiva na dominaciji niti na potpunom razumijevanju Drugoga. U Poetici odnosa (Poétique de la relation, 1990) i povezanim tekstovima, Glissant kritizira zapadnu epistemološku tradiciju u kojoj se razumijevanje poistovjećuje s redukcijom: razumjeti znači objasniti, prevesti i učiniti transparentnim.

Kolonijalni pogled, u tom smislu, nije tek pogled koji vidi, nego pogled koji zahtijeva potpunu vidljivost i čitljivost kako bi mogao klasificirati, upravljati i posjedovati. Nasuprot toj logici, Glissant formulira pravo na neraspoznatljivost, pravo da se ne bude u potpunosti shvaćen, razložen ili preveden kako bi odnos uopće bio moguć. Neraspoznatljivost ovdje ne označava zatvorenost ni odbijanje komunikacije, nego njezin uvjet, mogućnost odnosa koji ne pretpostavlja epistemološku asimetriju moći. To pravo proizlazi iz konkretnih povijesnih uvjeta nasilja i prisile te se ne može odvojiti od pozicije onih čiji su životi i kulture stoljećima bili izloženi zahtjevu za potpunim pogledom.

U suvremenoj teoriji Glissantovu misao dalje razrađuje Andrea Soto Calderón, osobito u području estetike i politike percepcije (La performatividad de las imágenes, 2018). Polazeći od Glissanta, ona neraspoznatljivost ne shvaća kao stanje ili identitetsku oznaku, nego kao relacijsku praksu, način na koji se odnosi, slike i značenja pojavljuju bez potpune stabilizacije ili fiksiranja. Za Soto Calderón, neraspoznatljivost nije suprotnost vidljivosti, nego intervencija u režime percepcije koji određuju što se može vidjeti, razumjeti i priznati. Time se neraspoznatljivost premješta iz sfere pukog skrivenog u područje onoga što izmiče instrumentalizaciji, ali ostaje prisutno. 

Takvo je čitanje važno jer sprječava da se Glissantovo pravo na neraspoznatljivost bude reducirano na apstraktnu ili individualiziranu gestu. Kod Soto Calderón, neraspoznatljivost je uvijek situirana i politična, pojavljuje se u pukotinama reprezentacije, u neodređenosti slike, u onome što je vidljivo, ali se opire potpunoj čitljivosti, u trenucima kada značenje ne može biti konačno zaključano. Upravo zato, neraspoznatljivost ne predstavlja bijeg iz svijeta vidljivog, nego način da se poremeti njegova hegemonijska organizacija.

Povezujući Glissanta s analizama suvremenih režima slike, arhiva i nadzora, Soto Calderón omogućuje da se pravo na neraspoznatljivost razumije kao teorijski i praktični alat za promišljanje fragmenata, šutnji i nečitljivosti, ne kao manjkova znanja, nego kao uvjeta pravednijih odnosa. U širem kontekstu umjetnosti, arhiva i svakodnevnih praksi, rad protiv imperativa stalne vidljivosti i razotkrivanja ne podrazumijeva odbacivanje slika ili reprezentacije, nego kritičko preispitivanje njihove uloge u suvremenim režimima kontrole i proizvodnje narativa. 

Radi se o praksi koja se kreće između osobnog i kolektivnog, između povijesno lociranog i imaginativnog, bez ambicije da ponudi jedinstveno rješenje. Neraspoznatljivosti, kako Glissant piše, mogu koegzistirati i ispreplitati se; razumjeti ih znači obratiti pažnju na teksturu odnosa, a ne inzistirati na razlaganju njihovih sastavnica. U svijetu koji sve snažnije zahtijeva potpunu transparentnost tijela, povijesti i podataka, inzistiranje na toj teksturi postaje čin političke odgovornosti.

 

Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2025. godini.

 

Literatura

Glissant, Édouard, Poetics of Relation (original: Poétique de la relation), translated by Betsy Wing, University of Michigan Press, Ann Arbor, 1997.

Soto Calderón, Andrea, Imágenes que resisten. La genealogía como método crítico, Ajuntament de Barcelona / La Virreina Centre de la Imatge, Barcelona, 2023.

Azoulay, Ariella Aïsha, Potential History: Unlearning Imperialism, Verso Books, London, 2019.

 

Bilješke:

• 1
  Wild, Nettie, director. A Place Called Chiapas. National Film Board of Canada, 1998. Film.