Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma

Knjiga Lilijane Burcar, „Restavracija kapitalizma, repatriarhalizacija družbe“, koju je 2015. godine u Ljubljani izdala nakladnička kuća Sophia, kroz usporedbu dvaju dijametralno suprotstavljenih društveno-ekonomskih sustava, kapitalizma i socijalizma, vrlo analitički i značajnom količinom statističkih podataka skreće pozornost na aktualne društvene procese, paralelno podsjećajući na uglavnom zaboravljeno i često demonizirano socijalističko nasljeđe koje bi nam svakako trebalo poslužiti u promišljanju drugačijih pravaca budućeg društvenog razvoja.

Glavnom tezom autorica utvrđuje da socijalizam i kapitalizam na različite načine djeluju na položaj žena u društvu, što se ocrtava kroz niz različitih pristupa institucionalnim aranžmanima. Dok izneseni podaci pokazuju kako je socijalizam stremio dokidanju institucionalnog patrijarhata, za kapitalizam se može reći da se uvijek iznova pokazuje kao neprijateljem žena. Kako se tvrdi, zbog smanjenja troškova održavanja sadašnje i buduće radne snage kapitalizam sistemski utvrđuje i reproducira patrijarhat, smještajući žene u privatnu sferu i drugorazredni položaj te primoravajući ih na ovisnost o partnerima. Analiza pokazuje da garantiranjem deklarativnih i formalnih prava kapitalističke države štite interese kapitala, omogućujući tek povlaštenom dijelu najbogatijih žena da uživaju plodove liberalnog poretka.

Burcar poseban naglasak stavlja na postsocijalističke prostore, za koje tvrdi da su u procesu restauracije kapitalizma podvrgnuti i repatrijarhalizaciji društva. Ističući niz institucionalnih mjera, čije mijene jasno svjedoče ovom procesu, autorica zorno prikazuje da na postsocijalističkim prostorima dolazi do ponovnog utvrđivanja dihotomija javno/privatno, odnosno produktivno/reproduktivno, tj. neproduktivno, s ciljem eksternalizacije troškova kapitala. Pritom se prednost pri uspostavljanju ovih društvenih koordinata daje konzervativnim ideologijama o obitelji i rodu, te je u tom smislu, kako Burcar ističe, postsocijalistička tranzicija, čiji tempo varira od zemlje do zemlje, eufemizam za regresiju.

U ovom kratkom pregledu izdvojit ću nekoliko momenata koji se tiču institucionalnih mehanizama kojima se regulira sustav skrbi o djeci, te pitanja izostanka recepcije stručne literature koja se bavi emancipacijskim dosezima realsocijalizama. Prvu temu biram jer mi se čini da upravo ona ukazuje na jedan od segmenata koji su izostali u javnoj raspravi oko Istanbulske konvencije. Rasprava se vrtjela oko pitanja sadržaja kojim se planira podučavati vrtićki uzrast, no nije se potegnulo pitanje u kojoj će mjeri djeca u budućnosti imati pristup predškolskom odgoju, hoće li sadašnja i buduća vlast usvajati institucionalne mjere koje će poticati rasterećenje svih žena od kućanskog rada itsl. Pitanje skrbi o djeci, kako je izloženo u ovoj knjizi, upućuje nas na razmišljanje o društvenim uvjetima koji dovode do financijske ovisnosti žena i njihove izoliranosti u privatnosti kućanstva, te stoga potencijalne izloženosti nasilju kako samih žena, tako i djece. Druga tema mi se čini važnom jer se dotiče prijepora na široj lijevoj sceni kada je riječ o socijalističkoj prošlosti. I dok se revizionizam desnice, barem iz lijevo orijentiranih pozicija, osuđuje, liberalni revizionizam uvelike je normaliziran i nedovoljno kritički reevaluiran, te se svijetli primjeri iz lokalne, odnosno regionalne i globalne prošlosti, često odbacuju pod pritiscima određenih ideja, poput one o totalitarizmu. Upravo usporedba prošlosti i sadašnjice ukazuje na postojanost klasne dinamike koju najbolje možemo sagledati iz tradicija koje se odbacuju kao utopijske greške. Knjiga u tom smislu donosi zanimljive presjeke situacija iz različitih razdoblja, poglavito europske prošlosti, koji jasno pokazuju da je socijalistički projekt dio nasljeđa od kojega još uvijek možemo učiti.

Burcar pokazuje da je za prostore bivšeg socijalističkog bloka u procesu restauracije kapitalizma bilo karakteristično snižavanje naknada za porodiljni i roditeljski dopust, kao i povećanje trajanja samih dopusta. Istovremeno je, ističe, došlo do uništavanja mreže javne i dostupne skrbi o djeci, te uvođenja manjeg broja privatnih i profitno orijentiranih ustanova za skrb i odgoj djece koje si većina žena ne može priuštiti. Zbog toga žene sve češće ostaju kod kuće s djecom ili stupaju na tržište rada kao prekarno zaposlene. Razmjeri prisutnosti ovakvih oblika rada možda se najbolje ocrtavaju kroz statističke podatke Eurostata koji govore da je u Europskoj uniji u 2014. godini gotovo trećina žena bila zaposlena upravo na nepuno radno vrijeme (259. str.).

O razlici pristupa socijalističkih i kapitalističkih država pitanju dostupnosti sustava skrbi o djeci, o kojem uvelike ovisi mogućnost stupanja žena na tržište rada, možda najzornije svjedoči izneseni primjer Istočne i Zapadne Njemačke (205-209. str.). Tako je 1985. godine u Istočnoj Njemačkoj u cjelodnevne predškolske ustanove bilo uključeno 91 posto cjelokupne populacije djece, dok podaci za 1987. godinu u Zapadnoj Njemačkoj pokazuju da je u jaslice i vrtiće bilo moguće upisati svega 3 posto djece mlađe od 3 godine i tek oko polovicu preostale predškolske djece. Situacija se u Istočnoj Njemačkoj, kao i ostatku postsocijalističkog prostora, u narednim desetljećima dramatično promijenila, o čemu možda najbolje svjedoči podatak da je 2002. godine broj raspoloživih mjesta u predškolskim ustanovama Istočne Njemačke obuhvaćao tek 35 posto cjelokupne generacije.

Kako navodi Burcar, jedini razlog zbog kojega javna mreža skrbi o djeci na jugoslavenskom prostoru u procesu restauracije kapitalizma nije pogođena u istoj mjeri kao u postsocijalističkim zemljama srednje i istočne Europe, jest drugačija logika na kojoj se temeljila izgradnja te javne mreže (209-212. str.). Dok su u srednjoeuropskim i istočnoeuropskim socijalističkim zemljama ustanove za skrb o djeci bile vezane uz radna postrojenja, u Jugoslaviji su one razvijane s obzirom na mjesto prebivališta. Zbog toga je nakon deindustrijalizacije jugoslavenski prostor ipak zadržao mogućnost očuvanja cjelodnevne mreže javnih ustanova za skrb o djeci.

Kako se objašnjava, razlog zbog kojeg dolazi do degradacije ranije prisutne mreže za skrb i odgoj djece, leži u činjenici da je za kapital puno isplativije i pogodnije prenijeti ovaj rad na ramena pojedinačnih žena, nego se posvetiti ulaganju u javnu infrastrukturu za skrb o djeci te obrazovanje stručnog kadra. No, kako autorica ističe, u interesu je djece da budu uključena u javnu mrežu skrbi jer se tu, osim rasterećenja žena od reproduktivnog rada, radi i o potrebi da djeca od najmlađih dana uđu u proces socijalizacije uz stručno educirani kadar. Stoga je, navodi, važno da kao društvo težimo uspostavi javne i dostupne mreže kako ne bi došlo do klasnog raslojavanja već u toj, za djecu najranjivijoj dobi.

Također, zanimljivo je istaknuti kako je pravo žena da se vrate na isto radno mjesto nakon porodiljnog i dopusta za skrb i odgoj djece u socijalističkoj Jugoslaviji bilo zagarantirano još od 1946. godine, dok je na kapitalističkom Zapadu formalno zagarantirano tek 1996. godine i to na razini europske direktive koja nije precizirala način na koji će se to pravo manifestirati u pojedinačnim zakonodavstvima (89. str.). No, čak i tako uvedeno pravo ne znači više od slova na papiru jer je mreža za skrb o djeci na Zapadu bila slabo razvijena, zbog čega je ženama, barem onima slabijeg i prosječnog imovinskog statusa, onemogućeno da to pravo iskoriste. Burcar objašnjava kako su žene u kapitalističkim društvima nakon nastupanja materinstva potisnute na samu marginu tržišta rada upravo zbog specifičnih režima porodiljnog i roditeljskog dopusta te izostanka javne i dostupne mreže ustanova za skrb i odgoj djece. Toj margini tržišta rada Burcar se detaljnije posvećuje u posljednjem poglavlju, objašnjavajući problematiku rada na nepuno radno vrijeme, rada od kuće, dopunskog rada u privatnim firmama i obiteljskim poduzećima te mikropoduzetništva. Sve u svemu, ustvrđuje autorica, postsocijalističke države približile su se zapadnoeuropskim modelima institucionalnog pristupa skrbi o djeci te je važno imati na umu da upravo takav institucionalni pristup žene dugoročno uklanja s tržišta rada i stavlja u ulogu neplaćenih reproduktivnih radnica u privatnosti doma.

Treće poglavlje knjige bavi se problemima postsocijalističke marksističke ljevice te navodi niz zamki u koje je upao zapadni marksistički feminizam. Burcar se kritički osvrće na učestalu degradaciju postignuća samoupravnog socijalizma. Kritizira mlade antifašistkinje i marksistkinje zbog prihvaćanja teze liberalnog i zapadnoeuropskog marksističkog feminizma, kako se u Jugoslaviji nakon ukidanja AFŽ-a prekida emancipatorno djelovanje žena. Vida Tomšič na tom tragu pokazuje da se AFŽ 1950-ih, kada je ukinut, pokazao kao suvišno tijelo jer je bio uspostavljen pretežno na volonterskom radu, a institucionalna situacija u jugoslavenskom društvu uspostavila je infrastrukturu zbog koje je napore bilo moguće usmjeriti u sistemske promjene, koje su osiguravale visok stupanj socijalizacije reproduktivnog rada posredstvom države.

Također, članice i članovi komunističke partije od početaka djelovanja bili su svjesni problema odvajanja ženske problematike u okviru zasebne organizacije, odnosno da to podrazumijeva oblik marginalizacije koji i danas predstavlja čest problem, prisutan i na suvremenoj ljevici.^[1] Stoga, Burcar tvrdi da inzistiranja na AFŽ-u kao jedinom izrazu feminističkih težnji nisu ništa doli pristajanje uz tipično liberalno poimanje koje inzistira na NGO-ovskom pristupu te pokušava prikazati socijalizam kao nepravedan i totalitaran sustav. U prilog tome govori i činjenica da je Jugoslavija bila jedna od najglasnijih zemalja u UN-u kada su posrijedi bila feministička pitanja. Sve navedeno potkrijepljeno je iscrpnim podacima koji prikazuju institucionalne razmjere rasterećenja žena od reproduktivnog rada u domaćinstvima.

Nadalje, autorica ukazuje da se ne treba previše čuditi što je došlo do zatiranja činjenica o emancipacijskim dosezima jugoslavenskog socijalizma, odnosno da su domaće mlade feministkinje prihvatile narative zapadnomarksističkih feministkinja, jer je knjižnični fond na našim prostorima nakon 1991. godine, uslijed revizionističkog naleta, u velikoj mjeri bio uništen pa nisu imale izbora nego posegnuti za literaturom zapadnih teoretičarki te se pozivati na teorije koje su im bile dostupnije. Također napominje kako je greška i boljka zapadnih marksistkinja pak bila što se njihov pokret, odnosno drugi val feminizma i djelovanja ususret drugom valu, odigrao dobrim dijelom uz oslanjanje na feminističke pokrete u SAD-u, gdje je vladala hajka na komunizam, a zbog čega im nije bila dostupna literatura iz Sovjetskog saveza, koja je nastajala 1920-ih i 1930-ih godina, oslanjajući se na institucionalizaciju feminizma, tj. podruštvljenje reproduktivnog rada u praksi. Zbog tog izostanka recepcije realsocijalističkih dosega zapadne su se marksističke feministkinje priklonile razvijanju teorije dualnih sistema u kojoj se patrijarhat i kapitalizam promatraju kao odvojeni, zapravo ponekad čak i kao sustavi koji se nalaze u konfliktu, s obzirom na to da je ekonomski liberalizam obećavao slobodu izlaska na tržište rada.

Naime, Burcar ističe kako prema teoriji dualnih sistema muška dominacija prethodi kapitalizmu, ali se teorijski naslanja na radove Marxa i Engelsa koji su u skladu sa svojim vremenom uglavnom ponudili biologistička objašnjenja orođene podjele rada, iako je moguće da jednostavno nisu stigli razraditi svoje teorije, u kojima ipak postoje naznake onoga što su Kolontaj, Zetkin i Lenjin tijekom 20-ih i 30-ih uspostavili kao teorijske temelje za emancipatorne društvene promjene. Dakle, teorija dualnih sistema problem vidi u pojedinačnim muškarcima, a ne u kapitalističkom sistemu kao takvom, što proizlazi iz političko-ekonomski dekontekstualiziranog pogleda na društvene i obiteljske odnose. Na temeljima teorije dualnih sistema reproduktivni rad u najvećoj se mjeri promatra kroz prizmu zadovoljavanja potreba muškaraca u privatnosti domaćinstva kako bi mogli „slobodno“ izaći na tržište rada, odnosno djelovati u javnoj sferi, dok se zanemaruju druge dimenzije reproduktivnog rada, poput skrbi o djeci, starijima te bolesnima – upravo oni segmenti reproduktivnog rada kojima se ozbiljno pristupalo u socijalističkim uređenjima.

U nadi da će ovaj kratak pregled poslužiti kao nagovor za buduće čitanje, ako već ne u slovenskom originalu, onda u hrvatskom prijevodu, kojega možemo očekivati u 2019. godini, zaključila bih ukratko da knjiga pruža iznimno važne i sveobuhvatne uvide u mnogobrojne segmente analize uloga koje žene i muškarci imaju u kapitalističkom sustavu, ukazujući na kolektivni interes u opiranju institucionalnoj repatrijarhalizaciji.