Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma

Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.

Detalj na naslovnici knjige s koloriziranim prikazom mlade partizanke iz Sutivana, 1943. godine (izvor).
Knjiga Lilijane Burcar, „Restavracija kapitalizma, repatriarhalizacija družbe“, koju je 2015. godine u Ljubljani izdala nakladnička kuća Sophia, kroz usporedbu dvaju dijametralno suprotstavljenih društveno-ekonomskih sustava, kapitalizma i socijalizma, vrlo analitički i značajnom količinom statističkih podataka skreće pozornost na aktualne društvene procese, paralelno podsjećajući na uglavnom zaboravljeno i često demonizirano socijalističko nasljeđe koje bi nam svakako trebalo poslužiti u promišljanju drugačijih pravaca budućeg društvenog razvoja.
 
Glavnom tezom autorica utvrđuje da socijalizam i kapitalizam na različite načine djeluju na položaj žena u društvu, što se ocrtava kroz niz različitih pristupa institucionalnim aranžmanima. Dok izneseni podaci pokazuju kako je socijalizam stremio dokidanju institucionalnog patrijarhata, za kapitalizam se može reći da se uvijek iznova pokazuje kao neprijateljem žena. Kako se tvrdi, zbog smanjenja troškova održavanja sadašnje i buduće radne snage kapitalizam sistemski utvrđuje i reproducira patrijarhat, smještajući žene u privatnu sferu i drugorazredni položaj te primoravajući ih na ovisnost o partnerima. Analiza pokazuje da garantiranjem deklarativnih i formalnih prava kapitalističke države štite interese kapitala, omogućujući tek povlaštenom dijelu najbogatijih žena da uživaju plodove liberalnog poretka.
 
Garantiranjem deklarativnih i formalnih prava kapitalističke države štite interese kapitala, omogućujući tek povlaštenom dijelu najbogatijih žena da uživaju plodove liberalnog poretka
Burcar poseban naglasak stavlja na postsocijalističke prostore, za koje tvrdi da su u procesu restauracije kapitalizma podvrgnuti i repatrijarhalizaciji društva. Ističući niz institucionalnih mjera, čije mijene jasno svjedoče ovom procesu, autorica zorno prikazuje da na postsocijalističkim prostorima dolazi do ponovnog utvrđivanja dihotomija javno/privatno, odnosno produktivno/reproduktivno, tj. neproduktivno, s ciljem eksternalizacije troškova kapitala. Pritom se prednost pri uspostavljanju ovih društvenih koordinata daje konzervativnim ideologijama o obitelji i rodu, te je u tom smislu, kako Burcar ističe, postsocijalistička tranzicija, čiji tempo varira od zemlje do zemlje, eufemizam za regresiju.
 
U ovom kratkom pregledu izdvojit ću nekoliko momenata koji se tiču institucionalnih mehanizama kojima se regulira sustav skrbi o djeci, te pitanja izostanka recepcije stručne literature koja se bavi emancipacijskim dosezima realsocijalizama. Prvu temu biram jer mi se čini da upravo ona ukazuje na jedan od segmenata koji su izostali u javnoj raspravi oko Istanbulske konvencije. Rasprava se vrtjela oko pitanja sadržaja kojim se planira podučavati vrtićki uzrast, no nije se potegnulo pitanje u kojoj će mjeri djeca u budućnosti imati pristup predškolskom odgoju, hoće li sadašnja i buduća vlast usvajati institucionalne mjere koje će poticati rasterećenje svih žena od kućanskog rada itsl. Pitanje skrbi o djeci, kako je izloženo u ovoj knjizi, upućuje nas na razmišljanje o društvenim uvjetima koji dovode do financijske ovisnosti žena i njihove izoliranosti u privatnosti kućanstva, te stoga potencijalne izloženosti nasilju kako samih žena, tako i djece. Druga tema mi se čini važnom jer se dotiče prijepora na široj lijevoj sceni kada je riječ o socijalističkoj prošlosti. I dok se revizionizam desnice, barem iz lijevo orijentiranih pozicija, osuđuje, liberalni revizionizam uvelike je normaliziran i nedovoljno kritički reevaluiran, te se svijetli primjeri iz lokalne, odnosno regionalne i globalne prošlosti, često odbacuju pod pritiscima određenih ideja, poput one o totalitarizmu. Upravo usporedba prošlosti i sadašnjice ukazuje na postojanost klasne dinamike koju najbolje možemo sagledati iz tradicija koje se odbacuju kao utopijske greške. Knjiga u tom smislu donosi zanimljive presjeke situacija iz različitih razdoblja, poglavito europske prošlosti, koji jasno pokazuju da je socijalistički projekt dio nasljeđa od kojega još uvijek možemo učiti.
 

Skrb o djeci

Burcar pokazuje da je za prostore bivšeg socijalističkog bloka u procesu restauracije kapitalizma bilo karakteristično snižavanje naknada za porodiljni i roditeljski dopust, kao i povećanje trajanja samih dopusta. Istovremeno je, ističe, došlo do uništavanja mreže javne i dostupne skrbi o djeci, te uvođenja manjeg broja privatnih i profitno orijentiranih ustanova za skrb i odgoj djece koje si većina žena ne može priuštiti. Zbog toga žene sve češće ostaju kod kuće s djecom ili stupaju na tržište rada kao prekarno zaposlene. Razmjeri prisutnosti ovakvih oblika rada možda se najbolje ocrtavaju kroz statističke podatke Eurostata koji govore da je u Europskoj uniji u 2014. godini gotovo trećina žena bila zaposlena upravo na nepuno radno vrijeme (259. str.).
 
O razlici pristupa socijalističkih i kapitalističkih država pitanju dostupnosti sustava skrbi o djeci, o kojem uvelike ovisi mogućnost stupanja žena na tržište rada, možda najzornije svjedoči izneseni primjer Istočne i Zapadne Njemačke (205-209. str.). Tako je 1985. godine u Istočnoj Njemačkoj u cjelodnevne predškolske ustanove bilo uključeno 91 posto cjelokupne populacije djece, dok podaci za 1987. godinu u Zapadnoj Njemačkoj pokazuju da je u jaslice i vrtiće bilo moguće upisati svega 3 posto djece mlađe od 3 godine i tek oko polovicu preostale predškolske djece. Situacija se u Istočnoj Njemačkoj, kao i ostatku postsocijalističkog prostora, u narednim desetljećima dramatično promijenila, o čemu možda najbolje svjedoči podatak da je 2002. godine broj raspoloživih mjesta u predškolskim ustanovama Istočne Njemačke obuhvaćao tek 35 posto cjelokupne generacije.
 
Postsocijalističke države približile su se zapadnoeuropskim modelima institucionalnog pristupa skrbi o djeci koji žene dugoročno uklanjaju s tržišta rada
Kako navodi Burcar, jedini razlog zbog kojega javna mreža skrbi o djeci na jugoslavenskom prostoru u procesu restauracije kapitalizma nije pogođena u istoj mjeri kao u postsocijalističkim zemljama srednje i istočne Europe, jest drugačija logika na kojoj se temeljila izgradnja te javne mreže (209-212. str.). Dok su u srednjoeuropskim i istočnoeuropskim socijalističkim zemljama ustanove za skrb o djeci bile vezane uz radna postrojenja, u Jugoslaviji su one razvijane s obzirom na mjesto prebivališta. Zbog toga je nakon deindustrijalizacije jugoslavenski prostor ipak zadržao mogućnost očuvanja cjelodnevne mreže javnih ustanova za skrb o djeci.
 
Kako se objašnjava, razlog zbog kojeg dolazi do degradacije ranije prisutne mreže za skrb i odgoj djece, leži u činjenici da je za kapital puno isplativije i pogodnije prenijeti ovaj rad na ramena pojedinačnih žena, nego se posvetiti ulaganju u javnu infrastrukturu za skrb o djeci te obrazovanje stručnog kadra. No, kako autorica ističe, u interesu je djece da budu uključena u javnu mrežu skrbi jer se tu, osim rasterećenja žena od reproduktivnog rada, radi i o potrebi da djeca od najmlađih dana uđu u proces socijalizacije uz stručno educirani kadar. Stoga je, navodi, važno da kao društvo težimo uspostavi javne i dostupne mreže kako ne bi došlo do klasnog raslojavanja već u toj, za djecu najranjivijoj dobi.
 
Također, zanimljivo je istaknuti kako je pravo žena da se vrate na isto radno mjesto nakon porodiljnog i dopusta za skrb i odgoj djece u socijalističkoj Jugoslaviji bilo zagarantirano još od 1946. godine, dok je na kapitalističkom Zapadu formalno zagarantirano tek 1996. godine i to na razini europske direktive koja nije precizirala način na koji će se to pravo manifestirati u pojedinačnim zakonodavstvima (89. str.). No, čak i tako uvedeno pravo ne znači više od slova na papiru jer je mreža za skrb o djeci na Zapadu bila slabo razvijena, zbog čega je ženama, barem onima slabijeg i prosječnog imovinskog statusa, onemogućeno da to pravo iskoriste. Burcar objašnjava kako su žene u kapitalističkim društvima nakon nastupanja materinstva potisnute na samu marginu tržišta rada upravo zbog specifičnih režima porodiljnog i roditeljskog dopusta te izostanka javne i dostupne mreže ustanova za skrb i odgoj djece. Toj margini tržišta rada Burcar se detaljnije posvećuje u posljednjem poglavlju, objašnjavajući problematiku rada na nepuno radno vrijeme, rada od kuće, dopunskog rada u privatnim firmama i obiteljskim poduzećima te mikropoduzetništva. Sve u svemu, ustvrđuje autorica, postsocijalističke države približile su se zapadnoeuropskim modelima institucionalnog pristupa skrbi o djeci te je važno imati na umu da upravo takav institucionalni pristup žene dugoročno uklanja s tržišta rada i stavlja u ulogu neplaćenih reproduktivnih radnica u privatnosti doma.
 

Izostanak recepcije

Treće poglavlje knjige bavi se problemima postsocijalističke marksističke ljevice te navodi niz zamki u koje je upao zapadni marksistički feminizam. Burcar se kritički osvrće na učestalu degradaciju postignuća samoupravnog socijalizma. Kritizira mlade antifašistkinje i marksistkinje zbog prihvaćanja teze liberalnog i zapadnoeuropskog marksističkog feminizma, kako se u Jugoslaviji nakon ukidanja AFŽ-a prekida emancipatorno djelovanje žena. Vida Tomšič na tom tragu pokazuje da se AFŽ 1950-ih, kada je ukinut, pokazao kao suvišno tijelo jer je bio uspostavljen pretežno na volonterskom radu, a institucionalna situacija u jugoslavenskom društvu uspostavila je infrastrukturu zbog koje je napore bilo moguće usmjeriti u sistemske promjene, koje su osiguravale visok stupanj socijalizacije reproduktivnog rada posredstvom države.
 
Također, članice i članovi komunističke partije od početaka djelovanja bili su svjesni problema odvajanja ženske problematike u okviru zasebne organizacije, odnosno da to podrazumijeva oblik marginalizacije koji i danas predstavlja čest problem, prisutan i na suvremenoj ljevici.[1] Stoga, Burcar tvrdi da inzistiranja na AFŽ-u kao jedinom izrazu feminističkih težnji nisu ništa doli pristajanje uz tipično liberalno poimanje koje inzistira na NGO-ovskom pristupu te pokušava prikazati socijalizam kao nepravedan i totalitaran sustav. U prilog tome govori i činjenica da je Jugoslavija bila jedna od najglasnijih zemalja u UN-u kada su posrijedi bila feministička pitanja. Sve navedeno potkrijepljeno je iscrpnim podacima koji prikazuju institucionalne razmjere rasterećenja žena od reproduktivnog rada u domaćinstvima.
 
Zbog izostanka recepcije realsocijalističkih dosega zapadne su se marksističke feministkinje priklonile razvijanju teorije dualnih sistema u kojoj se patrijarhat i kapitalizam promatraju kao odvojeni
Nadalje, autorica ukazuje da se ne treba previše čuditi što je došlo do zatiranja činjenica o emancipacijskim dosezima jugoslavenskog socijalizma, odnosno da su domaće mlade feministkinje prihvatile narative zapadnomarksističkih feministkinja, jer je knjižnični fond na našim prostorima nakon 1991. godine, uslijed revizionističkog naleta, u velikoj mjeri bio uništen pa nisu imale izbora nego posegnuti za literaturom zapadnih teoretičarki te se pozivati na teorije koje su im bile dostupnije. Također napominje kako je greška i boljka zapadnih marksistkinja pak bila što se njihov pokret, odnosno drugi val feminizma i djelovanja ususret drugom valu, odigrao dobrim dijelom uz oslanjanje na feminističke pokrete u SAD-u, gdje je vladala hajka na komunizam, a zbog čega im nije bila dostupna literatura iz Sovjetskog saveza, koja je nastajala 1920-ih i 1930-ih godina, oslanjajući se na institucionalizaciju feminizma, tj. podruštvljenje reproduktivnog rada u praksi. Zbog tog izostanka recepcije realsocijalističkih dosega zapadne su se marksističke feministkinje priklonile razvijanju teorije dualnih sistema u kojoj se patrijarhat i kapitalizam promatraju kao odvojeni, zapravo ponekad čak i kao sustavi koji se nalaze u konfliktu, s obzirom na to da je ekonomski liberalizam obećavao slobodu izlaska na tržište rada.
 
Naime, Burcar ističe kako prema teoriji dualnih sistema muška dominacija prethodi kapitalizmu, ali se teorijski naslanja na radove Marxa i Engelsa koji su u skladu sa svojim vremenom uglavnom ponudili biologistička objašnjenja orođene podjele rada, iako je moguće da jednostavno nisu stigli razraditi svoje teorije, u kojima ipak postoje naznake onoga što su Kolontaj, Zetkin i Lenjin tijekom 20-ih i 30-ih uspostavili kao teorijske temelje za emancipatorne društvene promjene. Dakle, teorija dualnih sistema problem vidi u pojedinačnim muškarcima, a ne u kapitalističkom sistemu kao takvom, što proizlazi iz političko-ekonomski dekontekstualiziranog pogleda na društvene i obiteljske odnose. Na temeljima teorije dualnih sistema reproduktivni rad u najvećoj se mjeri promatra kroz prizmu zadovoljavanja potreba muškaraca u privatnosti domaćinstva kako bi mogli „slobodno“ izaći na tržište rada, odnosno djelovati u javnoj sferi, dok se zanemaruju druge dimenzije reproduktivnog rada, poput skrbi o djeci, starijima te bolesnima – upravo oni segmenti reproduktivnog rada kojima se ozbiljno pristupalo u socijalističkim uređenjima.
 
U nadi da će ovaj kratak pregled poslužiti kao nagovor za buduće čitanje, ako već ne u slovenskom originalu, onda u hrvatskom prijevodu, kojega možemo očekivati u 2019. godini, zaključila bih ukratko da knjiga pruža iznimno važne i sveobuhvatne uvide u mnogobrojne segmente analize uloga koje žene i muškarci imaju u kapitalističkom sustavu, ukazujući na kolektivni interes u opiranju institucionalnoj repatrijarhalizaciji.




Bilješke:

[1] Vidi primjerice tekst Andreje Gregorine koji komentira problem izdvajanja feminističkih tema na konferencijama (http://slobodnifilozofski.com/2018/11/platforma-za-novu-politiku.html)





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 12. lipnja 2016. Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 28. lipnja 2016. Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 16. srpnja 2017. Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 13. svibnja 2017. Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
  • 8. ožujka 2017. Ne postoje teme koje otvaramo nakon revolucije U svjetlu nedavne odluke Ustavnog suda koji je „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“ proglasio zastarjelim, i time barem privremeno osujetio sve agresivnije pokušaje desnih konzervativnih struja da dokinu pravo na abortus u Hrvatskoj, kao i predstojećim prijedlozima novoga zakona, iznimno je važno raspravljati o političko-ekonomskom i društvenom kontekstu u kojem žene danas ostvaruju reproduktivna prava. S Vedranom Bibić razgovarali smo o klasnoj dimenziji ženske borbe i dostupnosti izborenih prava, nužnosti nadilaženja ograničenja koja postavlja liberalni feminizam te problemima feminističkih i ljevičarskih organizacija na našim prostorima.
  • 26. siječnja 2017. Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.
  • 31. prosinca 2016. Feminizam nije moralna policija U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve