Socijalistički zagovor Djeda Mraza

Suprotno strategijama javne denuncijacije, a na tragu dugogodišnje tradicije aproprijacije Djeda Mraza u zagovaranju različitih modela redistributivne pravde, autor komentara predlaže da jednom godišnje obmanjujemo djecu pričom o polarnoj utopiji koja teži darovnoj ekonomiji i egalitarnosti na globalnoj razini.

Bob Satterfield: „Lekcija Djeda Mraza“, objavljeno 24. prosinca 1903. u Tahoma Timesu (prilagođeno formatu objave, izvor).

Stari Djed Mraz je egalitaran i internacionalist; zanemaruje uzuse slobodnog tržišta i granice nacionalnih država. Socijalisti bi trebali prigrliti Djeda Mraza.

 

U nedavnoj raspravi o budućnosti Božića, jedno je pitanje podijelilo naše kućanstvo: naime, ako će u njemu ikada biti djece, koju bi ulogu, ako uopće, trebao imati Djed Mraz?

Na prvi se pogled čini da na ljevici postoji ozbiljan prigovor bilo kakvom spominjanju Djeda Mraza. Za početak, on ne postoji, a njegovo vozilo za navodnu distribuciju darova krši temeljne zakone newtonovske fizike, kao i osnove fiziološke konstitucije sobova. Naime, ljevica je kroz svoju povijest gorljivo prigrlila znanost i prezirala praznovjerje – uzmite samo u obzir Karl Marxovo duboko poštovanje prema Charlesu Darwinu.

Nadalje, postavlja se pitanje prisvajanja viška vrijednosti vilenjačkih radnika_ca kojie rade u smrzavajućim uvjetima u Djedovoj arktičkoj tvornici igračaka, o čemu se u Jacobinu već naširoko raspravljalo.

Međutim, ostavimo li po strani povijesnu predanost ljevice znanstvenoj racionalnosti (koju se djeci može usaditi i na druge načine, primjerice, redovitim obiteljskim gledanjem serije Knick), kao i eksploatativne proizvodne prakse u poduzeću za izradu igračaka Djeda Mraza (kad već izmišljamo, možemo im naprosto reći da je to radnička kooperativa), smatram da bi ljevica mogla zagovarati Krisa Kringla iz distributivne perspektive.

Naime, temeljna priroda Djeda Mrazove operacije distribucije darova je sljedeća: on i njegovi vilenjaci proizvode i dijele poklone u industrijskim razmjerima, i to posve izvan okvira bezdušne novčane remuneracije.

Darovi se ne dijele djeci na osnovi njihove radne vrijednosti, niti temeljem njihova vlasništva nad kapitalom. Distribucija poklona nije vezana uz ekonomski, društveni ili politički položaj njihovih roditelja – Djed Mraz ne provjerava je li opravdana iznosom vašeg dohotka. Nadalje, Djed Mraz besramno (i veselo) probija nacionalne granice – Trumpov bi zid svakako bio uzaludan projekt, no zasigurno ne bi ometao supersonične, nadnaravne zračne sanjke kasno u Badnju noć.

Drugim riječima, poduhvat Djeda Mraza predstavlja egalitarni, internacionalistički mehanizam distribucije luksuzne robe koji besramno ignorira uzuse slobodnog tržišta, ne zasniva se na težnji za profitom, kao ni na hijerarhiji milosrđa, niti je u doticaju s nacionalnom državom.

Usporedite to s političkom simbolikom drugih blagdana koje namećemo djeci, a uključuju razmjenu poklona. Razmjena zubi za čistu gotovinu pod jastukom uz pomoć trgovca organima pod nadimkom „Zubić Vila“ sugerira da je ljudsko tijelo, ili barem njegovi dijelovi, roba kojom se trguje i trampi na tržištu. Kada vas dijete nekoliko tjedana nakon promišljanja o zubnoj razmjeni upita zašto je točno prodaja bubrega toliko etički problematična, ne glumite iznenađenje.

Ili uzmite u obzir srednjovjekovno podrijetlo koncepta trick or treat (američke varijante „maškara“, op. prev.), koji je započeo (ako je za vjerovati internetskoj stranici Today I Found Out) tako da bi se „djeca, a ponekad i odrasli siromasi maskirali … te išli od vrata do vrata … moleći za hranu ili novac u zamjenu za pjesme i molitve.“

Dakle, performerski rad djece ne isplaćuje se pristojnim nadnicama i zdravstvenim beneficijama, već mrvicama milosrđa (ili još gore, slatkim kukuruzom). Teško da bismo ovakvu ljevičarsku viziju osnaživanja radnika i univerzalne distribucije osnovnih dobara trebali ostaviti našoj djeci u nasljeđe.

Međutim, čujem da mi upućujete prigovor – postoji mnogo toga što bismo mogli reći i protiv Djeda Mraza. Konkretno, ideja da je njegov distribucijski aparat egalitaran u grubom je sukobu sa stvarnošću: bez obzira na mit koji obećava, ne samo da će bogata djeca primiti bolje, otmjenije i blještavije darove, već će im biti osigurana i esencijalna društvena dobra koja su siromašnijoj djeci uskraćena, čak i u našoj bogatoj državi: kvalitetna prehrana, siguran stambeni prostor, dobra zdravstvena zaštita, čista voda.

No je li za to kriv Djed Mraz ili kapitalizam? Ako je ekonomski sustav ostao isti, a mi smo uvjerili svakog Majušnog Tima da Djed Mraz nije ništa doli obmana, hoće li raspodjela kruha ili ruža, ili pak, pečene guske i pudinga od šljiva, postati iole pravednija?

Dakle, ljevičari, slobodno pustite da se fantazije o slatkišima – i, suvišno je reći, besplatnom zdravstvu – roje u dječjim glavama. Bolji je svijet moguć, ali dok ga ne izgradimo, možemo ga fingirati jednom godišnje tako što ćemo lagati svojoj djeci.







Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 3. siječnja 2015. Mrzim Novu godinu
  • 31. prosinca 2018. Privatizacija moralnosti "Kada se moćni ljudi, čiji postupci jačaju ili održavaju društvene probleme bave privatnom moralnošću, to nije tek neadekvatno rješenje na same te probleme; već je vrlo realan izraz istih. Kapitalist mešetar koji donira novac školskom okrugu, pod uvjetom da isti o javnom trošku obučava njegovu buduću radnu snagu. Direktor kompanije koji donira bolnici prije slanja armije krvožednih lobista u Washington kako bi se borio protiv ekspanzije Medicaida. Industrijalac koji na vrlo javan način podrži prilogom lokalnu banku hrane na Badnjak, prije ulaženja u novu godinu sa svježom rundom otkaza i rezova nadnica. Nekretninski tajkun koji daje novac u sklonište za beskućnike, istovremeno podižući cijene stanovnicima određenog kvarta kako bi obogatio investitore."
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 31. siječnja 2016. Kulturni materijalizam i politike identiteta Kako stvoriti univerzalni socijalistički projekt u kontekstu prioritiziranja „identitetskih politika“ danas je jedno od ključnih pitanja prilikom promišljanja lijevih progresivnih strategija otpora. Iz Up&Undergrounda 27/28 prenosimo prijevod teksta Richarda Seymoura o važnosti materijalizacije kulture i „identitetskih pitanja“ te neophodnosti da se u izgradnji univerzalnog političkog subjekta operacionalizira realno postojeća partikularna iskustva nepravde kao dio materijalnih procesa.
  • 31. prosinca 2017. Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 27. siječnja 2015. Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu
  • 27. prosinca 2017. Prema sintezi parlamentarnog i vanparlamentarnog rada Uloga paralelnih struktura u organiziranju i edukaciji radničke baze za političko djelovanje i promjenu dominantnih političkih i ekonomskih odnosa postaje sve važnija s krizom liberalne demokracije i komodifikacijom sfere društvene reprodukcije. O nesistemskim karakteristikama i protusistemskim potencijalima paralelnih struktura, dosezima i ograničenjima parlamentarnog i vanparlamentarnog političkog rada te važnosti demokratizacije javne sfere solidarne ekonomije razgovarali/e smo s Markom Kržanom iz stranke Levica.
  • 3. veljače 2017. Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 13. prosinca 2017. Dopuštena margina talasanja Uspješnost institucionalizacije konzervativnog dijela civilnog pokreta još je urgentnijom učinila analizu dosega zagovaranja vrijednosti liberalnog kapitalizma za radikalizaciju udruženog političkog djelovanja lijevog spektra civilnog društva. O emancipatornim potencijalima njegovih progresivnih aktera, ali i ograničenjima uslijed projektnog načina financiranja koje je dovelo do programske deradikalizacije, birokratizacije i prekarizacije djelovanja, razgovarale smo sa Sandrom Benčić, dugogodišnjom aktivistkinjom za ljudska prava i voditeljicom programa Socio-ekonomske pravednosti u Centru za mirovne studije.
  • 30. listopada 2015. Neizvjesna sudbina sve rasprostranjenijih oblika solidarne ekonomije u Grčkoj
  • 28. kolovoza 2015. Protiv solidarnog turizma u Grčkoj U osvrtu na pojačani interes za turističkim posjetima Grčkoj koji uz refren imperativa solidarnosti promiču marketinški čarobnjaci i naglašavaju mediji, autor ukazuje na jednu od klasičnih neoliberalnih podvala – ideološku zabludu poznatu kao „ekonomija kapanja“, pojašnjavajući također na što pristajemo te u čemu sudjelujemo kada kao turisti odlazimo na odmor: „Turizam podrazumijeva potrošnju: terena, okoliša, usluga, odnosa i emocija, što srednjoročno i dugoročno gledano isključivo proizvodi loše učinke za pojedinu zemlju. (…) Mnoštvo turističkih potrošača nije ništa više doli roj nesvjesnih arhitekata i dizajnera, dok su ‘atrakcije’, neovisno o tome radi li se o urbanim ili prirodnim okolišima ili čak subjektivnostima – njihov tematski park s izvođačima, kojega konstantno oblikuju tokovi kapitala kako bi se uvećala vrijednost koju može generirati.“
  • 16. rujna 2013. Negativna solidarnost: prema definiciji koncepta
  • 25. siječnja 2016. Prema ekonomiji brige za druge U drugom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice propituju kako različiti konceptualni i implementacijski okviri BTD-a adresiraju pitanja neplaćenog kućanskog rada, migrantske krize te institucionalnih ograničenja (depolitiziranog) volonterskog rada, pokušavajući utvrditi univerzalni i društveno transformativni potencijal zahtjeva za BTD-om kao ulazne točke u antiproduktivističku ekonomsku paradigmu koja bi na prvo mjesto postavila reprodukciju života: "Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da dekomodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu."
  • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
  • 1. travnja 2018. Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve