Socijalistički zagovor Djeda Mraza

Stari Djed Mraz je egalitaran i internacionalist; zanemaruje uzuse slobodnog tržišta i granice nacionalnih država. Socijalisti bi trebali prigrliti Djeda Mraza.

 

U nedavnoj raspravi o budućnosti Božića, jedno je pitanje podijelilo naše kućanstvo: naime, ako će u njemu ikada biti djece, koju bi ulogu, ako uopće, trebao imati Djed Mraz?

Na prvi se pogled čini da na ljevici postoji ozbiljan prigovor bilo kakvom spominjanju Djeda Mraza. Za početak, on ne postoji, a njegovo vozilo za navodnu distribuciju darova krši temeljne zakone newtonovske fizike, kao i osnove fiziološke konstitucije sobova. Naime, ljevica je kroz svoju povijest gorljivo prigrlila znanost i prezirala praznovjerje – uzmite samo u obzir Karl Marxovo duboko poštovanje prema Charlesu Darwinu.

Nadalje, postavlja se pitanje prisvajanja viška vrijednosti vilenjačkih radnika_ca kojie rade u smrzavajućim uvjetima u Djedovoj arktičkoj tvornici igračaka, o čemu se u Jacobinu već naširoko raspravljalo.

Međutim, ostavimo li po strani povijesnu predanost ljevice znanstvenoj racionalnosti (koju se djeci može usaditi i na druge načine, primjerice, redovitim obiteljskim gledanjem serije Knick), kao i eksploatativne proizvodne prakse u poduzeću za izradu igračaka Djeda Mraza (kad već izmišljamo, možemo im naprosto reći da je to radnička kooperativa), smatram da bi ljevica mogla zagovarati Krisa Kringla iz distributivne perspektive.

Naime, temeljna priroda Djeda Mrazove operacije distribucije darova je sljedeća: on i njegovi vilenjaci proizvode i dijele poklone u industrijskim razmjerima, i to posve izvan okvira bezdušne novčane remuneracije.

Darovi se ne dijele djeci na osnovi njihove radne vrijednosti, niti temeljem njihova vlasništva nad kapitalom. Distribucija poklona nije vezana uz ekonomski, društveni ili politički položaj njihovih roditelja – Djed Mraz ne provjerava je li opravdana iznosom vašeg dohotka. Nadalje, Djed Mraz besramno (i veselo) probija nacionalne granice – Trumpov bi zid svakako bio uzaludan projekt, no zasigurno ne bi ometao supersonične, nadnaravne zračne sanjke kasno u Badnju noć.

Drugim riječima, poduhvat Djeda Mraza predstavlja egalitarni, internacionalistički mehanizam distribucije luksuzne robe koji besramno ignorira uzuse slobodnog tržišta, ne zasniva se na težnji za profitom, kao ni na hijerarhiji milosrđa, niti je u doticaju s nacionalnom državom.

Usporedite to s političkom simbolikom drugih blagdana koje namećemo djeci, a uključuju razmjenu poklona. Razmjena zubi za čistu gotovinu pod jastukom uz pomoć trgovca organima pod nadimkom „Zubić Vila“ sugerira da je ljudsko tijelo, ili barem njegovi dijelovi, roba kojom se trguje i trampi na tržištu. Kada vas dijete nekoliko tjedana nakon promišljanja o zubnoj razmjeni upita zašto je točno prodaja bubrega toliko etički problematična, ne glumite iznenađenje.

Ili uzmite u obzir srednjovjekovno podrijetlo koncepta trick or treat (američke varijante „maškara“, op. prev.), koji je započeo (ako je za vjerovati internetskoj stranici Today I Found Out) tako da bi se „djeca, a ponekad i odrasli siromasi maskirali … te išli od vrata do vrata … moleći za hranu ili novac u zamjenu za pjesme i molitve.“

Dakle, performerski rad djece ne isplaćuje se pristojnim nadnicama i zdravstvenim beneficijama, već mrvicama milosrđa (ili još gore, slatkim kukuruzom). Teško da bismo ovakvu ljevičarsku viziju osnaživanja radnika i univerzalne distribucije osnovnih dobara trebali ostaviti našoj djeci u nasljeđe.

Međutim, čujem da mi upućujete prigovor – postoji mnogo toga što bismo mogli reći i protiv Djeda Mraza. Konkretno, ideja da je njegov distribucijski aparat egalitaran u grubom je sukobu sa stvarnošću: bez obzira na mit koji obećava, ne samo da će bogata djeca primiti bolje, otmjenije i blještavije darove, već će im biti osigurana i esencijalna društvena dobra koja su siromašnijoj djeci uskraćena, čak i u našoj bogatoj državi: kvalitetna prehrana, siguran stambeni prostor, dobra zdravstvena zaštita, čista voda.

No je li za to kriv Djed Mraz ili kapitalizam? Ako je ekonomski sustav ostao isti, a mi smo uvjerili svakog Majušnog Tima da Djed Mraz nije ništa doli obmana, hoće li raspodjela kruha ili ruža, ili pak, pečene guske i pudinga od šljiva, postati iole pravednija?

Dakle, ljevičari, slobodno pustite da se fantazije o slatkišima – i, suvišno je reći, besplatnom zdravstvu – roje u dječjim glavama. Bolji je svijet moguć, ali dok ga ne izgradimo, možemo ga fingirati jednom godišnje tako što ćemo lagati svojoj djeci.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.