Dopuštena margina talasanja

Uspješnost institucionalizacije konzervativnog dijela civilnog pokreta još je urgentnijom učinila analizu dosega zagovaranja vrijednosti liberalnog kapitalizma za radikalizaciju udruženog političkog djelovanja lijevog spektra civilnog društva. O emancipatornim potencijalima njegovih progresivnih aktera, ali i ograničenjima uslijed projektnog načina financiranja koje je dovelo do programske deradikalizacije, birokratizacije i prekarizacije djelovanja, razgovarale smo sa Sandrom Benčić, dugogodišnjom aktivistkinjom za ljudska prava i voditeljicom programa Socio-ekonomske pravednosti u Centru za mirovne studije.

Predstavnici 435 udruga uručuju apel o sačuvanju hrvatskog modela podrške civilnog društva Vladi Republike Hrvatske za vrijeme mandata premijera Tihomira Oreškovića, 9.5.2016., Markov trg, Zagreb (izvor: Blank_filmski inkubator @ Vimeo, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci).

Kako razumijete koncept civilnog društva – koje su njegove osnovne značajke i ciljevi, koja je njegova društvena uloga?

Postoji puno oblika civilnodruštvenog djelovanja i bilo bi pogrešno civilno društvo svesti na nevladine organizacije i fondacije, pogotovo one koje nastaju tijekom 90-ih, odnosno djeluju u Hrvatskoj zadnjih 25 godina, jer su potonje, iako možda najvidljivije, ipak tek jedan manji segment civilnog društva.
 
Različite neformalne inicijative, ali i grupe od svega nekoliko članova angažiranih na pitanjima od javnog ili vlastitog interesa, predstavljaju oblike udruživanja koji, po meni, trebaju biti prepoznati kao dio civilnog društva. Takve slobodnije organizirane inicijative, koje nemaju formalnu strukturu,
Inicijative koje nemaju formalnu strukturu, često se naknadno odluče registrirati isključivo kako bi stekle resurse za daljnje djelovanje, jer u sklopu postojećeg pravnog sustava grupa fizičkih osoba ima znatno manje manevarskog prostora za rad od pravne osobe
često se naknadno odluče registrirati isključivo kako bi stekle resurse za daljnje djelovanje, jer u sklopu postojećeg pravnog sustava grupa fizičkih osoba ima znatno manje manevarskog prostora za rad od pravne osobe.
 
Posljednjih nekoliko godina građani se sve više ad hoc organiziraju – takve su inicijative slobodnije, brže i fleksibilnije jer nisu ograničene birokratskim i financijskim pitanjima kojima su ograničene nevladine organizacije. Primjerice, neformalna platforma „Javno je dobro – dobro je javno“, koja se oformila zbog pitanja koncesioniranja pomorskog dobra, pokazala je kako nije neophodno da udruge prenose strukturu svojeg djelovanja na neformalne partnere, da ih „educiraju“ ili „treniraju“. Dakle, mislim da se taj prostor širi i to me veseli.
 
Kada u pravnom kontekstu govorimo o civilnom društvu, govorimo o udrugama i fondacijama, ali i nekim drugim oblicima organiziranja, primjerice, zadrugama. Pri tome je važno imati u vidu da neprofitno djelovanje udruga ne znači samo da udruge ne dijele profit među vlastitim članovima_icama, nego da ga i ne stvaraju. S druge strane, sektoru socijalne ekonomije, primjerice, zadrugama i socijalnim poduzećima, u cilju je stvaranje profita, ali ne i dijeljenje profita među članovima_ica na način „koliko si dao toliko ćeš uzeti natrag“, već reinvestiranje profita kako bi se gospodarska djelatnost koju obavljaju obnavljala i proizvodila određenu društvenu korist, kao što je stvaranje sigurnih radnih mjesta. Takve oblike djelovanja unutar civilnog društva smatram vrlo važnim za restrukturiranje ekonomskog, ali i društvenog modela u kojem živimo.
 

Civilno društvo, ako govorimo o njegovim akterima_kama i njihovim ciljevima, izrazito je heterogeno. Kako komentirate djelovanje desnih subpolitičkih aktera i koji su njihovi dosezi? Kako procjenjujete potencijale progresivnog dijela civilnog društva u odnosu na sistemske društvene promjene?

Iako ne možemo reći da postoji neka zajednička agenda aktera na civilnoj sceni, možemo reći da njezin progresivni dio kao zajednički cilj ima proizvodnju društva i društvenosti. Istovremeno svjedočimo da postoje i civilnodruštveni akteri kojima je cilj upravo smanjiti pojam društva i društvenosti. I tu mislim na neokonzervativni pokret, iako se, po meni, tu ne radi o neokonzervativnom pokretu, nego o fundamentalističkom obliku shvaćanja katoličke vjere koja zagovara obitelj kao osnovnu jedinicu društva ne ostavljajući pri tome ništa između nje i države.
 
Takva agenda vodi gubljenju emancipacije kroz autonomiju djelovanja pojedinaca i drugih oblika udruživanja – ako se društvo svede na atomizirane obitelji i državu, te uspostavi odnos njihove međusobne ovisnosti, nestaje mogućnost da sami stvaramo vlastite krugove djelovanja i utjecaja, normiranja i samonormiranja.
Ako se društvo svede na atomizirane obitelji i državu, te uspostavi odnos njihove međusobne ovisnosti, nestaje mogućnost da sami stvaramo vlastite krugove djelovanja i utjecaja, normiranja i samonormiranja
 
Upravo to, a ne pojedine pojavne oblike spomenutog djelovanja, kao što su, primjerice, zagovaranje i provođenje različitih referenduma, smatram zabrinjavajućim: neke se stvari s vremenom mogu popraviti, ali agenda, koja vodi porobljavanju pojedinca i njegovom svođenju na obiteljski prokreacijski mehanizam, mnogo je opasnija, a ona je i transnacionalna te iza sebe ima jaku organizacijsku i financijsku mrežu. Ne radi se, dakle, o pojedinačnim incidentalnim oblicima djelovanja, nego o promišljenom, strateškom djelovanju koje radi na promjeni društva, s čime se, vjerujem, većina građana Hrvatske ne slaže. Međutim, ta je agenda dobro skrivena – možemo je iščitati iz pojedinih dokumenata, ali njezini je akteri u javnosti nikada ne komuniciraju direktno.
 
Također, različiti oblici djelovanja počeli su se javljati i uz traženje alternativnih rješenja za ekonomski i društveni sustav u kojem živimo, ponajviše tijekom i nakon krize, kada je veći broj aktera shvatio koliko je postojeći sustav neodrživ, i da ga treba mijenjati. Većina tih promjena je punktualna i odnosi se samo na rješavanje gorućih pitanja, no čini mi se da će doći do trenutka kada će se te agende međusobno prepoznati i uvidjeti da možda imaju različite modele djelovanja, ali da dijele neke zajedničke ciljeve, na putu prema kojima nije nužno i da se povezuju. Tek ćemo tada moći govoriti o stvaranju pravog kapaciteta za ozbiljnu društvenu promjenu, jer je sve ovo čemu smo dosad svjedočili, u određenoj mjeri tek talasanje.
 
Pri tome mislim na vrlo različite aktere – od ljudi koji se okupljaju oko vlastitih problema, primjerice pitanja ovrha, ljudi koji se organiziraju jer država ne funkcionira pa moraju sami organizirati obranu kuća od požara, onih koji se organiziraju zato što ne uspijevaju dobiti lijek za svoje dijete, do nevladinih udruga koje se, primjerice, bore protiv prijedloga zakona o državnoj imovini koji ide prema privatizaciji. Sve su to još uvijek partikularne agende, ali mislim da će se one u nekom trenutku međusobno prepoznati, a njihovi akteri shvatiti da je ono na čemu rade jedan oblik ozbiljne društvene promjene, koja se u značajnoj mjeri formira oko potrebe promjene ekonomskog modela u kojem živimo.
 

Organizirano radništvo, ako govorimo o promjeni socioekonomske paradigme, nameće se kao važan akter. Kakva je uloga radničkog pokreta i sindikata u stvaranju šire društvene promjene koju spominjete?

Njihovu ulogu smatram vrlo važnom, i ono što evidentno nedostaje, upravo je afirmacija interesa radničke klase koja je danas vrlo prekarna. Sindikati još uvijek djeluju u skladu s agendom koja nedovoljno prepoznaje trenutne i nadolazeće krucijalne probleme radništva, a nedovoljno uzima u obzir i pitanje budućnosti rada kao takvog. Problem postoji i kada govorimo o unutarnjoj demokratičnosti samih sindikata, ali i u reaktivnom djelovanju koje, kao i kod dijela nevladinih organizacija, kao primarne sugovornike prepoznaje vladu i donositelje odluka, a ne samu bazu.
 
Društvo koje živi u permanentnoj, egzistencijalnoj nesigurnosti nije održivo niti može odgovarati na druge izazove
Nedavno je Centar za mirovne studije s Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja organizirao okrugli stol na temu mirovinskog sustava, uglavnom uz participante_ice iz liberalnog ešalona. Iako su sudionici/e prepoznali u čemu leži problem, od jedne smo govornice mogli čuti kako će „poslova biti sve manje, a oblici rada kao što je ugovor o radu na neodređeno kroz nekoliko godina više neće postojati. Pojavljuju se brojni drugi oblici rada, koji još uvijek nisu regulirani, ali to je tako, tako se svijet razvija“. Što to znači, da dižemo ruke, i da će ekonomija diktirati kako će izgledati pravni sustav? To je posvemašnje odustajanje od mogućnosti regulacije odnosa tako da se ljudima osigura bazična sigurnost.
 
Taj problem treba prepoznati, organizirati puno jaču frontu i jasno reći na što se neće pristati, jer će se kroz 10-20 godina, uslijed razvoja tehnologije i drugih faktora, još više smanjiti broj radnih mjesta u postojećim industrijama. Potrebni su nam drugačiji sustavi – moramo prepoznati nove oblike radnih mjesta, koje danas možda ne doživljavamo kao rad, i zaštititi osnovnu materijalnu sigurnost tih radnika_ca. Aktualno uvođenje prekarnih oblika zaposlenja vodi potpunom rastakanju društva i određenih institucija u društvu koje smo stvorili, a društvo koje živi u permanentnoj, egzistencijalnoj nesigurnosti nije održivo niti može odgovarati na druge izazove. To je ozbiljan problem i tu vidim manjak sinergije i proaktivnog djelovanja organizacija civilnog društva i sindikata.
 

Do druge polovice 90-ih nije postojala strukturirana politika Hrvatske države prema organizacijama civilnog društva, a njihov se rad u velikoj mjeri smatrao denuncirajućom i neprijateljskom djelatnošću. Krajem 90-ih, a posebno nakon promjene vlasti 2000. godine, dolazi do promjena na razini javnih politika te osnivanja ureda, zaklada i savjeta s ciljem „stabilizacije“ rada udruga. U posljednjih desetak godina, istovremeno s procesom pristupanja EU i otvaranjem mogućnosti povlačenja sredstava iz europskih fondova, svjedočimo trendu još veće birokratizacije i normiranosti rada OCD-a. Kako vidite situaciju danas? Koja su ograničenja, a koji emancipatorni dosezi rada profesionaliziranog civilnog društva koje ovisi o programskim zahtjevima donatora i učinkovitosti djelovanja na tržištu projekata?

Taj projektitis, kako ga nazivamo, ili projektizacija rada organizacija civilnog društva, apsolutno je svela na minimum naše emancipatorske potencijale, ali ne samo to, projektizacija je postala problem i za svaki oblik aktivističkog brzog udruženog djelovanja. Naime, koliko god je takav način djelovanja donio i neke pozitivne promjene, ako govorimo o uređenosti pitanja dodjele sredstava na institucionalnoj razini, a u tom kontekstu uglavnom govorimo o Uredu za udruge i Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva, kroz EU ovakav način djelovanja širi se i u svijetu, posebno putem tzv. modela razvojne potpore. Kroz strukturiranje rada organizacija kao registriranih pravnih osoba, pred angažirano djelovanje postavlja se zahtjev kratkoročne mjerljivosti, koje nije moguće ako se bavite društvenim razvojem, jer je iznimno teško u godinu dana ili dvije godine „mjeriti“ promjenu u skladu s diktatom projektne logike.
 
Također, radi se i o projektnoj hiperprodukciji – u organizaciji koja ima zaposlene ljude, neovisno govorimo li o udruzi, firmi, zadruzi, kada postoji egzistencijalni moment, logika djelovanja se nužno mijenja. Primjerice, dogodi se neka situacija u društvu, treba spriječiti neku veliku društvenu štetu, CMS kaže OK, u ovo se moramo uključiti, moramo raditi s ljudima. No, mi u tom trenutku ne možemo otići godinu ili dvije na teren jer moramo odraditi i hrpu projekata za EU.
Pred angažirano djelovanje postavlja se zahtjev kratkoročne mjerljivosti, koje nije moguće ako se bavite društvenim razvojem, jer je iznimno teško u godinu dana ili dvije godine „mjeriti“ promjenu u skladu s diktatom projektne logike
Svi_e se u tome izrazito iscrpljujemo – radiš na nekoliko fronti, u konstantnoj si egzistencijalnoj nesigurnosti, a pomaci su mali ili nikakvi.
 
To je logika koja nas drži unutar okvira i ona nije slučajna. Radi se zapravo o učinkovitom modelu potiskivanja emancipatornih elemenata organizacijskih oblika koji bi mogli pokrenuti pozitivnu društvenu promjenu unutar poželjnih i dopuštenih margina talasanja. No, takvo djelovanje zapravo nikada ne može proizvesti konkretnu društvenu promjenu. Čak i kada bi se napravio pomak od projekta prema programima koji bi bili dugoročniji, čak ni to ne bi pomoglo jer okviri ostaju unaprijed zadani od nekog drugog. Oštrica je mnogima otupila, možemo to pratiti čak i na individualnoj razini, ne samo organizacijskoj. I zapravo je smiješno, da unutar jedne aktivističke organizacije kao što je CMS, koja je bila inkubator za brojne druge inicijative, sada sami sebi stvaramo autonomne prostore izvan matične organizacije (koja je nastala upravo kako bi uspostavila taj prostor autonomije za aktiviste_kinje), pa onda tamo radimo „izvan radnog vremena“.
 
Naravno, mi još uvijek donekle uspijevamo manevrirati između onoga što su naši ciljevi i projektne agende, ali taj je prostor užasno sužen.
 
Naš je ključni problem što smo preuzeli paradigmu nepolitičnosti formiranu tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća, kada je bilo važno istaknuti da nisi pripadnik_ica niti jedne političke stranke, nego da djeluješ unutar javnog interesa. To je donekle razumljivo, s obzirom na tadašnju situaciju, ali mi uopće nije jasno zašto bi još dan danas inzistirali na modelu tzv. objektivnog djelovanja, da nismo ni lijevo ni desno ni centar, nego se, na primjer, zalažemo za mir i ljudska prava, iako zapravo znamo da set vrijednosti koje zagovaramo zbilja pripada određenom političkom korpusu, i da postoje politički akteri s kojima možemo raditi i oni s kojima ne možemo raditi.
 
Nevladine organizacije nisu neutralne, one ne djeluju stranački, nego politički, i treba nadići ideju o nemogućnosti suradnje s političkim strankama, dapače, mislim da ih moramo proizvoditi jer se unutar postojećeg okvira zapravo promjena ne može dogoditi.
 
I to je novi izazov koji se nalazi pred civilnim društvom kojemu i sama pripadam, ta tranzicija će sigurno biti jako teška, jer u trenutku kada preuzmemo takav način djelovanja sigurno ćemo izgubiti financiranje iz fondova koji su nam sada dostupni, što znači da ugrožavamo egzistenciju ljudi koji djeluju unutar civilnog sustava. Znači, jednostavno ćemo morati odustati od modela da CMS, Zelena akcija ili bilo koja druga organizacija, ujedno rješavaju i egzistencijalna pitanja svojim članovima.
 
Kada bi uspjeli ukloniti taj moment, imali bismo puno širi prostor djelovanja, ali to je iznimno teško, i znamo što to znači. Zato mislim da će ta tranzicija jako dugo trajati, i nisam sigurna da će je uspjeti iznijeti naša generacija.
 

Je li bolje zadržati ikakav oblik financiranog aktivizma ili se bolje prebaciti na neki drugi oblik djelovanja, iako nije posve razvidno koji – imajući, primjerice, u vidu slabu ponudu poslova na tržištu rada koji bi bili uskladivi s ovakvim tipom djelovanja?

Mislim da bi ljudi s kojima radim, s obzirom na stečena znanja i vještine, preživjeli i da CMS ostane bez financijskih sredstava. Nitko od nas ne bi umro od gladi, i svi bi se nekako snašli. Međutim, potrebno je da s drugim organizacijama tražimo drukčiji model rješavanja egzistencijalnog pitanja ljudi koji ovakvom djelovanju posvećuju većinu dana pa ne mogu raditi nešto drugo. Tobi nam omogućilo veći prostor autonomije, koja je trenutno nepostojeća. Počeli smo raditi na tome – nekoliko civilnodruštvenih aktera osnovalo je zakladu „SOLIDARNA“, kako bi se okrenuli drugačijim modelima prikupljanja sredstava, da ne ovisimo toliko o državnim i europskim fondovima, ali i znanja o ljudima, jer nam za puno stvari novac nije ni potreban – možemo iznaći neka drukčija rješenja. Iako još ne znamo kako bi to sve trebalo izgledati, smatram da imamo dovoljno znanja i vještina da pronađemo neki drugi model. No bit će potrebno neko vrijeme dok se razviju ti novi oblici prikupljanja financija i znanja od ljudi.
 
U ovom trenutku, neki ljudi koji se žele više politički aktivirati moraju izaći iz CMS-a, gdje to ne mogu učiniti, čime gubimo i njih i znanja kojima raspolažu, dok oni moraju osmisliti drukčije egzistencijalne aranžmane. Vjerujem da se radi o nekom prijelaznom modelu, jer organizacije dugoročno ne mogu dozvoliti da tako gube kontakt s ljudima koje su „proizvele“. Mi smo zajednički proizvod i ako se odlazi u političku arenu, onda bi morala postojati jasna poveznica i podrška, no do te promjene tek treba doći.
 

S obzirom na projektni način financiranja, organizacije civilnog društva prisiljene su reproducirati prekarne radne uvjete i oslanjati se na volonterski rad, koji je sve manje rezultat osobnog izbora, a sve više nužan preduvjet za buduće zaposlenje. Koliki je transformativni potencijal organizacija čije djelovanje u velikoj mjeri ovisi o (samo)eksploataciji vlastitih radnika_ica?

U CMS-u smo vodile_i nekoliko dugih rasprava na temu zašto sami sebi (jer mi koji tu radimo sami upravljamo ovom organizacijom, znači, tu postoji samoupravljački moment), namećemo prekarne radne uvjete. Ja sam osobito imala problem s takvim načinom rada, zato što se tim pitanjima bavim unutar svojeg programa i osjećam se da potpuno nelegitimno kritiziram poslodavce koji uzimaju ljude na studentske ili autorske ugovore ili im daju otkaze svaka tri mjeseca, ako istovremeno radim u organizaciji koja također reproducira takve oblike zapošljavanja.
 
U našem sektoru postoji potpuna miskoncepcija oko toga zašto to radimo i kako to opravdavamo. Mi takvu praksu opravdavamo ovako – „ovisimo o projektnom modelu financiranja i ako ne dobijemo novce, moramo ljudima dati otkaz, pa je bolje da nisu na stalnim ugovorima“ i tome slično, ponavljajući istu mantru koju ponavlja i privatni sektor.
 
Kada prihvatimo da zbog navodne financijske stabilnosti moramo reproducirati nesigurne radne odnose, zapravo reproduciramo financijsku nestabilnost i doprinosimo sustavu koji je trajno nestabilan
No, to nisu naši uvjeti, to su zajednički uvjeti. To su uvjeti koji postoje i za sve male poslodavce, za obrte, za zadruge – mi smo svi unutar istog okvira koji nas tjera da smanjujemo resurse koji odlaze na plaće zaposlenih, zato što taj sustav nama kontinuirano smanjuje resurse. Ne zato što ih nema, nego zato što je to oblik kontrole. Kada imaš borbu za tako male resurse, onda zapravo imaš potpuno kontrolu nad onima koji se za te resurse bore.
 
Ideja da je to što mi ne znamo kako ćemo financirati plaće za deset mjeseci isključivo problem civilnog sektora, potpuno je pogrešna. Pitajte bilo kojeg malog poslodavca, obrtnika ili zadrugara ima li zatvorenu financijsku konstrukciju za sve plaće, godinu dana unaprijed. Nema. Zašto nema? Zato što je čitavo ekonomsko okruženje nesigurno i ta se nesigurnost kontinuirano i namjerno reproducira.
 
Nedavno smo iznijeli podatke koji pokazuju da Zagrebački holding reproducira prekarne radne odnose, jer zapošljava ljude preko agencija za povremeno zapošljavanje, iako za taj iznos može ljude zaposliti na puno radno vrijeme i uzeti ih u stalni radni odnos. Naime, kada prihvatimo da zbog navodne financijske stabilnosti moramo reproducirati nesigurne radne odnose, to jest, da radnike_ice moramo neadekvatno plaćati za njihov rad, zaposliti na pola radnog vremena ili kroz nestandardne oblike ugovora, zapravo reproduciramo financijsku nestabilnost i doprinosimo sustavu koji je trajno nestabilan. Dakle, ako kontinuirano zaposlenima ne plaćamo mirovinsko, te ih prepuštamo povremenom radu, kako možemo očekivati da ćemo imati mirovine? Ne možemo očekivati da će se mirovinski sustav sam reproducirati, ne radi se o perpetuum mobileu. Ako se na isti način ponašamo prema zdravstvenom sustavu, kako možemo očekivati da će biti novca u trenutku kada nekome zatreba liječenje?
 
Tako ne stvaramo samo egzistencijalnu nesigurnost, nego se to ponovno reflektira na ekonomski sustav, koji je ustrojen tako da ovisi o potrošnji, posebno u Hrvatskoj, gdje više od 60% BDP-a otpada na unutarnju potrošnju. Nesigurni radni uvjeti vode do smanjenja potrošnje, što se prelijeva na daljnju nestabilnost ekonomskog sustava i to samo ide u krug. Umjesto da jačamo egzistencijalnu stabilnost ljudi, smanjujemo je i reproduciramo taj sustav.
 
To je potpuno pogrešno. Smatram da kao organizacija trebamo preuzeti rizik da financiranja možda neće biti. Međutim, sve dok financiranje postoji, zaposlenici trebaju imati ugovore o radu na neodređeno. U trenutku kada novca više neće biti, svi ćemo izgubiti te ugovore, ali ne bismo smjeli unaprijed smanjivati radnička prava. Ovo je borba koju moramo dobiti barem unutar civilnog društva, te iako se nalazimo unutar nestabilnog ekonomskog modela, preuzimanjem rizika služiti kao primjer drugim poslovnim akterima, umjesto da reproduciramo i povećavamo tu nestabilnost.
 

Kako bi prebrodila partikularizaciju vlastitog rada, uslijed projektnog načina funkcioniranja i sektorski usmjerenog djelovanja, civilna je scena prije desetak godina započela s procesom stvaranja savezništava kroz široke inicijative i platforme za zajedničko djelovanje oko pitanja kao što su javni prostor, besplatno obrazovanje, prirodni resursi i radnička prava. No, budući da je princip povezivanja u velikoj mjeri bio zasnovan na svijesti o neophodnosti solidarne podrške u zagovaračkim procesima, a ne jasno artikuliranoj antikapitalističkoj agendi, takve fronte najčešće se iscrpljuju u kratkoročnim reformističkim naporima bez nužne društveno-ekonomske eksplanacije. Koji su dosezi lijevo-zelenih platformi izvan jasno definiranog antikapitalističkog okvira?

Takve platforme uglavnom su reaktivne, a u manjoj mjeri proaktivne. Još nismo došli do trenutka artikuliranja zajedničke političke agende, dapače, od nje se bježi jer se mi navodno time ne bavimo. Kao da obrazovanje i zdravstvo nisu politička pitanja. Sve je jasno, svi elementi su tu, i radimo na njima, ali postoji otpor prema potpunom upuštanju u tu borbu. Vjerujem da će se prevazići, ali očito će trebati proći još neko vrijeme.
 
Problem je što još nismo jasno artikulirali kako izgleda društvo kojem težimo. Rekli smo „želimo besplatno obrazovanje, želimo ovo, želimo ono“, ali kakav je to društveno-ekonomski model koji nam to može omogućiti, to još nismo politički artikulirali i nismo pozvali ljude da se zajedno borimo za takvo društvo, jer se bojimo reakcije javnosti. Međutim, smatram da je naša predodžba kako velik dio hrvatskih građana takav model ne bi podržao potpuno kriva, jer ljudi imaju potrebu za sigurnošću, pravdom, prostorom autonomije, slobode i emancipacije, dakle, elementima takvog političkog projekta. U strahu da će nas netko etiketirati kao „radikalne“, mi stvari nazivamo drugačije ili ih ne nazivamo nikako.
Nova politička artikulacija javlja se i na mainstream mjestima, tako da oni koji se ne smatraju dijelom mainstreama nemaju više što čekati
To je pogrešno, treba jasno i izravno reći kakvo društvo želimo, da se ono ne može stvoriti preko noći niti ga može stvoriti nekolicina ljudi, da je to nešto što svi zajedno moramo početi graditi, ali prije toga jasno definirati smjer u kojem se krećemo.
 
S jedne strane imamo grassroots pokrete, koji ponekad krenu kao one issue pokreti, angažirani oko nekog konkretnog pitanja, ali onda prepoznaju i druge aktere koji, iako se bave različitim pitanjima, dijele zajedničku agendu, što im otvara prostor da iz pokreta prerastu u političku inicijativu. Civilni pokreti koji nude drugačije društveno-ekonomske modele već postoje – znamo za primjere u Španjolskoj, postoje primjeri takvog organiziranja u Italiji koje se još uvijek odvija unutar civilnog društva no postoji mogućnost da će izrasti u nešto politički jače, a do neke vrste bunta i sve jasnije artikulacije dolazi i u zemljama istočne Europe, bez obzira na autoritarne modele koji su sada prisutni, a možda i upravo zbog toga.
 
S druge strane, tradicionalne stranke, poput Laburističke stranke u Velikoj Britaniji, pokušavaju mijenjati političku agendu i način na koji djeluju, barem u smislu uključivanja građana u stvaranje političke agende, širenja baze i konkretne artikulacije političke promjene. I dok smo mi i dalje uvjereni kako bi građani na neke stvari loše reagirali, posljednji izbori u Velikoj Britaniji pokazuju potpuno suprotno. Jeremy Corbyn izravno je optužio vanjsku politiku Velike Britanije za terorizam koji im se događa kod kuće, pa je ipak na račun toga dobio veliku podršku u broju glasova na izborima.
 
Indikator zaokreta u artikulaciji jest i to što velike međunarodne organizacije u svojim izvještajima vrlo otvoreno adresiraju ovaj problem – primjerice, Međunarodna organizacija rada o solidarnoj ekonomiji govori kao o jednom od ključnih faktora za promjenu neodrživog kapitalističkog modela koji uništava okoliš i egzistenciju pojedinca. Iako to nikada nije jasno izraženo u politikama EU, u pojedinim dokumentima čak i Europska komisija prepoznaje određene probleme te predlaže potragu za novim modelima. Naravno, zbog strukture Europske unije, tu ne može doći do većeg preokreta.
 
Dakle, to više nije blasfemija – nova politička artikulacija javlja se i na mainstream mjestima, tako da oni koji se ne smatraju dijelom mainstreama nemaju više što čekati. Već postoji određena suglasnost oko toga da je model u kojem živimo neodrživ, samo treba jasno artikulirati drugi model i kako doći do njega, što će se sigurno morati odvijati u više faza. Naime, sustav u kojem trenutno živimo, neobično je otporan na promjene jer je tako regulativno uređen i ekonomski uvjetovan, stoga ga treba u potpunosti razgraditi na svakoj razini.
 

Neokonzervativni pokret proteklih je godina bio prilično uspješan u ostvarivanju svojih ciljeva u okvirima infrastrukture civilnog društva. Možete li prokomentirati uzroke njihova uspjeha i potencijale za njihov daljnji utjecaj na državni zakonodavni okvir tijekom idućih godina?

Njihov se okoliš djelovanja, za razliku od progresivnog dijela civilnog društva, oslanja na stabilni izvor financiranja koji ne ovisi o projektima i provođenju niza nepovezanih aktivnosti, već omogućuje strateško dugoročno djelovanje s namjerom ostvarivanja jedne po jedne ciljane promjene. Financiraju se iz privatnih donacija građana, ali i mnogih imućnih pojedinaca koji su njihovi članovi, a potporu nalaze i u određenim crkvenim krugovima. Dakle, financijski okoliš u kojem djeluju za njih je iznimno pogodan i omogućava im djelovanje bez restrikcija u financijskom smislu.
 
Taktički su dobro procijenili da treba ući u medijski prostor, što čine preko vlastitih, ali i drugih medija, a jako su dobro detektirali i u koje strukture, političke stranke ili državne institucije trebaju instalirati svoje ljude kako bi ostvarili postavljene ciljeve.
Okoliš djelovanja neokonzervativnog pokreta, za razliku od progresivnog dijela civilnog društva, oslanja se na stabilni izvor financiranja koji ne ovisi o projektima i provođenju niza nepovezanih aktivnosti, već omogućuje strateško dugoročno djelovanje s namjerom ostvarivanja jedne po jedne ciljane promjene
Dakle, sve ono od čega je civilno društvo bježalo – ulazak u politički prostor, miješanje s političkim strankama i infiltriranje ljudi u državne institucije – jer se to, kao, ne radi. Njima, primjerice, nije nikakav problem da se inicijativa „U ime obitelji“ pojavi na parlamentarnim izborima pod istim ili malo drugačijim imenom.
 
Osim toga, imaju drukčiji model djelovanja, koji je mobilizacijski u smislu da zaista stvara određenu bazu, ali ta baza nije stabilna. Iako se prema van čini da imaju jako veliku podršku, ustvari imaju mobilizacijski potencijal ovisno o temama. Dakle, skupe određeni broj ljudi i proguraju ili ne proguraju neku promjenu, ali nemaju nešto što bi se moglo nazvati stabilnom bazom. I to se vidjelo u trenutku kada su izašli na izbore. Nemaju je zato što nikada nisu prošli proces političke artikulacije u koji je bila uključena baza – samo su se prozvali strankom i izašli na izbore. Ljudi koji su ih podržavali oko nekih tema nisu bili uključeni u taj proces, jer da jesu, ova opcija na izborima ne bi ostvarila tako loš rezultat.
 
Mislim da njihova opća agenda, kao takva, nema nikakvu prođu u Hrvatskoj. Oni mogu spinati pojedine teme kako bi im pojedinci iz nekih drugih razloga pružili privremenu podršku, ali nemaju mobilizacijski potencijal da ostvare promjenu koju stvarno žele. Međutim, zabrinjavajuće je da mreže kojima pripadaju na transnacionalnom nivou polako mijenjaju regulatorni i institucionalni okvir u pojedinim zemljama, tako da im otvaraju prostor da zaista provedu željenu promjenu, čak i bez podrške građana. Primjerice, imate recentni slučaj poljske vlade, čiji su članovi dvojica ministra koji se povezuju s „Tradition, Family, Property“ pokretom, koja je maltene izvela politički puč, odnosno preuzela političku kontrolu nad pravosudnim sustavom. Događaju se neke, ja bih rekla, opasne promjene na visokoj razini, koje će im u budućnosti možda omogućiti da ponegdje izvedu željenu promjenu i bez podrške građana.
 
Takvim promjenama treba pružiti otpor, no mislim da ga treba iskazati kroz opću građansku mobilizaciju, a ne ovo NGO-ovsko prepucavanje. Treba stvarati autonomne prostore otpora takvim tendencijama – alternativne, lokalne prostore gdje će se okupljati dovoljno različitih aktera (ne nužno pod istom kapom, ali u istom prostoru), u obranu osnovnih prava i dobara. Oni se sasvim sigurno neće zaustaviti – imaju zastupnike i u Europskom parlamentu, dakle, riječ je o čitavom setu djelovanja na toj političkoj razini.
 

Lijeva kritika koncepta ljudskih prava između ostalog ističe da je borba za ljudska prava borba koju radnička klasa već u startu gubi, odnosno da koncept ljudskih prava služi potvrđivanju statusa privilegirane klase, jer kao centralni koncept uzima privatno vlasništvo. Naspram postojećih napredaka na polju borbe za individualna i građanska prava, koliko su uspješne borbe za kategorije radničkih, ekonomskih i socijalnih prava?

Kao netko tko se već jako dugo bavi temama ljudskih prava, vidim ozbiljne razlike u mehanizmima primjene građanskih i političkih prava s jedne, i primjene ekonomsko-socijalnih, pa i kulturnih prava s druge strane. Unutar Vijeća Europe postoje jaki mehanizmi primjene Europske konvencije o ljudskim pravima, dakle, u suštini, individualnih građanskih i političkih prava, dok za ekonomsko-socijalna prava postoje neki instrumenti za provedbu, ali ne i tzv. tvrdi instrumenti koji podrazumijevaju da imaš mogućnost pristupa Europskom sudu ako nisi dobio spor unutar svoje države. Ekonomska i socijalna prava kod nas se često nazivaju programskim pravima. Prema nekim tumačenjima, to su prava koja zapravo funkcioniraju manje kao prava, a više kao program ili cilj kojem težimo. Uzmimo kao primjer pravo na rad – pretpostavka je da društvo ne može ostvariti punu zaposlenost, ali je to cilj kojem težimo. Naravno, pravo na rad puno je širi koncept od prava na zaposlenje, no u svakom slučaju nedostaje tzv. tvrdih mehanizama primjene.
 
Međutim, suprotstavljanje individualnih i građanskih prava ekonomsko-socijalnim pravima, postavljanje dihotomije „ili jedno ili drugo“ vodi u teške probleme poput onih koje danas gledamo u Mađarskoj i Poljskoj, gdje vladajuća garnitura uvjerava građane da je smjena „elitnih, odnarođenih, korumpiranih sudaca“ potez koji je neophodan zbog uspostave veće ekonomske i socijalne sigurnosti. Društvo za kakvo se ja borim osigurava sva prava i ne zahtijeva od mene da žrtvujem jedna prava kako bih ostvarila druga, odnosno dio svoje autonomije za egzistencijalnu sigurnost. Potpuno je jasno da bi u slobodnom, emancipiranom društvu morali imati slobodu od mučenja i zlostavljanja, jednako kao i pravo da živimo dostojanstvenim životom uz hranu na stolu i krov nad glavom.
Treba razmotriti kako dekonstruirati vlasnički režim tamo gdje onemogućava ostvarenje osnovnih ekonomskih, socijalnih ili individualnih prava građana
Mi koji „kao“ radimo na zaštiti ljudskih prava, a kažem „kao“ zato što se vrlo često ne radi o zaštiti, nego o borbi da se uopće dođe do nekih osnovnih prava, moramo znati artikulirati vezu između individualnih i političkih građanskih prava s jedne, i ekonomskih i socijalnih prava s druge strane, kao i nužnost te povezanosti.
 
Argument iz vašeg pitanja zapravo je kritika pravnog sustava. Ljudska prava nastaju unutar kontinentalnog i anglosaksonskog sustava, ona su u tom smislu proizvod zapadne civilizacije. Jedan od osnovnih instituta kontinentalnog i anglosaksonskog pravnog sustava, institut je vlasništva, pa niti ljudska prava kao dio tog sustava nisu mogla biti lišena tog instituta.
 
Smatram da je u vezi s pitanjem vlasništva bitno ustanoviti što jesu, a što nisu „stvari u prometu“. Primjerice, garantira nam se pravo na zdravlje i u okviru njega pravo na pristup zdravstvenoj zaštiti. Većina europskih sustava ima sustav univerzalne zdravstvene skrbi, što podrazumijeva i pokriveno osnovno zdravstveno osiguranje. Međutim, dogodi se da nekome zatreba lijek koji je preskup, a država ne želi snositi troškove njegove nabave jer, eto, nije na njihovoj listi. U tom si slučaju potencijalno osuđen/a na smrt. Krši li se pritom tvoje pravo na pristup zdravstvu? Da. Zbog čega? Zbog koncepta vlasništva, intelektualnog vlasništva nad lijekovima, koje privatne farmaceutske tvrtke plasiraju na tržište po jako visokim cijenama. Jedan od razloga za visoke cijene je i što su istraživanja kojima se dolazi do lijekova, užasno skupa.
 
Međutim, Europska unija ulaže jako puno novca u bazična istraživanja, čiji se rezultati putem tzv. technology transfer procesa prodaju ili daju (u slučaju suradnje na istraživanju) privatnim firmama, koje će razviti lijek i dalje ga prodavati po cijeni nenaplativoj iz državnog proračuna. Na kraju plaćamo dvaput: kao porezni/e obveznik_ce uplaćujemo novac u proračun Europske unije, EU njime financira projekt koji je došao do nekog otkrića, a na kraju nam privatna firma opet naplaćuje isti taj lijek. Europska komisija došla je do zaključka kako to nema smisla, no umjesto da mijenja koncept tržišta lijekova zasnovanog na privatnom vlasništvu, odlučila se ili u startu financirati cjelokupni proces dolaska do patenta ili otkupljivati patente kako bi lijekove učinila dostupnijima.
 
To ne rješava uzrok problema jer je pravo pitanje što bi uopće trebalo biti predmet vlasništva. I danas postoje stvari koje potpadaju pod res extra commercium – nalaze se izvan pravnog prometa i ne mogu biti predmet vlasništva. Na primjer, opće dobro nalazi se izvan režima vlasništva. Pitanje je bismo li, umjesto da idemo prema potpunom ukidanju koncepta vlasništva, bili u stanju identificirati područja u kojima objekte vlasništva trebamo izdvojiti iz vlasničkog režima i proglasiti općim dobrom. Meni se potonje čini kao prihvatljiviji put, iako nema sumnje da je teško ostvariv. Dakle, tamo gdje vlasnički režim onemogućava ostvarenje osnovnih ekonomskih, socijalnih ili individualnih prava građana, treba razmotriti kako ćemo taj vlasnički režim dekonstruirati. No nisam sigurna da koncept privatnog vlasništva u svakom slučaju onemogućuje ostvarenje tih prava – primjerice, nisam sigurna onemogućuje li ih privatno vlasništvo mojih roditelja nad kućom i vrtom, itsl.
 

Mnogi lijevi kritičari djelovanja (u prvom redu međunarodnih) nevladinih organizacija iznose kritiku koja bi se mogla sažeti u argumentu o NVO-ima kao neoliberalnom odgovoru na neoliberalne probleme. Tako David Harvey argumentira da djelovanje mnogih nevladinih organizacija ubrzava i olakšava sustavno povlačenje državne brige za socijalne probleme i otvaranje lokalnih tržišta, te da NVO-i često „čiste teren“ nakon neokolonizacijskih akcija i oblikuju ga prema interesima imperijalnih sila od kojih su poslane. Arundhati Roy, pak, objašnjava kako je rad NVO-a u mnogo navrata otupio oštrice pokreta otpora diljem svijeta, prvenstveno zato što one nisu odgovorne javnosti nego svojim financijerima. Možete li komentirati ovu kritiku? U kojoj je mjeri ona primjenjiva u kontekstu lokalne civilne scene?

Mislim da je primjenjiva. Naime, čim si reaktivan i odgovaraš na nešto što je proizvod neoliberalnog sustava, a koristiš metode koje su ti legalno dostupne i koje su razvijene unutar tog istog sustava, radi se upravo o neoliberalnom odgovoru na neoliberalne probleme. To se pomalo mijenja – među ljudima koji rade u nevladinim organizacijama jača svijest kako nije dovoljno rješavati probleme apeliranjem na Europski sud da zaštiti određena ljudska prava, primjerice, ljudsko pravo na život, već da je potrebno utvrditi koji je uzrok ugroze tih prava. Ako postoji intelektualno pravo vlasništva nad patentima za lijekove, zbog čega su cijene lijekova nerealno visoke i ljudi umiru jer si ne mogu priuštiti liječenje, onda se treba baviti i pitanjem intelektualnog vlasništva nad lijekovima. Jako dugo je prevladavao normativni optimizam da će regulacija pojedinih pitanja riješiti određene stvari. Ona možda i rješava partikularni problem, ili riješi problem za jednu osobu, ali ne rješava ih na sistemskoj razini, čime neprestano pomaže sustavu da opstane, ostavljajući pritom dojam da se nešto ipak može učiniti.
Jako dugo je prevladavao normativni optimizam da će regulacija pojedinih pitanja riješiti određene stvari. Ona možda i rješava partikularni problem, ili riješi problem za jednu osobu, ali ne rješava ih na sistemskoj razini
Zbog toga u javnosti ne postoji svijest da se radi o sistemskoj uvjetovanosti, koja će kontinuirano reproducirati isti problem.
 
Međutim, postoji i moment našeg pristanka na tu uvjetovanost. Primjerice, kada dođe Milica Miladinović i kaže „uzeli su mi stan, nakon toga su mi uzeli i kuću, beskućnica sam dvadeset godina zato što sam Srpkinja, hoću natrag svoj stan, hoću odštetu od ove države“, onda uzmeš instrumente koje imaš i boriš se pet godina da bi ona to dobila, unutar tog istog sustava, s istim mehanizmima koji ga zapravo reproduciraju – jer što da u tom trenutku radiš? Da joj kažeš: „Čekaj revoluciju, Milice“? I to na ulici. Dakle, nećemo nekome tko je u problemu reći da čeka veliku društvenu promjenu, nego ćemo rješavati taj partikularni problem. No, istovremeno ćemo biti svjesni ograničenja okvira unutar kojega djelujemo i raditi na tome da promijenimo štetne prakse koje sami provodimo (primjerice, zapošljavanje ljudi u prekarnim oblicima radnih odnosa), te adresiramo izvor problema, povezujući se s drugima koji su u sličnim situacijama.
 
Svi_e se u tome izrazito iscrpljujemo – radiš na nekoliko fronti, u konstantnoj si egzistencijalnoj nesigurnosti, a pomaci su mali ili nikakvi. No uzroci su takvi da ih nije ni moguće riješiti u nekom kratkom periodu, ili unutar jedne nacionalne države – sve da i iznesemo neku promjenu u Hrvatskoj, globalno smo u slabijem položaju, stoga to mora biti dugoročna i međunarodna borba.
 



Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o civilnom društvu osamnaeste epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 4.8.2017. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve