Ivana Jandrić
31. prosinca 2018.
Solidarnost na institucionalnoj vjetrometini
Donosimo vam kratak etnografski rad o iskustvu agencijskog čišćenja. Autorica je čistila jednu njemačku drogeriju u Zagrebu tokom dva mjeseca početkom 2018. godine. Kroz prikaz svakodnevice agencijskih čistačica, rad ukazuje na sustavna ograničenja koja priječe uspostavljanje radničke solidarnosti. Tekst je nastao kao završni rad u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 17/18, uz mentorstvo Karoline Leaković.
Svako jutro u 5:30 zvoni alarm. Jurim u kupaonicu, navlačim radnu odjeću, osiguravam uvjete da mačka preživi dok me nema i odlazim na posao. Dok hodam, lagano se razbuđujem i za 20-ak minuta sam ispred skladišta. Tamo su već dvije čistačice i voditeljica smjene. U točno pola 7 voditeljica smjene otvara stražnja vrata poslovnice i „mašina” kreće. Brzinski odlažemo jakne i hvatamo se opreme. S dva velika suha mopa, jednim malim mokrim, kantom s tekućinom za čišćenje, vrećama za smeće, metlom i lopaticom krećemo prema prvoj etaži koja se prostire na otprilike 650 m2. Dvije čistačice počinju suho mopanje, dok treća skuplja smeće i mokrim mopom pere pod oko blagajni i ulaza. Nakon toga jedna uzima stroj za pranje podova i počinje obilazak poslovnice. Druga prelazi na suho mopanje gornje etaže, površinom otprilike 4 puta manje, a treća na istoj etaži skuplja smeće, čisti stepenice i lift koji spajaju dvije etaže.
Krećemo se prostorom kao duhovi, povremeno razbijajući tišinu pokojim „dobar dan!“ upućenim zaposlenicama drogerije. Dok dvije čistačice dovršavaju gornju etažu, treća se spušta u prostore za djelatnike i čisti sanitarni čvor. U tom je trenutku već 8 sati. Treba nam otprilike pola sata da sredimo smeće i podove ureda, kuhinje, prostorije za presvlačenje, skladišta i hodnika. Svakog dana posao uspijevamo završiti barem 20 minuta prije otvaranja dućana i tada obično sjednemo u kuhinjicu uz kavu i cigaretu. U 9 sati odlazimo do voditeljice smjene da nam pregleda torbe[1], nakon čega se pozdravljamo do idućeg dana.
***
U prvim danima 2018. godine počela sam čistiti jedan dućan u lancu njemačke drogerije putem agencije. Isprva mi se činilo kako je to dotad najbolji posao čišćenja koji sam imala priliku obavljati.[2] Na svega 20 minuta od kuće, bilo je predviđeno da radim 2,5 sata dnevno, s jednim slobodnim danom u tjednu, uz obećanu plaću od 1100 kn i naknadom za prijevoz od 360 kn. Na prvi se pogled činilo da na raspolaganju imamo svu potrebnu opremu za rad. No, početni dojam ubrzo se promijenio. Čiste krpe i mopovi su, umjesto jednom tjedno, stizali svaka dva tjedna ili rjeđe. Nije bilo ni zaštitnih rukavica pa sam u apoteci za svoje novce kupovala medicinske, za 35 lp po komadu. Kao što sam ranije pisala, u dosadašnjim iskustvima s agencijskim čišćenjem, korištenje rukavica nije uobičajeno jer uzrokuje znojenje ruku i usporava proces čišćenja, a time utječe i na normu. Žene zbog toga često odustaju od korištenja zaštite, a s obzirom na dereguliranost cijelog sektora, odnosno nepostojanje nadzora vezanog uz sanitarne uvjete, ni poslodavci ne inzistiraju na njihovoj upotrebi. Kako sam prethodno već imala iskustva sa sredstvima za čišćenje i znam koliko mogu oštetiti ruke, čemu treba pridodati i opasnost od navlačenja „napornih“ kožnih bolesti, odlučila sam se za ovu minimalnu opciju zaštite o vlastitu trošku. Nije me bilo previše briga što se ističem među kolegicama jer sam sada već znala zašto to radim. Nije bilo najsretnije rješenje, ali barem sam se privremeno prestala živcirati oko nepostojanja osnovnih sredstava za rad. Tek nakon nekoliko tjedana žene su primijetile da ne odustajem od zaštitnih rukavica pa su mi ukazale na dva para velikih gumenih rukavica za čišćenje u ormaru bukse – barem je forma bila zadovoljena.
Atmosfera na poslu i uvjeti rada
U svakoj smjeni radilo je 10 do 15 ljudi – voditeljica smjene, voditelji_ce odjela, prodavačice, blagajnice_i, skladištari i djelatnik_ca osiguranja. No, zahtjev za maksimalnim ekonomiziranjem radne snage nauštrb samih radnica_ka, nikoga nije previše štedio, pa tako nije bilo ni neobično viđati voditeljice kako slažu artikle po policama. U dućanu su velikom većinom, rekla bih oko 90 %, radile žene. Onih nekoliko muškaraca bilo je raspoređeno u skladištu, uz iznimku, naravno – šefa. Za svojim se stolom pojavljivao rijetko, uvijek dotjeran i u odijelu. Glavni je voditelj bio ujedno i najozloglašenija osoba u poslovnici. Kolegice su me upozorile da kod njega nitko ne prolazi lišo, svima prigovara. Priča se da je neko vrijeme reagirao na poslovični nered u prostorijama za zaposlene lijepljenjem upozorenja da moraju čistiti za sobom. Zbog reduciranja troškova za čišćenje, odnosno outsourcanja poslova čišćenja, stalno zaposlenih čistačica u ovom lancu drogerija nema. Jednom sam prilikom čula kako je dotični znao vraćati čistačice na radno mjesto i nakon završetka radnog vremena jer nije bio zadovoljan kako je nešto očišćeno.[3]
Upošljavanje agencijskih čistačica se ni u kontekstu drogerije ne pokazuje kao dovoljno efikasno rješenje za održavanje higijenskog standarda radnog prostora, iako je posrijedi vjerojatno manje opasan oblik rezanja troškova na pomoćnim djelatnostima, poput čišćenja od onoga koji primjerice pogađa bolnice[4], zbog čega je možda bio manje prisutan u argumentaciji opisa efekata outsourcanja djelatnosti čišćenja. Izdvojit ću samo jedan primjer koji pokazuje koliko outsourcanje pomoćne djelatnosti čišćenja preko agencije osigurava tek djelomičnu pokrivenost usluge kroz radni dan, i time komplicira te remeti radni proces. Jednom se prilikom dogodila poplava u sanitarnom čvoru za djelatnice_ke. Iduće smo jutro muku mučile s opremom za čišćenje. Naime, djelatnice_i su se poslužili našom opremom da saniraju nadiruću kanalizacijsku vodu, a nakon korištenja nisu isprali_e i osušili_e mopove, jer to nije spadalo u njihov opis posla. Kako naš agencijski šef nije bio spreman uletjeti s rezervnom opremom idućeg dana, morale smo mokrim i prljavim mopovima odraditi suho mopanje, što je značajno zahtjevniji posao, jer mokri i prljavi mop zapinje čak i na glatkim podovima prodajnog centra. Razina narušenosti higijenskih standarda u ovom je slučaju zaseban problem, kojem se neću detaljnije posvetiti, ali svakako poziva na razmišljanje o funkcionalnosti sustava nadzora nad obavljanjem ove djelatnosti na liberaliziranom tržištu.
Također, iako smo uglavnom smjele koristiti zajednički prostor, odnosno kuhinju za odmor, kao agencijske radnice zaposlene na nepuno radno vrijeme, neki nas voditelji nisu voljeli ondje viđati. Naime, nije bilo predviđeno da uzimamo pauzu. Primjerice, kada je šef bio u poslovnici, nismo odlazile predahnuti i „zapaliti“ u kuhinju. Znale smo da će nam, prije ili poslije, prigovoriti. Čemu se izlagati, znale su mi reći kolegice, on je ipak šef. Ipak, najveći dio zaposlenih bio je prijateljski raspoložen, žene posebno. Pitam se nije li to stoga što smo sve mi i „čistačice“ u vlastitu domu? Jedna je voditeljica smjene znala povesti moju kolegicu iz agencije autom do posla, a ponekad su nam pomagale i u čišćenju (primjerice, znale su pridržavati vreću za smeće dok smo praznile kante). Zapravo, uz ranije spomenute iznimke, atmosfera na poslu uglavnom je bila vrlo drugarska. Iako sam istaknula zaposlenice kao posebno naklonjene nama čistačicama, moram napomenuti i da je muški dio zaposlenika isto tako znao pomagati, pogotovo s odnošenjem smeća do kontejnera na kraju radnog vremena. Radilo se uglavnom o ljudima s obiteljima koji žive od mjeseca do mjeseca, i koji su unatoč zahtjevnom radu bili sretni da imaju posao i redovna primanja.
Ponekad smo na kraju radnog vremena znale proći dućanom i kupiti pokoji artikl, pogotovo na akciji. Blagajnice su nam često znale izaći ususret, provlačeći svoje kartice s popustom. „Ipak su to naše cure,“ znala sam čuti. Bio je to izraz solidarnosti: iako smo radile za agenciju, bile smo uglavnom smatrane dijelom radnog kolektiva. Ne čudi stoga što sam, ćaskajući uz jutarnju kavu, često imala dojam da radimo za istu firmu. Ipak, već sljedećeg dana događaji bi me vratili u realnost. Agencijske radnice i radnice zaposlene u lancu drogerija ipak nisu u istom položaju iz jednostavnog razloga što ne obavljaju isti posao – nemaju iste obveze, radna prava i njihov posao se drugačije poima u društvu.
Iako se ispočetka činilo da imamo dovoljno sredstava za rad, nakon mjesec dana potiho smo se počele žaliti voditeljicama drogerije kako bi nam od agencije pribavile čiste krpe i mopove, nakon što su se dobivene istrošile. Izgleda bijednim da se štedi na to malo opreme koja nam je bila potrebna, ali iz pozicije poslodavca koji teži maksimizirati svoj profit, ekonomski razumljivo. Da bi stvar bila gora, nakon žalbe su nas nazvali iz agencije da pitaju koju točno opremu trebamo – dakle, uopće nisu imali pregled nad našim radom, niti su znali koja oprema mora biti dostavljena kako bi posao uopće mogao biti obavljen (a nije se radilo o novoj agenciji koja se tek uhodavala u posao).
Sve to je nešto o čemu radnice i radnici drogerije nisu morali brinuti, iako su sasvim sigurno na sličan ili jednak način bili opterećeni zahtjevima na svojim radnim mjestima. Iz sadašnje perspektive čini mi se da je glavni razlog zbog kojega je reakcija zaposlenih u drogeriji dugo izostajala bio jednostavan – mi smo posao obavljale kako smo god znale i uvijek se nekako, iz nužde, uspjele snaći. Prilikom jedne evaluacije agencije, mi čistačice, bile smo čak pohvaljene, dok je naš agencijski šef dobio pritužbu od voditeljica u drogeriji, koje su bile primijetile da ne nadzire naš rad te nam ne osigurava potrebnu opremu. Dakle, koji god problem da je postojao s uslugom čišćenja, mi same za njega nismo bile odgovorne. Kolegice su mi pričale da one već neko vrijeme čiste isti prostor. U zadnjih nekoliko godina promijenila se agencija, ali one su ostale čistiti ovu poslovnicu. Štoviše, kada je drogerija mijenjala agenciju, tražili su da zaposle moje kolegice.
Nevidljiv i nesiguran rad
Vidljivost usluge čišćenja u našem je slučaju nakon otvaranja dućana morala biti svedena na minimum, što je značilo da dotada dvije do tri čistačice moraju počistiti prostore u kojima se kreću kupci, a u našem je slučaju to podrazumijevalo čišćenje prostora koji se protezao na otprilike 1500 m2, od brisanja prašine do ribanja različitih površina.
Činjenica da se smatra neprimjerenim da budemo viđene kako čistimo prostor dućana ima višestruke i šire reperkusije u tretmanu ovoga rada. Povežemo li ih s tretmanom te izostankom valoriziranja kućanskog rada, rada brige i njege, koje također dominantno obavljaju žene, primijetit ćemo i ovdje sličnu marginalizaciju koja taj rad kontinuirano drži nevidljivim.
Bitno je pojasniti na koji je način sektor higijenskog održavanja prostora strukturno uklopljen unutar kapitalističkog sustava. Čišćenje unutar kapitalističkog sustava općenito spada u sferu reproduktivnog rada kojega uglavnom obavljaju žene u domaćinstvima, odnosno u javnosti nevidljivoj privatnoj sferi. Isto kao što je čišćenje u kućanstvu nevidljivo, nevidljivo je i na formalnom tržištu rada, jer se kao pomoćna djelatnost uglavnom obavlja izvan za javnost otvorenog radnog vremena.
Također, kako napominje Burcar, postoji objašnjenje zašto je čišćenje kao reproduktivni rad obezvrijeđeno. U procesu akumulacije kapitala dolazi do prisvajanja:
„(…)reproduktivnog rada za potrebe obnove i održavanja tekuće i buduće radne snage kao prirodnog resursa i stoga nerada ili rada iz ljubavi, kojega zbog toga treba zadržati u izdvojenoj i proširenoj sferi privatnosti ili odlučno prenijeti u nju, kao i formalni rad žena, koji je u skladu s tom ideologijom namjerno definiran kao za žene nestandardan, tj. samo kao dodatan i zato navodno tek dopunski oblik rada, jer bi ga žene trebale tek naknadno uključiti u svoje primarne reproduktivne obveze u kućanstvu. Iz toga proizlazi i prešutno pravilo da je ženski rad u javnoj sferi moguće plaćati slabije od istovrsnog muškog rada. Jer bi žena rad u formalnoj ekonomiji, na odvojenom tržištu najamnog rada, trebala obavljati tek kao naknadni dodatak i time dopunu svojoj primarnoj reproduktivnoj ulozi, bez obzira na svoj stvarni status, dopušteno je da njen rad i plaća, bez obzira na njihov stvarni opseg, koštaju i funkcioniraju tek kao potpora glavnom najamnom radu i dohotku muškarca. Iz tog konstrukta proizlazi ne samo legalizacija nižih plaća za žene – unatoč jednakom radu, kojega obavljaju rame uz rame s muškarcima, podržanom konstruktima femininosti – nego i prevrednovanje inače kvalificiranog ženskog rada u polukvalificirani ili nekvalificirani. Čak i pod izlikom da se radi o prirodnom produžetku njihovih kućanskih vještina i zadaća, kojega bi žene kao vrstu, primarno u privatnost izmaknutog i zato nepravog rada, trebale instinktivno obavljati, u skladu sa svojom prirodom, a ne s obzirom na inače potrebno znanje“.[5]
Kako je usluga čišćenja kao pomoćna djelatnost uglavnom prepuštena slobodnom tržištu, odnosno organizirana u obliku agencijskog rada na nepuno radno vrijeme, zapravo nije neuobičajeno da manje plaćenu uslugu čišćenja uglavnom obavljaju žene, pogotovo ako se uzme u obzir urušavanje mreže vrtića koja majkama s malo djecom drastično smanjuje mogućnost zaposlenja na puno radno vrijeme.[6] Naime, kako kaže Burcar, kapital teži rasterećenju vlastitih troškova vezanih uz obnavljanje radnih kapaciteta radne snage, te iz toga razloga i prebacuje teret reproduktivnog rada na leđa žena, koje zbog izostanka javne mreže institucija koje bi ih rasteretile od ostalih segmenata reproduktivnog rada, prilikom traženja zaposlenja nemaju drugu opciju nego pristajati na poslove na nepuno radno vrijeme. Dakle, žene vrlo često niti nemaju mogućnost zaposliti se na puno radno vrijeme ili težiti razvoju svojih profesionalnih kapaciteta koji bi im omogućili redovno, puno i bolje plaćeno zaposlenje (a naknadno i mirovinu), jer moraju iznijeti dvostruko ili trostruko breme koje im se nameće – brinuti o kućanstvu, odnosno skrbiti o djeci, starijima, bolesnima i onim članovima kućanstva koji na tržištu rada nastupaju kao najamni radnici, dok su istovremeno prisiljene pronaći jedno ili više zaposlenja na nepuno radno vrijeme kako bi osigurale nužna dodatna primanja za domaćinstvo.[7]
Iako u kapitalističkim društvima postoji formalna, odnosno pravna jednakost muškaraca i žena, potonje se ipak nalaze u strukturno podređenom položaju. Jednako kao što se žene smatra sekundarnim članicama zajednice od kojih se očekuje da reproduktivni rad u domaćinstvima obavljaju iz ljubavi, bez prigovora i neplaćeno, tako je i čišćenje na formalnom tržištu rada pozicionirano kao slabo plaćena djelatnost, u kojoj zaposlene nemaju previše prostora za prigovore, već su osuđene da, s obzirom na nepostojanje sindikalne organiziranosti u sektoru, uglavnom budu zadovoljne što uopće imaju priliku izići iz nevidljive privatne kućanske sfere, i zarađivati, pritom šutke odrađujući svoj posao kako najbolje znaju.
Osim nevidljivosti vezane uz vrijeme kada se čišćenje obavljalo, zasigurno je kao prilog tvrdnji da se radi o nevidljivom poslu koji se smatra manje važnim znakovito i to što u svim mojim dosadašnjim iskustvima obavljanja posla čišćenja nije postojao adekvatan prostor predviđen za čistačice. Kako ih agencija zapošljava na nepuno radno vrijeme, te zakonski nije predviđeno da imaju pauzu tijekom tih nekoliko sati rada,[8] u pravilu ne postoji ni prostor u kojem čistačice, primjerice, mogu mirno sjesti na stolicu bez da, kako sam ranije opisala, imaju osjećaj da bi im netko mogao prigovoriti. Ipak, na svim dosadašnjim poslovima čišćenja susrela sam se s nekim vidom prostora predviđenog za čistačice, i za njega se uvijek koristio isti izraz. Taj se prostor zove buksa i u biti je više spremište nego mjesto za boravak ljudi.
Buksa drogerije bila je velika oko 2 m2. U njoj smo imale pipu za vodu i jedan kanalizacijski otvor u kojem smo mogle izbacivati prljavštinu. Iz buksi se obično širi smrad ustajalih krpa, kanalizacije i sredstava za čišćenje, a naša je buksa bila zatvorena po cijele dane, tako da bi nas rano ujutro redovito zapuhnuo oblak oporog smrada, jer ventilacija očito nije bila adekvatno riješena. Ovo također govori o nerazumijevanju potreba radnika_ca prilikom projektiranja poslovnih prostora, ali to je tema koju bi prepustila daleko stručnijima od sebe.
Dakle, uvjeti rada bili su loši, iako se nitko nije ozbiljno bunio – možda zbog ugodne atmosfere na poslu, a možda upravo i zbog činjenice da se čišćenje ionako smatra bezvrijednim i nebitnim poslom. Kao i na drugim poslovima čišćenja koje sam dosad radila, i ovdje je vladao diktat norme. Prostor je morao blistati u svega sat i pol i ta je norma uspostavljala vlastitu dinamiku. Mi, čistačice, prijavljene na tri sata dnevno preko agencije, uglavnom na određeno, jedna drugu smo pritiskale da nadmašimo normu. Zapravo, kada jednom naučiš raditi posao, prvenstveno orijentirati se na određenoj lokaciji, moguće je raditi vrlo brzo, pod uvjetom da si mlad i zdrav. Kad bismo premašile normu, same bismo sebi zadavale nove zadatke, samo da ne bismo djelovale besposleno. Bilo je važno zadržati dojam korisnosti, bojale smo se da nam neće prigovarati završimo li prerano, smanjiti nam satnicu ili neku od nas otpustiti.
U tako nesigurnoj situaciji, čistačice se neprestano žale jedna drugoj i zamjeraju si mrzovolju zbog uvjeta rada, a agencija upošljava rukovoditelja koji treba uglavnom biti dostupan i preko telefona odslušati primjedbe, odavati dojam da je zainteresiran za poboljšanje uvjeta i da na tome aktivno radi, iako agencija ustvari nema namjeru ništa poduzeti. Agencijske radnice nisu sindikalno organizirane pa se njihovi glasovi rijetko čuju. Kada se, recimo, pokvari stroj za pranje poda, kvar prijavimo agenciji, no reakcija je spora ili izostaje. Naše poslodavce nije briga što stroj ne radi. Oni žele jednaku razinu usluge pa čistačice danima čiste ručno, mokrim mopom. Jednom sam se našla u takvoj situaciji – osjećala sam se kao da se bavim nekim borilačkim sportom dok sam brzinski zamahivala mopom. U svim tim prilikama uspijevale smo zadovoljiti normu, no to je remetilo naše kapacitete da se posvetimo drugim stvarima izvan radnog vremena jer zahtjevniji rad, naravno, troši i više energije, psihičke i fizičke.
Kako iskoristiti zakonsko pravo na slobodne dane?
Sve smo bile nezadovoljne plaćom, ali nismo mogle ništa poduzeti po tom pitanju. Kada bismo se i požalile, šef nam je nudio opciju da preuzmemo čišćenje na još jednoj od lokacija koje je agencija servisirala. Naravno, u tom slučaju su primanja bila manja, jer je dužnost isplate naknade za prijevoz ispoštovao na prvoj „gaži“. Kolegica koja je bila prihvatila čišćenje na još jednoj lokaciji, imala je dvokratno radno vrijeme, što ju je užasno umaralo, a povrh toga, u agenciji nisu marili niti za to da joj osiguraju barem jedan slobodan dan, nego je čistila barem jednu lokaciju dnevno. Uporno se žalila, no nije bilo sluha za njene potrebe i prava. Kako je agencija za koju sam radila muku mučila s nedostatkom radnica, bio je pravi izazov izboriti se za slobodne dane, za bolovanje ili naprosto odmor. No, prema Zakonu o radu[9]:
Članak 74. (1) Tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadeset četiri sata, radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno. Članak 75. (1) Radnik ima pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata, kojem se pribraja dnevni odmor iz članka 74. ovoga Zakona. Članak 76. Radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu.
Tretman agencijskih radnica prema zakonu ne bi trebao biti podložan iznimkama, međutim, nitko ne kontrolira provođenje zakona. Žene koje su promijenile nekoliko poslodavaca u vrlo kratkom periodu te iskusile i gore, nisu sklone tužiti lošeg poslodavca nadležnim inspekcijama jer se boje gubitka posla. Tko će ih zaštititi ako poslodavac dozna tko ga je tužio nadležnoj inspekciji nakon što plati simboličnu kaznu[10], koja za njega zapravo predstavlja manji trošak nego što bi to bio da na svim lokacijama osigura dovoljan broj zaposlenih? Ukoliko agencija zbog prijave izgubi pravo poslovanja na određenoj lokaciji, što će biti s njenim zaposlenicama – hoće li imati sreću da ih preuzme agencija koja nasljeđuje posao ili će ostati bez mogućnosti zarađivanja? Ako izgube posao, što će biti s njima nakon što istekne naknada sa Zavoda za zapošljavanje – hoće li im na vrlo zasićenom tržištu rada itko dati novu priliku? To su samo neka od pitanja koja se nameću radnicama. Iako čistačice najčešće nisu u prilici posvetiti se čitanju zakona, itekako su svjesne da nisu kreirani da im pruže maksimalnu zaštitu, a čak i kada bi bili, svjesne su da ne postoji pravna instanca kojoj se mogu obratiti za pomoć u osiguravanju svojih prava.
Kako sam već ranije spomenula, kolegica koja je pristala čistiti na dvije lokacije nije imala pravo na 12-satni dnevni odmor i 24-satni tjedni odmor. Sve je ovisilo o tome koliko je radne snage uposleno na određenoj lokaciji. S minimalne tri zaposlene čistačice, navedena zakonska prava mogla su se još nekako ispoštovati, međutim kada su lokaciju čistile samo dvije osobe, prava se nisu poštovala. Stanje na terenu možda je najkompliciranije bilo za zimskih mjeseci, u vrijeme gripe. Jedna se od mojih kolegica razboljela. Dva je dana nije bilo, treći dan se pojavila na poslu. Bilo je očito da je još uvijek bolesna pa sam je pitala zašto nije otvorila bolovanje i nekoliko dana ostala kod kuće. Pokazalo se da joj je liječnica sugerirala takvu opciju, no ona je nije prihvatila. Preciznije, nije je mogla prihvatiti. Njezina mizerna plaća bila bi još mizernija da se odlučila na bolovanje. Štoviše, s obzirom na manjak radne snage, ispalo je da žene koriste bolovanje tek kada su stvarno na izmaku snaga. Kako na godišnji odmor jedva mogu računati, bolovanje čuvaju samo za iznimne prilike, jer na taj način mogu barem tjedan dana izbivati s posla, a opet znati da će im biti uplaćena bar neka naknada.
Pokazalo se da korištenje slobodnih dana u ovoj agenciji predstavlja klupko zamršenih odnosa, a odgovori nisu jednostavni niti jednoznačni. Čini mi se da je nakon prvotnog šoka moja kritičnost zbog stalne prisutnosti više razloga za nezadovoljstvo neutralizirana, te sam otupjela i polako počela prihvaćati opisani „standard“. Pravo na godišnji odmor, bit ću iskrena, nije mi u tom trenutku bilo osobito važno, budući da sam ga prema zakonu mogla ostvariti tek nakon šest mjeseci rada u agenciji. No, moje kolegice bivale su sve nezadovoljnije. Iako su imale pravo na godišnji, agencijski voditelj ignorirao je njihove zahtjeve. Nisu imale izbora nego otvoriti bolovanje, prisiljavajući poslodavca da nađe zamjenu na dva tjedna.
Zanimljivo mi je, doduše, bilo promatrati vlastite prvoloptaške reakcije (koje sam mislila da sam nadišla) i nemir zbog ideje da šef neće naći zamjenu ako jedna od mojih suradnica ipak iskoristi svoje zakonsko pravo na godišnji odmor. Naime, u tom silnom nezadovoljstvu razgovarale smo o potencijalnim situacijama koje bi mogle proizaći iz naših poteza kojima bi si osigurale zakonom predviđena prava. Sama ideja da će jedna od čistačica otvoriti bolovanje da se pošteno odmori i da će dva tjedna raditi samo dvije čistačice, koje za to vrijeme neće moći koristiti slobodne dane, unijela je pomutnju u naše dotad vrlo korektne, pa i drugarske odnose. U tom trenutku nažalost nije postojala ideja o zajedničkom nastupu protiv nadređenih, inzistiranju na osiguravanju zamjene, već smo se počele okretati jedna protiv druge. Iako se to unutarnje neslaganje između najslabijih nije produbilo, bio je to primjer gorčine koju neizbježno vučeš sa sobom nakon posla; ona se nakuplja i remeti razvoj solidarnijih odnosa među najslabijima koji su osnova za organizaciju kolektivnog radničkog pritiska prema nadređenima, a to je možda i ključni način kako dugoročnije izboriti bolje radne uvjete i na koncu, otvoriti prostor za konceptualiziranje potencijalne šire borbe različitih opresiranih i eksploatiranih grupa.
Kako čitatelji ne bi zaključili da je opisana situacija samo još jedan primjer tzv. ženske nesolidarnosti – naznačila bih da se nezadovoljstvo nije javilo zbog toga što smo se kao žene bile sklone svađati „oko sitnica“, već je naše neslaganje bilo duboko određeno strukturnim mehanizmima koji su uređivali i utjecali na naše radne odnose. Nemogućnost korištenja zakonskog prava na odmor, kojega smo bile svjesne, u kombinaciji s nemoći da utječemo na realizaciju naših ostalih prava, rezultiralo je onime čime je jedino moglo rezultirati – usmjeravanjem na adresate koji su nam bili dostupni, odnosno na kolegice koje obavljaju posao istog ranga, gdje hijerarhija nije čvrsto utvrđena. Izgleda da upravo taj segment hijerarhije uglavnom najmarginaliziranijih društvenih skupina(u ovom slučaju, čistačica među čistačicama)[11] postoji kao strukturno dopušteno mjesto prijepora u kojem se naše nezadovoljstvo može u većoj mjeri iscrpiti kroz neprijateljstvo koje ne zadire u one doista važne odnose moći.
Zadnji dan na poslu
Taj se dan ni po čemu nije razlikovao od bilo kojeg dana prethodna dva mjeseca. Barem njegov početak. Već sam se bila privikla na posao, rano dizanje, radnje sam obavljala gotovo automatizirano. Trebao mi je novac i stabilan izvor prihoda. No, nisam ni slutila da mi je to posljednji dan na poslu. Negdje na polovici radnog vremena, čisteći koševe za otpatke, na dnu jednog koša naišla sam, naime, na žilet. Pukom se slučajnošću nisam ozlijedila. Ostala sam skamenjena, jer u kanti za smeće na odjelu parfumerije nikako nisam očekivala takav predmet. Problem je bio što se u kante nisu stavljale vrećice za smeće (opet zbog štednje poslodavca na osnovnim sredstvima za rad), nego je smeće samo trebalo istresti i rukama izbaciti ono što je zapelo na dnu. Dakle, mogla sam u brzini posegnuti za smećem s dna i ozlijediti se. Osjetila sam nemoć, a sav jad koji se u meni skupljao tjednima, mjesecima, kao da je samo čekao ovaj povod da prokulja. Kroz glavu mi je prošlo da sam se mogla ozbiljno porezati, pasti u nesvijest, i da nitko nije morao odmah ni reagirati jer sam bila sama na katu. Sabrala sam se i skupila snage da završim s čišćenjem prodajnog prostora, nakon čega sam se požalila kolegici. Njezina reakcija bila je – „pa moraš paziti“. Kako paziti kada se ne može znati nalazi li se među otpacima žilet ili neki drugi oštar predmet, a radiš pod diktatom norme? Otišla sam do voditeljice smjene te ispričala što se dogodilo, zamolivši je da prodavačicama napomene da u smeće ne bacaju oštre predmete. Nije joj bilo jasno otkuda žilet u smeću, ali je prebacila odgovornost na promotore koji su skidali reklamne naljepnice. No, nisam se mogla smiriti. Nije me umirila ni kolegica koja je sa mnom podijelila slično iskustvo. Naime, njoj se dogodilo da je rukom zagrabila razbijenu žarulju u smeću. Nisam razmišljala ni trena, nazvala sam šefa kako bih mu priopćila da dajem otkaz. Zaprijetio mi je odrađivanjem otkaznog roka od tjedan dana. Kako do tog trenutka nisam vidjela svoj ugovor o radu, poručila sam mu da se ne vraćam na posao jer nisam upoznata s obvezama na koje se on poziva.
Znala sam da stvar tu neće stati pa sam se za savjet obratila kolegici s iskustvom u pitanjima radničkih prava i sindikalizma. Uz njezinu pomoć uputila sam dopis u kojemu poslodavca obavještavam da dajem izvanredni otkaz temeljem opasnosti po zdravlje na radnome mjestu. Odgovor nisam čekala dulje od nekoliko minuta: nazvao me onaj isti šef, naoko susretljivo predlažući da u odjavi napiše kako sam otkazni rok već odradila. Pojašnjavao mi je (doduše bezuspješno) kako u situacijama u kojima sam se ja našla, on kao poslodavac nema načina da me kao radnicu zaštiti. Bila je to prilika da mu uzvratim argumentima: da se ovakvi incidenti ne bi događali kada agencija ne bi štedjela na vrećicama za smeće, a čistačice bile primorane otpatke grabiti golim rukama, i da do ozbiljnih povreda u takvim uvjetima rada može doći svakodnevno. Zvao me još nekoliko puta nakon toga, očekujući, pretpostavljam, da ću biti „suradljiva“ u tim izvanrednim okolnostima. No, nisam mu se više javljala. Odlučila sam se oglušiti o njegove pozive, baš kao što se on oglušivao o naše. Nisam više htjela slušati njegova opravdanja te sam zaključila da mi se uvijek može obratiti pisanim putem, preko e-maila, ukoliko ima nešto konstruktivno dodati priči koja je za mene već bila zaključena. Na taj način bi barem imala dokaz za ono što mi govori, što je kasnije i moja kolegica iz sindikata potvrdila s odobravanjem.
Nesigurno jer smije biti
Do danas nisam na uvid dobila svoj primjerak ugovora o radu. Iz web evidencije HZMO-a vidljivo je da se radilo o zapošljavanju na određeno radno vrijeme, ali kako u evidenciji nije naznačen datum prestanka radnog odnosa, kolege iz sindikata su mi kasnije rekle da imam pravo inzistirati da je ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme.[12] Iako sam mogla inzistirati na zaposlenju na neodređeno, u trenutku šoka sam se samo htjela maknuti od mogućnosti da se u budućnosti ozlijedim.
Iz ove sam situacije puno naučila o sebi, ali i o potencijalima za radničku borbu te razlozima izostanka istih, posebno u nekim sektorima. Na vlastitoj koži osjetila sam raskorak između teorije i prakse. Možda se moje kolegice i sjećaju sindikata, ali im sindikalno organiziranje u trenutnim okolnostima izgleda nemoguće. Tu je i samooptuživanje, rezigniranost i izostanak svake ideje da je kolektivna borba moguća. Ovo je naročito prisutno u radu za njemačku firmu poput drogerije o kojoj je bilo riječi. Iz mog iskustva, Njemačka se obično poima kao radnička meka – kod „Nijemca“ ima posla, dobro plaća, radni uvjeti su općenito bolji, ostvaruje se pravo na pristojnu mirovinu itd. Međutim, kao što je u jednom svom izlaganju ustvrdio Costas Lapavitsas, prividna superiornost njemačkog gospodarstva, odnosno tvrtki temelji se upravo na njihovom širenju na europsku periferiju (a Hrvatska je svakako dio te periferije)[13], gdje je moguće ostvarivati visoke profite upravo zbog dereguliranog tržišta rada, koje podrazumijeva niže nadnice, kao i ostale troškove vezane uz (ne)osiguravanje prikladnih radnih uvjeta.
Uostalom, kao što je zastupnica ORAH-a, Božena Zadro, u raspravi o agencijskom radu prilikom donošenja aktualnog ZOR-a izjavila u Saboru: „Budući da se Vlada poziva na preuzimanje njemačkog modela, trebala bi znati da ‘u Njemačkoj trava nije uvijek zelenija’, odnosno da će to imati negativne reperkusije na hrvatsko gospodarstvo. Zapošljavanje preko agencija u Njemačkoj se pretvorilo u veliki problem na tržištu rada, jer se u roku deset godina broj ‘posuđenih’ radnika na određeno vrijeme utrostručio, na 900 000 ljudi. Poduzeća su transformirala stalna radna mjesta u privremeni radni odnos, a plaće privremenih radnika su i do 50 posto niže od plaća stalnih radnika”.[14]
Kada govorimo o uvjetima rada koji su bili prisutni u poslovima higijenskog održavanja poslovnice drogerije, bitno je naznačiti da se ne radi o nekakvoj lokaliziranoj izmišljotini kakva se može naći samo na europskoj periferiji. Procesi o kojima se radi svojevrsni su standard prisutan diljem svijeta još od 1970-ih, tzv. nakon Zlatnog doba, a sve s ciljem povećanja profitabilnosti kao mjere zdravlja ekonomskog sustava. Kako piše Paul Mattick, „povećanju profitabilnosti također su doprinijeli široko rasprostranjeni procesi ubrzavanja rada, uklanjanja mjera zaštite na radu i produljenja radnog tjedna te povećanja zapošljavanja radnika na pola radnog vremena i privremenih radnika.“[15] Nadalje, kako sugerira Burcar „poslovi na nepuno radno vrijeme pojava su ciljanih mjera prema ženama u kapitalizmu nakon Drugog svjetskog rata, te predstavljaju jedan od prvotnih oblika nezaštićenog fleksibiliziranog rada koji je vrlo profitabilan za vlasnike kapitala“.[16] Prekarni oblici zaposlenja prvo su uvedeni na Zapadu, da bi se po restauraciji kapitalizma proširili i bivšim socijalističkim zemljama.[17]
Zakon, pristup i budućnost
Potrebno je naglasiti da je trenutni ZOR u Hrvatskoj dosta neodređen kada je riječ o radnicama zaposlenima na nepuno radno vrijeme. Naime, rad na nepuno radno vrijeme reguliran je tek kroz dva članka zakona.[18] U načelu im predviđa slična prava kao i zaposlenima na puno radno vrijeme. Ipak, glavna stavka, ona koja se tiče materijalnih prava, u potpunosti je fleksibilizirana.[19] Cinična je također stavka koja upućuje poslodavca na dužnost razmatranja zahtjeva za prelazak s nepunog na puno radno vrijeme – no, samo ako kod poslodavca za to postoje uvjeti,[20] ali i ona koja kaže da je poslodavac radnicima na nepuno radno vrijeme dužan osigurati usavršavanje i obrazovanje pod istim uvjetima kao i radnicima na puno radno vrijeme.[21] Potonje djeluje više kao kozmetička mjera za činjenicu da je za prekarne oblike rada karakteristično obavljanje poslova koji zahtijevaju lako i brzo savladive kompetencije, zbog čega u takve radnice nije potrebno ulagati dodatnim usavršavanjem.[22]
Kao što sam i ranije u tekstu navela, čistačice, obično zaposlene na određeno i nepuno radno vrijeme, nezaštićen su i sindikalno neorganiziran segment radne populacije koji nema kamo adresirati kršenje svojih radnih prava – ili se s punim pravom to ni ne usuđuje. Na tom tragu, nisam sigurna kakve posljedice može eventualno donijeti ovaj tekst, odnosno informacije koje iznosim. S jedne je strane svakako opravdano pisati i bilježiti svjedočanstva, upozoravati na kršenje radničkih prava te na tome temeljiti buduće akcije koje bi mogle poslužiti kao odskočna daska za kreiranje programa i politika koji bi pomogli tom dijelu radništva. S druge strane, to danas također znači izložiti se riziku tužbe te zapravo prouzročiti pogoršavanje uvjeta rada vrlo konkretnih i stvarnih radnica s kojima sam radila.
Sve to me dovodi i do etičke dileme koja se tiče metodologije struke za koju sam se obrazovala. Naime, pravo etnografsko istraživanje obično podrazumijeva traženje pisanog pristanka onih koje se istražuje, ali u najvećoj je mjeri moje osobno iskustvo ono koje je pod povećalom (a usto ne vidim da bi ikada dobila ovakav uvid u situaciju da sam ikome od svojih kolegica i nadređenih najavila usputni etnografski izlet uz pružanje usluga čišćenja), nisam pristupila proceduri vezanoj uz dobivanje pristanka na istraživanje. Kako bih pojasnila ovaj epitet „usputni“, moram se kratko osvrnuti na životne uvjete u kojima se nalazim. Iako sam završila kulturnu antropologiju i etnologiju, poslovi kojima sam ponekad primorana osigurati egzistenciju nisu vezani uz bavljenje etnografskim radom. No, ta istraživačka metoda ima svoju vrijednost i stoga je primjenjujem i kada kao predmet istraživanja imam vlastitu svakodnevicu. Koristim pokušaje da samoj sebi objasnim kakvi se procesi oko mene događaju, kako bih otvorila prostore za vlastitu političku subjektivaciju. U procesu političke subjektivacije, za mene je bilo ključno usmjeravanje vlastitog nezadovoljstva kroz pokušaje zauzimanja stavova za koje je vjerojatnije da vode u dugoročne i progresivne društvene promjene. Iako je moment političke subjektivacije u ovome iskustvu bio ključan, manje je uobičajen u klasičnim istraživačkim postupcima koji često pokušavaju igrati nepristranu ulogu, koju se istovremeno nerijetko, upravo zbog nezahvalne istraživačke neutralnosti, kao takvu može dalje problematizirati. No, ovo je druga tema, koja traži zaseban tekst. Ovaj je pisan prije svega kao nagovor za planiranje nekih budućih radničkih akcija. Ukratko i za kraj, smatram da je pored teorije, koju smatram iznimno važnom i za rad na terenu, nužno ovu i sve druge podzastupljene skupine radništva ojačati i dostupnijim istraživanjima, pamfletima i drugim materijalima koji mogu poslužiti u daljnjoj mobilizaciji i borbi za bolje, humanije radne uvjete.
Bilješke:
[1] Nisam nikada saznala prolaze li djelatnice drogerije istu proceduru na kraju radnog vremena. Biti pod sumnjom za krađu na svakodnevnoj bazi stvara nelagodu. Znaš da ništa nisi ukrala, ali svejedno osjećaš pritisak nadzora. Što ako imam nešto kupljeno u drogeriji? Moram li trajno čuvati račun? Istina, primijetila sam da većina voditeljica to napravi vrlo površno, virne tek na sekundu.
[2] U ranim sam tridesetima i završila sam Filozofski fakultet u Zagrebu, ali prilike za rad u struci pojavljuju se rijetko pa radim sve što imalo znam. No, čak i poslovi s nižim kvalifikacijama često mi nisu dostupni. Poslodavci mi najčešće ni ne odgovaraju na molbe za posao.
[3] Iako se to čini kao bespotrebno treniranje strogoće, bilo bi pogrešno ovakve situacije tumačiti kao osobne nedostatke ili karakterne mane konkretnog poslodavca, jer je opisano sasvim lako objasniti strukturnim uvjetima kapitalističkog sustava u kojem živimo. Cilj je naime, kako to ističe Vivek Chibber, prisiliti radnike da daju svoj maksimum, jer svaki poslodavac koji to ne čini ide kontra logike sustava i sebi samom, tj. održivosti vlastitog poduzeća u konkurentskom sustavu, na štetu. Drugim riječima, ili je šef strog ili njegov posao propada. Vivek Chibber, „Rescuing Class From the Cultural Turn“; Catalyst, Volume 1, Issue 1, Spring 2017 (https://catalyst-journal.com/vol1/no1/cultural-turn-vivek-chibber)
[4] Vidi: Jelena Kranjec, „Komodifikacija javnog sektora: slučaj zdravstva“; u: Dva desetljeća poslije kraja socijalizma (Zagreb: CRS, 2014) (https://www.rosalux.rs/sites/default/files/publications/CRS_Zbronik_0.pdf)
[5] Lilijana Burcar, „Restavracija kapitalizma, repatriarhalizacija družbe“ (Ljubljana: SOPHIA, 2015), 161-162
[6] Zanimljivo je primijetiti kako Burcar u navedenoj knjizi iznosi informaciju da je u socijalističkoj Jugoslaviji rad na nepuno radno vrijeme bio „tek privremenog karaktera, te je bio namijenjen isključivo majkama (i očevima) s teško oboljelom novorođenčadi“(223). Također, u Jugoslaviji se žene zakonski tretiralo kao jednakopravne muškarcima, kako na radnom mjestu tako i u drugim društvenim segmentima, te se puno radilo na socijalizaciji reproduktivnog rada te omogućavanju ekonomske samostalnosti žena, kako bi ih se rasteretilo od patrijarhalnog bremena i osiguralo preduvjete za njihovu samorealizaciju. Dakle, naši prostori su imali priliku iskusiti društvene uvjete koji su težili dokidanju razlika između žena i muškaraca te kapitalističkih odnosa koji omogućavaju uvođenje ovakvih uvjeta rada kao pravilo.
[7] Vidi: Lilijana Burcar, Restavracija kapitalizma, repatriarhalizacija družbe, (Ljubljana: SOPHIA, 2015).
[8] Zakon o radu NN 93/2014 (dalje u tekstu ZOR), članak 73. stavak (1) Radnik koji radi najmanje šest sati dnevno, ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.
[9] Za detaljniji uvid u druge stavke ovih članaka koji pobliže definiraju dnevni, tjedni i godišnji odmor, svakako je potrebno konzultirati ZOR, čl. 73-87. Izdvojeni stavci samo ukazuju na sukus prava radnika.
[10] ZOR, Članak 228 (Teži prekršaji poslodavca) predviđa novčanu kaznu od 31.000,00 do 60.000,00 kuna u slučaju kršenja prava na dnevni, tjedni i godišnji odmor.
[11] Da ilustriram: postoje žene koje prekarno opstaju cijeli niz godina u istim agencijama. Dijelom je to zato što se ne bune, već skromno nalaze zadovoljstvo u tome da dobro obavljaju svoj posao, a dijelom jer ni poslodavcima nije jednostavno pronaći čistačice u koje se mogu pouzdati. No, u tom procesu opstanka i višegodišnjem pravdanju loših poslodavaca, čistačice se počinju poistovjećivati sa stavovima poslodavca, pa ni nisu buntovne. Npr. ne pada im na pamet da se kome tuže za nedostatak sredstava, ali unatoč često rubno zadovoljavajućim, a nekad i potpuno nezadovoljavajućim uvjetima rada, ipak udaraju tempo i gledaju rade li kolegice dovoljno brzo – što je i razumljivo – ako jedna ne radi, ostale će morati umjesto nje, usluga mora biti pružena. Obično je jedna od čistačica voditeljica tima, a koliko sam shvatila, ta je hijerarhija uglavnom vezana uz duljinu staža, odnosno iskustvo na lokaciji. No, detalji te mikroorganizacije radnog mjesta zbilja su različiti od agencije do agencije; na svakoj dosadašnjoj gaži čišćenja susrela sam se s različitom mrežom odnosa među čistačicama.
[12] Zakon o radu, NN 93/2014; čl.11, st.3 i čl.14, st.2-4 // čl.11, (3) Ako ugovorom o radu nije određeno vrijeme na koje je sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme. čl.14 (2) Propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku, ne utječe na postojanje i valjanost toga ugovora. (3) Ako ugovor o radu nije sklopljen u pisanom obliku, poslodavac je dužan prije početka rada, radniku izdati pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu. (4) Ako poslodavac prije početka rada ne sklopi s radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
[13] Snimka panela „Ekonomska kriza – tri alternativna pogleda“ (http://slobodnifilozofski.com/skripta-tv/ekonomska-kriza-tri-alternativna-pogleda)
[14] https://www.index.hr/vijesti/clanak/Sabor-u-prvom-citanju-prihvatio-izmjene-ZOR-a-samo-sestorica-zastupnika-docekala-kraj-zasjedanja/731283.aspx (pogledano 28.12.2018.)
[15] Paul Mattick, Sve po starom: ekonomska kriza i neuspjeh kapitalizma (Zagreb: Prosvjeta, 2016), 50
[16] Lilijana Burcar, „Iz socijalizma natrag u kapitalizam: repatrijarhalizacija društva i re-domestifikacija žena“; u: Dva desetljeća poslije kraja socijalizma, 135
[17] Vidi: Lilijana Burcar, Restavracija kapitalizma, repatriarhalizacija družbe, 5. poglavlje.
[18] ZOR, članak 62. i 63.
[19] Članak 62. (6) Plaća i druga materijalna prava radnika (jubilarna nagrada, regres, nagrada za božićne blagdane i slično) utvrđuju se i isplaćuju razmjerno ugovorenom radnom vremenu, osim ako kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije uređeno.
[20] Članak 62. (7) Poslodavac je dužan razmotriti zahtjev radnika koji je stranka ugovora o radu sklopljenog za puno radno vrijeme za sklapanje ugovora za nepuno radno vrijeme, kao i radnika koji je stranka ugovora o radu sklopljenog za nepuno radno vrijeme za sklapanje ugovora za puno radno vrijeme, ako kod njega postoji mogućnost za takvu vrstu rada.
[21] Članak 63. (4) Poslodavac je dužan radnicima koji imaju sklopljene ugovore o radu za nepuno radno vrijeme, omogućiti usavršavanje i obrazovanje pod istim uvjetima kao i radnicima koji imaju sklopljene ugovore o radu za puno radno vrijeme.
[22] Vidi: Lilijana Burcar, Restavracija kapitalizma, repatriarhalizacija družbe, 5. poglavlje.
Literatura:
Lilijana Burcar, „Iz socijalizma natrag u kapitalizam: repatrijarhalizacija društva i re-domestifikacija žena“, u: Dva desetljeća poslije kraja socijalizma (Zagreb: CRS, 2014) (https://www.rosalux.rs/sites/default/files/publications/CRS_Zbronik_0.pdf)
Lilijana Burcar, Restavracija kapitalizma, repatriarhalizacija družbe (Ljubljana: SOPHIA, 2015)
Vivek Chibber, „Rescuing Class From the Cultural Turn“, Catalyst, Volume 1, Issue 1, Spring 2017 (https://catalyst-journal.com/vol1/no1/cultural-turn-vivek-chibber)
Jelena Kranjec, „Komodifikacija javnog sektora: slučaj zdravstva“, u: Dva desetljeća poslije kraja socijalizma (Zagreb: CRS, 2014) (https://www.rosalux.rs/sites/default/files/publications/CRS_Zbronik_0.pdf)
Paul Mattick, Sve po starom: ekonomska kriza i neuspjeh kapitalizma (Zagreb: Prosvjeta, 2016)
Snimka panela „Ekonomska kriza – tri alternativna pogleda“ (http://slobodnifilozofski.com/skripta-tv/ekonomska-kriza-tri-alternativna-pogleda); Slobodni Filozofski – SkriptaTV – Subversive festival, Zagreb, 2017.
Zakon o radu; NN 93/2014 (https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2014_07_93_1872.html)
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.
