Stariti dostojanstveno

Brutalistički centar kulture, londonski Barbican, nedavno je u jednoj od svojih slabije eksponiranih prostorija ugostio malu izložbu posvećenu iskustvu starenja i starosti u kapitalizmu. Segmenti multimedijalnog postava, baziranog na intervjuima s dvije tisuće osoba starijih od sedamdeset godina, na različitim su razinama progovorili o načinu na koji klasni položaj utječe na dužinu života i kvalitetu starenja u društvima koja počivaju na sistemskim nejednakostima.

Detalj s izložbe (foto: LH)
Za razliku od većine brutalističkih zgrada koje rijetko promatramo izvan optike ruin porna i mračnog turizma, londonski Barbican neprimjetno stari – bez materijalnog propadanja i potrebe za funkcionalnom prenamjenom. Barbican je ogromna i obilato posjećena aglomeracija prostora za kulturu (kazalište, kino, konferencijske dvorane, izložbeni prostori, koncertna dvorana) u središtu najvećeg stambenog naselja u Londonu. Na natječaju za rješenje urbane rupe – posljedice bombardiranja u Drugom svjetskom ratu – pobijedio je arhitektonski biro Chamberlin, Powell i Bon, projektom koji je završen 1959. godine. Gradnja se otegnula te je kompleks otvoren tek 1982. Osim po brutalističkoj estetici pozamašnih razmjera u centru grada, Barbican je poseban po nastojanju da se masivni kulturni centar od interesa za čitav grad okruži zgradama kolektivnog stanovanja za srednju klasu. Iako nastalo u okviru tzv. council housing (stanogradnje koju iniciraju vlasti na lokalnoj razini i koja se danas uglavnom poistovjećuje sa socijalnim stanovanjem), naselje je bilo zamišljeno kao poligon vertikalne mobilnosti i uključivalo raznolike tipove stanova. Usponom na klasnoj ljestvici stanovnic⁞e bi mogl⁞e zamijeniti stan novim i luksuznijim.
 
Umjesto izvornog blago socijaldemokratski intoniranog plana o srednjoklasnoj socijalnoj mješavini stanovništva u Barbicanu, stanovi su uglavnom postali privatno vlasništvo. Ta je promjena nastupila uslijed vremenski (pre)rastegnute gradnje: zadnja etapa je završena u notornom periodu neoliberalnog hladnog tuša vlade Margaret Thatcher. Barbican je danas, zahvaljujući svojoj povoljnoj lokaciji, ali i izuzetnim kulturnim sadržajima koji privlače posjetitelj⁞ice iz mnogo većeg radijusa od samog naselja, vrlo poželjna i skupocjena roba na tržištu nekretnina izvan dosega srednje klase – s višegodišnjom listom čekanja potencijalnih kupaca. Dok ovaj primjer s jedne strane pokazuje da je moguće izbjeći
Prekomjerni tržišni uspjeh naselja poput Barbicana u kapitalističkom kontekstu ujedno predstavlja i njihovu propast – gubitak socijalne dimenzije ili njezino izopačenje u obliku elitističkog ekskluzivizma
uvriježeni narativ o nužnom urušavanju socijaldemokratskih i socijalističkih urbanih rješenja iz perioda nakon Drugog svjetskog rata, s druge strane postavlja neugodno pitanje – ne predstavlja li prekomjerni tržišni uspjeh ovakvih naselja u kapitalističkom kontekstu ujedno i njihovu propast – gubitak socijalne dimenzije ili njezino izopačenje u obliku elitističkog ekskluzivizma.
 
Boravak u pozamašnom predvorju Barbicana i danas je besplatan. Taj prostor nije puka tranzitna čekaonica, već svojom prostranošću, udobnošću i raznolikošću prostornih rješenja poziva da se u njemu zadržite. Kaučevi, sjedalice, toaleti i utičnice u blago zamračenom prostoru s kolorističkim naglascima (neon, narančasto, ljubičasto), ušuškanom u sivi tapison vizualno u skladu s betonom, čine udobnu osnovnu opremu. Posebno je osvježavajuće vidjeti brutalistički sjaj prilagođen suvremenoj estetici i kapacitet formi nastalih na temeljima socijaldemokratske ideje o važnosti javnog prostora[1].
 
Mali izložbeni prostor u podrumu dio je besplatne ponude u kojem je, za vrijeme moje posjete, bila postavljena izložba Unclaimed: The Liminal Space (veljača-svibanj 2019.) koja problematizira politiku, osobna iskustva i emocije vezane uz starost i starenje. U sklopu projekta LINKAGE (University College London) tim stručnjak⁞inja za gerontologiju intervjuirao je 2000 osoba starijih od sedamdeset godina. Osobna iskustva intervjuiranih na izložbi kontekstualizirana su iskazima istraživač⁞ica o povijesti, sadašnjosti i budućnosti starenja i starosti. U prostoru veličine skromne školske knjižnice simuliran je ured za izgubljeno i nađeno, te ispunjen predmetima koji su bili tematski kategorizirani, poput privjesaka za ključeve (njihov položaj i broj na karti UK-a pokazuje kamo se starije stanovništvo najradije iseljava i koji gradovi najbrže stare), cipela (audiomaterijali u potplatima pričaju priče o svakodnevnoj mobilnosti) i posuđa (njihova količina ilustrira smanjenje broja kontakata i članova kućanstva koje dolazi sa starenjem). U svakoj kategoriji pojedini su predmeti opremljeni mini-pričom, a na posjetitelj⁞icama je bilo da je pronađu i aktiviraju.
 
Starost postaje sve duži i značajniji životni period. Očekivani životni vijek u Hrvatskoj 1953. bio je 59,1 godina za muškarce i 63,2 godine za žene. Djevojčice rođene u Hrvatskoj 2014. godine prosječno će proživjeti 80,5 godina, dječaci 74,6. Trećina rođenih u Ujedinjenom Kraljevstvu danas doživjet će 100. godinu. Statistike posvuda pričaju sličnu priču o produženju životnog vijeka i rastućem udjelu starijeg stanovništva u ukupnoj populaciji. S druge strane, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD rijetke su iznimke među zapadnim zemljama – prosječna se životna dob posljednjih godina smanjila uslijed produbljivanja jaza između bogatih i siromašnih te koncentracije sve više imovine u rukama sve manje pojedin⁞ki. Da je starost već uvelike područje nove borbe svjedoči i aktualni pokušaj hrvatske vladajuće garniture da pomicanjem granice odlaska u mirovinu na 67 godina sve starije društvo ukalupi u kapitalističku fantaziju o stalnom rastu i još dugovječnijoj eksploataciji. Novi politički ulog starosti zahtijeva da pretresemo i preispitamo svoje predrasude o starenju i starosti te definiramo ključna pitanja na temelju kojih ćemo razvijati politike i strategije otpora. Pritom možemo učiti iz uspjeha i grešaka sindikalne referendumske inicijative koja je brzo i efikasno mobilizirala stanovništvo (skupljenih 740 000 potpisa), ali i nedovoljno dalekosežno postavila ciljeve (problem privatizacije mirovinskog fonda nije obuhvaćen zahtjevima inicijative)[2].
 
Osobama na minimalcu koje su jedva krpale kraj s krajem odlaskom u mirovinu prijeti bitno prekarnija i marginaliziranija sudbina – beskućništvo, glad, nedostupnost adekvatne medicinske skrbi
Na izložbi u Barbicanu poseban je trud uložen u prikaz odnosa između klasne i dobne razlike. U regalu s knjigama svesci su organizirani u četiri reda koja stoje za četiri grupe prihoda, pri čemu duljina reda simbolizira očekivanu životnu dob. Ona se proporcionalno smanjuje prema nižim klasama (razlika između najbogatije i najsiromašnije kohorte u prosjeku iznosi oko deset godina). Istovremeno raste i vjerojatnost od težih oboljenja (vizualizirana knjigama s plavim hrptom kao kontrapunktu „zdravim“ narančastim koricama). Iako je korištenje knjiga za vizualizaciju u ovom kontekstu ponešto nesretno jer osnažuje stereotip o antiintelektualizmu siromašnih, ovaj izložbeni segment vrlo efikasno pokazuje da kapitalizam s društvenim nejednakostima na koje računa nije samo blago neugodan za one na njegovu kraćem kraju, već doslovno smrtonosan[3].
 
Ista se poruka komunicira i na drugi način, oprostorenjem nejednakosti. Na primjeru linije Jubilee londonske podzemne željeznice pokazuje se kako očekivano trajanje života između stanica Westminster i Canning Town opada za osam godina – po godinu za svaku stanicu krećući se od centra prema periferiji grada. „Stanovanje u sredini s dobrom mješavinom lokalnih sadržaja poput parkova, trgovina, kafića i knjižnica reducira opasnost od demencije za 60%“, naznačuje studija iz 2015., pokazujući kako ekonomski položaj bitno utječe ne samo na dužinu, već i na kvalitetu starosti. Nejednakost u starosti nastaje već u ranoj dobi: prema gerijatru Danielu Davisu, školska djeca koja pokazuju dobre rezultate na testovima čitanja imaju 20% manje šansi za kognitivno starenje u svojim sedamdesetima. Tečno čitanje manje je rezultat čarobne genijalnosti, a mnogo više obrazovnog i kulturnog kapitala, te klasne pozicije.
 
Socijalni status utječe na iskustvo starosti, kao što i starenje može bitno promijeniti socijalni status osobe. Starije osobe koje žive u prevelikim stanovima jer si ne mogu priuštiti preseljenje u manji stan koji bi stajao više od starog uobičajena su pojava u gradovima pogođenima stambenom krizom i nekontroliranim rastom stanarina. Osobama na minimalcu koje su jedva krpale kraj s krajem odlaskom u mirovinu prijeti bitno prekarnija i marginaliziranija sudbina – beskućništvo, glad, nedostupnost adekvatne medicinske skrbi. Izražena je i rodna asimetrija u osiromašenju u starosti. Ono primjetno češće pogađa žene jer u prosjeku manje zarađuju i, ako postanu majke, često se pod pritiskom tržišnih okolnosti odlučuju ostati kod kuće ili raditi skraćeno radno vrijeme čime se smanjuju i njihovi mirovinski doprinosi u korist partnera. Zahvaljujući privatiziranoj socijalnoj reprodukciji[4] (u ovom slučaju neplaćenom kućanskom radu žena) oni mogu raditi puno radno vrijeme. Kako ustvrđuje Adrienne Roberts u knjizi Gendered States of Punishment and Welfare: Feminist Political Economy, Primitive Accumulation and the Law, zakonski okviri kapitalističkih država ohrabruju prekarne pozicije (pogotovo za žene), kasnije ih kažnjavajući za iste. Efekte te nejednakosti jasno demonstrira i stopa rizika od siromaštva – za žene preko 65 godina u Hrvatskoj 30,8% – punih 7% više od muškaraca iste dobi[5].
 
Dok su rod, klasa i državljanstvo potencijalno promjenjive kategorije (koje se tek uvjetno daju usporediti), one su u prosječnom životnom vijeku relativna konstanta. Posljedično, tek rijetke osobe iskuse različite identitetske režime i pripadnu razliku u društvenom položaju i tretmanu (kao žena i muškarac, ne/migrant⁞kinja, pripadni⁞ca radničke klase/ekonomske elite). Nasuprot tome, sv⁞e starimo i samo nas prerana smrt može učiniti imunima na ageizam (dobizam). Ipak, na djelu je uspješno potiskivanje vlastite smrtnosti. Riječima profesorice Molly Andrews: „Ako ne vjerujete da ćete zaista ostarjeti, teže je tretirati starije ljude koje susrećete kao stvarne i kompleksne pojedin⁞ke kakvima smatrate sebe“. Diskriminacija na temelju dobi pritom se kreće u smjeru oba ekstrema: mladima se negiraju autonomija i sposobnost rasuđivanja (što je aktualno najočitije u kritikama koje adresiraju naivnost i instrumentalizaciju
Zaustavljanje na razini reprezentacije i individualnim preferencijama ne smije biti odvojeno od socioekonomskog konteksta starenja i starosti te razumijevanja da su resursi za amortiziranje negativnih posljedica starenja u društvu nejednako raspoređeni
Grete Thunberg te globalne akcije učeničkih štrajkova za klimu koju je inicirala), dok se ista intelektualna inferiornost i društvena nerelevantnost pripisuje i starijima, uz dodatno skanjivanje nad tjelesnim znakovima starenja.
 
Starenje u današnjem dobu otvara prilike za novi početak. S porastom očekivane životne dobi raste i broj tzv. „zdravih godina života“, a postupno razgrađivanje predrasuda o starijim osobama otvara i nove mogućnosti za dio (socioekonomski privilegiranih) starijih osoba. Produljenje životnog vijeka istovremeno je i nova prilika za kapitalistički rast – staro-novo tržište kojem se duže mogu prodavati dodatni proizvodi i usluge. Nadalje, prema statističkim podacima za UK, postotak razvoda 2017. vidno se povećao jedino u dobnoj kohorti 65+, što upućuje na oslobađanje od tradicionalnog uvjerenja da se loš brak mora istrpjeti radi održavanja društvenih konvencija. Audre Lorde u eseju „Age, Race, Class, and Sex: Women Redefining Difference“ piše da je tzv. generacijski jaz „važan socijalni instrument u svim represivnim društvima“, objašnjavajući da predrasude o starijoj generaciji onemogućavaju široki front solidarnosti i potiču zaboravljanje povijesti „koje nas tjera da otkrivamo toplu vodu svaki put kada moramo ići u dućan po kruh“[6]. Antifeminističke klišeje o „zlim vješticama“ i „brižnim bakama“[7] – o deseksualiziranim, depolitiziranim, bezazlenim, suvišnim ili zloćudnim starijima – trebamo zamijeniti boljim slušanjem i razumijevanjem socioekonomskih obilježja starosti.
 
Velik dio izložbe tome teži, posežući za iskustvima konkretnih starijih osoba i nuđenjem konteksta za njihova razmišljanja i priče. Kada nestrpljivo cupkamo u redu jer starija osoba ćaska s prodavač⁞icom, sjetimo se da u kasnim 70-ima kupovina i administrativni zadaci čine više od 50% svih mjesta koje te osobe posjećuju (u našim 30-ima to je u prosjeku 18%). Dio intervjuiranih dijeli svoja razmišljanja o pojmovima „starac“, „starica“, „baka“, „djed“, „senior“ i čestu zbunjenost, nesigurnost oko pitanja kako sam⁞e sebe doživljavaju. Prvo ustupanje mjesta u javnom prijevozu za mnoge je prvi značajan sraz između vanjske i unutarnje percepcije. Jedna od sugovornica ispričala je kako ju je potreslo to prvo slobodno mjesto, kako joj je odbojno bilo što je nepoznati mladić zove „baka“, ali i kako nije imala odgovor na njegovo pitanje: „A kako da Vas zovem?“ jer joj je iskustvo starosti još bilo neizrecivo, onkraj jezika. O toj nelagodi piše i Slavenka Drakulić u priči „Nevidljiva žena“:
„Pitate me što me toliko uznemirilo. Kako bih vam to opisala…? Nekidan sam u svojem stanu susrela nepoznatu osobu. Krenula sam van i zastala. Preda mnom je stajala sjedokosa žena plavih očiju. Gledala me je zapanjeno, ne trepćući. Strana žena, a ipak nekako poznata, oko nje sivkasta izmaglica. (…) Trebao mi je trenutak ili dva da se saberem i shvatim da ta žena koja je piljila u mene nije nikakva prikaza, već vlastiti odraz u ogledalu. A spoznaja da sam to zaista ja, još me više šokirala“[8].
Čitanje priča o starosti i starenju kao i informiranje o društvenoj dinamici i socijalnim problemima starije populacije polako nam daju instrumente za govor i razmišljanje o starosti, omogućavajući nam da humanije reagiramo na starenje ljudi oko nas, ali i nas samih. Zaustavljanje na razini reprezentacije i individualnim preferencijama pritom ne smije biti odvojeno od socioekonomskog konteksta starenja i starosti te razumijevanja da su resursi za amortiziranje negativnih posljedica starenja u društvu nejednako raspoređeni.
 
Smještaj izložbe u zapećak zgrade, u besplatni podrum (u glavnom izložbenom prostoru blista već dosadno vruća problematika umjetne inteligencije), u nekoj mjeri potvrđuje koliko je starenje i starost još uvijek marginalna tema. Iz izvjesne doslovnosti i pojednostavljenosti kustoskih postupaka vidljivo je da izložba nije primarno umjetnički projekt, već jezgrovita i maksimalno jasna prezentacija aktualnih spoznaja o starosti koja iznosi javnosti nedovoljno poznate statistike. Didaktična razgovijetnost podcrtana je i nizom pretežno autorefleksivnih pitanja koje posjetitelj⁞ica može naći na poleđini brojnih informativnih kartica u izložbenom prostoru. Iako je stupanj redundantnosti ponekad pretjeran (ista informacija komunicirana je na nekoliko načina), a doslovnost ponekad lagano neinspirativna (poput očitog izbora cipela za vizualizaciju mobilnosti u starijoj životnoj dobi), on ujedno funkcionira i kao smjernica za dobar agitacijski pristup. Izložbi nedostaje kreativni višak, ali upečatljivim vizualizacijama i lako razumljivim metaforama posjetitelj⁞ice informira, senzibilizira i može potaknuti na akciju. Sljedeći put možda ipak na većoj pozornici.
 





Bilješke:

[1] Koja, za razliku od socijalističkih urbanističkih vizija, dolazi u kombinaciji s privatnim vlasništvom nad proizvodnim sredstvima i ne podrazumijeva sveobuhvatno podruštvljavanje.

[2] Jakov Kolak jasno razlaže zašto je pitanje mirovina iznimno važno političko pitanje. http://radnickaprava.org/tekstovi/clanci/jakov-kolak-pitanje-mirovina-je-politicko-pitanje

[3] Jednako su pogubni i rasizam te patrijarhalni mehanizmi – kombinacijom tih opresivnih faktora, crne trans žene u prosjeku dožive tek 35 godina, kako pokazuje statistika koja je dobila na vidljivosti u kampanji #ThriveOver35 Ashlee Marie Preston. https://www.bustle.com/p/the-thrive-over-35-hashtag-by-ashlee-marie-preston-draws-attention-to-a-devastating-statistic-about-black-trans-women-life-expectancy-9563755

[4] Rad Tithi Bhattacharya daje aktualan uvid u problematiku socijalne reprodukcije. http://slobodnifilozofski.com/skripta-tv/sto-je-teorija-socijalne-reprodukcije

[5] Marija Ćaćić: „Mirovinska reforma: koliko je ženama loše?“, Bilten, 3.10.2018.: https://www.bilten.org/?p=25173

[6] Audre Lorde: „Age, Race, Class and Sex: Women Redefining Difference“, u: Sister Outsider: Essays and Speeches, Crossing Press, Freedom, 1984., 114-123.

[7] Za iscrpniju analizu tipologije stereotipa o starijim ženama vidi tekst Nade Kujundžić u broju Treće posvećenom starenju: Nada Kujundžić: „Zle vještice i brižne bake: prikazi starijih ženskih likova u dugometražnim animiranim filmovima studija Walt Disney“, Treća, br. 1-2, god. XVI, 2014., 49-64. http://zenstud.hr/wp-content/uploads/2014/01/Treca_br1-2_2014.pdf

[8] Slavenka Drakulić: Nevidljiva žena i druge priče, Fraktura, Zaprešić, 2018., 7-8.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
  • 6. svibnja 2016. Penzioneri na udaru reformi Jednu od očitijih posljedica nagle deindustrijalizacije od 1980-ih predstavlja pad broja zaposlenih i povećan broj umirovljenih osoba. Autor teksta bavi se pitanjem reformi kojima se najavljuje podizanje minimalne dobne granice za odlazak u mirovinu, predviđa njihov utjecaj na stopu nezaposlenosti te u kratkim crtama predlaže kratkoročna, ali i dugoročna rješenja kojima bi se krah mirovinskog sustava mogao izbjeći.
  • 17. veljače 2014. Video kampanja “Pozor – ZOR: Novi Zakon o radu mora pasti!”
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
  • 5. studenoga 2013. Mirovinska reforma diskriminira žene
  • 9. listopada 2013. Reforme radnog i socijalnog zakonodavstva najteže pogađaju žensko radništvo
  • 12. travnja 2015. Bezuvjetni građanski dohodak
  • 31. prosinca 2017. Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest, daje presjek trenutnog stanja na američkoj ljevici i nudi prijedloge za daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.
  • 16. rujna 2013. Negativna solidarnost: prema definiciji koncepta
  • 8. ožujka 2013. Žene plaćaju krizu
  • 31. prosinca 2018.
    Featured Video Play Icon
    Društveni razvoj ekonomskih ideja
    Ekonomija se u javnom i akademskom diskursu (samo)prezentira kao objektivna znanstvena disciplina koja, zahvaljujući svojoj neutralnosti i apstraktnosti, predstavlja neophodni alat za donošenje političkih odluka. Toni Prug svoje je izlaganje temeljio na tezi kako razvoj ekonomske misli ukazuje na njenu uvjetovanost društvenim i političkim kontekstom – ortodoksna, odnosno neoklasična ekonomija, kao srednja struja suvremene ekonomske misli, utemeljena je na aksiomima koji ne podliježu znanstvenoj verifikaciji, a njezina samoproglašena „nepolitičnost“ sredstvo je za legitimaciju kapitalističkog načina proizvodnje, akumulacije i distribucije viška vrijednosti. Predavač je stavio posebni naglasak na ahistorijski i nekritički prikaz prevladavajućih ekonomskih ideja u udžbenicima ekonomije, te ulogu institucija u podržavanju razvoja ekonomske misli. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog na Ekonomskom fakultetu u sklopu kolegija „Politička ekonomija rasta“.
  • 5. veljače 2017.
    Featured Video Play Icon
    Što da se radi? Politizacija radničkog pokreta kao kritika fašizma
    U srijedu 4. svibnja 2016. godine na 9. Subversive festivalu Rastko Močnik održao je predavanje „Što da se radi? Politizacija radničkog pokreta kao kritika fašizma“. Predavanje se sastojalo od tri dijela: u prvom je govorio o općem opisu društva nakon svjetske financijske krize iz 2007/2008. godine s fokusom na sociometriju društvenih nejednakosti u zemljama centra i periferije; u drugom dijelu o historijskoj putanji organiziranja radničke klase u zemljama postsocijalističke periferije nakon restauracije kapitalističkih odnosa; a u trećem dijelu, skraćenom zbog vremenskog ograničenja, Močnik je načeo temu politizacije radničkog otpora kao načinu antifašističke akcije. Donosimo snimku predavanja i izvještaj.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 12. svibnja 2014. Svi smo mi prekarni – o konceptu prekarijata i njegovim pogrešnim uporabama
  • 31. siječnja 2016. Kulturni materijalizam i politike identiteta Kako stvoriti univerzalni socijalistički projekt u kontekstu prioritiziranja „identitetskih politika“ danas je jedno od ključnih pitanja prilikom promišljanja lijevih progresivnih strategija otpora. Iz Up&Undergrounda 27/28 prenosimo prijevod teksta Richarda Seymoura o važnosti materijalizacije kulture i „identitetskih pitanja“ te neophodnosti da se u izgradnji univerzalnog političkog subjekta operacionalizira realno postojeća partikularna iskustva nepravde kao dio materijalnih procesa.
  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 31. siječnja 2016. Od diktata izvrsnosti prema politici predanosti U zaključnom, četvrtom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku, sugovornice preispituju potencijal BTD-a u kontekstu problematizacije kulture izvrsnosti, statusa individualnog genija i kolaborativnog rada u doba prekarnosti, ali i pitanja valorizacije te pozicioniranja bezinteresnih aktivnosti kao društveno korisnog rada za koji je potrebno strukturirano "oslobođeno" vrijeme, kao i adekvatna nadnica koja će ga omogućiti: "Vrijedi razmotriti kako bismo se odnosili prema sebi i drugima kada bismo bili pod manjim pritiskom da održavamo iluziju vlastita beskonačnog potencijala, kada bismo u većoj mjeri prepoznavali dug prema drugima i kolaborativnu prirodu gotovo svake vrste rada."
  • 27. rujna 2017.
    Featured Video Play Icon
    Promjena okvira #15
    O reproduktivnim pravima
    U petnaestoj bilingvalnoj epizodi emisije „Promjena okvira“ pogledajte prilog o reproduktivnim pravima u kojem se iz historijsko-materijalističke perspektive bavimo politizacijom prava na pobačaj i roditeljstvo, proizvodnjom režima materinstva u kapitalizmu te vezom društvene reprodukcije i reprodukcije kapitala, ograničenim dosegom liberalnih i radikalno feminističkih projekata u kontekstu reproduktivnih pitanja te konzervativnom agendom i naturalizacijom rodnih uloga. O navedenim temama u prilogu govore Mia Gonan, Maya Andrea Gonzalez, Nataša Mihoci i Ana Vilenica. Također, u ovoj epizodi donosimo fragmente prosvjednih reakcija na tzv. Hod za život. Nove epizode i reprize emisije pratite srijedom na TV Istra.
  • 31. prosinca 2017.
    Featured Video Play Icon
    Ekonomska kriza – tri alternativna pogleda
    Donosimo snimku i izvještaj s panela o ekonomskoj krizi na kojem se razgovaralo o trenutnim ekonomskim odnosima snaga u Europi i njihovim političkim dimenzijama, različitim odgovorima na krizu i mogućnostima koje se u takvoj situaciji nadaju za ljevicu. Kroz raspravu je dominiralo suprotstavljanje dviju teza o uzrocima krize: radi li se o krizi profitabilnosti ili financijskoj krizi. Panel je održan 16. svibnja 2017. godine u sklopu Subversive Foruma 10. Subversive festivala, a na njemu su, uz moderaturu Domagoja Mihaljevića, sudjelovali Joachim Becker, Zoltán Pogátsa i Costas Lapavitsas. Dosad objavljene snimke s prethodnih Subversive festivala potražite na playlisti.
  • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve