Borba za slobodno vrijeme

Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest te daje presjek trenutnog stanja na ljevici i nudi prijedloge za njezine daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.

Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci).
Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci).

Zahtjev za kraćim radnim vremenom odnosi se na oslobođenje – i individualno i kolektivno.

Prošlog je mjeseca najveći njemački sindikat, IG Metall, pokrenuo kampanju dubokih povijesnih korijena. Taj sindikat – koji predstavlja 2,3 milijuna radnica i radnika u proizvodnji – koristi godišnje pregovore o plaćama kako bi zahtijevao kraćenje standardnog radnog tjedna s trideset i pet sati na dvadeset i šest, tvrdeći kako bi to radništvu omogućilo da, između ostaloga, skrbe o djeci i starijoj rodbini. Ovom inicijativom IG Metall se vratio ka jednom od najposvećenijih – i tradicionalno uspješnih – pitanja sindikalnog pokreta: pitanju slobodnog vremena radnica/ka.
 
Slobodno vrijeme, kao što tvrdi IG Metall, nužno je za osnovno dostojanstvo; da bismo brinuli o samima sebi i našim zajednicama trebamo vrijeme oslobođeno od stvaranja dobiti za poslodavce. Jednako važno, trebamo ga da bismo shvatile svoj ljudski potencijal. Naša sposobnost da samostalno razmišljamo, iskusimo romantičnu ljubav, njegujemo prijateljstva i slijedimo vlastite strasti i znatiželju zahtijeva vrijeme koje je naše, vrijeme koje ne pripada niti šefu niti tržištu. U svojoj srži, kampanja za kraće radno vrijeme odnosi se na oslobođenje, i pojedinačno i kolektivno.
 
Iznenađujuće, ovo već dugo nije predmet bavljenja političkih platformi u SAD-u, čak niti na ljevici. Nije uvijek bilo tako. „Dužina radnih dana“, tvrde povjesničari rada, „kroz povijest je središnje pitanje kojim se bavio američki radnički pokret tijekom najdinamičnijih razdoblja organiziranja“.
 
Mučeni radikali na Haymarketu borili su se za osmosatni radni dan („osam sati za rad, osam sati za odmor, osam sati za što želimo“, glasio je slogan tih godina). Tijekom Velike depresije, usred značajnih radničkih borbi, na saveznoj je razini učinjen neuspio pokušaj da se radni tjedan smanji na trideset sati. Američko je radništvo u borbi za slobodno vrijeme desetljećima vidjelo zahtjev koji bi mogao ujediniti kvalificirane i manje kvalificirane, zaposlene i nezaposlene.
 
Danas mi trebamo preuzeti tu baštinu. Skraćivanje radnog vremena uz podizanje životnog standarda trebalo bi biti jedno od središnjih, vodećih pitanja na ljevici.
 
Razlozi iz kojih je slobodno vrijeme skliznulo na periferiju bezbrojni su i složeni. Povjesničar Benjamin Kline Hunnicutt bilježi kako su se u SAD-u fenomeni poslijeratne potrošačke kulture, protjerivanja radikala iz sindikata i okretanja radne snage prema prihvaćanju gospodarskog rasta kao motora prosperiteta, svi odvijali nauštrb isticanja politike vremena.
 
Uspon neoliberalizma također nije pomogao. Generacijama radnica/ka usađivano je vjerovanje da se osnovni izražaji ljudskosti mogu odgoditi ili kupiti novcem te da je čim naporniji i duži rad ulaznica za ispunjen život. Samo ustrajte u natjecateljskom žrvnju najamnog rada i moći ćete (pojedinačno) platiti vrhunsku skrb o djeci, pregovarati o vremenu odmora, ranije otići u mirovinu i uložiti novac u nekretninu da biste ostavili nešto svojim nasljednicima. Mnogi su sindikati prihvatili ovaj novi stav; nekoliko njih još se uvijek radije zalaže za povećanje broja radnih sati nego da od poslodavaca zahtijevaju veću naknadu za odrađene sate.
 
Danas, međutim, uz čestu normu stagnirajućih plaća i nesigurnog zapošljavanja, mnogi ljudi više ne robijaju s iluzijom da je prekovremeni rad ključ za dostojanstvo i sreću; osobito oni na početku svoga radnog vijeka. Kako bi to uopće bilo moguće, kad su pristojne mirovine stvar prošlosti? Kad granice između radnog i neradnog vremena zahtijevaju neprestano pregovaranje? Kad nam je uvijek na umu nedoumica bismo li trebali raditi još više – da li odraditi još jednu vožnju Lyftom, pokriti dodatnu smjenu u bolnici, preuzeti ocjenjivanje pedesetak ispita iz Osnova psihologije preko vikenda?
 
U tom kontekstu, mnogi džepovi ljevice bruje raspravama o vremenu i temporalnosti; „kasni kapitalizam”, „post-radne” budućnosti i „akceleracionizam” postali su poznati izrazi. Ovi su diskursi vrijedni. No, budući da stvarni ciljevi tih rasprava često ostaju u sferi apstrakta ili daleko, daleko u budućnosti, takva retorika sama po sebi ne osigurava odgovarajuće alate za izgradnju pokreta. Štoviše, budući da te ideje imaju tendenciju cirkuliranja u akademskoj zajednici i drugim malim krugovima, one često zaobilaze većinu radnih ljudi, koliko god atraktivne bile. Drugim riječima, te stare bitange, teoriju i praksu, treba zauzdati i udružiti poput tek prohodalih blizanaca koji trče u suprotnim smjerovima.
 
U neposrednom vremenskom roku predmeti naše borbe trebaju biti teme poput kraćih radnih tjedana; plaćanja prekovremenog rada, koji je u naglom porastu; niže dobi za umirovljenje; proširenog socijalnog osiguranja; obiteljskog dopusta; plaćenog odmora; plaćenog bolovanja, dječjih doplataka i slobodnih dana. Sve ove stavke jasno su usmjerene ka smanjenju profitno motiviranog radnog vremena i unaprjeđenje radničkoga samoodređenja i njegovih materijalnih uvjeta. To su opipljivi, ostvarivi ciljevi, na čijim je temeljima moguće dalje graditi. Uz to, imaju sposobnost okupljanja varijeteta radništva i ne-radništva. Mi možemo postići punu zaposlenost, na primjer, srezivanjem radnih sati i njihovom podjelom između većeg broja radnica/ka. Možemo ujediniti kućne zdravstvene radnice/ke i umirovljenice/ke širenjem socijalne sigurnosti.
 
Iz teorijskog aspekta, značajna se retorička bitka treba biti nad poimanjima rada kao izvora značenja. A to podrazumijeva dublje promišljanje slobodnog vremena i toga kako bismo proveli živote u društvu koje zahtijeva provođenje mnogo manjeg broja sati na poslu.
 
U globalnom kapitalizmu, slobodno vrijeme često je kažnjivo; mnoštvo ljudi već raspolaže s obilnim količinama, od stanovnika izbjegličkih kampova do nezaposlenih osoba. A krize opijata i metamfetamina jasno nam pokazuju da, bez odgovarajućih resursa i društvenih mreža, slobodno vrijeme može imati suprotan učinak od onoga oslobađajućeg. Ali novac, sam za sebe, nije odgovor. Dovoljno je pogledati video „Good Life“ Kim Dotcoma ili „dnevnik novca“ nekoga s plaćom od 1 250 000 dolara u Los Angelesu, kako bi se nazrela malodušna ispraznost vremenskoga prostranstva upražnjavanoga potrošnjom robe. U međuvremenu, kapitalizam prožima ono malo slobodnog vremena koje imamo na poprilično lukav način, istim nagonima za proizvodnjom i mjerenjem koje vezujemo uz radno mjesto.
 
Izvjesno je da ostaje neophodno artikulirati pozitivnu viziju toga kako slobodno vrijeme može izgledati i kojim bi sredstvima ono moglo raspolagati. Pokreti će stići do mrtve točke bez uvjerljive vizije bolje budućnosti; izgradnja te vizije mjesto je zbližavanja teorije i prakse.
 
Po tom pitanju može nas inspirirati inozemstvo.
 
Nije slučajnost što se IG Metall osjeća ohrabrenim inzistirati na kraćem radnom vremenu – upravo je taj sindikat osigurao tridesetpetsatni radni tjedan.
 
No, bilo bi pogrešno pretpostaviti da je ova bitka specifično europska. Američki radnički pokret uvijek se nanovo vraća u borbu za kraći radni tjedan i veću radničku slobodu. On je prepoznao snagu zahtjeva koji ne samo da zamišlja svijet u kojemu ljudi imaju više kontrole nad životima, već gradi spone solidarnosti; ujedinjavanjem interesa radništva i nezaposlenih, visoko kvalificiranih i manje stručnih, domicilnih i onih rođenih u inozemstvu.
 
Trenutak je još jednom zreo da se pokrenemo i preuzmemo što više našega smrtnog vremena možemo.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 9. listopada 2016. Pomorac govori brodskom doktoru kako naporan rad loše utječe na njega, L. Raven-Hill, drvorez iz 1898. godine (izvor: wikimedia). Strast prema poslu Opće je prihvaćena ideja da moramo raditi kako bismo zaslužili dovoljno za preživljavanje, no sve je učestalije prisutna misao da taj isti rad moramo i strastveno voljeti, mjereno u satima koje provedemo na poslu. U moru kvalificirane radne snage koju tržište ne može apsorbirati, upravo je spremnost da se izgara za posao karakteristika koja je na cijeni. Vrijednosti koje promiče takva radna etika i koje zauzimaju gotovo sakralno mjesto u suvremenom imaginariju o radu nisu ništa drugo doli uznapredovala iluzija o savršeno produktivnom nadčovjeku - brojna istraživanja i društvene analize pokazuju kako je pretjeran rad kontraproduktivan, a životni vijek onih koji se u njega upuštaju osjetno kraći i nekvalitetniji.
  • 5. svibnja 2013. Thad McGregor: Kapitalizam mi je ukrao orgazam

    U članku objavljenom na Political Context, Thad McGregor kritizira način na koji se pojedini srednjestrujaški mediji bave temama manjka sna i seksualnosti: “Novinari ugledaju studiju poput ove, potom kontaktiraju „stručnjake“, čije kratkovidne metodologije prihvaćaju neizbježnost postojećih materijalnih i društvenih struktura, i koji predlažu terapeutske i druge vrste prilagodbenih tehnika, pomoću kojih bismo se trebali nositi […]

  • 28. prosinca 2014. Dietmar Dath: Deset rijetko postavljenih progresivnih zahtjeva Ekspropriranima

    Njemački romanopisac i kritičar Dietmar Dath kroz deset točaka se osvrće na često postavljana pitanja, predrasude i neuralgična mjesta u borbi za drugačiji svijet; pruža svoje uvide i daje preporuke za daljnje djelovanje Onima Kojima Svijet Ne Pripada. Deset rijetko postavljenih progresivnih zahtjeva Ekspropriranima Onima Kojima Svijet Ne Pripada (Uputstva za korištenje: pod ‘vlasništvom’ se […]

  • 15. ožujka 2016. Tipičan primjer popularnog fenomena magičnog voluntarizma (Izvor: BK @ Flickr) Biti zdrav i biti zaposlen,
    i biti zaposlen a biti zdrav
    "Akumulacija kapitala ujedno je značila akumulaciju mizerije i produljenje agonije napornog i potplaćenog rada. U psihosocijalnom kontekstu, pomak u strukturi radnih odnosa doveo je do mentalne degradacije čovjeka, što ujedno znači i promjenu percepcije rada, koji se sve češće doživljava kao robijanje sa svrhom namirenja osnovnih egzistencijalnih potreba. Životni vijek čovjeka pretvoren je u radni vijek, a slobodno vrijeme u potpunosti je podređeno ostvarenju primarnih potreba."
  • 15. ožujka 2016. Mentalno zdravlje na udaru industrije sreće Mentalno zdravlje na udaru industrije sreće Trgovanje srećom pojedinca u ekonomiji koja instrumentalizira njegova nezadovoljstva i razočaranja kroz konzumerističku supstituciju, dok se u svrhu njegova optimalnog sudjelovanja u proizvodnim procesima potiče stvaranje pozitivne radne okoline, ono je što se nudi umjesto redistribucije odnosa moći i učenja demokratskom dijalogu, kao jedinom putu prema individualnom zdravlju i zdravom društvu.
  • 15. ožujka 2016. Izvor: Chris Devers @ Flickr Kako nas je kapitalizam učinio bolesnima "Konstantna neizvjesnost i besperspektivnost ljude su natjerale na shizofren život ispunjen strahom, nepovjerenjem i gorčinom prema institucijama i državnom aparatu koji su omogućili nesmetanu cirkulaciju kapitala, eksploatirajući rad ekonomski potlačenih klasa. U takvom, ekonomski izrazito nepovoljnom, tehnokratskom i antidemokratskom ozračju, teško je ostati motiviran i sposoban za rad, teško je ostati zdrav. Gubitak posla potkopava čovjekov osjećaj vrijednosti, otuđuje ga od zajednice te čini manje aktivnim, što rezultira deflacijom njegovih psihičkih i fizičkih kapaciteta. Čovjek kroz rad zadovoljava svoje temeljne potrebe, koje nisu nužno vezane uz njihov materijalni aspekt, nego i uz potrebu za samoaktualizacijom, za izražavanjem kreativnosti te samopoštovanjem."
  • 17. siječnja 2016. Fotografija je preuzeta s Flickr računa Jamesa Cohena po Attribution 2.0 Generic licenci Bezuvjetni temeljni dohodak – radikalni potencijal reformističkog zahtjeva U prvom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku s političkom znanstvenicom Wandom Vrasti, autorica i njezina sugovornica analiziraju i problematiziraju različite aspekte BTD-a kao konkretne politike, ali i misaonog okvira, odnosno utopističkog projekta: "Konkretna provokacija BTD-a leži u sljedećem: ako se kapitalizam u svojoj biti temelji na eksproprijaciji određene klase ljudi od apsolutno svega što posjeduju ne bi li ih se dovelo u položaj u kojem mogu preživjeti isključivo prodajući svoje radno vrijeme, BTD taj odnos želi izokrenuti. Želi prekinuti vezu između rada i ekonomske potrebe, pružiti svim ljudima temeljne uvjete za život i to bezuvjetno, a zatim neka potrebe, stvarni interesi (strasti) i demokratska razmjena odlučuju kakav je rad društvu potreban."
  • 31. siječnja 2016. Čistačice sa Sveučilišta u Johannesburgu zajedno s drugim organizacijama u podršci Persistent Solidarity Forum maršu kojim se zahtijevalo pošten “living wage” za radnike, 15. kolovoza 2014. godine (Izvor: Meraj Chhaya @ Flickr, preuzeto po Attribution 2.0 Generic licenci) Skiciranje progresivnog zahtjeva za temeljnim dohotkom U trećem dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice razmatraju kakvu bi ulogu BTD mogao imati u projektu društvene transformacije temeljene na tehnološkom razvoju, s kojim bi ga popratnim politikama valjalo upariti, te kako profitni imperativi kapitalističkog sustava proizvodnje postavljaju granice potencijalima emancipatornog programa automatizacije - čemu bi trebalo doskočiti tako da inovacije koje se uvode u proizvodnju proizlaze iz programa redistribucije: „Uvođenje autobusnog prijevoza bez vozača ne smije rezultirati izbacivanjem milijuna transportnih radnika na ulice, odnosno time da ih se naprosto proglasi radnim viškom. Automatizacija mora biti uparena s redistribucijom prihoda, resursa i proizvodnih kapaciteta.“
  • 3. siječnja 2016. Pro-BTD demonstracije u Berlinu tjedan dana prije općih izbora 14. rujna 2013. godine  (Izvor:  stanjourdan / Flickr, preuzeto po  Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci) Život nakon ucjene nadnicom Bezuvjetni temeljni dohodak kao model socijalne sigurnosti prema kojemu država svim građanima mjesečno isplaćuje određen iznos novca, proteklih se nekoliko godina sve češće spominje kao moguće rješenje problema nezaposlenosti, ali i drugih ekonomskih i društvenih kontradikcija. Uvodni tekst novinarskog projekta „I nakon rada - rad: Bezuvjetni temeljni dohodak“ ugrubo skicira potencijalna ograničenja i ambivalencije u implementaciji BTD-a: "Kako zagovaratelji BTD-a zastupaju pozicije diljem političkog spektra, a usto se i pozivaju na psihodeličnu lepezu ideoloških preteča (od Thomasa Painea i Miltona Friedmana do Martina Luthera Kinga i Andréa Gorza), svaku inicijativu za BTD ne možemo bezuvjetno tumačiti kao progresivan potez.
  • 15. veljače 2015. David Macaray: Štrajk organiziranog radništva rafinerija u SAD-u

    Štrajk sindikalno organiziranih radnika devet američkih naftnih rafinerija ulazi u treći tjedan. Problem koji je doveo do štrajka pogađa radnike, ali i sindikate: tvrtke za sve veći broj poslova unajmljuju zaposlene preko ugovora na određeno vrijeme, koji nisu sindikalno organizirani i koji su plaćeni po obavljenom poslu, a da pritom ne moraju izdvajati za njihovo […]

  • 28. lipnja 2015. Alex Gourevitch: Socijalizam bi trebao započeti s onim za što se bori, a ne s onim protiv čega se bori

    Odgovarajući na pitanje “Kako izgleda budućnost socijalizma?”, autor razmatra potencijal socijalističkog projekta kao alternative, koristeći kao ulaznu točku kontradikcije kapitalizma koje sputavaju ljudske kreativne potencijale u ime podređivanja ljudskih aktivnosti ostvarivanju profita u korist malobrojne vladajuće klase. “Zbog pomanjkanja velikih socijalističkih pokreta ili socijalističkih stranaka koje – za razliku od realno postojećih europskih „socijalističkih” stranaka […]

  • 9. kolovoza 2011. Richard Seymour: Dajemo poslodavcima 29 milijardi funti neplaćenih sati prekovremenog rada

    Tekst Richarda Seymoura objavljen u Guardianu 25. veljače 2011. opisuje strukturne uvjete današnjeg tržišta rada u Ujedinjenom Kraljevstvu. “Za „fleksibilne“ britanske radnike, satnica ide gore, produktivnost ide gore – ali njihov udio u dobiti je na dnu.” „Unatoč tome što imamo dulje radne sate od prijašnje generacije i više radimo neplaćeno, udio nacionalnog dohotka koji […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve