Nikola Vukobratović 23. prosinca 2023.

Ima li Gaza budućnost?

Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.

Razaranje palestinske stambene zgrade u izraelskom zračnom napadu, 7. listopada 2023. godine (izvor: Wafa (Palestinska izvještajno-novinska agencija) pod ugovorom s APAimages @ commons.wikimedia.com, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Rat u Gazi ušao je u svoj treći mjesec i – unatoč nedavnoj kratkotrajnoj pauzi – nema naznaka njegovog skorog završetka, bez obzira na katastrofalne posljedice po civilno stanovništvo koje je već proizveo. Njegov daljnji tok, ako se ravnamo prema izraelskim ratnim ciljevima, ima vrlo velike šanse pretvoriti se u dosad najgoru katastrofu ovog stoljeća.
 
U narativu vodećih (i manje vodećih) zapadnih političara i većine medija, sve je započelo kobnog 7. oktobra. Tog su dana borci islamističkog pokreta Hamas (koji faktički upravlja Pojasom Gaze, iako su zadnji izbori održani 2006. godine), zajedno s oružanim pripadnicima drugih, manjih palestinskih islamističkih i sekularnih ljevičarskih organizacija, probili desetljećima građen obruč oko tog teritorija i neočekivanom lakoćom ušli na teritorij Izraela. Procjenjuje se kako je u operaciji sudjelovalo manje od 3000 boraca, no oni su brzo svladali posade obližnjih izraelskih vojnih baza i upali u manja židovska naselja, u kojima su izvršili masakre civilnog stanovništva, a više od 250 vojnika i civila zarobili te odveli u Gazu.
 
Iako je kasnije potvrđeno da su se neki od medijskih prikaza tih događaja temeljili na „neprovjerenim” informacijama, te da je dio civilnih žrtava posljedica „prijateljske vatre“, nema nikakve sumnje da je ovaj napad bio najveća katastrofa za židovsko civilno stanovništvo Izraela od osnivanja države. Nasilje na ovom prostoru (između Pojasa Gaze i obližnjih židovskih naselja) nije novost. Periodična razmjena vatre očekivana je tužna činjenica s obzirom na kontekst u kojem se događa, no ovaj su put palestinske oružane organizacije danima djelovale na teritoriju za koji se vjerovalo da je osiguran od kopnenih napada brojnim vojnim i obavještajnim mjerama u visoko militariziranom Izraelu.
 
Rezultat je, očekivano, bio šok, kako u Izraelu, tako i među njegovim saveznicima. Taj je šok, uostalom, bio ključni dio Hamasove strategije. Naime, napad se odvio u vrlo specifičnom momentu „bliskoistočnog pitanja“. Posljednjih godina, na ključni poticaj i uz pomoć SAD-a, Izrael je intenzivno radio na procesu normalizacije odnosa s arapskim državama. To je američka politika koja ne ovisi o sastavu trenutne administracije. Prethodnom predsjedniku Donaldu Trumpu su takozvani Abrahamski sporazumi Izraela s Emiratima i Bahreinom bili ključni vanjskopolitički uspjeh. Joe Biden ih je proširio na Maroko i Sudan. Ključna ambicija i jednog i drugog bila je da savez arapskih diktatura s Izraelom naposljetku uključi i Saudijsku Arabiju, kao najvažniju vojnu silu među njima. U tjednima i mjesecima koji su prethodili ratu u Gazi intenzivirani su i javni kontakti tajnih službi dviju država.
 

Novi Bliski istok

Saudijsko-izraelsko savezništvo trebalo je, dakako, biti usmjereno primarno protiv Irana. Ono bi omogućilo da dva najveća američka saveznika u regiji (Izrael i Saudijska Arabija) budu dovoljno snažni da se samostalno suprotstave najvećem američkom (i ujedno svojem) rivalu, Iranu. To bi pak omogućilo SAD-u da nastavi svoje vojne resurse povlačiti s Bliskog istoka (tj. Zapadne Azije) i usmjeravati ih prema Rusiji i Kini. Razlog zašto do otvorenog savezništva Izraelaca i Saudijaca nije došlo ranije palestinsko je pitanje odnosno potreba arapskih država da se postave kao zaštitnice Palestinaca. Iako to nikada nije bilo tako eksplicitno formulirano, i izraelske i američke vlasti, kao i zapadni komentatori očekivale su da bi Saudijci i manje arapske države u nekom obliku pristali na kontinuiranu okupaciju i diskriminaciju palestinskog stanovništva na teritorijima pod kontrolom Izraela u zamjenu za izraelsku tehnološku pomoć i vojnu suradnju.
 
Druga činjenica koja je određivala neposredni kontekst Hamasova napada jest kontinuirano višedesetljetno pomicanje izraelske političke scene udesno, osobito u pogledu palestinskog pitanja. Izrael od prošle godine ima „najdesniju vladu u svojoj povijesti“. U njezinom su sastavu na ključnim pozicijama ljudi posvećeni ideji upornog zaoštravanja odnosa prema Palestincima. Ta politika podrazumijeva pojačanu represiju na okupiranim teritorijima, ali i intenziviranje politike „naseljavanja“ Židova na tim teritorijima, što ujedno znači i izbacivanje palestinskog stanovništva s njihove zemlje i iz njihovih kuća. Naposljetku, to podrazumijeva i agresivniji tretman al-Akse (džamije na Brdu hrama u Jeruzalemu), svetog mjesta za islam i judaizam, koji izraelska desnica naposljetku želi osigurati za Židove.
 
Teritoriji pod kontrolom Izraela
Izrael je država čije su međunarodno priznate granice uspostavljene 1948. godine. Pored toga, Izrael kontrolira još nekoliko teritorija na koje nema legalno pravo – Golansku visoravan, oduzetu Siriji (čiju je aneksiju SAD priznao za vrijeme Trumpove administracije), ali i tri palestinska teritorija s različitim statusom.
 
Istočni Jeruzalem Izrael je formalno anektirao, odnosno smatra ga svojim sastavnim dijelom, iako to ne priznaju ostale države. Zapadna obala područje je pod izraelskom okupacijom, za čiji se status još formalno „čeka“ rješenje. Pojas Gaze teritorijalno je odvojen od ostalih palestinskih teritorija i na njemu se izraelska kontrola od 2005. godine svodila na nadzor ulaska i izlaska ljudi, roba itd., te kontrolu većeg dijela infrastrukture u Pojasu.
Tretman Palestinaca i al-Akse dva su razloga koja je Hamas naveo kao motiv za svoju operaciju. Međunarodna normalizacija trajne okupacije i tretmana Palestinaca, režima kojeg organizacije poput Amnesty Internationala i Human Rights Watcha nazivaju apartheidom, također je motiv za napad, a poticaj je vjerojatno došao i od Irana, iako to nitko ne želi potvrditi. Stvarni pritisci koje Zapadni saveznici – prije svega SAD, a onda i EU – vrše na Izrael da iznađe neko rješenje za palestinsko pitanje u proteklih su se dvadesetak godina značajno smanjili, a posljednjih godina i praktično nestali. Svijet se, drugim riječima, navikao na to da ga gura pod tepih, ne samo unatoč pogoršavanju uvjeta ilegalne okupacije palestinskih teritorija, nego i usprkos pojačanom institucionalnom rasizmu Države Izrael. U tom je smislu okrutnost Hamasovih boraca prema civilnom stanovništvu vjerojatno bila dio cinične strategije palestinske islamističke organizacije, kako bi se pažnja međunarodne javnosti ponovo usmjerila na palestinsko pitanje.
 

Izraelsko pravo na što?

Nasuprot takvoj računici, Hamasov napad na kibuce u okolici Gaze u prvim je danima izazvao val spontane solidarnosti s Izraelom među stanovništvom Zapadnih zemalja, mahom dugogodišnjih izraelskih saveznica, koju su svakako poticali i tamošnji političari. Očekivano, izraelski su saveznici požurili u zaštitu prava Izraela da se obrani od terorizma. Iz osuda Hamasovog terorističkog napada i agresije namjerno je, međutim, izostavljana činjenica da je odnos Izraela i palestinskih teritorija nešto kompleksniji utoliko što ta zemlja – suprotno međunarodnom pravu – desetljećima vojno okupira Zapadnu obalu i Istočni Jeruzalem, a Gazu drži pod nekom vrstom opsade. Drugim riječima, Hamasova agresija na izraelski teritorij događa se u kontekstu u kojem Država Izrael desetljećima ilegalno drži pod različitim tipovima kontrole sve dijelove palestinskih teritorija, kao i pet miliona Palestinaca. To ponešto komplicira interpretaciju posljednjeg sukoba, iako ne umanjuje zločine nad civilima.
 
Status Izraela i njegove kontrole nad palestinskim teritorijima je problem koji traje najmanje pedeset godina i pozicioniranje pojedinih aktera načelno ne predstavlja veliko iznenađenje. No, izraelski su saveznici ovoga puta otišli i par koraka dalje, nastojeći znatno ograničiti ili pak sasvim zabraniti izraze solidarnosti s Palestinom ili Palestincima. Najdalje su pritom otišle Njemačka i Austrija, gdje se ne radi samo o političkom pritisku iz vrha moći nego o kapilarnom sistemu „otkazivanja“ u kulturi, znanosti, sportu. U zaoštrenoj debati o Izraelu i antisemitizmu nikome, izgleda, nije do kraja jasno smatra li se antisemitskim prekršajem samo negiranje prava Židova na život na području Izraela/Palestine, ili pravo Države Izrael da postoji kao židovska država, ili čak pravo iste države da okupira i naseljava ilegalno okupirane teritorije…
 
Radi se, bez sumnje, o namjernoj ambivalenciji kojom se može opravdati bilo koji potez Države Izrael. Možda je to najbolje ilustrirao njemački vicekancelar Robert Habeck koji je objavio dramatični video – napola manifest, napola osobnu ispovijed – o nužnosti njemačke obrane Izraela, ali nije uspio sasvim razjasniti što se njome sve podrazumijeva. Ako Njemačka, kao i ostale države, formalno podržavaju buduću samostalnost Palestine na teritorijima koje trenutno ilegalno okupira Izrael, kako zahtjev za prekidom te okupacije može biti implicitno antisemitski? Dio konfuzije proizlazi iz karaktera pokreta Hamas, koji formalno ne priznaje Državu Izrael te zagovara islamsku vlast na cijelom području Izraela/Palestine, odnosno iz pokušaja da se svaka kritika Izraela prikaže kao implicitna podrška Hamasu.
 

Prešutna podrška Zapada

Puno je napora uloženo u prvom mjesecu od izbijanja posljednjeg vala sukoba da se svaki odgovor Izraela, politički ili vojni, opravda karakterom Hamasa. Izraelski dužnosnici su na prve kritike sustavnog bombardiranja civilnih ciljeva reagirali argumentacijom kako s teroristima ne može biti pregovora, a to su redovito ponavljali i njihovi saveznici. Pritom su, dakako, ignorirali činjenicu da je komunikacija između Izraela i Hamasa u godinama prije posljednjeg sukoba bila uvriježena rutina, te uključivala dogovore o znatnim sumama novca koje je Katar preko Izraela isplaćivao Hamasu u zamjenu za mir. Isti su kanali korišteni krajem novembra za uspostavu kratkotrajnog primirja između Hamasa i Izraela, koje je uključivalo razmjenu talaca.
 
Ovo je sve važno jer je odlučnost izraelskih saveznika – prije svega SAD-a, a onda i zemalja poput Britanije, Njemačke i Francuske – da daju bjanko podršku Izraelu za vojno djelovanje, u velikoj mjeri odredila daljnju dinamiku događaja. Za početak, bilo je sasvim očekivano da će Izrael, kao i u ranijim sličnim situacijama, upotrijebiti svoju tehnološku superiornost da proizvede veliku štetu u infrastrukturi Pojasa Gaze, koja bi onda trebala služiti kao upozorenje i kazna tamošnjem stanovništvu zbog Hamasovih aktivnosti. No, razmjeri bombardiranja vrlo su brzo sugerirali kako se ovoga puta ipak radi o znatno dalekosežnijoj kampanji. Izrael je također vrlo brzo najavio i kopnenu operaciju u Pojasu. Za razliku od uzajamnih bombardiranja koja se događaju periodično, kopnene operacije izraelske vojske ipak su rijetkost i predstavljaju znatnu eskalaciju. Stoga ne čudi da su Sjedinjene Države nastojale nagovoriti Izrael da takvu operaciju odgodi ili da on nje odustane.
 
Postoji više razloga za to oklijevanje američkih vlasti. Kao prvo, takva je operacija vrlo riskantna za Izrael, koji se iz Pojasa Gaze koji je okupirao 1967. povukao 2005. godine, pri čemu je razmontirao i židovska naselja uspostavljena nakon okupacije. Razlog za povlačenje bila je težina održavanja okupacije na tom području, a ne gesta pomirljivosti prema Palestincima. Međutim, povlačenjem nije prekinuta kontrola kretanja osoba i roba iz Pojasa i u njega. Iz američke perspektive, drugi problem kopnene operacije je to što ona na neodređeni period odgađa sve dogovore s arapskim zemljama. Naposljetku, ponovni razmještaj izraelskih snaga u Pojasu dodatno komplicira diplomatsku i međunarodnopravnu poziciju Izraela. SAD već troši veliki dio svojeg utjecaja na zaštitu izraelskih politika vezanih uz okupaciju, s kojima se nužno čak ni ne slaže.
 

S lica zemlje

Stoga su Amerikanci od početka svojim izraelskim kolegama postavljali pitanje koji je endgame, odnosno priželjkivani konačni rezultat operacije u Gazi. Izraelci su na ova i slična pitanja odgovarali vrlo neodređeno, navodeći za cilj oslobođenje talaca (što bi u praksi bilo lakše izvesti razmjenama za palestinske političke zatvorenike, kao u ranijim slučajevima) te uklanjanje Hamasa i svake buduće opasnosti za Izrael. Ovaj posljednji cilj dugo je zbunjivao međunarodnu javnost. Kako točno – u kontekstu okupacije – Izrael može eliminirati opasnost za sebe? Iako su godinama ranije održavali redovitu komunikaciju s Hamasom, izraelski funkcioneri počeli su inzistirati na tome da se radi o teroristima s kojima je nemoguće uspostaviti suživot. To je, između ostalog, sugeriralo i njihovo inzistiranje na tome da palestinsku organizaciju izjednače s ISIS-om, iako se radi o različitim i međusobno suprotstavljenim islamističkim organizacijama.
 
Usporedba s ISIS-om vjerojatno je služila i tome da Zapadnim saveznicima prizove sjećanje na operacije u Mosulu i Raki 2016. i 2017. godine, u kojima su Zapadne sile, uz pomoć lokalnih saveznika, uništile ISIS kao relevantnu snagu. U obje su te operacije veliki gradovi Mosul i Raka do temelja razoreni, pa je analogija s tim događajima trebala dati određeni legitimitet izraelskom razaranju Gaze. No, između tih operacija postoje značajne razlike. Veći dio rata u Raki i Mosulu iznijele su lokalne snage s određenim legitimitetom na tom teritoriju – u Raki kurdske snage, a u Mosulu šijitske paravojske. Ne samo da Izrael u Gazi nema lokalnog saveznika, nego je u otvorenom neprijateljstvu s doslovno svim palestinskim frakcijama. Također, iako su Raka i Mosul zaista temeljito razoreni, njihovo je stanovništvo tek privremeno evakuirano, i to na područja pod kontrolom lokalnih snaga koje su i same sudjelovale u napadima. Izrael nije nikada planirao preuzeti odgovornost za zbrinjavanje civila iz Gaze niti je – što je ključno – planirao njihov povratak.
 
Pred domaćom, a povremeno i međunarodnom javnošću, izraelski su funkcioneri zapravo bili prilično jasni i eksplicitni u tvrdnji da je njihov cilj učiniti Gazu nenastanjivom, odnosno izbrisati taj grad, kao i okolne gradove, s lica zemlje. U tom smislu, mnogi su eksperti primijetili da bi ovo mogao biti prvi genocid u kojemu je najlakša stvar za dokazati upravo namjera. Naravno, optužba za genocid nekima ostaje mjesto prijepora, i bez obzira na ono što će se događati, izvjesno je da će izraelski saveznici u budućnosti inzistirati na tome da genocida nije bilo. Međutim, bez obzira na enormne civilne žrtve i brojne otvorene zločine i masakre koje su počinili izraelski vojnici u Gazi, više je faktora zbog kojih izraelski plan nije mogao biti to da se pobije čitavo dvomilionsko stanovništvo Pojasa.
 

Saveznička šutnja

Umjesto toga, Izrael je tražio praktičnije rješenje, a kao najatraktivnije nudilo se protjerivanje stanovnika Gaze u susjedni Egipat, odnosno tamošnju sinajsku pustinju (što ne bi ni na koji način ublažilo optužbe za genocid, čijoj bi definiciji još uvijek odgovaralo). Pitanje odnosa egipatskog režima prema Izraelu i Palestincima je kompleksno; spomenimo ovom prilikom samo da je Hamas dio mreže Muslimanskog bratstva, koju egipatski režim smatra svojim najvećim neprijateljem. Odnos s Izraelom je pak posredan, preko SAD-a. Egipatska vojska u zamjenu za suradnju s Izraelom dobiva gigantski iznos vojne pomoći, što je jedan od mehanizama održanja vojnih režima na vlasti u Egiptu. Unatoč svemu tome, ni jedan si arapski režim zbog pritiska domaće javnosti ne može dopustiti da sudjeluje u protjerivanju dodatna dva miliona Palestinaca, čak i kada bi bio spreman iznijeti humanitarni teret zbrinjavanja tolikog broja izbjeglica. Pronaći drugu zemlju koja bi bila zainteresirana za prihvat prognanih Palestinaca bit će jednako teško.
 
Iako taj posao nije sasvim javan, čini se očitim da je SAD uložio određeni napor da ublaži ratne ambicije Izraela i svede ih na neku „racionalniju mjeru“, što genocid očito nije. Ograničeni uspjeh u tom smislu predstavljala je privremena odgoda kopnene invazije, kao i kratkotrajni prekid vatre. Trzavice između rukovodstava dviju država povremeno su izlazile na vidjelo, kao prilikom Netanyahuovog nedavnog posjeta Washingtonu. Ključna točka spora je američka želja da se u Gazi uspostavi neki tip legitimne uprave, po mogućnosti uz pomoć i potporu arapskih diktatura koje su ujedno američke saveznice i u dobrim odnosima s Izraelom. Dugoročno, SAD zamišlja neku vrstu palestinske samouprave i na tom području, što se povremeno naziva „državom“, iako po svemu sudeći ne uključuje puni palestinski suverenitet.
 
Palestinci i Izrael
Na područjima pod različitim oblicima kontrole Države Izrael živi oko 14 miliona ljudi, od čega podjednak broj Židova i Arapa. Kao po definiciji židovska država, Izrael drži palestinsko stanovništvo u različitim statusima. Oko dva miliona Palestinaca živi na legalnom teritoriju Izraela i ima njegovo državljanstvo, što podrazumijeva i većinu političkih prava. Oko pola miliona Palestinaca živi u Istočnom Jeruzalemu i ima pravo trajnog boravka bez državljanstva, zajedno s nekim vrlo ograničenim političkim pravima.
 
Palestinci koji žive na Zapadnoj obali ili u Pojasu Gaze nemaju nikakav status u Izraelu, iako ta država određuje većinu aspekata njihovog života. Oni su formalno državljani dviju međusobno suprotstavljenih palestinskih samouprava (jedne pod kontrolom sekularnog Fataha, druge islamističkog Hamasa), te su većinom potomci izbjeglica protjeranih s područja današnjeg Izraela prilikom osnivanja te države 1948. godine. U okolnim zemljama, Jordanu, Libanonu i Siriji živi još oko tri miliona palestinskih izbjeglica. Radi se uglavnom o ljudima koji nemaju državljanstvo tih država nego samo izbjeglički status, i koji još uvijek formalno čekaju na povratak u svoju zemlju.
Čini se paradoksalnim da svi izraelski saveznici još uvijek formalno inzistiraju na ideji uspostave dviju država – Izraela i Palestine – na teritoriju pod kontrolom ili okupacijom Izraela (na liniji sporazuma Oslo II iz 1995. godine), ali im to što Izrael kategorički odbacuje takvu mogućnost nije prepreka da ga i dalje čvrsto podržavaju. Moglo bi se reći, štoviše, da je Zapadni prešutni pristanak na aneksiju Istočnog Jeruzalema, proširenje naseljavanja i krađe zemlje na Zapadnoj obali te trajnu opsada Gaze, bez ikakve perspektive uspostave palestinske državnosti ili ravnopravnosti, bio nužan preduvjet za situaciju u kojoj se nalazimo danas. Što nam to govori o budućnosti Gaze i palestinskih teritorija općenito?
 

Dvije države?

Za početak, je li moguće da se doista realizira najavljivani katastrofični plan eliminacije cjelokupnog stanovništva Pojasa Gaze? Na prvi pogled, stvar se čini nemogućom, primarno zbog nespremnosti drugih država da prihvate to stanovništvo, odnosno ono što od njega ostane, ali i stravičnih moralnih implikacija koje bi takav događaj podrazumijevao. Barem dio izraelskog establišmenta, čini se, računa na dovođenje Svijeta pred gotov čin: ako se u Pojasu izazove dovoljno velika humanitarna katastrofa, to bi evakuaciju učinilo imperativom, pa makar i samo nekoliko desetaka kilometara dalje, u Sinajsku pustinju. Što se moralnih implikacija tiče, vrijedi se podsjetiti da je Svijet prije svega tri mjeseca prilično mirno promatrao evakuaciju više od sto hiljada Armenaca iz Azerbajdžana, paralelno sa sklapanjem poslovnih dogovora u industrijama oružja i fosilnih goriva s azerbajdžanskim diktatorom Ilhamom Alijevim.
 
Protjerivanje daleko brojnijeg stanovništva Pojasa Gaze bila bi znatno veća katastrofa, tim više što se radi o stanovništvu koje je, prije svega zbog izraelske blokade Pojasa, u izbjegličkom statusu već nekoliko generacija i potpuno ovisno o međunarodnoj pomoći. Očito je da SAD i EU nisu skloni tom rješenju, koje bi proizvelo velike nestabilnosti, a u regiji i Evropi vjerojatno i nove izbjegličke valove. No, za njegovu realizaciju nije ni potrebna aktivna participacija Zapada. Dovoljno je da nastavi svoju politiku neinterveniranja. Treba, međutim, reći da i SAD i EU posljednjih tjedana sve intenzivnije spominju „rješenje dviju država“ i zaoštravaju kritike nasilja židovskih naseljenika na Zapadnoj obali, odnosno protjerivanja (uz povremena ubojstva) Palestinaca sa zemlje na okupiranom teritoriju.
 
Još, međutim, nismo vidjeli nikakve značajne posljedice te savezničke retorike na ponašanje Države Izrael. Niti je ikome sasvim jasno što bi „dvije države“ u aktualnom kontekstu pretpostavljale. Bez želje da ulazimo u mnoga kompleksna pitanja vezana uz ovo rješenje, koje je načelno dogovoreno sporazumima Oslo I i Oslo II iz 1993. i 1995. godine, spomenimo samo da SAD vjerojatno zamišlja mnogo manje nego li palestinska strana očekuje. Teritorij znatno manji od ranije dogovorenih 22 posto historijske Palestine, a svakako i buduću Palestinu bez pune suverenosti. No, bez obzira na to, čak i ovakvi planovi podrazumijevaju neku palestinsku vlast, iako nije sasvim jasno tko bi je mogao sačinjavati. Ako iz jednadžbe eliminiramo Hamas i druge islamističke organizacije, ostaje nam samo Palestinska samouprava (koja formalno ima određene ovlasti u upravljanju nekim palestinskim gradovima na Zapadnoj Obali) s pokretom Fatah na njezinom čelu. Međutim, njihov utjecaj posljednjih je desetljeća dramatično smanjen (i još dodatno u ovome ratu), što je uostalom i posljedica dugoročne strategije različitih izraelskih vlasti.
 

Tri scenarija

Zapadni diplomati i pojedini izraelski političari, doduše ne osobito utjecajni, povremeno su spekulirali oko mogućnosti da svim palestinskim teritorijima na neki način i u nekoj daljoj budućnosti, u suradnji s Izraelom, upravlja neka od arapskih zaljevskih diktatura ili više njih zajedno. Takvo rješenje čini se geopolitički praktičnim (jer su te diktature ujedno i američke i izraelske saveznice), ali je istodobno i vrlo neobično, barem utoliko što Palestina, unatoč okupaciji, a za razliku od Katara ili Saudijske Arabije, zaista ima neku demokratsku tradiciju. No, svi ovi planovi nailaze na još jednu prepreku: kategoričko odbijanje Države Izrael da omogući bilo kakvu palestinsku državu, s bilo kakvim suverenitetom i pod bilo čijom upravom. To je djelomično posljedica ideoloških uvjerenja o biblijskom, historijskom ili božanskom pravu Židova na cjelokupni teritorij, a djelomično i praktičnih problema. Naime, Izrael je posljednjih 30 godina uložio ogromne napore u osiguravanje trajne vlasti nad većim dijelom palestinskih teritorija, između ostalog i poticanjem kolonizacije, tj. naseljavanja Židova. Poništavanje tog procesa bilo bi dugotrajno i vrlo bolno za bilo koju izraelsku vlast.
 
Istina je da grčevito inzistiranje na kontroli nad palestinskim teritorijima tradicionalno karakterizira izraelsku desnicu, koja možda neće dugo ostati na vlasti, zbog nepovjerenja stanovništva u njihovu sposobnost da ga zaštiti. Međutim, valja primijetiti i da je čitava izraelska politička scena od početka rata dodatno pomaknuta udesno, u sklopu višedesetljetnog procesa koji je sada i dramatično ubrzan. Brojnost snimljenih izraelskih ratnih zločina (uključujući mučenje i ponižavanje civila čak i izvan Gaze te ratnih zona) koje se povremeno u pozitivnom svjetlu emitira i u izraelskim medijima ili dijeli društvenim mrežama uz otvoreno oduševljenje javnosti – neobična je čak i za zemlju naviknutu na nasilje. Sve to umanjuje nadu u mogućnost pokretanja procesa normalizacije odnosa među zajednicama, čak i pod uvjetom da postoji netko ozbiljno zainteresiran za to.
 
S obzirom na praktične teškoće s prva dva rješenja (protjerivanjem Palestinaca i uspostavom „dviju država“) kao mogućnost se nudi i opcija da sve ostane po starom. Prema tom bi scenariju Izrael u nekom trenutku otkazao svoju operaciju u Gazi, unatoč obećanjima svojim građanima. Tamošnjem stanovništvu preostao bi posao ponovne mukotrpne izgradnje života, s niže startne pozicije nego gotovo ikada ranije – i to do sljedećeg rata, koji sasvim sigurno čeka iza ugla. Suprotno ciljevima i Izraela i Zapada, to bi svakako ojačalo Hamas i omogućilo mu da pokuša proširiti svoj utjecaj i na druge palestinske teritorije. Izrael bi pak nastavio svoj proces dugotrajnog preuzimanja zemlje na Zapadnoj obali, bez plana što da učini s tri miliona Palestinaca koji tamo žive na području koje postaje sve manje. I vjerojatno bi čekao neku američku administraciju (možda Trumpov drugi mandat?) koja bi pristala na legalizaciju okupacije bez građanskih prava za tamošnje palestinsko stanovništvo – ono što mnogi s pravom nazivaju legaliziranim apartheidom.
 
Pozitivniji scenariji od gore navedenih – a svaki predstavlja nepravdu ili katastrofu svoje vrste – svakako postoje, iako u Izraelu postoji i grčevit otpor tome da se o njima uopće raspravlja, osobito u ovom trenutku. Ti scenariji uključivali bi ravnopravnost dviju etničkih grupa na prostoru koji ionako već dijele, premda u sasvim neravnopravnim uvjetima. To bi u osnovi pretpostavljalo davanje punog državljanstva svim Palestincima u nekoj budućoj zajedničkoj državi, koja u konačnici ne bi mogla izgledati isto kao današnja Država Izrael. Ključni problem takvog rješenja „jedne države“ jest bojazan da bi Židovi, koji su trenutno društvena grupa u poziciji moći, s vremenom postali manjina na tom teritoriju. To ovaj scenarij čini potpuno neprihvatljivim za gotovo čitavu izraelsku političku scenu, ali i njihove saveznike.
 
Kao varijanta ovoga rješenja, koja bi adresirala neke od navedenih bojazni, spominje se i konfederacija dviju država, odnosno neka vrsta bescarinskog i bezgraničnog prostora u kojemu bi oba naroda imala suverenitet na svojem području i u svojim institucijama, iako bi se prostor na neki način de facto dijelio. Sve se ovo zasad zadržava u sferi maštanja mirovnih organizacija, penzioniranih političara i radikalne ljevice, a nitko na poziciji moći ne shvaća takve ideje ozbiljno. No, čak i u ovoj poražavajućoj situaciji, zajedničke židovsko-palestinske inicijative u potrazi za rješenjem još uvijek javno djeluju, makar na margini. Jer ono što je dosad dolazilo odozgo nema se čine pohvaliti.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.






Tagovi:
, , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Vezani članci

  • 15. lipnja 2011. Ujedinjeni u različitosti?
  • 28. lipnja 2016. Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon         Kritika građanskog antifašizma     Pročitajte izvještaj s panela održanog u sklopu 9. Subversive festivala. Uz pokušaj historijskog kontekstualiziranja antifašističkog otpora uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, povučene su i određene paralele u suvremenom kontekstu. Tijekom diskusije koju je nerijetko karakterizirao šum u komunikaciji, usuglašena je barem jedna zajednička pozicija – imperativ šire suradnje još je uvijek ključan u borbi za ostvarenje emancipatornih potencijala društva. Integralnu snimku panela na kojemu su govorili Dragan Markovina, Luka Matić, Aleksandar Matković, Žarko Puhovski i Nikola Vukobratović te prateće diskusije koju je moderirao Zoran Kurelić možete pogledati na video snimci.
  • 13. listopada 2013. Zanimanje: revolucionar/ka
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.
  • 27. lipnja 2016.
    Featured Video Play Icon         Promjena okvira #1
    O fašizmu         U prvoj bilingvalnoj epizodi emisije „Promjena okvira“ pogledajte mozaični pregled događanja održanih tijekom veljače, ožujka i travnja 2016. u sklopu vaninstitucionalnog programa političke edukacije civilno-aktivističkog kulturnog sektora, prilog na temu fašizma u kojem govore Boris Buden, Luka Matić, Ivana Perica i Nikola Vukobratović te intervju s britanskom sociologinjom i političkom aktivistkinjom Hilary Wainwright, s kojom razgovaramo o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, odnosu između paralelnih ekonomija i državnih struktura te pitanju kućanskog rada. Nove epizode pratite na TV Istra svakog zadnjeg petka u mjesecu.
  • 10. rujna 2013. Snimka panela: “Neoliberalizam i nacionalizam” – Maja Breznik, Nikola Vukobratović, Friedrich Burschel, 9.5.2013.
  • 12. travnja 2018. Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 31. prosinca 2019. Izrael je napokon pod istragom za ratne zločine Međunarodni kazneni sud u Haagu na čelu s tužiteljicom Fatou Bensouda 20. prosinca službeno je pokrenuo istragu situacije u Palestini. Unatoč opravdanoj skepsi zbog visoko birokratiziranih međunarodnih pravnih mehanizmama, koji su već nebrojeno puta zakazali te činjenice da izraelska država više od sedam desetljeća provodi kontinuirani ratni zločin nad palestinskim narodom, ovaj pravni postupak ipak predstavlja svojevrsnu prekretnicu.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 14. srpnja 2013. Ukrudbene povjesnice
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 12. lipnja 2016. Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon         Ustav je posthistoricistička bajka     Pročitajte prilagođenu, skraćenu verziju intervjua s filozofom i publicistom Borisom Budenom, u kojem smo razgovarali o odnosu liberalizma i fašizma, o rehabilitaciji ustaštva, različitim varijantama nacionalizma, o revizionizmu te anakronom, historicističkom tumačenju društvenih kretanja, o pitanju posttranzicijskih implikacija na sektor kulture unutar i izvan konteksta jezične politike, a osvrnuli smo se i na aktualni sukob oko klerikalizacije visokog obrazovanja, naročito vidljive u prijedlozima integracije FFZG-a i KBF-a. Cjelovitu snimku intervjua možete pogledati u video prilogu.
  • 17. lipnja 2010. Svi antikomunisti su tigrovi od papira
  • 27. siječnja 2015. Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu
  • 30. travnja 2016. Cionizam i Izrael danas Sukob između Izraela i Palestine tema je koja već skoro 70 godina okuplja svjetsku ljevicu. A kako i ne bi kada nije riječ o samo jednom brutalnom militarističkom režimu, već i o sukobu kojemu se ne nazire kraj. Kao doprinos raspravi o ovome pitanju intervjuirali smo Moshéa Machovera, profesora matematike, dugogodišnjeg političkog aktivista te marksista i osnivača izraelske socijalističke organizacije Matzpen. U podosta opširnom intervjuu razgovarali smo o cionizmu, antisemitizmu, izraelskoj ljevici, ali i o perspektivama otpora te rješavanja sukoba.
  • 29. studenoga 2022. Dekolonijalna feministička teorija nasilja Dok su civilizatorski feminizmi usredotočeni na ispravljanje neravnopravnosti u pozicijama muškaraca i žena, dodatno naturalizirajući ove konstrukte, dekolonijalni feminizam propituje društvenu proizvodnju i povijest ovih kategorija, nastalih na temelju kriminalizacije rasijaliziranih i kvir tijela, analizirajući orodnjenu opresiju kao strukturnu. Nasilje se ne misli kao muško, već kao orodnjeno, te kao integralni dio cjelokupne strukture nasilja, potčinjavanja, discipliniranja i eksploatacije. Tako i pristup nasilju nije karceralni, već gradi antikapitalističke analize i prakse zaštite, otvarajući time prostor za drugačije koncepte pravde, samoobranu zajednica, kontinuiranu edukaciju, ali i imaginaciju.
  • 4. ožujka 2016. Zašto je bitno raspravljati
    o ustašama i partizanima?         Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Inauguracijom nove vlade, na putu prema crnjoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomjeranja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličkog okvira, intenzivira već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kada se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne antagoniste, iz konceptualno površnog antitotalitarnog rakursa stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnoj budućnosti.
  • 27. rujna 2016. Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 18. srpnja 2016. Privatizacija društva: proizvodnja ljudskog viška Na pozadini demontaže socijalnih država i resemantizacije „društva“ kao „zone nesputane trgovinske razmjene“, neujednačena tržišna utakmica tretira mase ljudi u najboljem slučaju kao jeftinu radnu snagu, a ni srednja klasa više ne uživa nekadašnju razinu sigurnosti i materijalnih privilegija – zbog čega postaje potencijalno prijemčiva za fašizirajuće trendove obračunavanja s percipiranom „nelojalnom konkurencijom“. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua s voditeljicom programa „Motor mijene“.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 31. prosinca 2019. Zatvorski kolonijalizam "Suvremena ulaganja Ujedinjenog Kraljevstva u deportacijsku infrastrukturu replika su povijesnih praksi deportacije antikolonijalnih disidenata i agitatora, koje je britanski kolonijalni režim izbacio iz Lagosa zbog dovođenja u pitanje imperijalne vladavine u metropoli. Primjerice, predsjednik Nigerijskog sindikata željezničara, Michael Imoudu, deportiran je iz Lagosa u svoj rodni grad u Beninu 1941. godine, i označen kao “potencijalna prijetnja nacionalnoj sigurnosti” zbog svoga radničkog organiziranja. Britanci već dugo koriste prakse deportacije i zatvaranja kako bi kontrolirali kretanje i politički otpor nigerijskih kolonijalnih i postkolonijalnih subjekata."
  • 13. prosinca 2011. Europske integracije, tranzicija i razvoj
  • 9. rujna 2014. Radikalni krivi zaključci
  • 7. travnja 2014. Euronacionalna granična patrola
  • 30. studenoga 2021. Staljin – revolucionarni realpolitičar i(li) grobar revolucije? Da bi se razumjelo zašto je Staljin bio toliko popularan u brojnim zemljama u kojima su postojala snažna komunistička nastojanja te zašto je četvrtinu stoljeća predstavljao utjelovljenje ideja komunizma, valja napustiti simplificirane narative utemeljene na „kultu ličnosti“, te ozbiljno pristupiti analizi struktura unutar kojih je djelovao ovaj revolucionarni realpolitičar (i istovremeni „grobar revolucije“). U tekstu koji manevrira kroz političke, strateške, pa i teorijske putanje sovjetskog konteksta, Staljinovo se ime prije svega vezuje uz dosljednu i pobjedničku antifašističku politiku, te fascinantnu (iako i vrlo problematičnu) industrijalizaciju. Tragedija staljinizma se, pak, ne promatra kroz banalni imaginarij o dvama tobože sličnima „totalitarizmima“ (fašizmu i komunizmu), već se ogleda u deprioritiziranju revolucionarnog horizonta koji je otvorila boljševička revolucija.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 31. siječnja 2016. Imigranti su ključan element radničke klase U razgovoru o migracijama Sandro Mezzadra sa Sveučilišta u Bologni promatra iste kao društveni pokret s posebnim naglaskom na subjektivnom stremljenju za boljim životom, razlažući kako su zapravo prodiruće silnice kapitala te koje stubokom mijenjaju uvjete života i rada na prostoru Europe. Govori i o Dublinskom protokolu – režimu azila u okvirima implementacije Schengenskog sporazuma, te o jačanju rasizma koje podcrtava potrebu za kolektivnim europskim odgovorom na spomenute probleme.
  • 31. prosinca 2017. Kozmopolitizam bez internacionalizma Eksploatacijski temelji ekonomskog liberalizma, maskirani u ideologiju slobode i garnirani odozdo nametnutim demokratskim vrijednostima neosporno ukazuju na ograničene emancipatorne dosege liberalnog projekta, kojeg zadnje desetljeće prate sve dublje klasne i društvene razlike. U historijskom trenutku u kojem je politički centar u rasulu, a populistička desnica još uvijek nema dovoljno jaku infrastrukturu, lijevi projekt ne smije propustiti momentum. Pročitajte intervju s Bhaskarom Sunkarom, glavnim urednikom i izdavačem socijalističkog magazina Jacobin.
  • 31. kolovoza 2021.
    Featured Video Play Icon         Šta je sve od crno-feminističkog značaja?     Ako se Crni feminizam ne misli iz perspektive zasebnih opresija, isključivo kao feminizam za Crne žene, već iz emancipatorne perspektive univerzalnosti u kojoj se različite osi dominacije i eksploatacije promišljaju kao čvrsto uvezane u sistem kapitalizma, onda Crni feminizam postaje označitelj za ujedinjene antikapitalističke borbe. Na taj način i okupacija Palestine i diskriminacija trans osoba i ukidanje policije te drugih kapitalističkih institucija, kao i kolektivna briga itsl., čine polje crno-feminističke borbe, o čemu na panelu o paralelama između Crnog feminizma i pokreta Black Lives Matter govore Charlene Carruthers, Reina Gossett i Barbara Smith.
  • 13. svibnja 2016. Izbjeglička kriza: Gdje je granica između tragedije i masakra? Antiizbjeglička politika Europske unije nastavlja svoje destruktivno razračunavanje s izbjegličkom krizom, potičući moralnu paniku u svojim državama članicama. Posljedice su jasno vidljive u krvavim rezultatima izgona, koji pomno demonstriraju kršenje ljudskopravaških načela u ime očuvanja bedema tzv. Prvog svijeta.
  • 3. travnja 2014. Što je to – fašizam?
  • 23. studenoga 2015. Rat se nastavlja… Sebastian Budgen o zapadnjačkoj strategiji nakon Pariza
  • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
  • 31. listopada 2020. Živući pakao Morije i nasljeđe europskog kolonijalizma Najveći izbjeglički kamp u Europi, Morija, smješten na grčkom otoku Lezvos, bio je još jedna manifestacija birokratiziranog europskog sustava azila i kolonijalnog nasljeđa, čiji je kontinuitet vidljiv i danas u brojnim ukorjenjenjim rasističkim imaginarijima i praksama. U kampu čiji su kapaciteti predviđeni za 3000 izbjeglica, bilo je smješteno više od 13 000 ljudi, izloženih krajnje dehumanizirajućim životnim uvjetima, izostanku sanitarnih čvorova, zdravstvene skrbi i elementarnog zaklona. Nakon njegova uništenja, Europa je na otoku postavila novi kamp u kojem su uvjeti još nepodnošljiviji.
  • 29. prosinca 2020. Ethos: kontradikcije turskog društva na Netflixu Turska mini-serija Ethos redatelja Berkuna Oye, u produkciji Netflixa, doživjela je međunarodni uspjeh i pohvale kritike. Kroz osam nastavaka serija dramatski umješno gradi nekoliko isprepletenih životnih priča likova različitog socijalnog i kulturnog habitusa i klasnog statusa u suvremenom Istanbulu. Redatelj gotovo dokumentaristički portretira svoje likove i situira njihove odluke, uvjerenja i vrijednosti unutar šireg socioekonomskog i historijskog konteksta turskog društva, kritički se odnoseći prema nasljeđu Erdoğanovog „umjerenog“ islamizma, ali i traumama moderne Turske koje sežu nešto dalje u povijest.
  • 10. studenoga 2016. Kolateralne žrtve kolonijalnih politika Humanitarna kriza nastala ulaskom velikog broja izbjeglica na teritorij EU prošle je godine otkrila inherentna proturječja „zapadne civilizacije“. Strukturna ksenofobija i kolonijalistička institucionalna agenda suočili su se sa samoorganiziranom solidarnošću formalnih i neformalnih mreža, pojedinaca, inicijativa i udruga. Danas, kada je očito da je prolazak ljudi tzv. Balkanskom rutom nužnost, postavljaju se pitanja kako stati na kraj imperijalnim politikama vladajućih elita, ali i kako poboljšati položaj izbjeglica koje se već nalaze u Europi. O ovim i drugim vezanim temama razgovarali smo s Julijom Kranjec iz zagrebačkog Centra za mirovne studije.
  • 7. rujna 2016. Migracije kao oblik adaptivne strategije Nasuprot aktualnim uvriježenim mitovima o „migrantskoj krizi“, migracije su temeljni i formativni element gotovo svih ljudskih društava. Ksenofobna i panična retorika prisutna u mainstream medijima služi obrani „krhkih zidina“ Tvrđave Europe i imperijalističkih politika Globalnog sjevera. Taj diskurs nužno je raskrinkati, a aktualna migracijska zbivanja sagledati u historijskom i globalno-političkom kontekstu kako bismo spoznali obim problema i radili na sustavnim rješenjima. Naš sugovornik na ovu temu bio je Drago Župarić-Iljić iz Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu.
  • 4. svibnja 2012. Rasizam ponovno ulazi u europski mainstream
  • 10. rujna 2015. Izbjeglička kriza: Merkeličina dvostruka igra
  • 30. srpnja 2012. Proletarijat bez domovine
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 12. srpnja 2020. Zašto su feminizam i antirasizam sastavni dijelovi klasne borbe Kapital je strukturno ovisan o domestifikaciji žena i familijalizaciji socijalno-reproduktivnog rada, kao i o proizvodnji te institucionalnoj konsolidaciji konstrukata rasijaliziranog Drugog. Svođenjem feminizma i antirasističke borbe na politike identiteta, kojima je namjera režimom kvota kompenzirati stereotipni odnos prema ženama i rasijaliziranim osobama, zakrivaju se doprinosi socijalističkog feminizma kao feminističke klasne borbe za sistemsku emancipaciju sviju žena i dokidanje strukturnih nejednakosti, a izmiče iz vida i uloga rasizma u smanjivanju vrijednosti rada, osiguravanju supereksploatacije i organizacijske razjedinjenosti radničke klase te legitimaciji imperijalističke eksproprijacije i porobljavanja autohtonog stanovništva.
  • 19. srpnja 2020. Ne možemo govoriti o rasizmu bez razumijevanja bjelačkosti "Bijeli životi već su bitniji od drugih, stoga proklamirati da su bitni znači pridati im dodatnu vrijednost, što nas opasno približava terenu bjelačke supremacije. To ne znači da su sve bijele osobe u zapadnim društvima materijalno dobro zbrinute ili da ne trpe oskudicu, nego da to nije posljedica činjenice da su bijeli. Crni životi i dalje su obezvrjeđeni, a kako bismo došli do željene situacije u kojoj su svi životi (uistinu) bitni, prvo oni moraju ostvariti paritet tako što će postati bitni. Ovo uistinu nije toliko teško razumjeti, osim ako to odabirete ne razumjeti."
  • 1. rujna 2021. Krik i plan "Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati."
Arhiva članaka

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve