Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji

Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.

Pripadnici 7. bataljuna King’s African Rifles u ceremonijalnom maršu 1954. godine, tijekom ustanka Mau Mau u Keniji (izvor: Imperial War Museums, preuzeto prema Fair dealing režimu)
Kada sam u ljeto 1995. započinjala svoje istraživanje, nisam mogla ni zamisliti da ću gotovo deset godina kasnije napisati knjigu o golemom razaranju kolonijalne Kenije i velikim naporima britanskih vlasti da se ono zataška. Još kao studentica sveučilišta Harvard bila sam fascinirana poviješću ustanka Mau Mau. Pokret su utemeljili pripadnici naroda Kikuju, najveće kenijske etničke skupine, koja je tijekom procesa kolonizacije bila protjerana sa svoje zemlje. Na samome početku rata, u listopadu 1952. godine, među bijelim naseljenicima u koloniji i kod kuće u Britaniji, brzo su se proširile brojne priče o divljaštvu pripadnika pokreta Mau Mau. Prikazivani su kao barbarska, antieuropska i antikršćanska sekta koja se vratila taktikama primitivnog terora, ne bi li zaustavila britansku misiju civiliziranja Kenije.
 
Pokret Mau Mau ranih je 1950-ih zaokupio pažnju svjetske javnosti, ne samo u Britaniji i Commonwealthu, već i u Sjedinjenim Državama, Zapadnoj Europi te Sovjetskom bloku. Časopisi poput američkog Lifea objavljivali su velike fotografske temate koji su trebali poslužiti kao jezovit vizualni dokaz divljaštva pokreta Mau Mau, drastično suprotstavljen prizorima britanskih kolonista. Iako su pobunjenici tvrdili da se bore za ithaka na wiyathi, odnosno zemlju i slobodu, malo je tko na Zapadu ozbiljno doživljavao zahtjeve ovih navodnih divljaka.
Pokret Mau Mau utemeljili su pripadnici naroda Kikuju, najveće kenijske etničke skupine, koja je tijekom procesa kolonizacije bila protjerana sa svoje zemlje
Članovi pokreta Mau Mau percipirani su kao kriminalci i gangsteri čija je glavna namjera teroriziranje lokalnog europskog stanovništva, nipošto kao borci za slobodu.
 
Britanske su vlasti na pobunu reagirale dvojako. Prvo su pokrenule iscrpljujuću ofenzivu sigurnosnih snaga protiv dvadesetak tisuća gerilaca pokreta Mau Mau u zabačenim šumovitim planinama Kenije. Zbog neprohodnog šumskog terena, potrajalo je više od dvije godine i bilo potrebno mobilizirati dvadesetak tisuća britanskih vojnika da se, uz potporu Royal Air Forcea, zaustavi ustanike, koji su pretežno bili opremljeni oružjem kućne izrade i nisu uživali nikakvu vojnu ili financijsku pomoć izvana.
 
Druga i puno duža kampanja bila je usmjerena protiv znatno brojnijeg civilnog neprijatelja. Nju su britanske vlasti i njihovi afrički lojalisti vodili protiv čak milijun i pol pripadnika naroda Kikuju za koje se smatralo da su položili zakletvu pokretu Mau Mau, i obvezali se na borbu za zemlju i slobodu. Bojno polje ovoga rata nisu bile šume, već golemi sustav detencijskih logora, u kojem su – prema dostupnim podacima – kolonijalne vlasti držale nekih osamdeset tisuća pobunjenika iz naroda Kikuju.
 
Tražeći temu za svoju disertaciju, ovi su mi logori smjesta privukli pažnju, osobito zato što dotad nitko o njima nije napisao knjigu. Stoga sam 1995. godine s velikim interesom počela istraživati kako bih doznala detalje ove priče. Započela sam preliminarnim pregledom službenih arhiva u Londonu. Kutije koje se tamo nalaze pune su požutjelih prašnjavih službenih dopisa i izvještaja u kojima se iznosi zavodljiva priča o britanskoj misiji civiliziranja tijekom posljednjih godina kolonijalne vladavine u Keniji. Prema dokumentima, svrha logora nije bilo kažnjavanje pobunjenog naroda Kikuju, već njegovo civiliziranje. Iza bodljikave žice, kolonijalni službenici navodno su logorašima držali satove građanskog odgoja i kurseve iz domaćinstva. Poučavali su pobunjenike kako da budu dobri građani i tako se osposobe da jednog dana u budućnosti upravljaju Kenijom. Kolonijalne vlasti doduše jesu prijavile izdvojene slučajeve brutalnosti prema logorašima, odnosno incidente, kako su ih nazivale, no istovremeno su inzistirale na tome da je riječ o izoliranim događajima. U ovoj ranoj fazi istraživanja, nisam previše sumnjala u priču koju su mi polagano otkrivali britanski službeni arhivi. Kada sam u zimu 1997. godine branila sinopsis disertacije na svom odsjeku, još uvijek sam namjeravala napisati historiju uspjeha britanske misije civiliziranja u detencijskim logorima u Keniji.
 
Ubrzo sam se vratila u Britaniju, a potom i produžila za Keniju kako bih detaljno pregledala tamošnje službene kolonijalne arhive. Nije mi dugo trebalo da počnem preispitivati svoju prvotnu perspektivu o detencijskim logorima i britanskoj kolonijalnoj vlasti. Za početak, nebrojenih dokumenata koji se odnose na logore naprosto nema u britanskom Uredu za službene dokumente (Public Record Office), kao ni u Kenijskom nacionalnom arhivu. Drugi su pak klasificirani kao povjerljivi i pedeset godina nakon Mau Mau ustanka. Britanske vlasti vodile su vrlo preciznu evidenciju, kako u Keniji, tako i u ostatku Imperija, zbog čega je nedostatak dokumentacije o logorima još neobičniji.
Kolonijalne vlasti namjerno su spalile većinu dokumenata o detencijskim logorima na velikim lomačama, neposredno prije povlačenja iz Kenije 1963. godine
Kasnije sam saznala da su kolonijalne vlasti namjerno spalile većinu tih dokumenata na velikim lomačama, neposredno prije povlačenja iz Kenije 1963. godine.
 
Pokušat ću ocrtati razmjere tog uništavanja. Tri različite institucije kolonijalne vlasti vodile su pojedinačne dosjee o svakom od navedenih osamdeset tisuća zatvorenika u logorima. Prema toj logici, u službenim bi arhivima trebalo biti barem 240 000 pojedinačnih dosjea logoraša. Provela sam puno vremena tražeći ih u katalozima hladnog i efikasnog britanskog Ureda za službene dokumente, i prašnjavim, ali urednim policama Kenijskog nacionalnog arhiva, da bih naposljetku pronašla svega nekoliko stotina takvih dosjea u Nairobiju i nijedan u Londonu.
 
Nakon više godina pažljivog iščitavanja onoga što je ostalo u službenim arhivima, otkrila sam da se britanska čistka dokumentacije odvijala prema specifičnom obrascu. U svakom ministarstvu ili odjelu koji se bavio najmračnijim aspektima zatvaranja u logore, dokumenti su uglavnom sasvim uništeni, dok se u dokumentaciju onih odjela koji su se navodno bavili reformiranjem zatvorenika, ili britanskom misijom civiliziranja, u pravilu nije diralo. Slaba je vjerojatnost da se radi o slučajnosti, što ujedno objašnjava zašto sam iz prvog, letimičnog čitanja službenih dokumenata u Londonu, stekla dojam da je sustav zatvaranja u kolonijalnoj Keniji bio relativno benigan.
 
Međutim, čak i najpedantnija čistka često ne uspijeva ukloniti sav inkriminirajući materijal. Provela sam godine prevrćući dokument za dokumentom, tražeći bilo kakav trag koji bi se odnosio na sustav detencijskih logora. Ponekad ne bih otkrila ništa iskoristivo, dok bih drugom prilikom pronašla pokoji grumen informacije i pridodala ga rastućoj hrpi dokaza. Bio je to zamoran i katkad frustrirajuć proces. Primjerice, namučila sam se samo da utvrdim ukupan broj logora – nije preostao nijedan dokument koji ih sve popisuje – te rekonstruiram lanac odgovornosti u kolonijalnim službama nadležnima za njihovo svakodnevno funkcioniranje. Često me znala zamoriti nemogućnost pronalaska bilo kakvog traga koji bi mogao biti od koristi, da bih u sljedećem trenu otkrila novi komadić slagalice. Na sreću, bilo je i dana kada bih naletjela na cijele fascikle pune važnih dokaza, poput onih s gomilama pisama koje su zatvoreni logoraši upućivali visoko pozicioniranim kolonijalnim dužnosnicima. U njima su zatvorenici iznosili zorne opise svojih života iza žice, osporivši tezu da su britanski detencijski logori provodili civiliziranje.
 
Neka druga arhivska otkrića nisu proizašla iz jednog dokumenta ili dosjea, već iz kumulativnog efekta dugotrajnog istraživanja. S vremenom sam razvila određeni senzibilitet za uočavanje nelogičnosti u dostupnim podacima. Primjerice, s obzirom na sam broj zatvorenika koji se spominju u dosjeima, službena cifra od osamdeset tisuća počela mi se doimati sve sumnjivijom. Nakon pažljivijeg istraživanja postalo je jasno da su britanske vlasti iznijele obmanjujuće podatke o broju zatvorenih, navodeći samo „dnevne prosjeke“, odnosno neto, a ne bruto brojke. Drugim riječima, službeni podaci nisu uračunavali sve one zatvorenike koji su već prošli kroz sustav logora.
Kada se ažuriranoj brojci logoraša iz naroda Kikuju pridoda i one koji su bili prisiljeni boraviti u detencijskim selima, dolazi se do zaključka da su Britanci zapravo zatočili otprilike milijun i pol ljudi, odnosno gotovo čitavu populaciju naroda Kikuju
Pomnijim pregledom dokumenata te zbrajanjem stopa prihvata i otpuštanja, zaključila sam da je realna brojka zatvorenih Afrikanaca morala biti barem dva ili, još vjerojatnije, četiri puta veća od službene, odnosno da je kotirala između 160 i 320 tisuća ljudi.
 
No još me nešto mučilo vezano uz ove brojke. Pored nekoliko tisuća žena, velika većina zarobljenika u detencijskim logorima bili su muškarci, što se ne poklapa s više dokumenata koji ukazuju na postojanu predanost Kikuju žena pokretu Mau Mau i ulogu žena u njegovu održavanju. Uskoro sam doznala da britanske vlasti zapravo jesu zatvarale žene i djecu, iako ne u službenim logorima, već u nekih osamstotinjak ograđenih sela koja su bili razasuta po regiji gdje živi narod Kikuju. Ta su sela bila opasana rovovima sa šiljatim kolcima, bodljikavom žicom i stražarskim tornjevima, i njima su redovito patrolirali naoružani čuvari. Ova su sela po svemu osim po nazivu također bila detencijski logori. Kada sam ažuriranoj brojci logoraša iz naroda Kikuju pridodala i one koji su bili prisiljeni boraviti u ovim selima, došla sam do zaključka da su Britanci zapravo zatočili otprilike milijun i pol ljudi, odnosno gotovo čitavu populaciju naroda Kikuju.
 
Sama po sebi, ova saznanja nisu bila dovoljna za rekonstrukciju cjelovite priče o sustavu zatvaranja u kolonijalnoj Keniji pod britanskom kontrolom. Preostale fragmente iz službenih arhiva morala sam dopuniti pisanim i vizualnim materijalima iz privatnih kolekcija te arhiva vjerskih misija i novina. Također, bilo je nužno pronaći što veći broj ljudi s osobnim iskustvima prolaska kroz sustav detencijskih logora. Tijekom istraživačkog rada u Keniji, 1998. godine, kupila sam stari karavan marke Subaru i sa svojim se pomoćnikom Terryjem Wairimuom uputila u srce Kikujulanda, u kenijskoj Centralnoj provinciji, u potrazi za preživjelima koji bi bili voljni razgovarati o svojim iskustvima u logorima i selima opasanima bodljikavom žicom.
 
Prvi susreti s ovim starijim muškarcima i ženama iz naroda Kikuju bili su izazov. S mnogima su me povezala njihova djeca ili nećaci koje sam upoznala u Nairobiju. Na moju molbu, pristali su me odvesti na selo i predstaviti svojim majkama, očevima, strinama ili ujacima koji su preživjeli logore i zatvorenička sela. Mnogi bivši logoraši i seljani isprva su bili skeptični oko mojih motiva i mene same. Neki su mislili da sam katolička časna sestra i tražili da im blagoslovim stoku. Drugi su bili uvjereni da sam Britanka i odbijali sa mnom razgovarati sve dok ih nisam uvjerila da sam Amerikanka. To je bio moj prvi dodir sa snažnim osjećajem gorčine koji je britanska kolonijalna vlast ostavila u Kikujulandu, i koji se zadržao do današnjih dana.
 
Terry i ja bismo po nekoliko dana ili tjedana bili smješteni na selu među preživjelim logorašima u skromnim kućicama izgrađenima od pruća i blata. Užinali smo s njima ugali i sukuma wiki, pomagali na njihovim shambas (imanjima), igrali se s njihovom unučadi i razgovarali pored kuhinjske vatre do dugo u noć, pijući slatki čaj s mlijekom. Ubrzo sam doznala da sam svojim domaćinima zanimljiva jednako kao i oni meni, te sam im u nekoliko navrata morala objašnjavati zašto boravim u njihovu kraju umjesto da doma s mužem pravim djecu.
 
S vremenom su se mnogi stariji pripadnici naroda Kikuju u našem društvu počeli osjećati dovoljno ugodno da mogu podijeliti priče iz svoje prošlosti. Međutim, tek što sam uspjela riješiti inicijalni problem lociranja nekadašnjih logoraša i zadobivanja njihova povjerenja, već sam se našla pred novim izazovom. Nakon gotovo svakog intervjua, bivši bi me zatvorenici logora i sela pitali želim li upoznati druge preživjele, primjerice, njihove prve susjede, braću i sestre ili rođake koji žive malo dalje ili na sljedećem brijegu. Jednom kada me lokalna Kikuju zajednica prihvatila, preplavilo me mnoštvo ljudi koji su sa mnom željeli podijeliti često vrlo bolne detalje o vlastitu boravku u logorima. Tijekom 1998. i 1999., a dijelom i narednih godina, snimili smo gotovo šesto sati intervjua s tristotinjak bivših logoraša i zatvorenika. Također, uložili smo velike napore da pronađemo lojaliste iz naroda Kikuju koji su bili spremni podijeliti svoje priče, no te je razgovore bilo znatno teže voditi. Bivši lojalisti, odnosno pripadnici naroda Kikuju koji su tijekom ustanka Mau Mau podržavali britanske okupacijske vlasti, odbijali su potvrditi svoj raniji status, a mnogi od onih koji ga nisu pokušavali prikriti, u razgovorima su bili vrlo suzdržani.
Pripadnici naroda Kikuju koji su podržavali britanske okupacijske vlasti, odbijali su potvrditi svoj raniji status, a mnogi od onih koji ga nisu pokušavali prikriti, u razgovorima su bili vrlo suzdržani
Naposljetku nam je nekolicina njih pristala otvoreno govoriti o kolaboracionizmu s Britancima, ali uglavnom uz uvjet zadržavanja anonimnosti.
 
Našao se i velik broj kolonijalnih službenika, misionara i europskih kolonista koji su bili sa mnom spremni razgovarati, iako su mnogi od njih nudili svoja živopisna svjedočanstva isključivo ako bih pristala ne otkriti njihova imena. Na susrete s njima često bih se zaputila svojim starim Subaruom, odlazeći u jedno od bogatih predgrađa Nairobija ili u Muthaigu, najekskluzivniji ladanjski klub u Keniji, koji predstavlja zaostatak kolonijalne prošlosti. Tamo bismo razgovarali o logorima, uz popodnevni čaj ili džin-tonik koji nam je donosila afrička posluga. U drugim prilikama, nalazila bih se s nekadašnjim britanskim kolonistima na njihovim grandioznim imanjima blizu jezera Naivasha u Rasjednoj dolini, gdje bi mi govorili o svojoj ulozi u gušenju ustanka Mau Mau, usputno priznavajući sudjelovanje u gnusnim brutalnostima.
 
Nakon gotovo deset godina istraživanja, moja percepcija detencijskih logora, ali i britanske kolonijalne politike u Keniji općenito, dramatično se promijenila. Cjelovito čitanje svih izvora – pisanih, usmenih i vizualnih – donosi zaprepašćujuću sliku razaranja. Došla sam do spoznaje da su britanske snage tijekom ustanka Mau Mau koristile svoju vlast na divljačke načine, odajući time pervertiranu kolonijalnu logiku – kolonijalna vlast i prateća misija civiliziranja mogle su biti ponovo uspostavljene tek zatvaranjem gotovo cijele populacije naroda Kikuju, svih milijun i pol ljudi, te fizičkom i psihološkom atomizacijom Kikuju muškaraca, žena i djece.
 
Naravno, ustanak Mau Mau bio je žestok sukob iz kojega su pripadnici svih strana izašli krvavih ruku. Međutim, kada analiziramo povijest ovog rata, moramo u obzir uzeti i pitanja opsega i razmjera. Jeziva bilanca okrutnosti počinjenih za vrijeme ustanka Mau Mau pokazuje da su ubojstva za koja su odgovorni pripadnici pokreta Mau Mau razmjerno malobrojna u usporedbi s onima koja su djelo snaga britanskih kolonijalnih vlasti. Prema službenim brojkama, pripadnici pokreta Mau Mau ubili su manje od stotinu Europljana, uključujući koloniste, te oko 1800 afričkih lojalista. Nasuprot tome, prema britanskim podacima, u sukobu je ubijeno oko 11 tisuća Mau Mau pobunjenika, iako empirijski i demografski dokazi koje sam pronašla ozbiljno dovode u pitanje pouzdanost ove brojke. Sada sam uvjerena da je u kasnom kolonijalnom periodu kenijske povijesti pokrenuta ubilačka kampanja kako bi se eliminirao narod Kikuju, u kojoj su stradale desetine, ako ne i stotine tisuća ljudi. Pokret Mau Mau redovito se prikazuje kao jedan od najbrutalnijih i najbarbarskijih ustanaka 20. stoljeća. U ovoj knjizi stoga predlažem da iznova razmotrimo ovu prihvaćenu ortodoksiju te preispitamo zločine koje su kolonijalne vlasti počinile protiv pokreta Mau Mau, kao i znatne napore koje je britanska kolonijalna uprava poduzela da ih prikrije.
 



Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 29. prosinca 2016. Tigar protiv slona 19. prosinca 2016. označio je 70. godišnjicu početka Prvog indokineskog rata. Te večeri 1946. godine eksplodirala je elektrana u Hanoiju, nakon čega je gradom zavladao mrak. Bila je to prva veća diverzija boraca Viet Minha, Revolucionarne lige za neovisnost Vijetnama, protiv francuskih kolonijalnih vlasti. Ova akcija će označiti uvod u sedmogodišnji ratni sukob (do 1. kolovoza 1954. godine) čija nam povijest pomaže rasvijetliti narav globalnih međunarodnih odnosa u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata te locirati konkretne ideološke pretpostavke koje su, čak i nakon bolnog iskustva nacifašističke okupacije, motivirale francuske političare da slične modele eksploatacije nastave primjenjivati u kolonijama.
  • 29. prosinca 2017. Facelift fašizma Rušenjem realsocijalističkih društvenih uređenja krajem 20. stoljeća narodima istočne Europe obećani su prosperitet i neusporedivo bolja budućnost. Gotovo tri desetljeća kasnije „Europski san“ samo što se nije posve rasplinuo, no posljedice masovnog društvenog preodgoja, odnosno tzv. dekomunizacije, pružile su ideološku osnovu za ponovno političko oživljavanje ekstremne desnice. Možemo samo pretpostaviti koliko će novom fašizmu trebati da od prekrajanja povijesnih udžbenika i rehabilitiranja notornih zločinaca napokon skine i posljednji sloj maske za pomlađivanje.
  • 1. lipnja 2017. Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 6. kolovoza 2016. Fašizam i kultura zaborava Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
  • 16. listopada 2016. Lekcije iz Cable Streeta Prije nekoliko dana obilježena je 80. godišnjica radničkog otpora jačanju fašizma u Velikoj Britaniji. Najupečatljiviji moment ovog historijskog događaja nije bio fizički okršaj između fašista i antifašista, nego brutalna upotreba policijske represije nad potonjima koji su, unatoč svemu, pokušali (i uspjeli) spriječiti javnu demonstraciju rasizma i neprikrivenog imperijalizma. Pouke izvučene iz ove borbe upućuju na čvrstu vezu između kapitala i fašizma čemu jedini efikasni odgovor pronalazimo u zajedništvu organizirane radničke klase.
  • 9. svibnja 2018.
    Featured Video Play Icon
    Liberalizam 19. stoljeća kao ideološko utemeljenje poretka nejednakosti u 21. stoljeću
    Pogledajte snimku i pročitajte tekst izlaganja historičarke i sociologinje Mire Bogdanović s prošlogodišnjeg 10. Subversive festivala. Mapirajući liberalna srastanja dugogodišnjih aktera (post)jugoslavenske političke sfere i civilnog društva, Bogdanović identificira liniju elitističkog ljudsko-pravaško-privatno-vlasničkog fetišizma koja svojim antikolektivizmom ostaje slijepa za društvenu solidarnost, koja nudi tek nekritičku pohvalu političkih ustroja liberalnog zapadnog svijeta i pretpostavlja ih volji obespravljene većine, odnosno – u interpretaciji izvornog liberalizma kojoj se priklanja – diktatu rulje.
  • 27. prosinca 2017. Pet funti godišnje Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
  • 28. studenoga 2009. Ljetna škola – Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam
  • 27. listopada 2010. Kralj Sunce i ja
  • 17. svibnja 2014. Skrivena povijest prvobitne akumulacije i klasična politička ekonomija
  • 12. travnja 2018. Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 12. travnja 2014. Ideologija postkomunističke tranzicije
  • 12. lipnja 2016. Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 24. travnja 2010. Nikola Vukobratović: Zločin, ideologija, historija
  • 2. rujna 2014. Socijalizam kao brend – pakiranje iskustva života u nekadašnjem sustavu u turističku ponudu Istočne Europe
  • 17. lipnja 2010. Svi antikomunisti su tigrovi od papira
  • 15. listopada 2016. Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.
  • 9. travnja 2016. Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?
  • 28. lipnja 2016. Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 27. travnja 2010. Ljetna škola – Yves Engler: Haiti – UN i NVO nova su oruđa neoimperijalizma
  • 14. studenoga 2010. Ljetna škola – William Blum: Antiimperijalistički izvještaj
  • 20. siječnja 2010. Peter Hallward: Naša uloga u haićanskim nedaćama
  • 9. veljače 2011. Planet slumova (I)
  • 22. ožujka 2015. Nicholas Kristof spašava svijet

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve