O nadolazećoj propasti akademske radničke klase

Iako klasna mobilnost u akademskom svijetu postoji kako na papiru, tako i anegdotalno, negdje oko doktorata postaje posve nemoguće ignorirati činjenicu da sveučilišta nisu krojena po mjeri radničke klase. Podzaposlenost u branši prinuđuje istraživačice i istraživače na obavljanje nekoliko poslova kako bi preživjeli, zbog čega neizbježno trpi njihov istraživački rad. S obzirom na to da neoliberalna tržišna logika sve invazivnije transformira obrazovne ustanove, radničku klasu strukturno se primorava da prepusti akademsko polje onima koji si mogu priuštiti obitavanje u njemu.

Članovi i članice Jordanhill Collegea prelaze cestu na dan jedne od finalnih promocija, Glasgow, 14. lipnja 2007. godine (izvor: David Muir @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Zbog prekarnosti i niskih plaća na modernim sveučilištima, mlade akademske radnice i radnici često su prisiljeni raditi na više mjesta kako bi preživjeli. Ako se neoliberalne reforme nastave, budućnost je jasna: akademija će ponovo postati rezervat za društvenu elitu.



Iznimno je teško naći posao u akademskom polju, dovoljno da se zapitate je li to namjerno tako.
 
Kao prvo, morate imati dovoljno sreće da si osigurate financiranje kako biste završili postdiplomski studij. Za razliku od preddiplomske studentske sheme kreditiranja, postdiplomski krediti itekako su ozbiljna stvar, i uglavnom ih nude komercijalne banke. Sada kada izgleda da zajmovi za razvoj karijere (Career Development Loan) više nisu dostupni, nema previše toga čime možete platiti vlastito studiranje van samofinanciranja. Dakle, ostalo vam je da se nadate i molite da ćete biti među nekolicinom koja će imati sreće i primiti punu studentsku stipendiju Vijeća za istraživanje umjetnosti i humanistike (Arts and Humanities Research Council).
 
Budući da dolazim iz starog rudarskog gradića, iz obitelji rudara koji nakon vladavine Margaret Thatcher redovno nisu bili sretne ruke, mogao sam završiti magisterij jedino pomoću bankovnog zajma, i u velikoj mjeri zahvaljujući dobročinstvu prijatelja koji su mi dopustili da živim bez naknade u njihovoj gostinjskoj sobi. Za doktorat sam pak primio stipendiju. Potom slijedi raskrsnica. Nakon završenog doktorata, istraživači na početku karijere (early career researcher, ECR) moraju se okrenuti idućem koraku: pronalaženju posla.
 
No, smjesta postaju svjesni da ovaj posao dolazi isključivo u obliku mrvica predavačkog rada: u svojoj „najboljoj“ predavačkoj godini ostvario sam dohodak od 4500 funti (kada bi moji studenti samo znali da svojim konobarskim radom na nepuno radno vrijeme zarađuju onoliko koliko i ja zaradim držeći im predavanja!). Možete se odlučiti zadržati na takvoj poziciji, ali morat ćete preuzeti barem još jedan posao – što znači da ćete svu neophodnu istraživačku produkciju koja vam je nužna za pronalaženje propisnog zaposlenja obaviti… kada? Između dva ili tri posla koja ste preuzeli kako biste se uspjeli prehraniti.
 

Ovdje nema mjesta za nas

Po mojem iskustvu, sveučilišne katedre i akademsko osoblje poprilično se uznemire kada ih suočite s pitanjem društvene klase. Što dalje odmaknete s postdiplomskim studijem, a osobito što dalje dospijete kao istraživači na početku karijere, to će vas manje okruživati ljudi koji zvuče, misle i postupaju „poput vas“.
 
Svi istraživači_ce na početku svojih karijera koji dolaze iz radničke klase reći će vam da ljudi koji ih okružuju – čak i kada se približavaju tridesetoj – primaju potpore pri plaćanju stanarine. Uostalom, nema drugog izbora: nastavljaju provoditi svoja istraživanja bez financiranja, a nemaju posao… Ne morate biti matematičari da primijetite kako tu nešto ne štima.
 
Često je teško procijeniti otkuda taj novac dolazi: od imućnih roditelja, iz ušteđevine akumulirane tijekom odrastanja uz imućne roditelje. Koji god bio izvor, očigledno nije dostupan pojedincima koji cijeli život preživljavaju od plaće do plaće.
 
Dakle, što učiniti ako ste kao pripadnik ili pripadnica radničke klase s akademskim ambicijama očajno prošli na „lutriji pri rođenju“, barem u ekonomskom smislu? Samo ustrajte, uz nekoliko poslova, obaveza da objavljujete istraživanja, sve dok ne izgorite… A postoji i druga opcija, koja je sve češće i najodrživija: da naprosto odustanete.
 
Za osobe koje vuku porijeklo iz radničke klase, bilo koji period nezaposlenosti je anatema. Bio sam nezaposlen i primao pomoć s biroa nekoliko puta u svojem životu, a imam i prijatelje i članove obitelji koji su prošli kroz istu stvar. Ako ste odgojeni u radničkom okruženju, nerijetko ćete biti prožeti snažnom radnom etikom, utemeljenom na uvjerenju da ste, ako ne radite naporno svaki dan svoga života, podbacili kao osoba. Nezaposlenost radničkoj klasi oduzima samu esenciju identiteta.
 
Nažalost, istraživači na početku karijere moraju biti spremni na to da će barem po nekoliko mjeseci provesti nezaposleni. Bilo zbog nerazumijevanja financijske situacije radničke klase ili zbog izostanka empatije, institucije visokog obrazovanja ne prepoznaju da čak i mjesec-dva nezaposlenosti za ljude poput nas znači da nemamo za stanarinu i hranu – nema nam druge nego da se vratimo tamo gdje je trava zelenija. U tome je caka, i to postaje jasno potencijalnim akademskim radnicima i radnicama dok se nastavljaju boriti, nakupljati dugove i crpiti dobru volju svoje obitelji i prijatelja.
 

Tko si može priuštiti da ostane?

Kriza uslijed pandemije COVID-19 učinila je ovo pitanje iznimno urgentnim i relevantnim, i to ekstremno brzo. Na početku pandemije, sveučilišta u Ujedinjenom Kraljevstvu počela su objavljivati da se nalaze u dugovima. Remenje se stezalo, a ugovori koji su se smatrali najnepotrebnijima, ili ih je bilo najjednostavnije poništiti, trajno su raskinuti.
 
Svjedočili smo tome na Goldsmithsu prije samo nekoliko tjedana, ali ista se stvar događa posvuda. Vjerojatno smo svi mi koji radimo na sveučilištima zaprimili obligatornu sveprisutnu obavijest zapošljavatelja: žao nam je što moramo otpuštati ljude, ali ako za njih nema posla, ne možemo ih zadržati. „Žao nam je, ali nam nije žao.“
 
Naravno, posla ima – mora ga biti. Iako je nedavna pandemija sveučilištima izazvala nervozu zbog mogućnosti da studenti barem godinu dana izbivaju iz sveučilišnog prostora. Ipak, zabilježen je rekordni porast broja studenata koji su se prijavili za akademsku godinu 2020./2021.
 
Možda sveučilišta općenito pate od nedostatka prihoda? Bacimo li pogled na bilo koji kampus ovih dana, već sam porast broja novih dvorana i sadržaja ukazuje na suprotno. Možda nakon sve te izgradnje naprosto nema dovoljno novca za sve. A opet, šesteroznamenkaste plaće tolikih prorektora daju naslutiti da to ne može biti istina.
 
Sve to dovoljno je da se bilo koji akademski pripadnik radničke klase zapita „pa dobro, kakva tu budućnost postoji za mene?“ Uzeo sam u obzir mogućnost da naprosto nisam dovoljno dobar za akademski prostor – ekstremni sindrom uljeza nikada se uistinu ne može egzorcirati iz duše akademske radničke klase – međutim, mislim da je to zapravo zbog neobične, unikatne kontradikcije inherentne akademskom uspjehu.
 
Obranio sam doktorski rad s odličnim ocjenama, ubrzo je transformiran u monografiju i trenutno je na putu prema objavljivanju. Objavljivao sam radove, a neki su u pripremi za tisak dok pišem ove retke. Čak me i jedan drugi izdavač unajmio da napišem još jednu knjigu. Štoviše, predmet mojeg istraživanja čvrsto se usidrio unutar „vruće teme“ digitalnog humanizma. Kao znanstvenik, ostvario sam potpuni uspjeh!
 
Ustvari, mnogi koji se nalaze u mojoj poziciji sada se osjećaju dužnima upitati: zašto proizvodimo „vrhunska istraživanja“, ako nas se pripušta jedino kada treba pokrpati višak nastavničkog rada, bez ikakve nade da ćemo ikada imati barem priliku za pravi predavački rad? Više rukovodstvo na sveučilištima u Ujedinjenom Kraljevstvu u stanju je ignorirati činjenicu da smo nastavnici na preko polovici svih kolegija. Uspijevaju ignorirati činjenicu da će naše micanje čak i s ovih pozicija koje nam donose makar bijednu zaradu dovesti do apsurdnog prenapregnuća kolegija starijih članova osoblja. Stalno osoblje i studenti snosit će posljedice, no to se još nije počelo događati, pa se pretpostavlja da im je to zasad prihvatljivo.
 

Akademski prostor očišćen od radničke klase

COVID-19 pogoršao je cijelu ovu situaciju, ali on je samo katalizator, agresivni motivator koji je pospješio ono što se već događa na sveučilištima u Ujedinjenom Kraljevstvu jer se njima sve više upravlja kao pseudo-poduzećima.
 
Siva zona između diplome s postdiplomskog studija i ulaska u svijet rada u visokom obrazovanju satrat će – i već satire – izglede onih kojima je redovan, pristojno plaćen posao jedina opcija. Pravi problem leži u tome što sve većim normaliziranjem fragmentarnih ugovora postoji sve manja šansa za redovno, „regularno“ ili „pravo“ zaposlenje. Ključno je da će sve navedeno dodatno ukorijeniti ideju da je akademski prostor isključivo namijenjen onima koji imaju dodatni izvor novca, ili onima bez vanjskih (npr. obiteljskih) obveza.
 
Po svoj ću prilici ubrzo napustiti akademski prostor. Vjerujem da će to učiniti mnogi u nadolazećim godinama, i to vjerojatno ne po vlastitu izboru. Oni koji su iole slobodni učiniti kako im je po volji, jer su im podareni misteriozni izvori novca, nastavit će se razvijati. Međutim, nije teško uvidjeti u kojem se smjeru situacija kreće za sve ostale. Štoviše, vrijedi to izreći: akademski prostor te predavački i istraživački rad u visokom obrazovanju vjerojatno će se u vrlo bliskoj budućnosti suočiti s gotovo potpunim izostankom glasova iz radničke klase.




Ross Clare podučava klasične studije i povijest starog vijeka na Sveučilištu u Liverpoolu.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve