Svi bi trebali gledati Kravu Andree Arnold

Krava, film Andree Arnold iz 2021. godine, naoko je dokumentarac o kravi muzari. Međutim, pruža drugačije iskustvo od svih dokumentaraca koje sam gledala. Sniman je tijekom četiri godine na mliječnoj farmi u Kentu u Engleskoj, a način na koji prikazuje život jedne krave izbjegava utješni okvir ljudske perspektive. Nema naracije, nema sugovornika, nema činjenica ni brojki koje nas navode na zaključke, pa ipak nemamo osjećaj kao da se radi o tipičnom dokumentarcu o životinjama iz kojeg su ti elementi izuzeti. Dojam je da gledamo igrani film u kojem glume životinje. Dojam je da gledamo cinéma vérité dokumentarac kakav bi jedna krava napravila za druge krave. Šačica ljudi koja se pojavljuje na ekranu beznačajna je, prolazna i prije svega daleka. Krava je naša konstanta. „Nije to baš dokumentarac. Ja ne mislim da jest. Ne znam što je, ali dokumentarac nije”, izjavila je Arnold u intervjuu za Playlist, a potom priznala, „Ne znam zašto nije. Možda je pravo pitanje što je to dokumentarac.”

Prije nego što može biti išta drugo, film je osjetilno iskustvo. Malo koji_a filmaš_ica me nagoni da to osjetim tako snažno kao Andrea Arnold, koja ozračja prikazuje tako živo da ih pamtim kao okuse i teksture koliko i slike, kao pozadinske zvukove koliko i dijaloge. Biljke koje se probijaju kroz beton, rupe na cesti dovoljno velike da ih kiša pretvori u bare, šupljikavi zvuk pop pjesme iz tuđih slušalica. Koračanje po lišću, šljapkanje blata i okus pamuka u vrijesištima njezine adaptacije Orkanskih visova, te hladnu, premokru ljepljivost svinjskih rebara bačenih na tlo, gdje ih grabe gladna djeca u njezinom Oscarom nagrađenom kratkom filmu Osa.

Arnoldini ambijenti nisu samo urbani ili ruralni, već često treća vrsta prostora: ne precizno odvojena predgrađa, već liminalni prostori u kojima se grad i selo stapaju, razotkrivajući neistinitost dihotomije urbano/ruralno. To je odraz njezina odrastanja. Odrasla je s mladom samohranom majkom u socijalnom stanu u Kentu, a njezino djetinjstvo bilo je ispunjeno začudnim suprotstavljenostima postindustrijskog propadanja i predpoljoprivredne divljine. Lutala bi između „posjedâ i kopališta krede i napuštenih starih industrijskih prostora i šuma i autocesta”, kako je pisala za Guardian. „Iz toga je izrasla duboka ljubav prema kukcima, pticama, životinjama i biljkama. Psima lutalicama s imanja, ponijima irskih Putnika vezanima uz autocestu, ribama i žabama u krateru nastalom u bombardiranju, sad ispunjenom vodom, divljim jagodama na nasipima kopališta krede. I sad mogu živo dočarati ta mjesta. Njihove mirise, zvukove, osjete i boje.”

Arnold je jedna od velikih kroničarki ženskog radništva i djevojaštva, poput socrealističkog kontrapunkta filmovima Sofije Coppole o zlatnim kavezima. Kako Ian Christie piše za Criterion, Arnoldini filmovi često se „usredotočuju na mlade žene koje žive u socijalnim naseljima i suočavaju se s neugodnim seksualno nabijenim situacijama”. Očekivali_e biste da će se film Krava u tom pogledu izdvajati od ostalih uradaka, ali ostavlja osjećaj duboke usađenosti u iste teme i načine gledanja. Čak i njegov naslov smrdi na vulgarnu englesku mizoginiju: u britanskom engleskom „krava” je ponižavajući epitet za ženu koja je gruba, zla ili ohola.

Lumu, naslovnu protagonisticu filma Krava, upoznajemo dok rađa, a ljudske ruke iz nje izvlače tele za kopita. Dok tele leži u sijenu, prekriveno plodovom vodom i krvlju, Luma pažljivo i predano jezikom čisti svoje novorođenče. Tele se nesigurno uspravlja na noge i siše Lumino vime. Zatim ih razdvajaju: Luma je stjerana na jednu, a njezin potomak na drugu stranu, i više se nikada neće vidjeti. Posteljica visi iz Lumine zadnjice, porođajni proces još uvijek traje. Ona ga zaziva – njeno mukanje samo po sebi ne zvuči očajno, ali se u njegovoj opetovanosti čuje zahtjev da vidi svoju bebu. Svojim velikim, crnim očima zuri u objektiv kamere. Zatim je odvlače na neko drugo mjesto, gdje će je spojiti na stroj za mužnju. Oko nje odjekuju pop hitovi, jer je za ljude koji su odabrali radijsku postaju to samo još jedan radni dan.

Arnold i direktorica fotografije Magda Kowalczyk snimile su Kravu iz Lumine razine pogleda. Poput kadrova iz dječje perspektive u filmu E.T., film omogućuje gledatelju_ici da svijet vidi onako kako ga vide njegovi likovi, da se poistovjeti i suosjeća s njihovom perspektivom. Jedno je kada to učinite s djecom – ne samo da svi_e imaju osobne odnose s djecom, već smo svi_e bili_e djeca – ali postići isti učinak s kravom, životinjom koju većina ljudi vjerojatno nije ni vidjela izbliza, zapanjujuć je dokaz onoga kako je Roger Ebert opisao film – kao stroj koji stvara empatiju. Krava ne antropomorfizira Lumu: prepoznatljivost njezinih crta lica, snaga njezine osobnosti, njezin bogat emocionalni život, ništa od toga nije u sukobu s njezinom neporecivom kravljosti. Film je individualizira bez želje da je učini ljudskijom. Naprotiv, otkriva da su neke od osobina koje zamišljamo kao jedinstveno i po definiciji ljudske prisutne i kod krava. Njezine su oči tako neljudske – velike, crne i sjajne – i bolno osjećajne. „Samo sam vam htjela pokazati njezinu svijest”, Arnold je izjavila za Vulture, „htjela sam pokazati karakter i živost ne-ljudske životinje. Htjela sam doznati možemo li to vidjeti.”

Krave stalno premještaju s jednog mjesta na drugo, ali često ne razumijemo zašto. Imamo iskustvo kravlje perspektive, a koliko krava zna, riječ je tek o povuci-potegni dinamici neke sile prirode. Odlomci ljudskoga dijaloga u filmu čavrljanje je bez konteksta, kao da sjedimo tik izvan kruga ljudi koji se već međusobno poznaju. U jednome trenutku dva radnika na farmi opisuju Luminu sve izraženiju zaštitničku nastrojenost, koja se često manifestira kao agresija: „Prije nije bila takva… Ovo joj je šesto. Prošle godine me izbacila iz obora. To čak nije ni bilo njezino tele. Ostarjela je, želi ih zaštititi. Desi se to.” Nehajna izjava, na neki način i očita: krave muzare redovito rađaju kako bi mogle nastaviti proizvoditi mlijeko. (Lumina vimena toliko su natečena i nabrekla od mlijeka da do kraja filma teško hoda.) No, Lumino odvajanje od teleta shrvalo nas je samo po sebi, i prije nego što smo doznali_e da joj je to šesta trudnoća. Pet beba oduzeto joj je prije početka filma, a ona se nije navikla, nije se prilagodila novome normalnome, samo je postala ljuća, s još većom željom da zaštiti telad koja ni nije njezina.

Krava nije jezivo razotkrivanje tvorničkog uzgoja niti didaktički primjer veganskog agitpropa. Zauzima trezven i opservacijski pristup, i upravo je stoga jedan od najpotresnijih i najuznemirujućih filmova koje sam imala priliku pogledati. Prikazuje stvarnost za koju znamo da je istinita, ali koju većina nas većinu vremena odlučuje ne vidjeti. Kao što je slučaj s mnogim stvarima, lakše je o njima ne morati razmišljati.

U svom eseju „Zašto gledati životinje?”, likovni kritičar John Berger opisuje promjenu u načinu na koji se životinje konceptualiziraju u ljudskoj kulturi. Uvriježeni pogled nekoć je bio na životinje kao veličanstvene i zagonetne čuvare tajni: ljudi i životinje, slični koliko i različiti, mogli su se međusobno promatrati, ali samo preko neprohodnog ponora. Životinje su sadržavale egzistencijalnu dualnost: „Bile su podčinjene i štovane, uzgajane i žrtvovane.” Do 19. stoljeća taj se pogled pomaknuo prema shvaćanju životinja kao u osnovi mehaničkih bića. Mekši stav prema životinjama više nije govorio o njihovoj nespoznatljivoj mudrosti, već o njihovoj pretpostavljenoj nevinosti. Ova promjena gledišta dogodila se usporedo s promjenom načina života, kada su ljudi u gradovima tijekom industrijske revolucije prešli sa življenja sa životinjama i među njima na življenje odvojeno od njih.

Krava kao da tjera korijene iz ovog ranijeg načina razumijevanja životinja. Gledamo Lumu i prepoznajemo je; ona nam uzvraća pogled. Razumijemo je na mnoge načine, ali na druge je nespoznatljiva. Ona je jedna određena krava sa specifičnim iskustvom, ali i arhetipska krava koja predstavlja milijardu drugih. Bolno je gledati kako joj uzimaju tele, a ja ujutro prelijevam njezino mlijeko preko žitarica za doručak.

„Seljak se zbližava sa svojom svinjom i rado soli svinjetinu”, piše Berger. „Pritom je značajno, no i teško razumljivo za gradskog došljaka, to što dvije izjave u prethodnoj rečenici ne povezuje veznik ali nego i.” Mi „gradski došljaci” moramo ili naučiti razumjeti ovo i, ili se moralno razračunati s kontradikcijom koja zahtijeva ali. Luma nema loš život za jednu kravu: slobodno se hrani travom u poljima, prirodno se pari s bikom u naizgled ugodnim okolnostima umjesto da bude podvrgnuta umjetnoj oplodnji, a radnici na farmi prisni su koliko i profesionalni. Ne zlostavljaju je niti ozljeđuju. Pa ipak – bez emotivnih glazbenih migova i navodeće naracije – Krava je srceparajuća i teška za gledanje. Odavde dolaze vaši mliječni proizvodi, govori. Ne trebate poticaj da se zapitate, isplate li se?

 

Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2025. godini.