Joan Martinez Alier
24. svibnja 2020.
Okolišna perspektiva ljudske povijesti
U razgovoru s Joanom Martinezom Alierom, ekološkim ekonomistom i ekonomskim povjesničarem te istraživačem na Institutu okolišnih znanosti i tehnologije Autonomnog sveučilišta u Barceloni osvrnuli smo se na njegov intelektualni put koji je isprepleten s nastankom ekološke ekonomije, ekonomske grane koja kao ulaznu točku analize okolišnih sukoba postavlja prirodne procese, povezujući ih s funkcioniranjem kapitalističkog sistema industrijske proizvodnje. Kroz razlaganje povijesti i aktualnosti klimatskih izazova, dotaknuli smo se i teme odrasta, prava prirode te životinjskih i biljnih vrsta, zaštite okoliša za siromašne i diferencijacije između antropocena i kapitalocena.
Možete li nam reći ponešto o svojem intelektualnom, profesionalnom i političkom putu?
Rođen sam u Barceloni, gdje živim i danas. Prije mnogo godina studirao sam ekonomiju, a zatim agrikulturnu ekonomiju. Desetak godina, od 1963., živio sam u Engleskoj, gdje sam kao istraživač na Oxfordu napisao knjigu o klasnom sukobu i agrikulturi južne Španjolske, kao i ponešto o građanskom ratu te represiji u Andaluziji. Potom sam napisao knjigu o agrikulturnim sukobima u Kubi i Peruu. Međutim, još su me od ranih 1970-ih, kao i mnoge druge, počela zabrinjavati okolišni problemi, osobito pitanje energije.
Naime, iako sam studirao ekonomiju, na fakultetu nismo provodili energetska istraživanja, pa sam se obrazovao sam, čitajući antropologe i druge istraživače, poput Davida Pimentela, koji se u svojim člancima bavio gubitkom energetske učinkovitosti agrikulture kukuruza u Sjedinjenim američkim državama, gdje bi se više energije ulagalo u kultivaciju, transport i održavanje proizvodnje negoli izvuklo tijekom žetve. Može doći do potpune katastrofe postupe li svi tako da prilikom proizvodnje agrikulturnih proizvoda dolazi do gubitka energije umjesto njezina porasta. Pimentel je usporedio agrikulturu kukuruza Illinoisa i Iowe iz SAD-a s proizvodnjom kukuruza u milpasima, malim posjedima u Meksiku. Ova tradicionalna, autohtona agrikultura odvijala se na području gdje su ljudi kultivirali kukuruz prije nekoliko tisuća godina, i to uglavnom prema istom sistemu, koji je bio energetski učinkovitiji od moderne agrikulture.
Uvidjevši to, kao i mnogi drugi tada, shvatio sam da kao agrikulturni ekonomisti nismo primili baš najbolje obrazovanje. Sredinom 1970-ih vratio sam se u Barcelonu i postao profesor ekonomske povijesti. Počeo sam pisati o rijetkim Marxovim stavovima o ovim pitanjima, ali i o pokušaju drugih da uvjere Marxa kako bi agrikulturu trebalo poimati kao sistem, socijalni metabolizam, strujanje energija i hranjivih tvari poput dušika, fosfora i kalija. Marx je bio zainteresiran za takve ideje, ali marksistički historičari nisu bili okolišni historičari – u protivnom, nešto bismo o tome i doznali. Oni su govorili o akumulaciji kapitala, klasnoj borbi i mnogim zanimljivim stvarima, ali nisu razmatrali ljudsku povijest iz okolišne perspektive.
Otada sam posrnuli ekonomist (a već sam bio posrnuli katolik), pridruživši se novoj, samoprozvanoj skupini ekoloških ekonomista. Tijekom 1980-ih održavali smo sastanke u Švedskoj, ali i u Barceloni, gdje sam 1987. godine zajedno s Hermanom Dalyjem, Robertom Costanzom, Richardom B. Norgaardom i drugim ranim ekološkim ekonomistima osnovao Internacionalno društvo za ekološku ekonomiju (International Society for Ecological Economics, ISEE). Nije se radilo o disciplini, već o transdisciplinarnom, interdisciplinarnom istraživačkom polju, koje smo tada glasanjem odlučili nazvati „ekološkom ekonomijom“.
Neki su od nas bili disidenti iz polja ekonomije, a među nama je u to vrijeme, kao i danas, najpoznatiji bio Herman Daly. On je bio student Nicholasa Georgescu-Roegena, koji je 1971. napisao knjigu The Entropy Law and the Economic Process. Na moj poziv, Georgescu-Roegen je 1980. proveo tjedan dana u Barceloni, nakon čega smo desetak godina održavali blisku korespondenciju putem pisama. Drugi su pak došli iz ekologije, među kojima je značajno ime Howard T. Odum. Neki od ekologa proklamirali su sljedeće: „Iako smo ekolozi, i obrazovali smo se o biljkama, životinjama i eko-sistemima, imamo što za reći i o ljudima.“ Željeli su se baviti tom temom profesionalno i bili su među prvima u povijesti ekologije koji su 1960-ih i 1970-ih pokazali interes te krenuli istraživati ekologiju ljudskih bića, te urbanih i agrikulturnih eko-sistema. Inauguralna konferencija ISEE-a se održala u Washington D.C.-u, a počeo je izlaziti i časopis koji se i danas objavljuje. Postao sam dijelom ove skupine ekoloških ekonomista i 1987. godine na engleskom objavio knjigu Ecological Economics: Energy, Environment and Society, prvu knjigu u čijem se naslovu, koliko nam je poznato, pojavljuje ekološka ekonomija, moja profesija.
Vjerujem da je na pozadini velikog broja društvenih sukoba i previranja – antifrankističkih borbi, velikog Francova masakra na jugu Španjolske koji je ljudima ostao u pamćenju, i atmosfere straha kojom se ljude uglavnom ušutkavalo čak i u 1960-ima i 1970-ima, te istraživanja o Andaluziji, Kubi i Peruu – došlo do pojačane primjene ekološke ekonomije u proučavanju onoga što se naziva „političkom ekologijom“. Nisam bio među njezinim osnivačima, to se događalo u 1970-ima i 1980-ima. Politička ekologija podrazumijeva proučavanje sukoba oko ekološke distribucije i uvelike je povezana s proučavanjem okolišnih nepravdi.
Što za vas znači biti „posrnuli ekonomist“, ili preciznije, koja je to srednja struja ekonomije s čijeg ste puta posrnuli, te koje su moguće alternative?
Alternativa je – postati ekološki ekonomist. Povijesno gledajući, priroda je postojala prije ljudi. Od samih početaka postojale su solarna energija i hranjive tvari za biljke i životinje. Biljke su prije oko 4 milijarde godina naučile provoditi fotosintezu i život je započinjao na planeti. Otada se dogodilo nekoliko izumiranja vrsta prirodnim uzrocima, primjerice dinosaura zbog pada meteorita. Zatim su se pojavili ljudi i formirali nomadska, lovačka i seljačka društva, prije pojave tržišta. Reproduciraju se – uspostavljaju različite oblike obitelji, odgajaju djecu, ponekad imaju svećenike, kraljeve, manje kraljeve, i neki ljudi rade dok drugi planduju, aproprirajući višak njihova rada. To su već složenija društva, ali još uvijek bez tržišta ili možda s nekim oblikom razmjene, ali bez novca. Mnogo kasnije, iako još uvijek prije kapitalizma, nastaju tržišta kao principi organizacije društva. Danas živimo u sistemu koji neki nazivaju „generalizirani tržišni sistem“, iako nije u potpunosti generaliziran – primjerice, kao što smo raspravljali na ovogodišnjoj Zelenoj akademiji, reproduktivni rad, odnosno rad brige o ljudima i dječji odgoj većim se dijelom i dalje odvija na netržišni način, kroz javni sektor i unutar kućanstava.
Dakle, priroda, društva i tržište. Ekonomisti proučavaju tržište i tržišne transakcije, zatim u sklopu makroekonomije analiziraju kako sve to proizvodi BDP, pa ga mjere itd. Ekološka ekonomija pak počinje ondje gdje i treba početi – na početku. Potom možemo raspravljati o segmentima tržišta koji ne uništavaju okoliš. Ekonomisti imaju suprotan pristup i misle da se sve može objasniti pomoću tržišnih principa, iako je na taj način, primjerice, nemoguće objasniti zakone entropije. Svejedno, pokušavaju objasniti društvo iz perspektive metodološkog individualizma. Da se nalaze u našoj trenutnoj situaciji, predstavili bi je kao tržišnu transakciju: „Mi smo dvije individue između kojih se odvija transakcija – ja vama dajem intervju, a vi ćete za njega možda dobiti novac.“ Međutim, ne radi se o tome – nas dvoje provodimo čin reciprociteta i prijateljstva, itsl., dok ekonomisti taj čin pokušavaju objasniti na čudan način, reducirajući sve na tržišne principe.
Kao posrnuli ekonomisti, protivimo se tome i vraćamo ekonomiju u njezine vrlo skromne okvire. Ekonomisti imaju previše moći, a trebali bi je imati mnogo manje, dok bi više moći trebali imati obični ljudi, a između ostalog i oni koji uviđaju korist te izvlače inspiraciju iz drugačijih društvenih znanosti, primjerice ekološke ekonomije. Znamo tko su glavni konzumenti neoklasične, tržišne ekonomije, kao i kejnzijanske ekonomije, koju je u makroekonomiju za vrijeme krize uveo John Maynard Keynes – vlade i kapitalisti. Sviđa im se ideja da tržište rješava sve ili da, ako tržište podbaci, država intervenira i potroši nešto novca. Dakle, ekonomske politike nadahnute su neoliberalima i tržištem, te kejnzijancima i njihovom makroekonomijom. Ovu ekonomiju konzumiraju novine, televizija i kapitalistička klasa. Još uvijek ne znam tko su korisnici ekološke ekonomije. Smatram da bi to, primjerice, trebali biti seljaci iz pokreta La Via Campesina ili mladi ljudi koji pokušavaju izići iz tržišnog sistema, vjerojatno i žene.
Postoji jaka grana ekofeminističke ekonomije koja kombinira feminističku ekonomiju i ekološku ekonomiju s idejom da je rad koji se obavlja mimo tržišta važniji za blagostanje i dobrobit ljudi od onoga što se odvija na tržištu. Ekonomija njege, termin koji su formulirale feministkinje, trebala bi biti zajednička stvar. Ekofeministička ekonomija naglašava kako je osjećaj odgovornosti koji pokazuju ljudi van tržišta značajan za dobrobit svih nas, jednako kao i brojni darovi prirode. Međutim, kada žene obavljaju besplatni rad brige, to često podrazumijeva asimetriju i element vršenja moći te dominacije.
Poznati ste po radu unutar polja okolišne pravde, a u posljednje vrijeme i po uključenosti u teoriju i pokret odrasta (degrowth). Možete li nam skicirati odnos između okolišne pravde i odrasta od ranih 1970-ih odnosno objave izvješća „Limits to Growth“ te održavanja konferencije o okolišu u Stockholmu i prateće deklaracije UN-a?
Bavio sam se okolišnom pravdom prije odrasta. Okolišni sukobi nisu ograničeni na društvene sukobe oko vlasništva nad zemljom ili ekonomske eksploatacije, nego se tiču i sukobâ oko ekološke distribucije. Bit problema nije u tome hoće li firme ili tvornice koje zagađuju okoliš „platiti kaznu“, već to što zagađenje šteti ljudima i ubija ih. Vrijednost ljudskog života je relativan pojam. Osiguravateljska kuća možda će procijeniti vrijednost vašeg života na nevelik iznos novca, ali za vas, vašu obitelj i prijatelje on je neprocjenjiv.
Ekološki ekonomisti tumače okolišne sukobe kao posljedicu načina na koji funkcionira ekonomija, odnosno kapitalistički sistem industrijske proizvodnje. Naime, velike količine fosilnih goriva – ugljena, nafte i plina – unose se u ekonomiju i koriste za, primjerice, pokretanje automobilâ, u kojima izgaraju, rasipajući pritom energiju. Štoviše, nafta u automobilu proizvodi mnogo topline i stoga u njega morate ugraditi mehanizam za hlađenje, kao i u elektrane na ugljen, u kojima se također rasipa toplina i proizvodi nešto malo struje.
Naravno, svaki dan morate iznova dodavati ugljen ili naftu, a otkuda oni dolaze? Ugljen potencijalno dolazi iz rudnikâ lignita u Njemačkoj, protiv kojih se ovih dana bori mnogo ljudi, a mogao bi doći i iz Kolumbije, gdje tamošnje domicilno stanovništvo pati zbog izvoza ugljena. Nafta može doći iz mnogih lokacija: iz Libije, možda pod cijenu rata; ili iz Iraka; možda iz Amazonije u Ekvadoru ili u Peruu, pritom također dovodeći do umorstava autohtonog stanovništva. Budući da je, prema zakonu entropije, energija potrošna i ne možemo je reciklirati, svaki dan moramo iznova vaditi sirovine i goriva iz zemlje za potrebe ekonomije. U određenoj mjeri recikliramo materijale poput aluminija i bakra, ali ne previše. Čak bi i ekonomija nulte stope rasta nužno došla do granica mogućnosti vađenja nafte, ugljena, bakra, boksita, željezne rudače, ekstrakcije plina hidrauličkim frakturiranjem, itd.
Dakle, ekonomija nije cirkularna, nego jednosmjerna i vodi ka entropiji – rasipanju sirovina i energije. Naravno, nitko od običnih ljudi ne odlazi na spomenuta mjesta vaditi sirovine i goriva, nego to čini industrija, privatna jednako kao i javna, kapitalistička kao i socijalistička (doduše, u današnje vrijeme nema socijalističkih zemalja; sistem u Kini nazvao bih državnim kapitalizmom). Dolazi do otimačine sirovina i goriva, koja se zatim unose u ekonomiju, dok se na drugom kraju proizvodi otpad, koji ponekad nije suviše opasan, ali ponekad je iznimno opasan, primjerice, u slučaju teških metala i azbesta. Međutim, otpad se naprosto može sastojati od ugljičnog dioksida nastalog spaljivanjem ugljena, nafte ili plina, koje nazivamo ugljikovodicima – mješavinama vodika i ugljika. Kada se ugljikovodici pri izgaranju miješaju s kisikom, konačni su nusproizvod tone CO2 – ugljičnog dioksida, glavne otpadne tvari ekonomije.
Kamo odlazi taj plin? U atmosferu, gdje ga šaljemo u tolikim količinama da biljke nemaju dovoljno snage da ga u potpunosti obuhvate fotosintezom, procesom kojim pomoću zelenog klorofila apsorbiraju ugljični dioksid kako bi rasle. Biljke iskoriste jedan dio, ali još ga ostane mnogo. Drugi dio ugljičnog dioksida završava u oceanima gdje ga preuzima plankton, ali ga ima toliko da dolazi do njihove acidifikacije, s obzirom da se CO2 dijelom pretvara u ugljičnu kiselinu koja iznimno šteti životu u oceanima. Kao da sve navedeno nije dovoljno, otprilike polovica ugljičnog dioksida kojega tijekom posljednjih 200 godina industrije izbacujemo u atmosferu, ostaje ondje. Upravo je ovo glavni uzrok klimatskih promjena. Dakle, ekonomija je ugrađena u ovaj materijalni sistem, uzima sve više sirovina i goriva, i sve više zagađuje, na lokalnoj i međunarodnoj razini.
Sve to uzrokuje okolišne nepravde protiv kojih se opetovano buni lokalno stanovništvo. Ne radi se samo o fosilnim gorivima, nego, primjerice, i o hidroenergiji, kao što je slučaj u Hondurasu, gdje je prije nekoliko mjeseci ubijena Berta Cáceres, koja se borila protiv rudarenja i izgradnje brane u mjestu Agua Zarca. Mnogo je sličnih primjera diljem svijeta – postoji 200-300 zabilježenih slučajeva ubojstava ljudi koje zovemo „braniteljima okoliša“. Ova je tema bila premalo zastupljena u našim diskusijama proteklih dana, a mnogi toga nisu svjesni. Mediteran je trenutno obilježen ubojstvima i utapljanjima, svijet je pun katastrofa. No ovdje govorimo o nekom obliku sustavne katastrofe, protiv koje se ljudi bune jer im se događa u „vlastitu dvorištu“ ili zato što su im, primjerice, određena rijeka ili planina svete odnosno zato što su im izvori preživljavanja. S druge strane, promjena klime uzrokovat će klimatsku nepravdu kroz porast razine mora i otapanje glečera u Boliviji i na Himalaji, a sve zbog 20-30 posto stanovnika svijeta koji prekomjerno spaljuju fosilna goriva. Većina čovječanstva ne raspolaže s dovoljno novca da to čini.
Možemo li u tom kontekstu razgovarati ne samo o ljudskim pravima, već i o pravima životinja i biljaka? Kako se ova pitanja mogu povezati s konceptom odrasta?
Sve je ovo povezano s odrastom. Neki se ljudi prvo krenu baviti odrastom, a kasnije se usmjere na pitanja okolišne pravde, ali moj je životni put išao obratno. Izučavao sam političku ekologiju i okolišne nepravde te se zajedno sa skupinom ljudi bavio izradom Atlasa okolišne pravde (Environmental Justice Atlas), kompendija globalnih okolišnih nepravdi, kojega sam ovdje predstavio. S obzirom na njegov sadržaj, mogli smo ga nazvati i Atlasom okolišnih konflikata. Obuhvaća otprilike 2000 elaboriranih slučajeva čiju se vidljivost može dodatno podizati ili ih se može nastaviti istraživati.
To je povezano s odrastom zato što se cijena ekonomskog rasta ne izražava samo u novcu, već i kroz okrutnost prema svim ljudima koji se nalaze na udaru okolišnih katastrofa, poput siromašnih stanovnika Bangladeša ili naroda Kuna koji živi na Panamskim otocima. Ako razina mora poraste, sva će se ta mjesta naći pod vodom, a ljudi će biti primorani napustiti svoje domove. Pogotovo treba razmišljati o okrutnosti prema budućim generacijama, ali i nepravdi prema drugim vrstama, s kojima dijelimo klimu podložnu promjeni.
Primjerice, u Bangladešu, na delti rijeke Ganges, nalazi se nepregledna šuma mangrova u kojoj živi otprilike petstotinjak izbjeglih bengalskih tigrova, koji su prošli dug proces selidbe na taj prostor i ondje su zaštićeni. Ove nevjerojatne životinje uglavnom se hrane kornjačama, ribama i sličnim životinjama. Međutim, u slučaju oluje ili ciklona, razina mora (koja je trenutno već u podizanju) može porasti i tigrovi će se utopiti ili će morati početi živjeti na stablima – ne znam hoće li to moći naučiti. Dakle, ne radi se samo o nama nego i o drugim vrstama, a one se ne mogu boriti za sebe, trebaju predstavnike koji će se boriti za njihova prava.
Ovo je povezano s konceptom prava prirode, u koji nisam vjerovao dok ga nisam pronašao u ustavu Ekvadora, kamo često odlazim. Članak 71 ekvadorskog Ustava odnosi se na prirodu (nazivajući je i kečuanskom riječju Pachamama, što je izraz privrženosti i ugrubo znači Majka Priroda), i daje joj pravo da se njezini ciklusi poštuju, članak 72 daje joj pravo na oporavak u slučaju povrede, i tako dalje. Naime, ja sam mislio da nositelji prava moraju biti osobe, ali su mi precizno objasnili da je to kao kada dijete iz nekog razloga mora na sud, pa ga predstavljaju roditelji odnosno kada odvjetnik ili netko drugi na sudu predstavlja vrlo staru osobu koja se više nije u stanju brinuti sama za sebe. Dakle, zakon poznaje ovakvu mogućnost predstavljanja i može ju se koristiti u slučaju prirode – primjerice, spomenutih tigrova. Mogli bismo uvesti pravobranitelja ili pravobraniteljicu za tigrove. Zvuči kao šala, ali je istina.
Brojne okolišne nepravde, odnosno postupci koji su iznimno štetni po okoliš i ljude, predstavljaju argument za odrast. Knjiga Degrowth: A Vocabulary for a New Era (Odrast: Pojmovnik za novu eru) prvo je objavljena na engleskom, a potom prevedena na deset jezika, između ostalog i na francuski, španjolski, hrvatski, korejski i portugalski. Dakle, radi se o uspješnici, što znači da se mnogo ljudi zanima za odrast, a organiziraju se i konferencije, poput one u Budimpešti idućeg tjedna.
Mnogo je razloga za odrast ekonomije, a dobar broj njih tiče se okoliša i okolišnih nepravdi. Primjerice, u Europi postoje različite skupine, a jedna je od njih i Koalicija za ograničavanje korištenja resursa (The Resource Cap Coalition), koja zagovara postavljanje granice dopuštenoj količini resursa za korištenje. Ne traže to zato što postoji bojazan da ćemo ostati bez svih resursa, daleko smo od toga. No mogli bismo, primjerice, odlučiti da u Europi nećemo iz zemlje vaditi lignit, smeđi ugljen koji uzrokuje veliko onečišćenje. To se naziva ograničavanjem korištenja resursa. Mogli bismo odlučiti i da ćemo, primjerice u Ekvadoru, ostaviti naftu u zemlji, ili kolektivno, u cijelom svijetu. To bi bio drugi oblik ograničavanja resursa.
Sve je to usko vezano uz odrast, ideju da bismo do određene mjere mogli smanjiti rast ekonomije i živjeti kvalitetnije, raditi manje, a više se odmarati i međusobno družiti. Odlazak na posao biciklom na mnogo je načina bolji od odlaska automobilom, ako ste to u mogućnosti učiniti i ako udaljenost nije prevelika. Puno je zdravije kada zrak nije posve onečišćen. Mnogo je razloga za malo ekonomskog odrasta, a jedan od njih je i okolišna pravda. Dakle, ja sam posrnuli ekonomist, ali nisam posve posrnuo – imam principe i vjeru u neke vrijednosti.
Artikulirali ste poziciju koja je poznata pod nazivom „zaštita okoliša za siromašne“ (The Environmentalism of the Poor). Kao što pišete u istoimenoj knjizi, te u drugim tekstovima, radi se o jednoj od tri glavne struje borbe za očuvanje okoliša, pored mnogo popularnijeg „kulta divljine“ i „gospela eko-efikasnosti“. Možete li nam reći malo više o tome?
Ranije sam već objasnio da siromašni ljudi i autohtono stanovništvo – koji nisu bili siromašni, ali ih se osiromašuje i raseljava – često staju u obranu okoliša zbog vlastitih interesa jer, primjerice, ne žele živjeti negdje gdje je voda onečišćena, ali i zbog toga što su tijekom povijesti razvili vrijednosti i sustave vjerovanja u kojima se rijeke, jezera ili vodopade, ponekad i šume ili čak pojedinačna stabla smatraju svetima. Zavirio sam u Atlas okolišne pravde i pronašao slučaj borbe protiv sječe jednog starog hrasta zbog izgradnje autoceste u Crnoj Gori, o kojem je izvijestila Jovanka Spirić. Veliki hrast na kraju je posjećen, ali ljudi su ga branili tvrdeći da je za njih svet. U tom smislu zaštita okoliša za siromašne štiti egzistencijalne interese siromašnih, ali i njihove društvene vrijednosti.
Ovo je polje suprotstavljeno teoriji političkog znanstvenika Ronalda Ingleharta, koja je spomenuta i u raspravama koje vodimo ovih dana, te prema kojoj se zaštita okoliša za siromašne, kao nova vrsta društvenog pokreta, objašnjava pojmom postmaterijalizma. Prema njegovu tumačenju, ljudi u Europi i SAD-u nakon 1968. nisu bili toliko zabrinuti ekonomijom jer je gotovo svatko bio zaposlen. Iz perspektive današnje ekonomske krize ovo zvuči prilično smiješno. Nazivajući to postmaterijalizmom, Inglehart tvrdi da se ljudi više ne zabrinjavaju materijalnim problemima poput novca, odnosno prihoda i zaposlenja, već da ih zanimaju ljudska prava. Osnovan je Amnesty International, ljudi su se pridružili Greenpeaceu ili Prijateljima zemlje, sve su to organizacije iz 1960-ih i 1970-ih. Njegova poanta stoji ako govorimo o nekim društvenim skupinama, primjerice, ljudima koji imaju tri automobila u garaži, pa onda vode brigu o kitovima na Arktiku (iako vam za to nije potreban automobil).
Međutim, potpuno je zaboravio na okoliš, koji je vrlo materijalan, i o kojemu ovisimo. Ne možete istovremeno biti postmaterijalisti i tvrditi da živite izvan okoliša. Također, zaboravio je čitavu antinuklearnu debatu iz 1970-ih, koja predstavlja korijen zelenog pokreta u Europi i Zelene partije u Njemačkoj (a kasnije se odvijala i u Sloveniji). Neke od ovih nuklearnih elektrana 1970-ih zaustavljene su zbog otpora ljudi na ulicama. Ne zato što su oni bili postmaterijalisti, nego zato što su bili zabrinuti zbog nuklearne radijacije, što je vrlo logičan razlog za zabrinutost – ne možete je vidjeti, ali vas ubija i vrlo je materijalna.
Kao što ste napomenuli, zaštita okoliša za siromašne samo je jedna od grana u stablu okolišnih pokreta. Druga je velika struja konzervacionizam – prirodni parkovi, EU ekološka mreža Natura 2000 itd. Borbu protiv hidroenergije u BiH trenutno vodi stanovništvo koje ne želi biti raseljeno, ali i konzervacionisti koji tvrde da će brana prekriti dio područja zaštićenog Naturom 2000. Dakle, obje struje – zaštitnici okoliša u ime naroda (jer se ne radi o najsiromašnijima), kao i konzervacionistički zaštitnici okoliša – katkad mogu djelovati zajedno. No, ponekad se kreću u suprotnim smjerovima.
Zatim postoji i treća struja koja se temelji na eko-efikasnosti i održivom razvoju. Često to nazivamo greenwashingom, što znači da stvari zapravo nisu ekološke, nego se takvima samo čine. Netko je to jučer nazvao Zelenim New Dealom. Dakle, radi se o javnim izdavanjima za okoliš – struji koja smatra da probleme vezane uz okoliš mogu riješiti inženjeri i ekonomisti. Konzervacionisti drže da ih više-manje mogu riješiti biolozi, dok mi koji se bavimo okolišnom pravdom mislimo da ako ih itko može riješiti, onda će to biti ljudi koji se bore protiv okolišnih nepravdi. Međutim, smatram da bi trebala postojati savezništva, pogotovo između konzervacionistâ i seljačkog pokreta Via Campesina te svih drugih pokreta koji sami sebe možda ne nazivaju borcima za okoliš, ali u praksi vrlo često imaju upravo tu funkciju.
Uobičajeno je eru određenu iluzijom ili dogmom beskonačnog rasta nazivati antropocenom. Međutim, Jason W. Moore inzistira na tome da je nazivamo kapitalocenom, čime želi naglasiti da su ekološke katastrofe uzrokovane kapitalističkom aproprijacijom jeftine prirode. Kakav je vaš stav o tome i smatrate li da je problem u kapitalizmu ili čovječanstvu?
Jason Moore je zaslužan za uvođenje koncepta kojim se često služim, ali se ne radi o kapitalocenu, nego o pojmu prostori robne ekstrakcije. Uveo ga je unutar teorijskog okvira analize svjetskih sistema, odnosno historije svjetskih sistema, napominjući da su Portugalci, Španjolci i Nizozemci, kao i sve ostale kolonijalne sile u Europi počele otimati robu čim su se proširile po svijetu u 16. stoljeću, oslanjajući se na rad robova kako bi došle do šećera, srebra i zlata u mjestima kao što su karipski otoci, Potosí u Boliviji ili Zacatesas u Meksiku. Eksploatirale su lokalno stanovništvo i ubijale ga, između ostalog i bolestima, jer se za ekstrakciju srebra, kao i danas, koristila živa, koja je za ljude smrtonosna. Miješali su srebrnu rudaču sa živom i palili smjesu, a robovi koji su radili u rudnicima bi udisali otrovna isparavanja i od njih umirali. Postoji arhiv u Sevilli s velikim brojem kolonijalnih dokumenata koji sadrže imena poginulih koji su bili pripadnici autohtonog stanovništva. Nazivaju ih muertos azogados, jer se za živu na španjolskom jeziku u 16. stoljeću koristila riječ azogue. Dakle, kolonijalna vlast bila je poprilično barbarska. Usto, mnogo je ljudi umrlo zbog manjka imuniteta protiv brojnih europskih bolesti.
U to je vrijeme izvezeno nekoliko tisuća tona srebra – neznatna količina u usporedbi s današnjim izvozom bakra, željezne rudače, nafte, ili srebra u daleko većim količinama, zbog drukčijih prijevoznih sredstava i tehnologija. Danas, primjerice, nije u upotrebi metoda podzemnog miniranja, već površinskog kopa. Kao i mnogi drugi iz polja, zahvalan sam Mooreu što je osmislio koncept prostorâ robne ekstrakcije. Naravno, on bi rekao da se sve to događalo zbog početaka uspostave kapitalizma kao sistema akumulacije profita sa svojim vlastitim metabolizmom, međutim, u to vrijeme se nije radilo o korištenju ugljena ili nafte, jer Europljani nisu imali strojeve za koje bi im te sirovine bile potrebne. Čak se ni drvo nije izvozilo u velikim količinama.
Moore je kasnije postao poznat i po konceptu kapitalocena. Antropocenom se želi reći da ljudi mijenjaju izgled Zemlje već dugo vremena. Moore pomoću pojma kapitalocen kritizira pojam antropocena i one koji tvrde da su već agrikultura, ili obilato korištenje vatre prije nje, u svrhu lova ili ispaše, počeli erodirati određene teritorije. Štoviše, u Americi je puno prije Kolumba došlo do izumiranja velikih životinjskih vrsta poput mastodonata zbog vatre koju su koristili prvi ljudi koji su prošli kroz Beringov prolaz prije otprilike 30 000-25 000 godina. Dakle, ako bih morao birati stranu, opredijelio bih se za antropocen, ali uviđam Mooreovu poantu – to može zvučati kao da krivite čovječanstvo u cjelini – kao da kažete da su ljudi općenito uništavali okoliš vatrom, zanemarujući da, primjerice, agrikultura može biti puno pogodnija za okoliš i s njim biti u boljoj kombinaciji, a ni vatra nije u svim slučajevima pogubna.
Međutim, pobornici korištenja koncepta antropocena kažu da era oko koje se vodi rasprava započinje prije 20 000 ili 50 000 godina, čak i ranije, u Europi ili Aziji ili Africi, ili prije 10 000 godina s agrikulturom u različitim dijelovima svijeta, ne tvrdeći pritom da su svi ljudi jednako utjecali na okoliš. Kapitalizam je pritom tek nešto recentniji sistem, koji po svoj prilici započinje u 16. stoljeću, u kombinaciji s ropstvom u svrhu proizvodnje za tržište. Primjerice, svjetsko tržište srebra – sve srebro došlo je iz Amerike u Španjolsku, pa potom u Flandriju, da bi završilo u Kini kao naknada za robu. Dakle, kapitalizam je u tom smislu postojao još u 17. stoljeću.
Ovo je zanimljiva rasprava. Perspektiva koja zastupa korištenje pojma kapitalocen fokusira se na to koji su ljudi odgovorni za nanesenu štetu. Naime, čak ni u 16. stoljeću to nije bilo autohtono stanovništvo – ono je bilo žrtvovano, a nije činilo štetu. Međutim, odbijate li pogledati dovoljno unatrag, previđate procese poput pretjeranog navodnjavanja na mjestima kao što je Bliski Istok (odnosno Zapadna Azija, jer je Bliski Istok iznimno eurocentrični način da se nazove, primjerice, prostor današnjeg Iraka), koje je dovelo do salinizacije tla, na što se nije računalo odnosno proizvod je klasne dinamike. Prijateljujem s Andreasom Malmom i Alfom Hornborgom, švedskim antropologom i historičarem s kojim i radim. Obojica su kritični prema radu Jasona Moorea, ali se slažu s njim da je glavni uzrok okolišnih promjena kapitalizam, prije negoli neka nejasno definirana ljudska priroda.
Dijelovi intervjua prikazani su u šestoj epizodi edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 30.9.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.
U tekstu intervjua ispravljen je prijevodni lapsus odnosno kriva tvrdnja da se ugljikovodici (pogrešno prevedeni kao hidrougljici, također ispravljeno) sastoje od vode (umjesto vodika) i ugljika. Ujedno, depersonalizirajuća zbirna imenica ‘ribom’ izmijenjena je u ‘ribama’. (17.9.2021.)
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.
