Okolišna perspektiva ljudske povijesti

U razgovoru s Joanom Martinezom Alierom, ekološkim ekonomistom i ekonomskim povjesničarem te istraživačem na Institutu okolišnih znanosti i tehnologije Autonomnog sveučilišta u Barceloni osvrnuli smo se na njegov intelektualni put koji je isprepleten s nastankom ekološke ekonomije, ekonomske grane koja kao ulaznu točku analize okolišnih sukoba postavlja prirodne procese, povezujući ih s funkcioniranjem kapitalističkog sistema industrijske proizvodnje. Kroz razlaganje povijesti i aktualnosti klimatskih izazova, dotaknuli smo se i teme odrasta, prava prirode te životinjskih i biljnih vrsta, zaštite okoliša za siromašne i diferencijacije između antropocena i kapitalocena.

Rudnik srebra u Potosíju, autor: Theodoor de Bry, bakrorez u knjizi Historia Americae sive Novi Orbis, 1596. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)

Možete li nam reći ponešto o svojem intelektualnom, profesionalnom i političkom putu?

Rođen sam u Barceloni, gdje živim i danas. Prije mnogo godina studirao sam ekonomiju, a zatim agrikulturnu ekonomiju. Desetak godina, od 1963., živio sam u Engleskoj, gdje sam kao istraživač na Oxfordu napisao knjigu o klasnom sukobu i agrikulturi južne Španjolske, kao i ponešto o građanskom ratu te represiji u Andaluziji. Potom sam napisao knjigu o agrikulturnim sukobima u Kubi i Peruu. Međutim, još su me od ranih 1970-ih, kao i mnoge druge, počela zabrinjavati okolišni problemi, osobito pitanje energije.
 
Naime, iako sam studirao ekonomiju, na fakultetu nismo provodili energetska istraživanja, pa sam se obrazovao sam, čitajući antropologe i druge istraživače, poput Davida Pimentela, koji se u svojim člancima bavio gubitkom energetske učinkovitosti agrikulture kukuruza u Sjedinjenim američkim državama, gdje bi se više energije ulagalo u kultivaciju, transport i održavanje proizvodnje negoli izvuklo tijekom žetve. Može doći do potpune katastrofe postupe li svi tako da prilikom proizvodnje agrikulturnih proizvoda dolazi do gubitka energije umjesto njezina porasta. Pimentel je usporedio agrikulturu kukuruza Illinoisa i Iowe iz SAD-a s proizvodnjom kukuruza u milpasima, malim posjedima u Meksiku. Ova tradicionalna, autohtona agrikultura odvijala se na području gdje su ljudi kultivirali kukuruz prije nekoliko tisuća godina, i to uglavnom prema istom sistemu, koji je bio energetski učinkovitiji od moderne agrikulture.
 
Uvidjevši to, kao i mnogi drugi tada, shvatio sam da kao agrikulturni ekonomisti nismo primili baš najbolje obrazovanje. Sredinom 1970-ih vratio sam se u Barcelonu i postao profesor ekonomske povijesti. Počeo sam pisati o rijetkim Marxovim stavovima o ovim pitanjima, ali i o pokušaju drugih da uvjere Marxa kako bi agrikulturu trebalo poimati kao sistem, socijalni metabolizam, strujanje energija i hranjivih tvari poput dušika, fosfora i kalija. Marx je bio zainteresiran za takve ideje, ali marksistički historičari nisu bili okolišni historičari – u protivnom, nešto bismo o tome i doznali. Oni su govorili o akumulaciji kapitala, klasnoj borbi i mnogim zanimljivim stvarima, ali nisu razmatrali ljudsku povijest iz okolišne perspektive.
 
Otada sam posrnuli ekonomist (a već sam bio posrnuli katolik), pridruživši se novoj, samoprozvanoj skupini ekoloških ekonomista. Tijekom 1980-ih održavali smo sastanke u Švedskoj, ali i u Barceloni, gdje sam 1987. godine zajedno s Hermanom Dalyjem, Robertom Costanzom, Richardom B. Norgaardom i drugim ranim ekološkim ekonomistima osnovao Internacionalno društvo za ekološku ekonomiju (International Society for Ecological Economics, ISEE). Nije se radilo o disciplini, već o transdisciplinarnom, interdisciplinarnom istraživačkom polju, koje smo tada glasanjem odlučili nazvati „ekološkom ekonomijom“.
 
Neki su od nas bili disidenti iz polja ekonomije, a među nama je u to vrijeme, kao i danas, najpoznatiji bio Herman Daly. On je bio student Nicholasa Georgescu-Roegena, koji je 1971. napisao knjigu The Entropy Law and the Economic Process. Na moj poziv, Georgescu-Roegen je 1980. proveo tjedan dana u Barceloni, nakon čega smo desetak godina održavali blisku korespondenciju putem pisama. Drugi su pak došli iz ekologije, među kojima je značajno ime Howard T. Odum. Neki od ekologa proklamirali su sljedeće: „Iako smo ekolozi, i obrazovali smo se o biljkama, životinjama i eko-sistemima, imamo što za reći i o ljudima.“ Željeli su se baviti tom temom profesionalno i bili su među prvima u povijesti ekologije koji su 1960-ih i 1970-ih pokazali interes te krenuli istraživati ekologiju ljudskih bića, te urbanih i agrikulturnih eko-sistema. Inauguralna konferencija ISEE-a se održala u Washington D.C.-u, a počeo je izlaziti i časopis koji se i danas objavljuje. Postao sam dijelom ove skupine ekoloških ekonomista i 1987. godine na engleskom objavio knjigu Ecological Economics: Energy, Environment and Society, prvu knjigu u čijem se naslovu, koliko nam je poznato, pojavljuje ekološka ekonomija, moja profesija.
 
Vjerujem da je na pozadini velikog broja društvenih sukoba i previranja – antifrankističkih borbi, velikog Francova masakra na jugu Španjolske koji je ljudima ostao u pamćenju, i atmosfere straha kojom se ljude uglavnom ušutkavalo čak i u 1960-ima i 1970-ima, te istraživanja o Andaluziji, Kubi i Peruu – došlo do pojačane primjene ekološke ekonomije u proučavanju onoga što se naziva „političkom ekologijom“. Nisam bio među njezinim osnivačima, to se događalo u 1970-ima i 1980-ima. Politička ekologija podrazumijeva proučavanje sukoba oko ekološke distribucije i uvelike je povezana s proučavanjem okolišnih nepravdi.
 

Što za vas znači biti „posrnuli ekonomist“, ili preciznije, koja je to srednja struja ekonomije s čijeg ste puta posrnuli, te koje su moguće alternative?

Alternativa je – postati ekološki ekonomist. Povijesno gledajući, priroda je postojala prije ljudi. Od samih početaka postojale su solarna energija i hranjive tvari za biljke i životinje. Biljke su prije oko 4 milijarde godina naučile provoditi fotosintezu i život je započinjao na planeti. Otada se dogodilo nekoliko izumiranja vrsta prirodnim uzrocima, primjerice dinosaura zbog pada meteorita. Zatim su se pojavili ljudi i formirali nomadska, lovačka i seljačka društva, prije pojave tržišta. Reproduciraju se – uspostavljaju različite oblike obitelji, odgajaju djecu, ponekad imaju svećenike, kraljeve, manje kraljeve, i neki ljudi rade dok drugi planduju, aproprirajući višak njihova rada. To su već složenija društva, ali još uvijek bez tržišta ili možda s nekim oblikom razmjene, ali bez novca. Mnogo kasnije, iako još uvijek prije kapitalizma, nastaju tržišta kao principi organizacije društva. Danas živimo u sistemu koji neki nazivaju „generalizirani tržišni sistem“, iako nije u potpunosti generaliziran – primjerice, kao što smo raspravljali na ovogodišnjoj Zelenoj akademiji, reproduktivni rad, odnosno rad brige o ljudima i dječji odgoj većim se dijelom i dalje odvija na netržišni način, kroz javni sektor i unutar kućanstava.
 
Dakle, priroda, društva i tržište. Ekonomisti proučavaju tržište i tržišne transakcije, zatim u sklopu makroekonomije analiziraju kako sve to proizvodi BDP, pa ga mjere itd. Ekološka ekonomija pak počinje ondje gdje i treba početi – na početku. Potom možemo raspravljati o segmentima tržišta koji ne uništavaju okoliš. Ekonomisti imaju suprotan pristup i misle da se sve može objasniti pomoću tržišnih principa, iako je na taj način, primjerice, nemoguće objasniti zakone entropije. Svejedno, pokušavaju objasniti društvo iz perspektive metodološkog individualizma. Da se nalaze u našoj trenutnoj situaciji, predstavili bi je kao tržišnu transakciju: „Mi smo dvije individue između kojih se odvija transakcija – ja vama dajem intervju, a vi ćete za njega možda dobiti novac.“ Međutim, ne radi se o tome – nas dvoje provodimo čin reciprociteta i prijateljstva, itsl., dok ekonomisti taj čin pokušavaju objasniti na čudan način, reducirajući sve na tržišne principe.
 
Kao posrnuli ekonomisti, protivimo se tome i vraćamo ekonomiju u njezine vrlo skromne okvire. Ekonomisti imaju previše moći, a trebali bi je imati mnogo manje, dok bi više moći trebali imati obični ljudi, a između ostalog i oni koji uviđaju korist te izvlače inspiraciju iz drugačijih društvenih znanosti, primjerice ekološke ekonomije. Znamo tko su glavni konzumenti neoklasične, tržišne ekonomije, kao i kejnzijanske ekonomije, koju je u makroekonomiju za vrijeme krize uveo John Maynard Keynes – vlade i kapitalisti. Sviđa im se ideja da tržište rješava sve ili da, ako tržište podbaci, država intervenira i potroši nešto novca. Dakle, ekonomske politike nadahnute su neoliberalima i tržištem, te kejnzijancima i njihovom makroekonomijom. Ovu ekonomiju konzumiraju novine, televizija i kapitalistička klasa. Još uvijek ne znam tko su korisnici ekološke ekonomije. Smatram da bi to, primjerice, trebali biti seljaci iz pokreta La Via Campesina ili mladi ljudi koji pokušavaju izići iz tržišnog sistema, vjerojatno i žene.
 
Postoji jaka grana ekofeminističke ekonomije koja kombinira feminističku ekonomiju i ekološku ekonomiju s idejom da je rad koji se obavlja mimo tržišta važniji za blagostanje i dobrobit ljudi od onoga što se odvija na tržištu. Ekonomija njege, termin koji su formulirale feministkinje, trebala bi biti zajednička stvar. Ekofeministička ekonomija naglašava kako je osjećaj odgovornosti koji pokazuju ljudi van tržišta značajan za dobrobit svih nas, jednako kao i brojni darovi prirode. Međutim, kada žene obavljaju besplatni rad brige, to često podrazumijeva asimetriju i element vršenja moći te dominacije.
 

Poznati ste po radu unutar polja okolišne pravde, a u posljednje vrijeme i po uključenosti u teoriju i pokret odrasta (degrowth). Možete li nam skicirati odnos između okolišne pravde i odrasta od ranih 1970-ih odnosno objave izvješća „Limits to Growth“ te održavanja konferencije o okolišu u Stockholmu i prateće deklaracije UN-a?

Bavio sam se okolišnom pravdom prije odrasta. Okolišni sukobi nisu ograničeni na društvene sukobe oko vlasništva nad zemljom ili ekonomske eksploatacije, nego se tiču i sukobâ oko ekološke distribucije. Bit problema nije u tome hoće li firme ili tvornice koje zagađuju okoliš „platiti kaznu“, već to što zagađenje šteti ljudima i ubija ih. Vrijednost ljudskog života je relativan pojam. Osiguravateljska kuća možda će procijeniti vrijednost vašeg života na nevelik iznos novca, ali za vas, vašu obitelj i prijatelje on je neprocjenjiv.
 
Ekološki ekonomisti tumače okolišne sukobe kao posljedicu načina na koji funkcionira ekonomija, odnosno kapitalistički sistem industrijske proizvodnje. Naime, velike količine fosilnih goriva – ugljena, nafte i plina – unose se u ekonomiju i koriste za, primjerice, pokretanje automobilâ, u kojima izgaraju, rasipajući pritom energiju. Štoviše, nafta u automobilu proizvodi mnogo topline i stoga u njega morate ugraditi mehanizam za hlađenje, kao i u elektrane na ugljen, u kojima se također rasipa toplina i proizvodi nešto malo struje.
 
Naravno, svaki dan morate iznova dodavati ugljen ili naftu, a otkuda oni dolaze? Ugljen potencijalno dolazi iz rudnikâ lignita u Njemačkoj, protiv kojih se ovih dana bori mnogo ljudi, a mogao bi doći i iz Kolumbije, gdje tamošnje domicilno stanovništvo pati zbog izvoza ugljena. Nafta može doći iz mnogih lokacija: iz Libije, možda pod cijenu rata; ili iz Iraka; možda iz Amazonije u Ekvadoru ili u Peruu, pritom također dovodeći do umorstava autohtonog stanovništva. Budući da je, prema zakonu entropije, energija potrošna i ne možemo je reciklirati, svaki dan moramo iznova vaditi sirovine i goriva iz zemlje za potrebe ekonomije. U određenoj mjeri recikliramo materijale poput aluminija i bakra, ali ne previše. Čak bi i ekonomija nulte stope rasta nužno došla do granica mogućnosti vađenja nafte, ugljena, bakra, boksita, željezne rudače, ekstrakcije plina hidrauličkim frakturiranjem, itd.
 
Dakle, ekonomija nije cirkularna, nego jednosmjerna i vodi ka entropiji – rasipanju sirovina i energije. Naravno, nitko od običnih ljudi ne odlazi na spomenuta mjesta vaditi sirovine i goriva, nego to čini industrija, privatna jednako kao i javna, kapitalistička kao i socijalistička (doduše, u današnje vrijeme nema socijalističkih zemalja; sistem u Kini nazvao bih državnim kapitalizmom). Dolazi do otimačine sirovina i goriva, koja se zatim unose u ekonomiju, dok se na drugom kraju proizvodi otpad, koji ponekad nije suviše opasan, ali ponekad je iznimno opasan, primjerice, u slučaju teških metala i azbesta. Međutim, otpad se naprosto može sastojati od ugljičnog dioksida nastalog spaljivanjem ugljena, nafte ili plina, koje nazivamo hidrougljicima – mješavinama vode i ugljika. Kada se hidrougljici pri izgaranju miješaju s kisikom, konačni su nusproizvod tone CO2 – ugljičnog dioksida, glavne otpadne tvari ekonomije.
 
Kamo odlazi taj plin? U atmosferu, gdje ga šaljemo u tolikim količinama da biljke nemaju dovoljno snage da ga u potpunosti obuhvate fotosintezom, procesom kojim pomoću zelenog klorofila apsorbiraju ugljični dioksid kako bi rasle. Biljke iskoriste jedan dio, ali još ga ostane mnogo. Drugi dio ugljičnog dioksida završava u oceanima gdje ga preuzima plankton, ali ga ima toliko da dolazi do njihove acidifikacije, s obzirom da se CO2 dijelom pretvara u ugljičnu kiselinu koja iznimno šteti životu u oceanima. Kao da sve navedeno nije dovoljno, otprilike polovica ugljičnog dioksida kojega tijekom posljednjih 200 godina industrije izbacujemo u atmosferu, ostaje ondje. Upravo je ovo glavni uzrok klimatskih promjena. Dakle, ekonomija je ugrađena u ovaj materijalni sistem, uzima sve više sirovina i goriva, i sve više zagađuje, na lokalnoj i međunarodnoj razini.
 
Sve to uzrokuje okolišne nepravde protiv kojih se opetovano buni lokalno stanovništvo. Ne radi se samo o fosilnim gorivima, nego, primjerice, i o hidroenergiji, kao što je slučaj u Hondurasu, gdje je prije nekoliko mjeseci ubijena Berta Cáceres, koja se borila protiv rudarenja i izgradnje brane u mjestu Agua Zarca. Mnogo je sličnih primjera diljem svijeta – postoji 200-300 zabilježenih slučajeva ubojstava ljudi koje zovemo „braniteljima okoliša“. Ova je tema bila premalo zastupljena u našim diskusijama proteklih dana, a mnogi toga nisu svjesni. Mediteran je trenutno obilježen ubojstvima i utapljanjima, svijet je pun katastrofa. No ovdje govorimo o nekom obliku sustavne katastrofe, protiv koje se ljudi bune jer im se događa u „vlastitu dvorištu“ ili zato što su im, primjerice, određena rijeka ili planina svete odnosno zato što su im izvori preživljavanja. S druge strane, promjena klime uzrokovat će klimatsku nepravdu kroz porast razine mora i otapanje glečera u Boliviji i na Himalaji, a sve zbog 20-30 posto stanovnika svijeta koji prekomjerno spaljuju fosilna goriva. Većina čovječanstva ne raspolaže s dovoljno novca da to čini.
 

Možemo li u tom kontekstu razgovarati ne samo o ljudskim pravima, već i o pravima životinja i biljaka? Kako se ova pitanja mogu povezati s konceptom odrasta?

Sve je ovo povezano s odrastom. Neki se ljudi prvo krenu baviti odrastom, a kasnije se usmjere na pitanja okolišne pravde, ali moj je životni put išao obratno. Izučavao sam političku ekologiju i okolišne nepravde te se zajedno sa skupinom ljudi bavio izradom Atlasa okolišne pravde (Environmental Justice Atlas), kompendija globalnih okolišnih nepravdi, kojega sam ovdje predstavio. S obzirom na njegov sadržaj, mogli smo ga nazvati i Atlasom okolišnih konflikata. Obuhvaća otprilike 2000 elaboriranih slučajeva čiju se vidljivost može dodatno podizati ili ih se može nastaviti istraživati.
 
To je povezano s odrastom zato što se cijena ekonomskog rasta ne izražava samo u novcu, već i kroz okrutnost prema svim ljudima koji se nalaze na udaru okolišnih katastrofa, poput siromašnih stanovnika Bangladeša ili naroda Kuna koji živi na Panamskim otocima. Ako razina mora poraste, sva će se ta mjesta naći pod vodom, a ljudi će biti primorani napustiti svoje domove. Pogotovo treba razmišljati o okrutnosti prema budućim generacijama, ali i nepravdi prema drugim vrstama, s kojima dijelimo klimu podložnu promjeni.
 
Primjerice, u Bangladešu, na delti rijeke Ganges, nalazi se nepregledna šuma mangrova u kojoj živi otprilike petstotinjak izbjeglih bengalskih tigrova, koji su prošli dug proces selidbe na taj prostor i ondje su zaštićeni. Ove nevjerojatne životinje uglavnom se hrane kornjačama, ribom i sličnim životinjama. Međutim, u slučaju oluje ili ciklona, razina mora (koja je trenutno već u podizanju) može porasti i tigrovi će se utopiti ili će morati početi živjeti na stablima – ne znam hoće li to moći naučiti. Dakle, ne radi se samo o nama nego i o drugim vrstama, a one se ne mogu boriti za sebe, trebaju predstavnike koji će se boriti za njihova prava.
 
Ovo je povezano s konceptom prava prirode, u koji nisam vjerovao dok ga nisam pronašao u ustavu Ekvadora, kamo često odlazim. Članak 71 ekvadorskog Ustava odnosi se na prirodu (nazivajući je i kečuanskom riječju Pachamama, što je izraz privrženosti i ugrubo znači Majka Priroda), i daje joj pravo da se njezini ciklusi poštuju, članak 72 daje joj pravo na oporavak u slučaju povrede, i tako dalje. Naime, ja sam mislio da nositelji prava moraju biti osobe, ali su mi precizno objasnili da je to kao kada dijete iz nekog razloga mora na sud, pa ga predstavljaju roditelji odnosno kada odvjetnik ili netko drugi na sudu predstavlja vrlo staru osobu koja se više nije u stanju brinuti sama za sebe. Dakle, zakon poznaje ovakvu mogućnost predstavljanja i može ju se koristiti u slučaju prirode – primjerice, spomenutih tigrova. Mogli bismo uvesti pravobranitelja ili pravobraniteljicu za tigrove. Zvuči kao šala, ali je istina.
 
Brojne okolišne nepravde, odnosno postupci koji su iznimno štetni po okoliš i ljude, predstavljaju argument za odrast. Knjiga Degrowth: A Vocabulary for a New Era (Odrast: Pojmovnik za novu eru) prvo je objavljena na engleskom, a potom prevedena na deset jezika, između ostalog i na francuski, španjolski, hrvatski, korejski i portugalski. Dakle, radi se o uspješnici, što znači da se mnogo ljudi zanima za odrast, a organiziraju se i konferencije, poput one u Budimpešti idućeg tjedna.
 
Mnogo je razloga za odrast ekonomije, a dobar broj njih tiče se okoliša i okolišnih nepravdi. Primjerice, u Europi postoje različite skupine, a jedna je od njih i Koalicija za ograničavanje korištenja resursa (The Resource Cap Coalition), koja zagovara postavljanje granice dopuštenoj količini resursa za korištenje. Ne traže to zato što postoji bojazan da ćemo ostati bez svih resursa, daleko smo od toga. No mogli bismo, primjerice, odlučiti da u Europi nećemo iz zemlje vaditi lignit, smeđi ugljen koji uzrokuje veliko onečišćenje. To se naziva ograničavanjem korištenja resursa. Mogli bismo odlučiti i da ćemo, primjerice u Ekvadoru, ostaviti naftu u zemlji, ili kolektivno, u cijelom svijetu. To bi bio drugi oblik ograničavanja resursa.
 
Sve je to usko vezano uz odrast, ideju da bismo do određene mjere mogli smanjiti rast ekonomije i živjeti kvalitetnije, raditi manje, a više se odmarati i međusobno družiti. Odlazak na posao biciklom na mnogo je načina bolji od odlaska automobilom, ako ste to u mogućnosti učiniti i ako udaljenost nije prevelika. Puno je zdravije kada zrak nije posve onečišćen. Mnogo je razloga za malo ekonomskog odrasta, a jedan od njih je i okolišna pravda. Dakle, ja sam posrnuli ekonomist, ali nisam posve posrnuo – imam principe i vjeru u neke vrijednosti.
 

Artikulirali ste poziciju koja je poznata pod nazivom „zaštita okoliša za siromašne“ (The Environmentalism of the Poor). Kao što pišete u istoimenoj knjizi, te u drugim tekstovima, radi se o jednoj od tri glavne struje borbe za očuvanje okoliša, pored mnogo popularnijeg „kulta divljine“ i „gospela eko-efikasnosti“. Možete li nam reći malo više o tome?

Ranije sam već objasnio da siromašni ljudi i autohtono stanovništvo – koji nisu bili siromašni, ali ih se osiromašuje i raseljava – često staju u obranu okoliša zbog vlastitih interesa jer, primjerice, ne žele živjeti negdje gdje je voda onečišćena, ali i zbog toga što su tijekom povijesti razvili vrijednosti i sustave vjerovanja u kojima se rijeke, jezera ili vodopade, ponekad i šume ili čak pojedinačna stabla smatraju svetima. Zavirio sam u Atlas okolišne pravde i pronašao slučaj borbe protiv sječe jednog starog hrasta zbog izgradnje autoceste u Crnoj Gori, o kojem je izvijestila Jovanka Spirić. Veliki hrast na kraju je posjećen, ali ljudi su ga branili tvrdeći da je za njih svet. U tom smislu zaštita okoliša za siromašne štiti egzistencijalne interese siromašnih, ali i njihove društvene vrijednosti.
 
Ovo je polje suprotstavljeno teoriji političkog znanstvenika Ronalda Ingleharta, koja je spomenuta i u raspravama koje vodimo ovih dana, te prema kojoj se zaštita okoliša za siromašne, kao nova vrsta društvenog pokreta, objašnjava pojmom postmaterijalizma. Prema njegovu tumačenju, ljudi u Europi i SAD-u nakon 1968. nisu bili toliko zabrinuti ekonomijom jer je gotovo svatko bio zaposlen. Iz perspektive današnje ekonomske krize ovo zvuči prilično smiješno. Nazivajući to postmaterijalizmom, Inglehart tvrdi da se ljudi više ne zabrinjavaju materijalnim problemima poput novca, odnosno prihoda i zaposlenja, već da ih zanimaju ljudska prava. Osnovan je Amnesty International, ljudi su se pridružili Greenpeaceu ili Prijateljima zemlje, sve su to organizacije iz 1960-ih i 1970-ih. Njegova poanta stoji ako govorimo o nekim društvenim skupinama, primjerice, ljudima koji imaju tri automobila u garaži, pa onda vode brigu o kitovima na Arktiku (iako vam za to nije potreban automobil).
 
Međutim, potpuno je zaboravio na okoliš, koji je vrlo materijalan, i o kojemu ovisimo. Ne možete istovremeno biti postmaterijalisti i tvrditi da živite izvan okoliša. Također, zaboravio je čitavu antinuklearnu debatu iz 1970-ih, koja predstavlja korijen zelenog pokreta u Europi i Zelene partije u Njemačkoj (a kasnije se odvijala i u Sloveniji). Neke od ovih nuklearnih elektrana 1970-ih zaustavljene su zbog otpora ljudi na ulicama. Ne zato što su oni bili postmaterijalisti, nego zato što su bili zabrinuti zbog nuklearne radijacije, što je vrlo logičan razlog za zabrinutost – ne možete je vidjeti, ali vas ubija i vrlo je materijalna.
 
Kao što ste napomenuli, zaštita okoliša za siromašne samo je jedna od grana u stablu okolišnih pokreta. Druga je velika struja konzervacionizam – prirodni parkovi, EU ekološka mreža Natura 2000 itd. Borbu protiv hidro-energije u BiH trenutno vodi stanovništvo koje ne želi biti raseljeno, ali i konzervacionisti koji tvrde da će brana prekriti dio područja zaštićenog Naturom 2000. Dakle, obje struje – zaštitnici okoliša u ime naroda (jer se ne radi o najsiromašnijima), kao i konzervacionistički zaštitnici okoliša – katkad mogu djelovati zajedno. No, ponekad se kreću u suprotnim smjerovima.
 
Zatim postoji i treća struja koja se temelji na eko-efikasnosti i održivom razvoju. Često to nazivamo greenwashingom, što znači da stvari zapravo nisu ekološke, nego se takvima samo čine. Netko je to jučer nazvao Zelenim New Dealom. Dakle, radi se o javnim izdavanjima za okoliš – struji koja smatra da probleme vezane uz okoliš mogu riješiti inženjeri i ekonomisti. Konzervacionisti drže da ih više-manje mogu riješiti biolozi, dok mi koji se bavimo okolišnom pravdom mislimo da ako ih itko može riješiti, onda će to biti ljudi koji se bore protiv okolišnih nepravdi. Međutim, smatram da bi trebala postojati savezništva, pogotovo između konzervacionistâ i seljačkog pokreta Via Campesina te svih drugih pokreta koji sami sebe možda ne nazivaju borcima za okoliš, ali u praksi vrlo često imaju upravo tu funkciju.
 

Uobičajeno je eru određenu iluzijom ili dogmom beskonačnog rasta nazivati antropocenom. Međutim, Jason W. Moore inzistira na tome da je nazivamo kapitalocenom, čime želi naglasiti da su ekološke katastrofe uzrokovane kapitalističkom aproprijacijom jeftine prirode. Kakav je vaš stav o tome i smatrate li da je problem u kapitalizmu ili čovječanstvu?

Jason Moore je zaslužan za uvođenje koncepta kojim se često služim, ali se ne radi o kapitalocenu, nego o pojmu prostori robne ekstrakcije. Uveo ga je unutar teorijskog okvira analize svjetskih sistema, odnosno historije svjetskih sistema, napominjući da su Portugalci, Španjolci i Nizozemci, kao i sve ostale kolonijalne sile u Europi počele otimati robu čim su se proširile po svijetu u 16. stoljeću, oslanjajući se na rad robova kako bi došle do šećera, srebra i zlata u mjestima kao što su karipski otoci, Potosí u Boliviji ili Zacatesas u Meksiku. Eksploatirale su lokalno stanovništvo i ubijale ga, između ostalog i bolestima, jer se za ekstrakciju srebra, kao i danas, koristila živa, koja je za ljude smrtonosna. Miješali su srebrnu rudaču sa živom i palili smjesu, a robovi koji su radili u rudnicima bi udisali otrovna isparavanja i od njih umirali. Postoji arhiv u Sevilli s velikim brojem kolonijalnih dokumenata koji sadrže imena poginulih koji su bili pripadnici autohtonog stanovništva. Nazivaju ih muertos azogados, jer se za živu na španjolskom jeziku u 16. stoljeću koristila riječ azogue. Dakle, kolonijalna vlast bila je poprilično barbarska. Usto, mnogo je ljudi umrlo zbog manjka imuniteta protiv brojnih europskih bolesti.
 
U to je vrijeme izvezeno nekoliko tisuća tona srebra – neznatna količina u usporedbi s današnjim izvozom bakra, željezne rudače, nafte, ili srebra u daleko većim količinama, zbog drukčijih prijevoznih sredstava i tehnologija. Danas, primjerice, nije u upotrebi metoda podzemnog miniranja, već površinskog kopa. Kao i mnogi drugi iz polja, zahvalan sam Mooreu što je osmislio koncept prostorâ robne ekstrakcije. Naravno, on bi rekao da se sve to događalo zbog početaka uspostave kapitalizma kao sistema akumulacije profita sa svojim vlastitim metabolizmom, međutim, u to vrijeme se nije radilo o korištenju ugljena ili nafte, jer Europljani nisu imali strojeve za koje bi im te sirovine bile potrebne. Čak se ni drvo nije izvozilo u velikim količinama.
 
Moore je kasnije postao poznat i po konceptu kapitalocena. Antropocenom se želi reći da ljudi mijenjaju izgled Zemlje već dugo vremena. Moore pomoću pojma kapitalocen kritizira pojam antropocena i one koji tvrde da su već agrikultura, ili obilato korištenje vatre prije nje, u svrhu lova ili ispaše, počeli erodirati određene teritorije. Štoviše, u Americi je puno prije Kolumba došlo do izumiranja velikih životinjskih vrsta poput mastodonata zbog vatre koju su koristili prvi ljudi koji su prošli kroz Beringov prolaz prije otprilike 30 000-25 000 godina. Dakle, ako bih morao birati stranu, opredijelio bih se za antropocen, ali uviđam Mooreovu poantu – to može zvučati kao da krivite čovječanstvo u cjelini – kao da kažete da su ljudi općenito uništavali okoliš vatrom, zanemarujući da, primjerice, agrikultura može biti puno pogodnija za okoliš i s njim biti u boljoj kombinaciji, a ni vatra nije u svim slučajevima pogubna.
 
Međutim, pobornici korištenja koncepta antropocena kažu da era oko koje se vodi rasprava započinje prije 20 000 ili 50 000 godina, čak i ranije, u Europi ili Aziji ili Africi, ili prije 10 000 godina s agrikulturom u različitim dijelovima svijeta, ne tvrdeći pritom da su svi ljudi jednako utjecali na okoliš. Kapitalizam je pritom tek nešto recentniji sistem, koji po svoj prilici započinje u 16. stoljeću, u kombinaciji s ropstvom u svrhu proizvodnje za tržište. Primjerice, svjetsko tržište srebra – sve srebro došlo je iz Amerike u Španjolsku, pa potom u Flandriju, da bi završilo u Kini kao naknada za robu. Dakle, kapitalizam je u tom smislu postojao još u 17. stoljeću.
 
Ovo je zanimljiva rasprava. Perspektiva koja zastupa korištenje pojma kapitalocen fokusira se na to koji su ljudi odgovorni za nanesenu štetu. Naime, čak ni u 16. stoljeću to nije bilo autohtono stanovništvo – ono je bilo žrtvovano, a nije činilo štetu. Međutim, odbijate li pogledati dovoljno unatrag, previđate procese poput pretjeranog navodnjavanja na mjestima kao što je Bliski Istok (odnosno Zapadna Azija, jer je Bliski Istok iznimno eurocentrični način da se nazove, primjerice, prostor današnjeg Iraka), koje je dovelo do salinizacije tla, na što se nije računalo odnosno proizvod je klasne dinamike. Prijateljujem s Andreasom Malmom i Alfom Hornborgom, švedskim antropologom i historičarem s kojim i radim. Obojica su kritični prema radu Jasona Moorea, ali se slažu s njim da je glavni uzrok okolišnih promjena kapitalizam, prije negoli neka nejasno definirana ljudska priroda.






Dijelovi intervjua prikazani su u šestoj epizodi edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 30.9.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 29. studenoga 2020.
    Featured Video Play Icon
    Promjena okvira #51 – John Bellamy Foster
    U pedesetprvoj bilingvalnoj epizodi emisije Promjena okvira pogledajte intervju s Johnom Bellamyjem Fosterom, marksističkim ekologom i profesorom sociologije na Sveučilištu u Oregonu, urednikom nezavisnog socijalističkog časopisa Monthly Review te autorom brojnih studija, među kojima je i nedavno kapitalno djelo The Return of Nature: Socialism and Ecology. U intervjuu snimljenom online u kolovozu ove godine razgovarali smo o materijalističkim i dijalektičkim aspektima ekologije, tržišnoj učinkovitosti, pravednoj ekološkoj tranziciji, globalnoj rezervnoj armiji jeftine radne snage, pandemiji COVID-19 i teoriji socijalne reprodukcije. Nove epizode možete pratiti na Kanalu Ri, a dosad objavljene bilingvalne epizode potražite na plejlisti. Bellamy Foster održat će predavanje 11. prosinca u 21h online u sklopu ovogodišnjeg 13. Subversive festivala.
  • 8. kolovoza 2014. Kapitalizam i negativni rast: teorem nemogućnosti + snimka tribine: “Dosta?: prirodna ograničenja ekonomskog rasta”
  • 5. travnja 2015. “Život se i dalje bori za opstanak”: znanstvena studija protiv BP-jevog spina
  • 18. listopada 2018.
    Featured Video Play Icon
    Rast i dominacija – manjkavosti rasprave o (od)rastu
    Današnji svijet uvelike je uvjetovan paradigmom rasta, ali trenutni rast ekonomije, ako i postoji, ne podrazumijeva bolji život za većinu, već njezinu prekarizaciju u ime poboljšanja ekonomskih pokazatelja. Kako je recentna povijest pokazala, ljevica nije uspjela parlamentarnim polugama pokrenuti svjetsku promjenu te kapitalizam stoga i dalje nesmetano tendira prema razvoju autoritarnih politika. U svojem izlaganju, Urlich Brand pokušava otvoriti put analizi društvenih ograničenja koja predstavljaju izazove za teoriju odrasta (degrowth) i još uvijek postojeće mogućnosti emancipatorne reartikulacije demokratskog društva koje će biti kadro zaustaviti ekološku destrukciju.
  • 8. ožujka 2015. 400 dijelova na milijun i klasna borba
  • 3. listopada 2014. Deset točaka o sindikalnoj strategiji borbe protiv klimatskih promjena
  • 11. rujna 2020. Društvena zaraza: mikrobiološki klasni rat u Kini Onkraj ratnohuškačkih teorija zavjere, liberalnih zgražanja nad „nečistoćom“ i sličnih orijentalistički i rasistički intoniranih konstatacija o pripadnicima_ama jedne nacije, o pandemiji COVID-19 može se govoriti analitički i ustvrditi kako u virusu nema ničega „tipično kineskog“. Postavljanje pitanja ne samo o širenju, već i o uzrocima SARS-CoV-2 raskriva dublje dimenzije preplitanja socioekonomskog i biološkog, odnosno suštinsku vezu kapitalističke akumulacije i „prirodnog svijeta“, stoga bi se karakter virusa prije mogao označiti kao kapitalistički. Pored promišljanja kapitalističke proizvodnje pandemija, analiza aktualnih napetosti u kineskom društvu ukazuje na nove metode državne kontrole i protupobunjeničke mjere.
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.
  • 17. svibnja 2015. Elon Musk spašava svijet?
  • 25. listopada 2020. Devet načina na koje modna industrija uništava planet "Eko-moda je rastući trend, ali etički integritet nije se pokazao dovoljnim poticajem za ostvarivanje radikalne promjene. Marke poput Stelle McCartney ili People Tree bave se pitanjima kao što su pesticidi, organske tkanine, životinjska dobrobit i recikliranje, a njihovi osnivači_ce žele stvoriti bolji svijet. Međutim, iako ovakva poduzeća nedvojbeno imaju utjecaj na živote koje dotiču, ne adresiraju sistem kao cjelinu. Mnogo ove odjeće je skupo jer je proizvodnja prema etičkim standardima u kapitalizmu skupa. Nema svatko sredstva da je kupi. Moglo bi se argumentirati da se time što se osigurava tržišna niša za nekolicinu koja si može priuštiti brinuti za planet i ljude, potiče manje skrutiniziranja i pritiska na ostatak tržišta, koji ne samo da nitko ne dovodi u pitanje, nego se u određenim njegovim dijelovima čak i naslađuje neetičkim pozicijama, poput krznara koji hotimice koriste ugrožene životinje"
  • 7. lipnja 2020. Kapitalističke svinje Nova knjiga J. L. Andersona Capitalist Pigs: Pigs, Pork and Power in America prati povijest svinjogojstva u SAD-u, pokazujući na koji je način kapitalizam preuredio okoliš kako bi pretvorio prirodu u robu, odnosno kako su svinje kumovale razvoju američkih gradova i stvaranju masovne radničke klase, ali i kakva je uloga industrijskog uzgoja svinja u nastanku i širenju zoonotskih bolesti poput COVID-19.
  • 25. siječnja 2011. Kapitalizam i hrana: neka jedu smeće!
  • 28. prosinca 2016. Kapitalizam je u konfliktu s planetom Pitanja prirodnog okoliša najčešće se promatraju u opreci spram pitanja društvenih odnosa. Pozicija čovjeka utoliko je ambivalentna jer ga se promatra i kao prirodno i kao društveno biće. Jedna od paradigmi koja nadilazi binarnu opreku priroda-društvo politička je ekologija, koja u svoj fokus stavlja povratnu vezu između društvenih odnosa i promjena u prirodnom okruženju. S Tomislavom Tomaševićem iz zagrebačkog Instituta za političku ekologiju razgovarali smo o historiji političke ekologije i njezinim temeljnim postavkama, razvojnoj putanji političke ekologije u Hrvatskoj, kao i o praktičnoj sprezi zajedničkih dobara (commons), klimatske pravde i pokreta odrasta (degrowth).
  • 21. prosinca 2014. Klimatski sporazum iz Lime iznevjerio je čovječanstvo i Zemlju
  • 11. prosinca 2016. Ljudi bez empatije su užasno problematičan društveni činilac Među izazovima suvremenog kapitalizma koji se nalaze na dnevnom redu evropske ljevice sve više i sve češće nalaze se i ekološka pitanja, odnosno takozvana zelena agenda. Važnu ulogu pritom igra politička ekologija, pristup usmjeren na klasnu analizu uzroka i posljedica ekoloških promjena. Uključivanjem takvog pristupa, ljevica nadograđuje registar tema kojima se bavi i svoju političku borbu proširuje na dosad zanemarivane probleme i populacije. O odnosu političke ekologije i ljevice, crveno-zelenoj privredi, socijalnoj inkluziji marginaliziranih društvenih grupa, ali i odnosu čovjeka prema drugim živim bićima razgovarali smo s Marijom Jakovljević, sociologinjom iz Beograda.
  • 14. siječnja 2015. MOL je preuzeo dionice, ne i odgovornost
  • 4. kolovoza 2010. Mađarski seljaci nikako na zelenu granu s Europskom Unijom
  • 31. listopada 2020. Nafta, prosvjedi i masovna solidarnost na Mauricijusu Nakon ogromnog izljeva nafte u oceanske vode oko Mauricijusa, prikrivanja razmjera štete i nedjelovanja države radi sprečavanja ekološke katastrofe, volonterke i volonteri iz svih društvenih slojeva sâme_i su se angažirale_i ne bi li ublažile_i štetu. Postavljanje upijajućih barijera u ocean, poput lišća, tajica i kose, istovremeno je prkosilo vladi koja je zabranila samoorganizirano narodno čišćenje. Bunt se potom razbuktao u protudržavne marševe i prosvjede, a ostaje za vidjeti koji će biti njihov politički doseg.
  • 11. prosinca 2017. Nismo svi u istom čamcu S Giacomom D'Alisom, ekološkim ekonomistom, političkim ekologom i višim istraživačkim suradnikom IPE-a za 2017./18., razgovarali smo o odnosu koncepta neograničenog ekonomskog rasta i stvarnosti ograničenih planetarnih resursa, ulozi kapitalizma u globalnim klimatskim promjenama, migrantskim politikama, konceptu odrasta (degrowth) te sužavanju proizvodne sfere naspram feminističkog jačanja društvene reprodukcije. Intervju je snimljen 2016. godine na Visu, za vrijeme Zelene akademije, a D'Alisa će u utorak 12. prosinca u Zagrebu održati predavanje pod naslovom „Odrast i država“.
  • 1. kolovoza 2016. Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva Odbacujući dualizam između Prirode i Čovječanstva, Jason W. Moore, historičar okoliša, historijski geograf i docent na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta Binghamton te koordinator World Ecology Research Network, preispituje koncept antropocena, prema kojemu je za ekološku krizu kriva ljudska vrsta u cjelini. Nadomještajući ga pojmom kapitalocena, Moore naglašava presudni utjecaj kapitalizma, koji je historijski isprepleten s mrežom života, teži neodrživom ekonomskom rastu te parazitira na besplatnom i jeftinom radu ljudi i ostatka prirode.
  • 6. rujna 2020. Pesticidi ubrzavaju širenje smrtonosnih parazita "Čak i niske koncentracije pesticida mogu povećati transmisiju i oslabiti napore da se obuzda druga najčešća parazitska bolest"
  • 9. veljače 2011. Planet slumova (I)
  • 5. veljače 2011. Pobjeda klimatskog kapitalizma u Cancunu
  • 29. ožujka 2015. Povratak Oslobođenju – Pobuna u gradu Ain Saleh
  • 24. svibnja 2015. Prosvjednici prijete “poplaviti sustav“ u borbi za klimatsku i planetarnu pravdu
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 9. veljače 2012. Svjetska ljevica nakon 2011.
  • 21. prosinca 2016. Tehnooptimizam na staklenim nogama Davna je socijalistička želja da se automatizacijom procesa proizvodnje viška vrijednosti smanji vrijeme društveno potrebnog rada. Međutim, uloga novih tehnologija u kapitalističkim procesima proizvodnje, čija su rezultanta smanjenje cijene rada i povećanje efikasnosti proizvodnje, pokazuje suprotno. Uočimo li da brojne tehnologije koje koristimo – pa i one u čije emancipatorne potencijale polažemo mnogo nada – štetno utječu po naš prirodni okoliš, potrebno je promijeniti okvir u kojemu o njima raspravljamo. O odnosu tehnologije i kapitalizma, njezinim emancipatornim potencijalima, ali i zamkama u koje nas dovodi, razgovarali smo s Tomislavom Medakom iz zagrebačkog Multimedijalnog instituta.
  • 7. lipnja 2015. Zbog zagrijavanja planeta oceanima prijete najveće promjene u posljednjih tri milijuna godina
  • 2. prosinca 2018.
    Featured Video Play Icon
    Demokratsko javno vlasništvo i pravedna tranzicija
    Pored povratka ideje javnog vlasništva na političku agendu, što je najjasnije demonstrirala Laburistička partija Jeremyja Corbyna kada je s političkim programom temeljenim na nacionalizaciji i jačanju javne sfere ostvarila neočekivano dobar rezultat na prošlim parlamentarnim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu, istraživanja ukazuju i na preko 800 slučajeva remunicipalizacije javnih usluga u više od 40 zemalja. Povod je to za ponovno promišljanje demokratskih modela upravljanja javnim uslugama i resursima protiv, onkraj, ali i u suradnji s državom, u sklopu projekta pravedne globalne tranzicije iz developmentalističke paradigme rasta, na koju se uglavnom oslanja i većina sindikata te socijaldemokratskih stranaka, u ekološki održivu konstelaciju. O svemu tome na ovogodišnjoj je Zelenoj akademiji govorio Andrew Cumbers, profesor regionalne političke ekonomije sa Sveučilišta u Glasgowu i glavni urednik časopisa Urban Studies. Snimke s proteklih izdanja Zelene akademije potražite na plejlisti.
  • 10. prosinca 2018.
    Featured Video Play Icon
    Do zadnje kapi: tajni rat za vodu u Europi
    Nakon hrvatske premijere dokumentarca Up to the Last Drop: The Secret Water War in Europe (2017, r: Yorgos Avgeropoulos) na ovogodišnjoj Zelenoj akademiji u Komiži, o filmu i specifičnostima borbe protiv privatizacije vodnih resursa i infrastrukture u Europi, ali i globalno, te različitim institucionalnim aranžmanima demokratskog, ekološkog upravljanja vodom kao javnim dobrom i ljudskim pravom, govorio je sindikalist Pablo Sanchez Centellas iz European Water Movementa, koji u toj borbi okuplja sindikate, udruge civilnog društva, društvene pokrete i ekološke udruge. Snimke s proteklih izdanja Zelene akademije potražite na plejlisti.
  • 22. prosinca 2018.
    Featured Video Play Icon
    Politika klimatskih promjena i postpolitički populizam
    Antropogeograf Erik Swyngedouw sa Sveučilišta u Manchesteru, u predavanju u sklopu modula posvećenog klimatskim promjenama i pravednoj tranziciji ovogodišnje Zelene akademije, govorio je o potrebi da se problem klimatskih promjena razmotri s obzirom na moment političkog, odnosno trenutak uprizorenja jednakosti od strane onih koji nemaju drugog izbora. Također, upozorio je na tendenciju populističkog fetišiziranja smanjenja emisija CO2, ali bez kritičke analize socioekonomske stvarnosti koja sukonstituira ekološku konjunkturu i namjere da je se transformira. Snimke s proteklih izdanja Zelene akademije potražite na plejlisti.
  • 31. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Tko profitira na vodi u Hrvatskoj?
    U Novinarskom domu, u ponedjeljak 5. prosinca, održana je tribina pod naslovom „Tko profitira na vodi u Hrvatskoj?“. Povod za tribinu, kao i za konferenciju o vodama koja je održana ranije toga dana, objavljivanje je istraživanja udruge Zelena akcija na temu „Analiza javne politike sustava koncesija za crpljenje vode radi flaširanja i prodaje na tržištu“. Na tribini, koju su organizirale udruge Zelena akcija i Pravo na grad, govorili su autor istraživanja Tomislav Tomašević (Institut za političku ekologiju), ekologinja Lidija Runko Luttenberger (FFRI) i redatelj Dario Juričan. Donosimo cjelovitu snimku i kratki izvještaj.
  • 28. prosinca 2018.
    Featured Video Play Icon
    Unatoč svim preprekama: možemo li transformirati globalnu tehnosferu kako bismo spriječili ekstremne klimatske promjene?
    Globalna dominacija kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima nije rezultat njihovih superiornih karakteristika ili autonomnog tehnološkog razvoja, već predstavlja reakciju industrijskog kapitalizma 19. stoljeća na prve uspjehe organiziranog radničkog pokreta. Danas, kada smo suočeni s rezultatima pretjerane eksploatacije fosilnih goriva, iznalaženje rješenja za borbu protiv klimatskih promjena postalo je jedno od ključnih globalnih sociopolitičkih pitanja. Međutim, tehnološki napredna kapitalistička društva, koja razvoj temelje na imperijalističkoj eksploataciji i ekocidu, i dalje nisu sklona odustati od mehanicističko-instrumentalnog odnosa prema prirodi, stavljajući naglasak na rješenja iz sfere klimatskog inženjeringa. Pogledajte snimku i pročitajte pregled izlaganja o tehnološkim i političkim aspektima ekološke tranzicije te važnosti otpora u formiranju pravednijeg i ekološki održivog socioekonomskog modela, koje je Tomislav Medak ove godine održao na Zelenoj akademiji na Visu, a snimke s proteklih izdanja potražite na plejlisti.
  • 23. studenoga 2018.
    Featured Video Play Icon
    Uvod u teoriju i praksu zajedničkih dobara: primjer Jugoistočne Europe
    U sklopu modula ovogodišnje Zelene akademije posvećenog zajedničkim dobrima i municipalizmu, Tomislav Tomašević je, referirajući na publikaciju Commons in South East Europe: Case of Croatia, Bosnia & Herzegovina and Macedonia, izložio povijest koncepta i praksi zajedničkih dobara (commons), predstavio osnovne argumentacijske linije klasične teorije zajedničkih dobara te intervenciju kritičke teorije zajedničkih dobara, kao i recepciju te povijesne i suvremene manifestacije ove ideje u regiji. Pogledajte snimku i pročitajte pregled izlaganja, a snimke s ove i proteklih izdanja Zelene akademije potražite na plejlisti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve