Komunizam katastrofe kao odgovor na klimatsko beznađe

Perspektive koje svaljuju odgovornost za klimatsku krizu na nepromjenjivu ljudsku prirodu propuštaju uvidjeti nesrazmjeran utjecaj proteklih nekoliko stoljeća kapitalističke ekspanzije na okoliš, a time i zapreku koju vladavina kapitala postavlja borbi protiv klimatskih promjena. Nasuprot pretpostavkama da prirodne katastrofe prati desni zaokret, postoje znakovi koji pružaju optimizam po pitanju ozbiljenja „komunizma katastrofe“ – rekonstrukcije društva na temelju principa suradnje.

Požari u nacionalnom parku Bandipur, indijska država Karnataka, 24. veljače, 2019. (izvor: NaveenNkadalaveni @ en.wikipedia.org prema Creative Commons licenci)
Ljude diljem svijeta obuzima strah, tuga i beznađe. Prijetnja klimatskih promjena je stvarna. No, to ne znači da će ljudska vrsta neizbježno skliznuti u barbarizam i izumrijeti. „Komunizam katastrofe“ nudi izlaz. Odgovor Jonathanu Franzenu.



„Klimatsko beznađe“ pogađa ljude diljem svijeta. Vice izvještava da ljudi zbog njega odustaju od života. Psiholozi održavaju konferencije o „izgradnji osobne i psihosocijalne otpornosti“. Nebrojeni pacijenti traže pomoć svojih psihoterapeuta. Nebrojeni terapeuti ulažu napore ne bi li pružili odgovore.
 
Klimatske promjene nadiru daleko brže od predviđanja znanstvenika. Srpanj 2019. godine bio je najtopliji mjesec ikad zabilježen. Gotovo je svaka nova godina najgora u ljudskoj povijesti, bilo u pogledu porasta temperature, ili katastrofa, koje uključuju poplave, suše, uragane i požare. Posljedice se već primjećuju, naročito u zavisnim zemljama – uragani divljaju Bahamima, a Indija je pogođena nestašicama vode, što su tek dva recentna primjera.
 
Nastavi li kapitalizam upumpavati CO2 u atmosferu, sasvim je moguće da će ljudska civilizacija kolabirati kroz samo nekoliko desetljeća. Točke preokreta, poput otapanja ledenih površina i otpuštanja metana iz permafrosta, mogle bi Zemlju toliko zagrijati da više neće moći podržavati kompleksne oblike života.
 

Franzenova depresija

I samom mi je poznato to beznađe. Promatrajući ptice, vjeverice ili kornjače u parku, ponekad me obuzme pomisao da bi te vrste mogle izumrijeti prije moje starosti. Toliko nas toga što nam kao ljudima daje smisao vezuje uz generacije koje dolaze. Kada pišem članke poput ovog, povremeno zastanem i pomislim: koji je smisao mojega rada ako neće biti nikoga da to pročita?
 
Najnovija ekspresija ovoga dolazi iz pera autora Jonathana Franzena iz The New Yorkera, koji postavlja pitanje „Što ako se prestanemo pretvarati?“, ukazujući na fundamentalno obmanjivanje koje provode UN i organizacije civilnog društva kada govore o „našoj posljednjoj šansi da izbjegnemo katastrofu i spasimo planet“. Ne, katastrofa je već u tijeku. Pitanje je kako najbolje ograničiti štetu i prilagoditi se klimi koja se mijenja.
 
Franzen napominje da bi svaka zemlja na svijetu trebala „potpuno reorganizirati vlastitu ekonomiju“ kako bi se to postiglo. Osobno misli da je to nemoguće, a smatra da je za to kriva „ljudska priroda“:
„Nazovite me pesimistom ili humanistom, ali ne vjerujem da se ljudska priroda može fundamentalno promijeniti u skorije vrijeme. Mogu testirati tisuće scenarija kroz svoj model, ali ni u jednom se od njih ne ostvaruje cilj od dva stupnja celzijevih.“
Što je točno ova „ljudska priroda“ koja se navodno ne može promijeniti? Homo sapiens je evoluirao prije otprilike 200 000 godina. Civilizacija utemeljena na poljoprivredi postoji barem 10 000 godina. Ipak, ljudi nisu promijenili atmosferu gotovo čitavu našu povijest.
 
Ekonomske sile koje pokreću klimatske promjene – bezobzirna kompeticija, neograničeni rast i odsutnost brige za održivost – možda se čine „prirodnima“. No u stvarnosti, sve je to nastalo samo prije nekoliko stotina godina. Franzen zapravo govori o prirodi kapitalizma. I u tom je smislu u pravu: kapitalizam se očigledno ne može promijeniti. Međutim, čitava ljudska povijest pokazuje da možemo živjeti u vrlo različitim oblicima društava i manifestirati posve različite prirode.
 
Franzenov stav primjer je neuspjeha liberalne imaginacije: on jednostavno ne može zamisliti društvo koje se razlikuje od ovog relativno mladog sistema. Ne može zamisliti da bi čovječanstvo moglo surađivati u osiguravanju potreba za sve. Razlog djelomično treba potražiti u tome da desetljećima nismo vidjeli revoluciju – ili barem dalekosežni revolucionarni proces – protiv kapitalizma. To otupljuje našu imaginaciju.
 
Stoga Franzen podliježe beznađu. Pojedincima predlaže donošenje „etičkih odluka“ kako bi se „smanjile emisije“. Priznaje da to neće ni na koji način utjecati na katastrofu, ali bi nam trebalo omogućiti da se na kraju balade osjećamo barem mrvicu bolje – poput preslagivanja stolica na palubi Titanika.
 

Nije prekasno

Klimatsko beznađe funkcionira kao i svaki drugi oblik depresije: počinje s realnim problemom, ali psihičko oboljenje predimenzionira problem, onemogućujući oboljelom da poduzme svrsishodne korake kako bi ga riješio.
 
Klimatske promjene predstavljaju najveću prijetnju s kojom se čovječanstvo dosad suočilo. Zašto nam se čini da smo po tom pitanju posve bespomoćni? Zato što su proizvodne snage koje smo stvorili posve izmakle našem nadzoru.
 
Šačica kapitalista kontrolira našu ekonomiju i njihova je jedina briga maksimizacija vlastita bogatstva. Oni se ustvari spremaju pobjeći sa Zemlje – grade rakete i planiraju kolonije na Marsu – umjesto da učine nešto kako bi spriječili nadolazeću katastrofu.
 
No, milijarde radnih ljudi širom planete mogu preuzeti kontrolu nad ekonomijom i podvrgnuti proizvodne snage demokratskoj kontroli. Kada bismo živjeli u racionalno organiziranoj ekonomiji (npr. socijalističkoj republici), mogli bismo se smjesta početi boriti protiv klimatskih promjena. Primjerice, mogli bismo postupno ukinuti upotrebu fosilnih goriva u samo nekoliko godina. Mogli bismo ukloniti privatne automobile i zamijeniti ih besplatnim javnim prijevozom. Mogli bismo izgraditi nove gradove za populacije koje su prisiljene napustiti obalna područja. Znanstvenici koji su trenutno prisiljeni raditi za korporacije imali bi slobodu da svoj rad upotrijebe u korist čitavog čovječanstva. Umjesto socijalističkih država koje se natječu, imali bismo demokratsko i suradničko samoupravljanje za cjelokupno čovječanstvo. Klimatske promjene bile bi zahtjevan, ali dostižan izazov.
 
Jedina stvar koja nas sprečava da poduzmemo korake protiv klimatskih promjena jest vladavina kapitala. Danas je socijalistička revolucija potrebnija no ikad.
 
Kako posljedice klimatskih promjena postaju sve drastičnije, mnogi ljudi pretpostavljaju da će se društvo pomaknuti udesno. To je svakako bio slučaj posljednjih nekoliko godina. Međutim, postoji i protuprimjer: ljudi suočeni s prirodnim katastrofama, bio da je riječ o uraganima na Floridi ili potresima u Mexico Cityju, poručuju da ljudska bića u kriznim vremenima imaju običaj ignorirati pravila klasnog društva te surađivati, barem dok ne prođe kriza.
 
U nadolazećim godinama sve će se pogoršati, i sve će više ljudi biti istjerano iz domova zbog vjetrova i plamena. No, to ne mora nužno dovesti do povećanja broja ljudi koji podržavaju desno orijentirane vlade koje podižu zidove i uspostavljaju policijske države. Puerto Rico je devastirala prirodna katastrofa koju su značajno pogoršale klimatske promjene. Međutim, nakon katastrofe, radni i mladi ljudi okupili su se u odlučnom ustanku protiv korumpirane vlade.
 
Katastrofe neće nužno voditi zaokretu udesno. Jednako bi tako mogle voditi nekom obliku „komunizma katastrofe“ (termin je skovao Ashley Dawson, izokrečući ideju „kapitalizma katastrofe“ Naomi Klein), u kojem se radni ljudi rješavaju kapitalista i počinju rekonstruirati društvo koje će se temeljiti na suradnji. Dok zagovaratelji Zelenog New Deala smatraju da je kapitalističke države moguće prisiliti da razriješe klimatsku krizu, jedino je Planirana zelena ekonomija ono što doista može mobilizirati resurse cijelog čovječanstva kako bismo se suočili s teškim vremenima koja nam predstoje.
 
Kada me obuzme klimatsko beznađe, sjetim se upravo ove perspektive „komunizma katastrofe“. Udruživanje s drugim ljudima diljem svijeta u borbi protiv katastrofe donosi tračak nade. Možda neće biti uspješno, ali to je jedina šansa koju imamo, a čovječanstvo je doista predragocjeno da bismo od njega odustali bez borbe.
 
Revolucionar Lav Trocki pisao je 1932. godine o tome što je potrebno da bi se zaustavio uspon fašista u Njemačkoj. Neki su se pitali što bi se dogodilo kada bi borba za ujedinjeni antifašistički front doživjela neuspjeh. Trocki je na to odgovorio riječima koje su primjenjive i na sadašnji trenutak:
„Večer uoči velikih bitki, revolucionar se ne pita što će biti doživi li neuspjeh, nego kako će izvesti ono što će polučiti uspjeh. Moguće je, ostvarivo je – dakle, mora biti učinjeno.“






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva Odbacujući dualizam između Prirode i Čovječanstva, Jason W. Moore, historičar okoliša, historijski geograf i docent na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta Binghamton te koordinator World Ecology Research Network, preispituje koncept antropocena, prema kojemu je za ekološku krizu kriva ljudska vrsta u cjelini. Nadomještajući ga pojmom kapitalocena, Moore naglašava presudni utjecaj kapitalizma, koji je historijski isprepleten s mrežom života, teži neodrživom ekonomskom rastu te parazitira na besplatnom i jeftinom radu ljudi i ostatka prirode.
  • 30. prosinca 2017. Gori sve Interpretacija klimatskih promjena kao niza ahistorijskih prirodnih fenomena bez korelacije s antropogenim aktivnostima (koju plasiraju političko-korporativne elite) sve više gubi na vjerodostojnosti pred dokazanom povezanošću kapitalizma i ekološke krize. U kontekstu kapitalnih ulaganja u fosilna goriva, obnovljive izvore energije i korektivna tehnološka rješenja osmišljena da kapitalizam održe na životu, Richard Seymour analizira izvještaj Međunarodne agencije za energetiku (IEA) o smanjenoj potrošnji ugljena.
  • 17. svibnja 2015. Elon Musk spašava svijet?
  • 11. prosinca 2017. Nismo svi u istom čamcu S Giacomom D'Alisom, ekološkim ekonomistom, političkim ekologom i višim istraživačkim suradnikom IPE-a za 2017./18., razgovarali smo o odnosu koncepta neograničenog ekonomskog rasta i stvarnosti ograničenih planetarnih resursa, ulozi kapitalizma u globalnim klimatskim promjenama, migrantskim politikama, konceptu odrasta (degrowth) te sužavanju proizvodne sfere naspram feminističkog jačanja društvene reprodukcije. Intervju je snimljen 2016. godine na Visu, za vrijeme Zelene akademije, a D'Alisa će u utorak 12. prosinca u Zagrebu održati predavanje pod naslovom „Odrast i država“.
  • 22. ožujka 2015. Nicholas Kristof spašava svijet
  • 28. prosinca 2016. Kapitalizam je u konfliktu s planetom Pitanja prirodnog okoliša najčešće se promatraju u opreci spram pitanja društvenih odnosa. Pozicija čovjeka utoliko je ambivalentna jer ga se promatra i kao prirodno i kao društveno biće. Jedna od paradigmi koja nadilazi binarnu opreku priroda-društvo politička je ekologija, koja u svoj fokus stavlja povratnu vezu između društvenih odnosa i promjena u prirodnom okruženju. S Tomislavom Tomaševićem iz zagrebačkog Instituta za političku ekologiju razgovarali smo o historiji političke ekologije i njezinim temeljnim postavkama, razvojnoj putanji političke ekologije u Hrvatskoj, kao i o praktičnoj sprezi zajedničkih dobara (commons), klimatske pravde i pokreta odrasta (degrowth).
  • 22. prosinca 2018.
    Featured Video Play Icon
    Politika klimatskih promjena i postpolitički populizam
    Antropogeograf Erik Swyngedouw sa Sveučilišta u Manchesteru, u predavanju u sklopu modula posvećenog klimatskim promjenama i pravednoj tranziciji ovogodišnje Zelene akademije, govorio je o potrebi da se problem klimatskih promjena razmotri s obzirom na moment političkog, odnosno trenutak uprizorenja jednakosti od strane onih koji nemaju drugog izbora. Također, upozorio je na tendenciju populističkog fetišiziranja smanjenja emisija CO2, ali bez kritičke analize socioekonomske stvarnosti koja sukonstituira ekološku konjunkturu i namjere da je se transformira. Snimke s proteklih izdanja Zelene akademije potražite na plejlisti.
  • 28. prosinca 2018.
    Featured Video Play Icon
    Unatoč svim preprekama: možemo li transformirati globalnu tehnosferu kako bismo spriječili ekstremne klimatske promjene?
    Globalna dominacija kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima nije rezultat njihovih superiornih karakteristika ili autonomnog tehnološkog razvoja, već predstavlja reakciju industrijskog kapitalizma 19. stoljeća na prve uspjehe organiziranog radničkog pokreta. Danas, kada smo suočeni s rezultatima pretjerane eksploatacije fosilnih goriva, iznalaženje rješenja za borbu protiv klimatskih promjena postalo je jedno od ključnih globalnih sociopolitičkih pitanja. Međutim, tehnološki napredna kapitalistička društva, koja razvoj temelje na imperijalističkoj eksploataciji i ekocidu, i dalje nisu sklona odustati od mehanicističko-instrumentalnog odnosa prema prirodi, stavljajući naglasak na rješenja iz sfere klimatskog inženjeringa. Pogledajte snimku i pročitajte pregled izlaganja o tehnološkim i političkim aspektima ekološke tranzicije te važnosti otpora u formiranju pravednijeg i ekološki održivog socioekonomskog modela, koje je Tomislav Medak ove godine održao na Zelenoj akademiji na Visu, a snimke s proteklih izdanja potražite na plejlisti.
  • 21. prosinca 2016. Tehnooptimizam na staklenim nogama Davna je socijalistička želja da se automatizacijom procesa proizvodnje viška vrijednosti smanji vrijeme društveno potrebnog rada. Međutim, uloga novih tehnologija u kapitalističkim procesima proizvodnje, čija su rezultanta smanjenje cijene rada i povećanje efikasnosti proizvodnje, pokazuje suprotno. Uočimo li da brojne tehnologije koje koristimo – pa i one u čije emancipatorne potencijale polažemo mnogo nada – štetno utječu po naš prirodni okoliš, potrebno je promijeniti okvir u kojemu o njima raspravljamo. O odnosu tehnologije i kapitalizma, njezinim emancipatornim potencijalima, ali i zamkama u koje nas dovodi, razgovarali smo s Tomislavom Medakom iz zagrebačkog Multimedijalnog instituta.
  • 8. kolovoza 2014. Kapitalizam i negativni rast: teorem nemogućnosti + snimka tribine: “Dosta?: prirodna ograničenja ekonomskog rasta”
  • 11. prosinca 2016. Ljudi bez empatije su užasno problematičan društveni činilac Među izazovima suvremenog kapitalizma koji se nalaze na dnevnom redu evropske ljevice sve više i sve češće nalaze se i ekološka pitanja, odnosno takozvana zelena agenda. Važnu ulogu pritom igra politička ekologija, pristup usmjeren na klasnu analizu uzroka i posljedica ekoloških promjena. Uključivanjem takvog pristupa, ljevica nadograđuje registar tema kojima se bavi i svoju političku borbu proširuje na dosad zanemarivane probleme i populacije. O odnosu političke ekologije i ljevice, crveno-zelenoj privredi, socijalnoj inkluziji marginaliziranih društvenih grupa, ali i odnosu čovjeka prema drugim živim bićima razgovarali smo s Marijom Jakovljević, sociologinjom iz Beograda.
  • 18. listopada 2018.
    Featured Video Play Icon
    Rast i dominacija – manjkavosti rasprave o (od)rastu
    Današnji svijet uvelike je uvjetovan paradigmom rasta, ali trenutni rast ekonomije, ako i postoji, ne podrazumijeva bolji život za većinu, već njezinu prekarizaciju u ime poboljšanja ekonomskih pokazatelja. Kako je recentna povijest pokazala, ljevica nije uspjela parlamentarnim polugama pokrenuti svjetsku promjenu te kapitalizam stoga i dalje nesmetano tendira prema razvoju autoritarnih politika. U svojem izlaganju, Urlich Brand pokušava otvoriti put analizi društvenih ograničenja koja predstavljaju izazove za teoriju odrasta (degrowth) i još uvijek postojeće mogućnosti emancipatorne reartikulacije demokratskog društva koje će biti kadro zaustaviti ekološku destrukciju.
  • 18. prosinca 2018.
    Featured Video Play Icon
    Različiti putevi prema pravednoj tranziciji u Europi i šire
    Na večernjem panelu trećeg dana ovogodišnje Zelene akademije predstavljeni su različiti ekološki pokreti i struje te njihova postignuća i nedostaci, ali i konvergencije u izgradnji koordiniranijih i konsolidiranijih političkih projekata pravedne ekološke tranzicije. Jagoda Munić (Friends of the Earth Europe), Vincent Liegey (French Degrowth Movement), Ágnes Gagyi (Sveučilište u Göteborgu), Andreas Novy (Institute for Multi-Level Governance and Development, Austrija) i Dirk Holemans (Green European Foundation) govorili su o konceptu dobrog života za sve, nadilaženju sektorskih podjela i eurocentrizma, potencijalima političkog djelovanja izgradnjom kontramoći nacionalnoj državi na municipalnoj razini i ograničenjima takve strategije te paradigmi odrasta. Snimke s ove i proteklih izdanja Zelene akademije potražite na plejlisti.
  • 7. kolovoza 2016.
    Featured Video Play Icon
    Zelena akademija / zimski seminar
    Donosimo snimku jednodnevnog seminara "New Economic Thought, Policies and Practices for Green-Left Alliances" posvećenog promišljanju novih ekonomskih alternativa kao potencijalnih prostora suradnje zelenih i lijevih političkih pokreta širom Europe. Kroz tri panela i dva predavanja više od 60 participanata raspravljalo je o eurocentrizmu, mjerama štednje i demokratizaciji javnih usluga, socijalnoj državi, bezuvjetnom temeljnom dohotku, odrastu, samoupravljanju, zajedničkim dobrima, lijevim političkim snagama na europskoj (polu)periferiji i u Južnoj Americi, pitanju rada i duga, crpljenju prirodnih resursa, epistemičkim zajednicama te civilnom društvu kao ekonomskom subjektu.
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve