Zamršenost oblika nasilja u seriji Baby Reindeer
Baby Reindeer (red. Weronika Tofilska, Josephine Bornebusch, 2024.) jedna je od malobrojnih ekranizacija koja prikazuje iskustvo orodnjenog nasilja koje doživljava muškarac, a pri tome uspijeva izbjeći zamke radikalno-liberalnih feminističkih interpretacija odnosa na temelju roda. Scenarij, nastao na predlošku istoimene autobiografske stand-up monodrame ne zapada u crno-bijelu podjelu na dobre i loše likove, već se probija kroz kompleksnu mrežu orodnjenih i seksualnih iskustava ostavljajući ih zakučastim, dvosmislenima i slojevitima. U svojoj analizi, autorice propituju nekoliko problematskih čvorova koje ova mini-serija otvara: reprezentacija roda i nasilja na temelju roda, biseksualnosti i seksualnosti uopće, fenomen pristanka, te (anti)karceralni okvir politika protiv nasilja.
Muškarca zlostavlja žena. Ona je njegova uhoditeljica (stalkerica). Donny ne utjelovljuje tipičnu mačo-figuru maskuliniteta, nije ni Martha oličenje zla, štaviše prikazana je na momente simpatičnom. On na neki način, barem izvjesno vrijeme, kao da pristaje na odnos sa njom – što dodatno komplikuje tobože prozirnu figuru pristanka (consent) i liberalnu priču o postavljanju granica (setting boundaries). Ovde nije kraj slojevitosti priče. Stvari se u retrospektivnoj naraciji još više usložnjavaju, jer otkrivamo da je Donnyja opetovano silovao drugi muškarac, manipulativni groomer, te da je i na ovo delimično pristajao i vraćao se u stan gde je bio silovan. Otkrivamo i da je u to vrijeme raskinuo vezu sa devojkom u koju je bio zaljubljen ali kojoj nikada nije ispričao šta se dogodilo. Ako ste mislili da je tu kraj haosa, nije: on i dalje živi kod majke bivše djevojke. A majci je poginuo sin i Donnyjev ostanak u toj sobi je na delikatne načine povezan s majčinim gubitkom i izvesnom supstitucijom figure sina. Radi se o muškarcu iz niže klase, došao je iz Škotske u London gde radi kao barmen, i ne može si priuštiti bolje uvjete življenja. Istovremeno, pokušava da se probije na stand-up scenu: nevidljiv je, niko se ne smeje njegovim šalama i, po tim mejnstrim kriterijumima, on je loš komičar. Muškarac koji ga je silovao je televizijski producent, bogat i uticajan, neko ko mu je uzor i ko mu obećava uspeh i slavu, pa je i ta društveno-klasna dinamika moći povezana sa nasiljem. A u sve to upletene su i psihoaktivne supstance. Ni ovo nije sve: usred drame u kojem glavnog lika stalkuje žena, on počinje da dejta drugu ženu, koja mu se veoma sviđa. Njegova stalkerica pak, pored toga što mu je poslala preko 41000 tekstualnih poruka, 350 sati glasovnih poruka, oko 750 tvitova, 106 pisanih stranica sa seksualnim sadržajem te razne čudne poklone, na koncu zlostavlja i njegovu novu devojku, koja je zbog napada nanovo suočena s autotransfobijom te kroz tijek njihova odnosa ponovno ulazi u ormar i daljnju izolaciju. Naposlijetku, nakon ucjena, stalkerka maltretira i njegove roditelje… Sve ovo deluje intenzivno, haotično, neuredno. Neukalupljivo je u idealne konstrukte roda kao i u idealno-tipske figure žrtve i zločinca.
Zanimljivo je da je serija Baby Reindeer, žanrovski hibrid crne komedije, trilera i drame, snimana po istinitim događajima. Glumac (Richard Gadd) koji utjelovljuje glavnog lika, Donnya Dunna, ujedno je autor serije koji je razvio scenarij na temelju svoje istoimene autofikcijske stand up monodrame. Godinama ju je uprizoravao u klubovima i pozorištima. Autor iskustvu nasilja ne pristupa u crno-bijeloj maniri karakterizaciji dobrih i loših likova: narativ serije se probija kroz nedaće ostavljajući ih zakučastim, dvosmislenim, nerazmršenima i slojevitima, baš kako to s ljudskim iskustvima i jeste slučaj. Svakako da bi bilo važno baviti se i samim govorom o nasilju, od problematiziranja ko i u kojem društvenom okviru govori, preko medijske reprezentacije žrtve kroz sočivo voajerskog zadovoljstva do represivnih aspekata kulture samopouzdanja i prinude na neprekidno govorenje (koje nije samo po sebi oslobađajuće). Međutim, ovde ćemo tek dotaći nekoliko problematskih čvorova koje nam se čine važnim za propitivanje, raspravu, pa i politiziranje, a koje je serija Baby Reindeer otvorila, prije svega prikazom realističnosti i složenosti ljudske psihe, i napetim dinamikama ljudskih odnosa.
Fokusirat ćemo se na reprezentaciju roda i nasilja kroz pitanja biseksualnosti i seksualnost uopšte, fenomen pristanka, te (anti)karceralnog okvira politika protiv nasilja. Jer serija, čini se, ne samo da je vrijedna gledanja u estetskom smislu (a zbilja nas je prikovala za ekran, iako je povremeno bilo teško gledati) već nam daje i političnije razrade problema, slojevitije teksture tema i uzdrmava okoštale reprezentacije.
Nijanse roda i orodnjenog nasilja
Donnyjeva stalkerka u seriji je Martha (Jessica Gunning). Već korak dalje od uvreženog prikazivanja orodnjenog nasilja je i to da se pokaže da nisu samo žene te koje doživljavaju ovakav oblik nasilja, da ono nije uvijek vezano uz tzv. toksični maskulinitet, već i za žene, kao i to da zapravo ne postoji savršena žrtva („angelizirana” figura dobra) i savršeni zločinac („demonizirana” figura zla). Za razliku od liberalnih i radikalno feminističkih interpretacija prema kojima su uglavnom muškarci počinioci nasilja i prema kojima nasilje ima neke veze s „muškom moći”, ovde se naznačuje da je stvar složenija: i.) postoje i muška iskustva zlostavljanja; ii.) maskulinitet i feminitet su rodne neizvjesnosti; iii.) ne postoji nasilje koje je samo orodnjeno, a da nije i dio totaliteta društvenih odnosa i različitih opresija, odnosno: osoba koja je doživjela nasilje i osoba koja vrši nasilje ne postoje kao izolirane individualnosti sa svojim patologijama, već postoje istorije, dodiri, prepleti i sudari različitih iskustava, u društvenim odnosima koje nisu samo rodni i koji također određuju oblike nasilja. Donny je, dakle, osoba koja iskušava oblike zlostavljanja, rodnosti i seksualnosti, kroz kompleksne odnose u koje ulazi. U nekoliko navrata on govori kako se oseća kao da mu je oduzeta maskulinost, a znakovita je i scena ‒ u kojoj se otvara roditeljima ‒ kada njegov otac govori da je također doživljavao nasilje, kao dijete, od sveštenika. Krhki maskulinitet, kakav Donny u seriji reprezentuje, naznačava kako rodovi nisu uvijek nešto čvrsto i stabilno, nešto što se jasno može iščitati sa fiksnim karakteristikama. Stereotipna slika roda se ovde narušava i serija pokazuje kako postoje i alternativna orodnjavanja.
Rod je nešto čiji zamišljeni oblik svi manje ili više promašujemo upravo jer ne postoji savršeno ukalupljivanje u idealne identitetske fioke. To čak ni na biološkoj razini ne postoji, jer se radi o spektru, o čitavom nizu kombinacija, pri čemu niko ne dostiže savršeni maskulinitet ili savršeni feminitet. U življenom iskustvu neki se tom normiranom idealu približe više ili ga barem nastoje svim snagama dosegnuti, ali to nikada nije savršena usklađenost. Dok se neki svim silama opiru ukalupljivanju u rodni konstrukt ili ga, koliko god nastojali dosegnuti, u većoj meri promašuju. Tijela se, dakle, ne orodnjavaju prirodno, već su to procesi koji idu kroz društvenu represiju, nametanja, normiranja i sankcije, ali i kroz otpore koje pružaju, kao i kroz interakcije s drugim tijelima. Rod je utoliko iskustvo koje je promenjivo. Opsesija uređivanja i pričvršćivanja složenih iskustava za čvrste pregrade identiteta nivelira i biologiju i psihologiju, kao i društvene totalitete koji omogućuju procese orodnjavanja. Psihoanaliza ukazuje kako u nesvesnom nismo ni muškarci ni žene, već beskrajni prelazi kombinacija, ili čak ništa od toga.1Videti: Jacqueline Rose, On Violence and On Violence Against Women, Farrar, Straus and Giroux, 2021, 1. poglavlje (I AM A KNIFE. Sexual Harassment in Close-up). „For psychoanalysis, sexuality is lawless or it is nothing, not least because of the way it plunges its roots into our unconscious lives, where all sexual certainties come to grief. In the unconscious we are not men or women but always, and in endlessly shifting combinations, neither or both.‟ Umjesto tradicionalnih rodnih identiteta možda je bolje govoriti o društvenim procesima rodnih identifikacija i o rodnim neizvjesnostima.
Serija Baby Reindeer uzdrmava norme maskulinosti, čvrstih binarnosti i cisheteroseksualnosti, dok se Donnyjeva borba s vlastitim doživljajem identiteta i seksualnosti pokazuje kao proces i neizvjesnost. U seriji se također naznačuje da je orodnjeno nasilje dio šireg sklopa odnosa, da ima svoju okolinu i da ima svoju istoriju. Postupak retrospektivnog pričanja pokazuje kako nasilje nikada nije samo nasilje sadašnjeg trenutka, nego da postoji geneza. Ovime se naznačuje pristup traumi koji je psihoanalitički, jer trauma nije patologija već istorija, ima svoju genezu i ukotvljena je u mnogo širi okvir od onog individualnog (zamišljenog sa čvrstim granicama). Postoji istorija nasilja, istorija koja je psihološka, porodična, društvena, isprepletena s različitim opresijama.
Marthino stalkanje je nešto što se ponavlja, jer je ona već bila kažnjavana i to ponašanje ima dužu istoriju. Vidimo da je uhoditeljica osoba koja živi u siromaštvu, u skučenom i neurednom prostoru, vidimo njezinu usamljenost i nemogućnost socijalizacije. Martha živi kroz svoju fantaziju i objekte žudnje, te ima deluziju da su ona i Donny zajedno, ali nije ona sama došla do tih izbora. Donekle se naznačava kako se nasilje nadovezuje na zamršene sklopove nasilja i prinuda: nasilja države, nasilje neoliberalnih politika, nasilja mera štednje, izostanka podrške najbliže okoline itsl. U seriji se, dakle, kroz obris ovog spleta Marthine izoliranosti i siromaštva ocrtava kako nasilje nije samo psihički uslovljeno, već i društveno. Ako se makar nazire da je protagonistkinja bila izolirana i od obitelji i od šire zajednice, onda se ne može olako pretpostaviti da se u stalkanju kao formi nasilja radi o nekoj inherentnoj patologiji, već su psihička ponašanja složenije uslovljena – zanemarenošću od zajednice, siromaštvom… Rodovi, dakle, nisu prikazani kao čvrste i tipične strukture, kao što ni oblici nasilja nisu prikazani kao patologije koje se isključivo vezuju za individue. Autor serije naznačava i da nasilje nikad nije jasno čitljivo kroz formulu „zli počinioc nasilja‒nevina (savršena) žrtva”. Formulaični prikazi dobrog-lošeg su pojednostavljivanja koja više idu u pravcu moraliziranja, osuđivanja i brzih „rešenja”, dok su iskustva nasilja neurednija, neshematična, slojevitija i uvijek utkana u širi društveni okvir.
Prikaz biseksualnosti
Kroz cijeli serijal jasno je naznačen motiv kvirstva i biseksualnosti glavnog lika Donnyja, on je uveden u trenutku kada kroz narativnog pripovjedača dobivamo uvid u komadić njegove prošlosti tj. fazu otkrivanja njegove seksualnosti koja nastupa nakon što biva seksualno zlostavljen od svog „mentora” Darriena. Percepcija njegove seksualnosti se mijenja, otkriva i/ili razvija određene preference konzumiranjem pornografije koja ga u početku zbunjuju i plaše. Kako bi se olakšao ulazak u hook up svijet, uzima supstance da bi smanjio svoje inhibicije (i potencijalno autobifobiju). U stanju drug hazea, preko dejting aplikacije, svako malo pronalazi nove seksualne partnere, neovisno o njihovom rodu ili seksualnosti – pokušava pronaći ono što mu se sviđa, ali njegova je žudnja neutaživa. Kroz proces istraživanja svoje seksualnosti koja je obavezno udružena uz „kemijsko promijenjenu svijest” Donnyjev pohod na binge seks počinje zapadati u samodestruktivni oblik hiperseksualnosti kao oblik preuzimanja agentivnosti (agency) nakon iskustva silovanja2Neki smatraju kako se zbog iskustva silovanja nečija seksualna orijentacija nužno mijenja te da je Donnyjeva biseksualnost zapravo reakcija na traumu. Drugi, pak, tvrde kako sva seksualna iskustva, pa makar ona ne imala pristanak i sigurno mjesto istraživanja, potiču uvide o seksualnoj orijentaciji. Richard Gadd tijekom jednog od svojih stand up nastupa i sam kaže: „Nikad nisam imao homoseksualne osjećaje prije incidenta. Nikad nisam mogao dokučiti jesu li ti osjećaji oduvijek bili u meni pa ih nisam mogao prihvatiti, ili mi jednostavno prije toga ne bi padali na pamet ili ih je incident stvorio, omogućio da ga patologiziram pa sam zbog toga krenuo preispitivati sve o sebi. Svejedno, osjećaji su sada u meni i to je u redu. Prije bih mrzio taj dio sebe.” Vidi više: https://www.youtube.com/watch?v=ryqqeBNgdkY :
„Počeo sam se upuštati u nepromišljeni seks s osobama svih rodova u očajničkoj potrazi za istinom. Stavljao bih se u sjebane situacije, gotovo riskirajući da budem ponovno silovan, u pokušaju da razumijem ono što se dogodilo prvi put. Kao da, ako me tretiraju kao kurvu, možda ću barem odbaciti ideju da je moje tijelo nekako dio mene. (..) Kao, koga briga ako se to dogodilo prije? Sad sam zapeo, okružen pilsner-mizoginistima toliko heteronormativnima da nisam mogao učiniti ništa osim čeznuti za njihovim odobravanjem. (..) Spojevi i veze na desetke. Sve su one počinjale u kaljuži onoga što se dogodilo. Nisam bio zainteresiran za ljubav. Više za nju nisam imao kapaciteta. Samo sam htio da mi ti ljudi pruže jebene odgovore.”3https://scrapsfromtheloft.com/tv-series/baby-reindeer-episode-4-transcript/
Međutim, Donnyjeva internalizirana kvirfobija, sram i borba s toksičnim maskulinitetom najviše počinju izlaziti na površinu kada se zaljubljuje u Teri(Nava Mao), trans ženu koju je upoznao preko dejting aplikacije. Donny, nesiguran u vlastiti identitet i maskulinitet te mučen strahom od društvene osude, odlučuje se za lažno predstavljanje. Na njegov zahtjev, njihovi susreti ostaju skriveni i ograničeni na periferiju grada, simbolički odražavajući njegov osjećaj da bi veza s trans ženom ugrozila već labilnu mačoidnu sliku koju ima o sebi. Strah od gubitka prihvaćanja unutar cisheteronormativnog i patrijarhalnog društva tjera ga na to da veza ostane tajna.
Kat Blaque ovo mjesto prepoznaje kao učestalo u iskustvima mnogih trans žena u dejtanju – mnoge osobe, zbog svojeg vlastitog srama, odnos s trans osobama čuvaju kao tajnu, rezerviranu za tzv. privatne prostore. Istovremeno, trans osobe iscrpljuju ulogu „odskočne daske” svojim seksualnim partnerima_cama kako bi se uhvatili ukoštac s barijerama rodnih i socijalnih normi koje ih pritišću. Blaque smatra da iz iskustva svojih trans partnera_ica tako crpe „hrabrost i motivaciju” u nadilaženju vlastita srama i emocionalnih barijera. Smatra da ovaj asimetrični odnos, u kojem mnoge trans osobe, kao i ostale osobe s nenormativnim tijelima poput Teri, postaju ključni_e akteri_ice u osobnom razvoju svojih partnera, reflektira širi obrazac instrumentalizacije marginaliziranih osoba i njihovih iskustva.
Čini se da je, u svrhu Donnyjeva oslobođenja od okova maskuliniteta i vlastita srama oko seksualnosti, Teri morala izvući deblji kraj – zbog ljubavi i želje da sačuva njihov odnos, bila je prisiljena na emocionalnu žrtvu, pristajući na uvjete koji su narušavali njezinu slobodu time što se ponovno počela sakrivati. Teri je, u njihovoj relaciji, predstavljala katalizator, prijelaznu instancu u Donnyjevu zacjeljivanju traume.4Baby Reindeer Was Groundbreak but INTENSE minutaža: 31:41 – 35:36 Nakon prekida njihove veze, u svom javnom nastupu, koji zbog autentičnosti i iskrenosti kasnije postaje viralan, Donny doživljava katarzu i otvoreno priča o svojoj traumi i o sramu kojeg je osjećao jer je ujedno bio s trans ženom, koja ga je zbog toga na kraju ostavila. Ovakvi nijansirani prikazi odnosa jasno pokazuju na koje sve načine heteronormativni, rodni i ejblistički režimi strukturiraju intimne odnose. Kvir iskustva nisu odcijepljena od dominantne logike širedruštvenih odnosa i konstantno su podvrgavana mehanizmima disciplinovanja tijela, seksualnosti, maskulinosti, femininosti i orodnjavanja, koja oblikuju i ljubavne/intimne odnose, kao i naše žudnje i strahove te razine funkcionalnosti i produktivnosti u vezama.
Također, prikaz kvir seksualnosti u Baby Reindeer-u kroz protagonista Donnyja, hrabro se odmiče od dominantnih narativa o već izlizanim „ispravnim” putanjama razotkrivanja vlastite seksualnosti, pomalo linearnog coming outa, prvim iskustvima koja se ukalupljuju u već zacrtane heteronomativne okvire bez većih prepreka5Biseksualna (ne)reprezentacija u doba gej mejnstriminga, Slobodni Filozofski, listopad 2023. . Ova serija donosi otklon od komodificiranih i simplificiranih reprezentacija kvir iskustava. Biseksualnost u svojoj je srži „definirana neuspjehom jer ne postoje norme kojima se može uspješno prikloniti.”6Isto. Kako onda prikazati biseksualno iskustvo, imajući u vidu da su pan/biseksualne osobe uronjene i u strejt i u kvir kulturu te ne čine homogenu skupinu?
Stvarno življeno iskustvo kvirnosti upravo zbog svoje neodređenosti i teške ukalupljivosti u strogi binaritet ovdje je prikazano kao kaotično, hedonističko istraživanje neutaživih seksualnih afiniteta i praksi. Možda nam ogromna popularnost ove serije govori i o porastu publike mlađih generacija željne sadržaja koje na otvoreniji način propituje spektar seksualnosti i rodnosti. Biseksualnost je u seriji prikazana upravo kao iskustvo prepuno ambivalencija, te u „predivnoj kaotičnosti i iščašenosti”, iako ne do kraja emancipirano, koliko bismo to možda htjeli. Međutim, autor ipak uzima u obzir materijalnost i političnost društvenih odnosa – od rodnih režima, mačističke kulture, izostanka solidarnih zajednica, manjka kolektivizacije traume do pribjegavanja samomedikalizaciji i izoliranosti zbog neučinkovitosti karceralnih institucija.
O pristanku
Brojne su reakcije na problem pristanka u seriji, jer je Donny tobože trebao jasnije, glasnije i valjda entuzijastičnije da kaže DA ili NE u svim situacijama kada se pojavljuje neki oblik nasilja. Ova priča o pristanku proizilazi iz narativa koji se oslanja na određeni model subjektivnosti: subjekt je čvrst, nepokolebljiv, jasan i proziran, zna šta hoće i to jasno izražava. Međutim, asertivna subjektivnost kakvu pretpostavlja kultura pristanka zapravo je liberalna fantazija. Baš kao i model želje koji se misli kao linearan i biologistički intoniran u pretpostavljenom spontanitetu – kao da ljudi jednostavno imaju želju koju doživljavaju kao uzbuđenje i to onda dovodi ili ne dovodi do zadovoljenja. Kao da želja nije društveno uslovljena, stečena, naučena, kao da nije promenljiva, kao da nije određena istorijom i kontekstom, kao da ne nastaje u interakciji, a ne unaprijed, kao da nije mnogo komplikovanija od toga kako to uokvirava liberalni imaginarijum… Pristanak je također mnogo nijansiraniji fenomen od onoga što bučni_e zagovornici_e pristanka (često i entuzijastičnog pristanka) nameću kao ideju nečega čime se ne samo rešava nasilje i postavljaju jasne granice, nego se obezbeđuje i zadovoljstvo. Opsesija pristankom ignoriše odnose moći i zapetljanije kontekste želje, te stavlja preveliki teret na pristanak ‒ zahtevajući od jednog takvog fenomena da reši ono što ne zavisi samo od pristanka i vezujući ga uz režime individualnih kapaciteta. Tako nam kultura pristanka sugeriše da je moguće da se individualnim radom na sebi spreči nasilje, kao da je samo stvar u tome da se jasno izraze želje i čvrsto postave granice. I kao da postoji tako nešto kao jasna želja, i kao da je moguće da uvijek znamo ili treba da znamo šta želimo. Kako tvrdi psihoanalitičarka Katherine Angel:
„Retorika pristanka mnogo duguje kulturi samopouzdanja; previše često govori jezikom ohrabrenja i osnaživanja” […] „gde se slabost ili nesigurnost moraju izbegavati po svaku cenu; gde su samoizražavanje i poza drskog samopouzdanja imperativ, i gde će individualni rad na sebi sprečiti seksualno nasilje.7 Ketrin Ejndžel, Sutra će seks opet biti dobar, Areté, Beograd, 2022, str. 22. i 41.”
Međutim, može se pristati i na nešto što možda i ne želimo ili radije ne bismo bili u blizini toga, ili iz straha od posledica, ili smo naučeni na nešto i nije lako ni odbiti ni pristati… Želja nije jasna, kako to oblikuju brojni narativi psihologije, a seksualno oklevanje i seksualna neizvjesnost ne moraju odmah da znače podređenost. Iz optike psihoanalize, pak, želja ni ne postoji prije interakcije, ona se događa – u svim svojim ambivalencijama – u samom ljubavnom, seksualnom, prijateljskom ili nekom drugom susretu.
Dakle, nemoguće je unapred znati šta želimo, a i ako se čini da znamo i to je kroz različita iskustva promenjivo. Kod Donnyja, seksualna želja je proces koji oblikuju i dobra i loša i brojna druga iskustva, a ne njegovo čvrsto „da‟ ili „ne‟, niti njegovi unaprijed kristalizirani seksualni kriterijumi i preferencije. Donny je okružen mačo muškarcima i, posebno u baru u kojem radi kao šanker, kulturom mačizma. U tom kontekstu, njegova ranjivost i osjećaj neadekvatnosti još više dolaze do izražaja. Martha se pojavljuje u tom okruženju. Ona je figura koja mu vraća samopouzdanje, glorifikuje njegovu maskulinost i na neki način ga podupire u priznavanju identiteta. Zato njegovo pristajanje nije pristanak na nasilje, već se u Donnyjevom i Marthinom odnosu razvijaju isprepleteni osjećaji. On čak i voli njenu iščašenost, u njihovom odnosu postoje i obostrane simpatije i nije sve stvar manipulacija. Martha je u tom smislu Donnyjeva podrška u nastojanju da potvrdi svoju heteroseksualnu muškost. Zlostavljanje od strane muškarca također nije prikazano jednoznačno, jer Donny nije ideal-tipska žrtva, koja ne daje pristanak i ne odlazi odmah zločin prijaviti policiji, već se vraća, štaviše nekoliko puta, u Darrienov stan. Čak je i u tom odnosu bilo dobrih elemenata, jer je Darrien bio njegov uzor, neko kome se divio i od koga je učio, sa kim se zabavljao. Melanž ovih osećanja jeste jedno zbrkano klupko koje se pojavljuje iz odnosa, a ne kao unaprijed formirane želje i kriterijumi individua koje jasno znaju šta hoće, koga i kako će da vole i(li) seksaju, na šta pristaju ili ne pristaju. Seksualnost uglavnom i jeste disruptivna i ekscesivna realnost, i teško da se ona može prikazati kao nekva uredna tipologija preferencija. U tom smislu, ova serija više ispostavlja psihoanalitičku nego liberalnu optiku.
Šta tačno Donny želi i na šta pristaje nije tako lako pretpostaviti na osnovu čitljivosti tjelesnih ili psihičkih znakova: njegove želje, pristajanja, nepristajanja i oklevanja su itekako određeni kontekstom. U seriji je naznačeno da postoji istorijska razina oblikovanja želje, seksualnosti, pristajanja na nasilje i čini se da to dovodi u pitanje opsesiju usmeravanja forenzičke i detektivske pažnje na jasna izražavanja želje i pristanka, te na čvrsto postavljanje granica. Već smo naznačile da liberalne fantazmagorije o zahtevu za pristankom idu u pravcu individualizacije i u pogledu adresiranja nasilja bi zapravo mogle biti i opasne. Te ideje onda označavaju individuu krivom i(li) odgovornom za upravljanje rizikom od nasilja, što čak može ići u pravcu narativa: da samo nije nosila tako provokativnu odeću, ne bi joj se to dogodilo… Na istom tragu: da je samo Donny jasno rekao ne, odlučno postavio granice i odjebao i Marthu i Darriena, ne bi se ništa loše dogodilo… Prema ovakvim idejnim okvirima, individue koje doživljavaju nasilje su najvećim dijelom same krive što se nasilje dogodilo, i te individue su mišljene kao čvrste subjektivnosti sa aparatom želja koji bi trebalo da im je apsolutno samoproziran. Znamo da to jeste optika brojnih psihologija. Iz ugla psihoanalize, pak, mogle bismo se složiti sa zaključkom koji daje Angel o tome kako „fantazija o potpunoj autonomiji i potpunom poznavanju sebe nije samo fantazija već je i noćna mora”8 Isto, str. 116..
U ovoj kritici pristanka se ne radi o odbacivanju već o preispitivanju granica ideje pristanka. To ne znači da je pristanak nevažan, on jeste nekakav minimum priznavanja i poštovanja seksualne autonomije (što je posebno važno u sferi seks rada), to samo znači da preveliko stavljanje (etičkog, političkog itd.) tereta na figuru pristanka zanemaruje to da pristanak ima ograničenu nadležnost, da pojedinci nemaju jednaku moć u odnosima, da pristanak nije isto što i seksualna želja i(li) uživanje, te da pored pristanka postoje i razgovor, uzajamno istraživanje, radoznalost, izazov, neizvesnost, ambivalencije, zamršenosti… Serija Baby Reindeer ide u boljem pravcu jer ne insistira na problematično preuveličanoj snazi figure čvrstog, jasnog i entuzijastičnog pristanka, otvarajući prostor za ranjivost kao realnost za koju ne treba okrivljavati.
Karceralni okvir
Politike sprečavanja i kažnjavanja nasilja u okvirima karceralnog i pravnog sistema, sa svim njegovim državnim i drugim pipcima, i dalje su dominantne politike protiv orodnjenog i drugih oblika nasilja. Kao da je izvan ideje retributivne pravde ‒ koja je utkana u represivne državne režime zaštite i sigurnosti ‒ nemoguće zamisliti drugačije koncepte pravde, one koji bi se organizirali „odozdo‟, koji bi omogućili zajednicama da se samoorganiziraju kroz pravednije logike zaštite i kolektivne sigurnosti, istinski obnavljajući zajedništvo, popravljajući i predupređujući štete i povrede9Na tom tragu se umjesto retributivne pravde, koja je zasnovana na kažnjavanju i represiji, u antikarceralnim i abolicionističkim feminizmima govori o restorativnoj pravdi (koja je obnavljajuća) i transformativnoj pravdi (koja menja i gradi pravednije zajednice koje će i predupređivati nasilje). „Dok se retributivna pravda prije svega usredsređuje na kažnjavanje počinitelja, restorativna pravda iziskuje okupljanje svih strana koje su pogođene nanetom štetom, te kolektivno odlučivanje kako da se šteta popravi, a poverenje i osjećaj zajedništva ponovno uspostave. (…) Transformativna pravda ide još dalje i podrazumijeva političko organiziranje: pored traženja odgovora na štetu koji neće stvoriti još štete, te koji se neće oslanjati na postojeće državne strukture (policijske, imigracione, carinske, zatvorske, krivično-pravne, hraniteljske i druge režime), transformativna pravda nastoji da neguje sve što aktivno sprečava nasilje (poput sigurnosti, odgovornosti, isceljenja, pravičnosti, povezivanja, transparentnosti…) sve dok ove prakse ne postanu konstitutivni dio izgradnje i odgovornosti zajednice.‟ Maja Solar, MeToo u popkulturnim reprezentacijama: lično bez politike, Slobodni Filozofski 2021. . Zakonske mere protiv nasilja unutar karceralnog okvira se pak oslanjaju na represivni aparat koji proizvodi nasilje, stoga još više zakonskih restrikcija i kazni, još više policije i još više zatvaranja zbog orodnjenih oblika nasilja nastavljaju da perpetuiraju nasilje. Nasilje države, policije, sudstva, kontrolnih punktova, azilskih, migrantskih i carinskih režima uvezani su sa klasnom dominacijom i eksploatacijom, rasizmom, prinudama, normiranjima i nadziranjem roda (gender policing) te orodnjenim oblicima nasilja10 O neraskidivoj povezanosti orodnjenih oblika nasilja sa svim drugim oblicima nasilja u kapitalizmu videti: Maja Solar, Karolina Hrga, Gendered Violence as an Inextricable Thread of Capitalism, Monthly Review 2023. , o čemu abolicionističke, dekolonijalne, dekarceralne, antikarceralne, marksističke i slične teorijsko-političke optike polažu račun11Primera radi, videti: Angela Y. Davis, Are prisons Obsolete?, Seven Stories Press, New York, 2003. i Françoise Vergès, A Feminist Theory of Violence A Decolonial Perspective, Pluto Press, 2022.. Nasilje države i karceralnog sistema sve strukturne elemente nasilja, pak, odvezuje te nasilje na temelju roda adresira u individualnom okviru. Orodnjeno nasilje se individualizira kako bi se još više i još lakše kriminaliziralo. Kao što se i pobune individualizuju da bi se kriminalizovale… Snaga je, dakle, u zajednicama, u kolektivnom odupiranju red-i-zakon (law and order) režimima i politikama sekuritarizma, te vraćanju moći zaštite i sigurnosti u naše ruke.
Okvir „rešenja‟ orodnjenog nasilja u seriji Baby Reindeer, međutim, ostaje karceralni. Zločini se prijavljuju policiji, pravna i policijska „zaštita‟ je ono što se podrazumeva i jedino nameće kao izlaz iz košmara nasilja. Ipak, serija u ovom pogledu makar daje obris jalovosti karceralnog okvira koji tobože štiti i sprečava nasilje. Prvi aspekt ove naznake se odnosi na prikazivanje seksističkih dimenzija policije, drugi aspekt se odnosi na reprezentaciju toga da zatvorska i slična kazna ipak ništa ne popravlja.
Još u prvoj epizodi gledamo scenu prijavljivanja zločina policiji, nakon pola godine odvijanja zlostavljanja. Donny prijavljuje Marthino stalkanje i uznemiravanje (ne seksualno nasilje koje je počinio Darrien), i već se kroz policijska pitanja vidi da mu oni ne veruju i da im je maltene nezamislivo da žena može zlostavljati muškarca. Pred kraj serije se razotkriva zašto je Donnyiju toliko dugo trebalo da prijavi zločin i zašto mu je teško percipirati Marthin zločin kao zločin naspram zločina koji je opetovano doživljavao od strane Darriena. Na neki način mu se činilo da ako taj zločin nije prijavio, onda nema smisla prijaviti ni ovaj drugi. Iskustvo zlostavljanja muškarca je u postojećim rodnim režimima marginalizirano. Ovde je prikazano, dakle, kako sistem prijave zločina minimalizira potencijalnu opasnost koja dolazi od strane žene prema muškarcu. U nekom drugom kontekstu bi se isto tako jasno moglo videti kakve uloge u prijavljivanjima igraju rasizam, klasna dominacija, etnicizam, nacionalizam ejblizam, bifobija, homofobija, transfobija itd, a sve to nema veze samo sa stereotipnim predstavama policajaca već sa strukturnim elementima celokupnog sistema. Ovde je ipak naznačeno da policija nije nikakva neutralna zona koja tobože sve tretira jednako.
Drugi aspekt karceralnog okvira koji prikazuje njegovu jalovost tiče se narativa prema kojem je Martha već bila u zatvoru i odradila svoju kaznu. Kažnjavanje, dakle, nije pomoglo. Nakon Donnyjeve prijave i javnog istupa je dobila još 9 mjeseci zatvora i 5 godina zabrane prilaska/kontakta (restraining order). Gledatelji se mogu pitati ima li to uopšte ikakvog smisla, ako znamo da se nakon odrađivanja prve kazne gotovo ništa nije promenilo. I time se pokazuje kako zatvaranje zapravo ništa suštinski ne rešava: po svim zvaničnim statistikama, sve učestalija, pa i masovna zatvaranja (mass incarceration), ne umanjuju zločine niti bilo koji oblik nasilja. Prijava je sve više, kažnjavanja je sve više, zatvaranja je sve više. Ali i nasilja je sve više. Ovo ne znači da bi neke druge, slične institucije bile bolje rešenje od zatvora, primjerice psihijatrijske ustanove, jer su one gotovo po istom modelu ustanovljene i perpetuiraju slične hijerarhije, prinude i normiranja uz dodatne prisile medikalizacije12 Antikarceralne politike se zapravo odnose na sve represivne institucije. „ (…) Postoji mnogo toga što možemo naučiti o potencijalu ukidanja zatvora i politikama dekarceracije (decarceration) ‒ baš kao i o mogućnostima demontaže zatvorsko-industrijskog kompleksa ‒ pomnim promatranjem deinstitucionalizacije azila i psihijatrijskih institucija‟. Angela Davis, Sloboda je stalna borba. Ferguson, Palestina i temelji pokreta. Bijeli Val, Zagreb, 2024, str. 106. O medicinskim institucijama koje su, recimo, namenjene seksualnim prestupnicima (sex offenders), koji se tretiraju kao „hospitalizovani zatvorenici‟ (hosprisoners) i umjesto kroz psihoterepije prolaze kroz pakao kompulzivnih, moralističkih i kaznenih praksi, videti u: Levine Judith and Meiners R. Erica, The Feminist and the Sex Offender. Confronting Sexual Harm, Ending State Violence. London, New York: Verso, 2020. . U zatvorima, azilima, kaznenim, maloljetničkim, mentalnim i sličnim institucijama, nasilje nastavlja da se reprodukuje i potpiruje. Jalovost kažnjavanja u karceralnim okvirima u seriji se vidi i kroz to što ni Marthi ni Donnyju nije bilo bolje nakon persuade. On je prolazio kroz mukotrpni proces dokazivanja, preslušavao je sve glasovne poruke i to ga je retraumatiziralo i bacilo u maniju iz koje nikako nije mogao nastaviti život, niti naći neki mir s novostečenim priznanjem u stand up svijetu. Serija Baby Reindeer dotiče neprilike kaznenog sistema, ali ih ipak dublje ne adresira. Akcenat je i dalje na psihologizaciji, na isticanju individualnih osećaja i iskustava, a ne na političkim ljuskama različitih oblika nasilja. To je ono što nedostaje.
***
Ovde smo se ponajviše bavile reprezentacijom roda i oblika orodnjenog nasilja, biseksualnosti, fenomena pristanka te (anti)karceralnog okvira politika protiv nasilja u seriji Baby Reindeer. Ono o čemu nismo toliko govorile jeste sami govor ili, možda bolje reći bujica govora o seksualnom i drugim oblicima nasilja. Naznačile smo kako sâm govor ‒ pa i govor o nasilju ‒ osobito preko medijske reprezentacije žrtvi kroz sočivo voajerskog zadovoljstva do represivnih aspekata kulture samopouzdanja i prinuda na neprekidno govorenje, nije sam po sebi oslobađajući. Na tragu Fukoa koji je istraživao govor o seksualnosti i u viktorijansko doba, te zaključio kako ni govor nije nužno oslobađajući niti ćutanje nužno represivno, možemo se zapitati i zašto danas postoji toliki pritisak da se govori ne samo o seksu nego i o seksualnom nasilju, kao i o traumi. I koliko god da je značajno videti prikaz maskulinog iskustva seksualnog nasilja u patrijarhalnim i heteronormativnim okvirima, pitamo se je li dovoljno uzglobiti govor o traumi na takav način da on opet ostaje individualistički („hrabri‟ čin proboja individua) ili želimo nešto drugačije. Neka zaključak ostane otvoren: individualno profitiranje govorom o traumi koji je utkan u kulturu samopouzdanja, te podsticanje individualne moći i asertivnosti, nije i nikada neće biti kolektivizacija traumatičnih iskustava i opresija, te ukidanje svih poluga moći, nejednakosti i potčinjavanja koje nasilje perpetuiraju. Govoriti javno, otvoreno i samopouzdano nije moguće svakome jer, recimo, mnogi bi zbog toga dobili otkaz ili bili deportovani odakle su pobegli… Stoga bi valjalo propitati da li želimo politiku govora o traumi i drugim povredama koja još više podebljava auru herojstva onih koji govore ili želimo da menjamo sistemski preplet nasilja svih boja u zajednicama, bez isticanja „hrabrih‟ individua.
Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2024. godini.
