Vir Lev
9. rujna 2023.
Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma
Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
Prošle je godine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba usvojen Program za mlade od 2022. do 2025. godine. Kao jedan od izazova s područja zdravlja i zdravstvene zaštite mladih (Cilj 4) te osiguravanja jednakog pristupa zdravstvenim uslugama cjelokupnoj populaciji mladih, a posebno osjetljivim skupinama (Mjera 10), pod točkom IV. detektiran je problem menstrualnog siromaštva, te je pritom upotrebljena sintagma „osobe koje menstruiraju“. HDZ-ov Mislav Herman, jedan od potpredsjednika skupštine, po struci ginekolog, komentirao je da je navedena konstrukcija „vrlo nespretn[a] i vrlo moguće i uvredljiv[a] za određeni dio naših građanki“.
Iste godine, nešto južnije, moju je drugaricu, kratkokosu cis lezbijku, neznanka u ženskome toaletu na Filozofskom fakultetu informirala: „Ovo ti je ženski WC.“
U veljači 2021. godine, u centru istoga grada, dvojica mladića najprije su na ženu koja je na tramvajskoj stanici stajala sa svojim partnerom sasuli salvu homofobnih uvreda, a potom je gurnuli pod tramvaj, operirajući pod pretpostavkom da je muškarac, te da se radi o istospolnome paru.
⚧
Senzacionalistički i dezinformirajući narativi o trans osobama svakako nisu nova pojava, kako u globalnom, tako i u lokalnom kontekstu, no posljednjih je godina naprosto nemoguće uteći bujici transantagonističkih medijskih napisa, koja je svojevrsni odgovor na pomake koji se odvijaju na planu trans vidljivosti, ako već ne i pune uključenosti u društvo.
Ovakav primjer javne hajke, iliti stohastičkog terorizma, koji se sve intenzivnije pretače u legislativnu sferu i ponovnu institucionalnu nulifikaciju trans osoba, logičan je nastavak dugotrajne ofenzive na svako odstupanje od rodnoga normativa, u što je uključeno i „pravilno“ performiranje binarnih rodnih uloga. Stoga i ne čudi da se nastavlja s dokidanjem reproduktivnih prava, te da se paralelno s time erodiraju i ranije stečena prava lezbijki i gejeva.
Razmotrimo li je s obzirom na koncept pomicanja tzv. Overtonova prozora[1], čak i ako je borba za trans prava u međuvremenu postala zamislivom, u javnome se mnijenju i dalje doima radikalnom. Međutim, racionalizacije kojima ju se fanatično pokušava držati van tog okvira, zrcale načine na koje je ultrakonzervativna desnica povijesno već utišavala, primjerice, borbu za emancipaciju seksualnih manjina.
Posegnemo li, zajedno s Williamom Eskridgeom, profesorom s Pravnoga fakulteta Sveučilišta Yale, za usporedbama na ovome tragu, iduće tri ideje koje dolaze u paketu s homofobijom, pronaći ćemo i u podlozi transfobije (što daje povoda i da ih se obje podvede pod zajednički termin kvirfobije):
1) režim ormara – do određene mjere čak i u najkonzervativnijoj svijesti postoji ideja o tome da seksualna orijentacija i rodni identitet nisu stvar izbora, no izlazak iz ormara markira se kao opcionalan, tj. nepoželjan; jedan od osnovnih ciljeva kvirfobije jest gurnuti kvir osobe, osobito kvir mlade, natrag u ormar;
2) gađenje – kvirfobija bodri osjećaj gađenja u kvirfoba, npr. ako ste uvjereni da je jedini boguugodan vid spolnih odnosa penilno-vaginalni seks sa svrhom prokreacije, pomisao na kvir seks u vas će po svoj prilici izazvati gađenje;
3) roditeljska anksioznost – desne politike rado potpiruju zabrinutost i strah roditelja da gube kontrolu nad svojom djecom, uz obećanje da će im država pomoći kontrolirati njihovu implicitnu pobunu.
Julia Serano, transfeministička autorica, razvila je, pak, analitički okvir u kojemu razlikuje tradicionalni od opozicijskog seksizma. U temeljima tradicionalnoga seksizma stoji uvjerenje da je maskulinitet superioran feminitetu, što pomaže razumjeti historijsku opresiju potonjeg. Opozicijski seksizam nasilje je koje se uspostavlja kako bi se održala ideja da su maskulinitet i feminitet dvije krute, međusobno isključive, ontološki odvojene kategorije. Naravno, postojanje osoba koje nisu cisrodne i endospolne dokazuje krhkost nametnutoga binarizma.
Budući da se opozicijski i tradicionalni seksizam međusobno podupiru i isprepliću, zaključuje filozofkinja i kvir marksistkinja Holly Lewis, transmizoginija je nešto što zahvaća sve žene, uključujući i cis žene. Isto tako, opozicijski seksizam zahvaća sve žene, uključujući i trans žene. Iz ženskoga će toaleta biti izbačena i cis žena koja se naizgled ne uklapa u gabarite socijalizirane i afirmirane femininosti. U takvome će svijetu cis muškarci (pod više-manje latentnom strukturnom prijetnjom nasilja) kontinuirano i opetovano morati dokazivati da nisu trans, da nisu gej, da nisu žene, te i sami perpetuirati nasilje nad onima koji to jesu.
Lewis podsjeća na razliku između spola i roda kod Judith Butler, koja je korisna kako bi se razumjelo da je ideja roda uspostavljena ne bi li se spol činio kao nešto realno, nekonstruirano. Shodno tome, tijelo i njegova tzv. spolnost esencijaliziraju se kao nešto konkretno, zadano, nepromjenjivo, prirodno, onkraj kulture, unatoč tome što je ta postojanost posve iluzorna: „Ljudi su materijalna bića koja žive u materijalnom svijetu, koji je utemeljen na materijalnim društvenim odnosima.“
Naime, rod je vrlo materijalna kategorija, u koju su dominantno upisane konzervativne vrijednosti, i koja je u kapitalističkim uređenjima kroz povijest na specifične načine u službi kapitala. Između ostalog, mjesto koje zauzimamo s obzirom na domenu socijalne reprodukcije po svoj će prilici biti preoznačeno i socijalizirano rodom i rodnim odnosima (koji su uvezani i s rasnim, etničkim, ejblističkim i drugim disciplinarnim režimima u kapitalizmu), uspostavljajući time i jasne odnose dominacije i podređenosti. Rastuće transfobno nasilje stoga je duboko situirano u rodnim režimima koji se svakodnevno proizvode i reproduciraju, a čiji su korijeni uvezani i u rodno uvjetovano nasilje, koje se mejnstrimu primarno prezentira kao nasilje nad cis ženama.
⚧
Rezultati ovog globalnog kulturnog rata posve su očekivani: uočava se porast govora mržnje, transfobnog nasilja, kao i dramatično narušavanje mentalnog zdravlja trans osoba (kako odraslih, tako i trans djece).
Uostalom, argument „djeca su naše najveće blago“ (znači li to da ih treba duboko zakopati?) pokazao se višestruko primjenjivim. Nadine Smith, izvršna direktorica organizacije Equality Florida, koja se bori protiv diskriminacije LGBTQ osoba, ukazala je na izravnu poveznicu između fokusa koji desnica stavlja na tobože nepopravljivu štetu „transovanja djece“ i naglaska koji postavlja na druga pitanja kojih se poduhvaća u ime „roditeljskih prava“ i zaštite dječje fragilnosti – primjerice, zabranu knjiga i nastavnih kurikula koji podučavaju o rasizmu, a manevar je prilično učinkovito oproban i u slučaju pitanja sudjelovanja trans djece u školskim sportskim natjecanjima). Nedovoljno davno da se toga ne bismo sjećali, prije epidemije transovanja, tobože su im prijetili gej zlostavljači u ruhu prosvjetara. Osim što je ovaj urbani mit postao inkluzivan i za rodne manjine, narativ i dalje perzistira u izvornoj inačici.
Ovo je posebno poražavajuće uzmemo li u obzir da se, kao što je slučaj i s mnogim drugim moralnim panikama, instrumentaliziraju upravo djeca, sada pod ugrozom „rodne ideologije“, u konzervativnoj percepciji: „tajn[og] program[a] radikalnih feministkinja i LGBT aktivista koji žele uništiti svijet kakav poznajemo – majčinstvo, očinstvo, obitelj, našu djecu“ odnosno „neokolonijaln[og] projekt[a] u kojem će dekadentni Zapad nametnuti svoje rodne zablude ostatku svijeta“. Primjerima ovakve retorike mogli smo početkom godine svjedočiti u Saboru, na zajedničkoj tematskoj sjednici Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku te Odbora za politiku, mlade i sport, pod nazivom „Porast broja transrodne djece i mladih ljudi u Republici Hrvatskoj: Mogući uzroci i kliničke posljedice“.
Međutim, koliko je smisleno nazivati to kulturnim ratovima, kada je toliko toga materijalnog u igri, osobito za trans osobe i druge skupine koje se nađu na udaru konzervativnih ideologija kojima razne političke opcije konsolidiraju svoje baze? Peter Shamshiri, odvjetnik i suvoditelj podcastâ If Books Could Kill i 5-4 (koji prati rad Vrhovnog suda SAD-a), u analizi reakcionarnog bijesa usmjerenog prema pinkwashingu Targeta i Bud Lighta podsjeća na neprestanu potrebu historizacije vlastitog aktivističkog i političkog djelovanja:
„U vakuumu ne bismo uopće trebali mariti za ove prazne geste, no nismo u vakuumu. Ovo je proizvod reakcionarnog pokreta u uzletu, koji je sve više mrzilački, sve agresivniji, sve nasilniji. Činjenica da su se korporacije u nekima od ovih slučajeva tako brzo povukle podsjetnik je da će te institucije, koje se već deceniju pretvaraju da stoje uz LGBT zajednicu, vrlo spremno stati na stranu fašista kada zagusti. (…) Zanimljivo je kako proponenti ovakvih konzervativnih taktika kauzalnost shvaćaju naopako: korporativni pride estetski je rezultat društva koje u većoj mjeri prihvaća LGBT osobe.
Konzervativci su izgubili bitku oko opće društvene tolerancije LGBT osoba, ili barem LGB osoba, a sada se obrušavaju na estetske izdanke te društvene tolerancije. (…) [U] određenom pogledu, desničari ne prave razliku između estetike i materijalne politike, jer je njihova politika toliko estetizirana da ne žele ništa drugo doli osjećati se kao da su čvrsto zauzeli vrh društvene hijerarhije. Walter Benjamin prozvao je fašizam estetizacijom politike. Fašističkoj javnosti omogućava se da kanalizirano izražava frustracije, no od toga neće imati nikakve materijalne političke koristi.
Dakle, za LGBT osobe ovo je materijalna borba, jer ne možete odvojiti dramu koja se podigla oko Bud Lighta ili Targeta od, primjerice, prijedloga anti-trans zakona u zakonodavnim tijelima pojedinih saveznih država. No, za konzervativce je to čista estetika.“
Budući da tobože potenciraju sučeljavanje kulturnih vrijednosti, zakrivajući iza njih materijalne dimenzije življenih iskustava, zapravo se radi o (kulturno-)materijalističkim ratovima[2]. Nigdje to nije toliko plastično razvidno kao kada se trans osobe, pijuni ovog nazovi-kulturnog pitanja pojave u čekaonici (javno)zdravstvene ustanove:
Robertu Eadsu, trans muškarcu iz američke savezne države Georgia, 1996. godine dijagnosticiran je rak jajnika. Nitko od dvadesetak stručnjaka kojima se obratio nije ga htio liječiti iz straha da bi im to moglo ugroziti karijeru, a jedan od liječnika rekao je Eadsu da bi ga dijagnoza raka jajnika trebala suočiti s činjenicom da nije pravi muškarac. Iduće je godine karcinom metastazirao do neizlječivosti, a Robert Eads preminuo je dvije godine kasnije.
Kada je Jay Kallio, trans aktivist za prava LGBTQ+ osoba, napipao kvržicu u dojci, obavio je mamografiju, a potom i biopsiju. S obzirom na to da mu se iz bolnice tjednima nitko nije javio s rezultatima, Kallio je pretpostavio kako nema razloga za brigu. Međutim, liječnica koja je napravila biopsiju tkiva odlučila je telefonskim putem provjeriti kako se nosi s dijagnozom raka dojke. Tek je tada Kallio doznao ne samo da ima karcinom, već i da mu je hitno potrebno liječenje. Liječnik zadužen za njegov slučaj, veliki donor izbornih kampanja anti-gej političara, javio mu se tek kada je Kallio odlučio prijeći kod drugoga specijalista: „Vaš transrodni status veliki mi je problem. (…) Isprva sam vas namjeravao poslati psihijatru.“ Kallio je tako, umjesto gornje operacije (koju si nikada nije mogao priuštiti) na koncu bio primoran na dvostruku mastektomiju zbog uznapredovalog karcinoma dojke.
Alex Diego, trans Rom, 2021. godine potražio je hitnu pomoć u jednoj od zagrebačkih bolnica, zbog boli uzrokovane bubrežnim kamencima. Odbili su ga pregledati jer je na njegovoj osobnoj iskaznici stajalo njegovo staro ime i oznaka spola, zaključivši kako je dokumente vjerojatno nekome ukrao.
Ovakvi i slični primjeri nalaze se u istom registru kao ono što nam je poznato kao sindrom transrodne slomljene ruke (Transgender Broken Arm Syndrome) fenomen pri kojemu zdravstveni_e radnici_ce bilo koji zdravstveni problem trans pacijenata_ica povezuju s njihovom transrodnošću i/ili medicinskom tranzicijom, neovisno o tome radi li se o slomljenoj ruci ili bubrežnim kamencima.
Mary Kelly Persyn, odvjetnica i aktivistkinja za ljudska prava, podcrtava pertinentnost trans identiteta i njihove uloge u ostvarivanju temeljnih prava te institucionalnog namirivanja životnih, materijalnih potreba.
„Transrodna osoba koja živi u saveznoj državi u kojoj korištenje zahoda koji odgovara njenom identitetu može biti kazneno djelo, ne može sudjelovati u javnom životu na siguran način. Odraslom transrodnom muškarcu koji je zakonski primoran identificirati se sa spolom na svome rodnom listu uskraćeno je autentično pravno postojanje. Transrodnoj osobi koja ne može legalno pristupiti odgovarajućoj zdravstvenoj njezi, ili koja je izuzeta iz započetog zdravstvenog postupka, uskraćen je pristup suštinski neophodnoj zdravstvenoj njezi, ni zbog čega drugoga nego animoziteta.“
⚧
Najrenomiraniji primjer pogubnog utjecaja kampanja mržnje i huškanja na živote kvir osoba, povijesni je napad na gej prava u koji je (pod krilaticom „Save Our Children“) 1977. krenula ultrakonzervativna aktivistkinja, pjevačica i majka Anita Bryant, četiri godine prije nego što će američki Centar za sprečavanje i kontrolu bolesti javnosti obznaniti da upravo oni od kojih djecu valja spašavati u tom trenutku umiru od neke nove, baš njima specifične bolesti.
Valja naglasiti da Bryant (koja je poslužila i kao simboličko mjesto konsolidacije gej pokreta) nije bila posve inovativna u svojoj strategiji (pedesetih je, primjerice, Floridom žarila i palila tzv. Johnsova komisija, koja se isprva namjerila na pokret za desegregaciju, potom na komuniste, a tek kada su prijašnji naumi propali, usmjerila fokus na kvir osobe u prosvjeti), ali njoj imamo zahvaliti na populariziranju ideoloških tropa i retoričkih bravura koje odjekuju i u današnjim naporima konzervativaca kojima su na nišanu prvenstveno rodne manjine.
Manjku progresivne artikulacije na ovom polju povijesno je svakako kumovao i aktivistički fokus Pokreta za gej i lezbijska prava, koji je pod pritiskom pandemije AIDS-a premješten na legalno priznanje istospolnih zajednica. Na taj način skrajnuti su problemi onih čiju materijalnu egzistenciju nije moguće uklopiti u okvire heteropatrijarhalnog društva.
Ljubav je ljubav, lezbijka je žena, gej muškarac je muškarac, no sva ostala iskustva koja ispadaju iz ovakvog homonormativnog okvira, ostavljena su na udaru istovjetnih moralnih progona od kakvih su se lezbijke i gejevi pokušali (uvjetno, kompromisno, i s neizvjesnim rokom trajanja) zaštititi pod okriljem (uglavnom građanskog) braka. Iz ove ispočetka pragmatične strategije, impulsi su išli i prema još konzervativnijem terenu homonacionalizma, ahistorijski braneći tobože inherentnu toleranciju vlastite nacionalne kulture.
Istovremeno, kojekakve LGB alijanse saveznike nalaze u redovima samoprozvanog rodno-kritičnog pokreta, te sukladno drugim konzervativnim silnicama unutar LGB (ali i T, o čemu više u nastavku temata) pokreta opozicijsko-seksistički čuvaju granice spolne binarnosti i pristaju tek na kombinatoriku partnera koji se čitko uklapaju u jedan ili drugi spol.
U vrijeme najvećih ekonomskih i drugih globalnih kriza, jača i konzervativizam koji brani bedeme heteronormativne obitelji, koja kao socijalno-reproduktivna jedinica osigurava besplatnu proizvodnju viška vrijednosti kroz nove generacije discipliniranih radnika i radnica, čija se socijalizacija vrši u jasnom uspostavljenom binarnom ključu. Taj binarni ključ duboko je biologiziran i esencijaliziran te se prevodi i transponira u druge segmente naših života u kapitalizmu, kao što su to orodnjena tržišta rada, na kojima se nenormativna tijela pretvaraju u trajni višak radne snage, žene plaćaju manje od muškaraca itd.
⚧
Što da se onda odgovori onima s početka priče, koji love na ideju da se uključivijim jezikom u socijalnoj mjeri adresiranja menstrualnog siromaštva brišu žene[3], kao da nije obvidno da niti sve žene menstruiraju, niti su svi_e koji_e menstruiraju žene?
Budući da žena i osoba koja menstruira nisu istoznačnice, trebalo bi biti jasno da namjera nije svesti ili esencijalizirati (cis) žene na njihov reproduktivni sustav (praksa kojom ni same trans osobe, iz jasnih razloga, nisu oduševljene) ili ih primoravati da u govoru o sebi koriste nazivlje koje im ne dolazi prirodno. Pojmovi „osobe koje rađaju“ ili „osobe koje menstruiraju“ itd. koriste se kao nadređeni pojmovi kojima se obuhvaćaju sve osobe s navedenim tjelesnim parametrima odnosno kapacitetima. Riječ je naprosto o uključivanju onih koje_i ostaju neimenovane_i, a stoga i izostavljene_i te prepuštene_i neizvjesnosti te zdravstvenim posljedicama institucionalne vjetrometine u slučajevima kada se određeno tjelesno ili zdravstveno stanje i pripadajuće im higijenske odnosno medicinske mjere pripisuju i uvjetuju slovom alfabeta koje na osobnoj iskaznici iz nekoga razloga određuje vaš spol/rod.
Nitko nije na gubitku preciziramo li da je neka bolest specifična za određeni dio anatomije, te se stoga relevantne mjere zdravstvene zaštite odnose na sve koji_e ga posjeduju. Vratimo li se na primjer Roberta Eadsa, nije teško zamisliti da bi do zdravstvene njege došao lakše, prije, ako ne i na vrijeme, da karcinom jajnika nije podveden pod nazivnik „ženskih bolesti“.
Nakon što se u idućem dijelu temata osvrnem na još neke od uvriježenih retoričkih trikova, oprobanih na drugim subalternima prije negoli su trans osobe ovako agresivno došle na tapetu, otvorit ću temu trans genocida, za koji je moralna panika stvorila savršene uvjete.
Zasad vas ostavljam sa Shon Faye i nagovorom na čitanje njezine Transgender Issue: An Argument for Justice (2021):
Potpuna autonomija nad našim tijelima, besplatna i univerzalna zdravstvena skrb, pristupačno stanovanje za sve, moć u rukama onih koji obavljaju rad, a ne nekolicine privilegiranih koji izvlače profit iz našeg krajnje nepravednog sustava, seksualna sloboda (uključujući slobodu od seksualnog nasilja) i svijet bez masovnog zatvaranja ljudskih bića ključni su sastojci u izgradnji društva u kojem se trans osobe više neće zlostavljati, maltretirati ili podvrgavati nasilju. Takve bi sistemske promjene naročito koristile i svima drugima koji su potisnuti na margine društva, kako u Ujedinjenom Kraljevstvu, tako i diljem svijeta. Zahtjev za istinskim trans oslobođenjem odjekuje i preklapa se sa zahtjevima radnika_ca, socijalista_kinja, feminista_kinja, antirasista_kinja i kvir osoba. Ovo su radikalni zahtjevi, jer idu do korijena onoga što naše društvo jest i što bi moglo biti. Iz tog razloga, postojanje trans osoba izvor je postojane tjeskobe za mnoge koji ili imaju koristi od statusa quo ili strepe pred onime što bi ga moglo zamijeniti.
Bilješke:
[1] Koncept je sredinom devedesetih artikulirao Joseph Overton, američki politički znanstvenik i libertarijanski ekonomist, te ga je kasnije doradio i imenovao njegov kolega Joseph Lehmans. Nasuprot normativnoj dimenziji ovog koncepta kao preskripcije, naputka za političko djelovanje, sintagmu koristim deskriptivno, referirajući na pomični okvir mejnstrimu prihvatljivih politika.
[2] Slično tome, svođenje transrodnosti na čin izvedbe, puku performativnost, dematerijalizira identitete trans osoba i potiskuje trans iskustva u pozadinu, dovodeći do toga da se trans borbi pristupa gotovo isključivo kroz estetski okvir. Na ogledni primjer takvog, nominalno trans-uključivog, a zapravo eventualno trans-pripustivog kultur-feminizma – XXII. broj časopisa Treća pod nazivom Transfeminizam i spektar transrodnosti, u izdanju Centra za ženske studije – ukazuje An. Fazekaš, kritikom objavljenom na VoxFeminae i Kulturpunktu (skrećući pozornost i na napomene E. Tomičića i M. Maslać o razlozima povlačenja vlastitih tekstova iz časopisa te ograđivanja od [budimo realni] transfobne politike CŽS-a kao izdavača, zaklamane na sve primjerke naklade po izlasku iz tiska, a dostupne i u obliku digitalnih anotacija ispod naslova njihovih priloga u digitalnoj verziji časopisa).
[3] Nastavljajući, uostalom, i stopama žena koje same sebe vide kao pripadnice progresivnih tabora, poput već notorne novolaburističke J. K. Rowling ili svježe terfovane Ane Kasparian s lijevo-populističkog medijskog projekta The Young Turks (trenutno u procesu deidentitetiziranja svoje političke pozicije i približavanja desnom populizmu), kao i putem kojim je već prošla bulumenta glasova koji se na ovu temu regresivno javljaju s desnice.
Novinarski projekt Utjecaj anti-trans narativa u medijima i političkim raspravama na prava i življenu stvarnost trans osoba realizira se u okviru potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.
