Znati što je ispravno, a činiti suprotno: Asistentica i rad

"Film Asistentica, redateljice Kitty Green, u startu je dočekan kao film #metoo pokreta. Teško je ne gledati ga na ovaj način. Film o kojem njegova redateljica/scenaristica govori kao „scenariziranoj ne-fikciji“ bavi se jednim danom u životu asistentice holivudskog producenta, koji se u svakom smislu doima kao tip sličan Harvey Weinsteinu, sve do zalihe injekcija alprostandila koju drži u uredu. Film je zanimljiv jer ni u jednom trenutku ne prikazuje ovog lika, zadržavajući se na zvuku njegova glasa dok se dere i na prikazu njegovih manipulativnih e-mailova. Film ne zanimaju poslovične „trule jabuke“, kako kaže Green, nego strukturni uvjeti koji omogućuju takve osobe."

Kadar iz filma Asistentica (izvor)
Film Asistentica (The Assistant), redateljice Kitty Green, u startu je dočekan kao film #metoo pokreta. Teško je ne gledati ga na ovaj način. Film o kojem njegova redateljica/scenaristica govori kao „scenariziranoj ne-fikciji“ bavi se jednim danom u životu asistentice holivudskog producenta, koji se u svakom smislu doima kao tip sličan Harvey Weinsteinu, sve do zalihe injekcija alprostandila koju drži u uredu. Film je zanimljiv jer ni u jednom trenutku ne prikazuje ovog lika, zadržavajući se na zvuku njegova glasa dok se dere i na prikazu njegovih manipulativnih e-mailova. Film ne zanimaju poslovične „trule jabuke“, kako kaže Green, nego strukturni uvjeti koji omogućuju takve osobe.
 
Također, film se ne fokusira na konkretnu metu seksualnog napastovanja ili zlostavljanja, već na asistenticu iz naslova, Jane (Julia Gardner), koja je najnovija među asistentskim osobljem, i jedina žena među njima. Film prikazuje jedan dan u njezinu životu, počevši od ranojutarnjih sati, kada je automobil pokupi u Astoriji i vozi prema Manhattanu. Dolazi u ured prije svih drugih, pali svjetla, kuha kavu, i čisti ured. Prije svega nam se prikazuje iznimna raznolikost stvari koje se od nje očekuju da obavi i s kojima se mora nositi, od fotokopiranja do organiziranja putovanja. U određenom smislu, ona je slika i prilika virtuoza o kojem piše Paolo Virno – njezin je rad definiciran konstitutivnom familijarnošću s kontingentnim, nepredviđenim, i potencijalnim. Vidimo na koji se način adaptira i osmišljava nove odgovore na različite situacije, primjerice, kada koristi aplikaciju za prevođenje kako bi komunicirala s kućnom pomoćnicom koja govori španjolski. Njezina sposobnost da prilagodi, osmisli i proizvede odgovore za svaku situaciju umanjuje se načinom na koji je neprestano svode na njezin status mlade žene. To da je ona zadužena da odlazi po salate i sendviče za ručak moglo bi biti zato što je najnovija asistentica, zaposlena na tom mjestu tek manje od dva mjeseca, ali kada se šef izdere na nju riječima „Zašto se ne zadržiš na onome u čemu si dobra, naručivanju salata“, time joj daje do znanja da joj taj zadatak nije povjeren zato što je najmlađa asistentica. Kada kasnije netko, nije smjesta jasno tko, dovede svoju djecu u ured, kristalno je jasno da se od Jane očekuje da ih pripazi jer je žena. Posao asistentice je kombinacija apstraktne neodređenosti, jer se od vas očekuje da se nosite s različitim neočekivanim situacijama koristeći kreativnost, domišljatost, i konkretne određenosti, jer je neprestano prilagođavaju vlastitim očekivanjima onoga što bi trebala raditi sukladno njezinom rodu i dobi – da pripazi djecu, da počisti, i da bude puna poštovanja.
 
Janeina je ambicija da postane producentica. U jednom trenutku vidimo kako krade nekoliko trenutaka kako bi pročitala scenarij koji fotokopira. Iako film prikazuje samo jedan dan na njezinom random mjestu, već nam je očita suptilna diskriminacija koja će je sputavati. Sve vrijeme provedeno čuvajući djecu udaljit će je od važnih sastanaka i putova, a njezina uloga komuniciranja sa šefovom suprugom, odnosno bivanja filterom između njih dvoje, u konačnici će narušiti njezinu poziciju u kompaniji. Naime, budući da je posao asistentice u potpunosti usredotočen na osobne odnose, na to kako se ona dobro nosi s drugima, njegova evaluacija i status gotovo u potpunosti ovise o tome kako će je evaluirati njezin šef. Kao što piše Virno, „Kako evaluirati svećenika, novinara ili osobu za odnose s javnošću? Kako sračunati količinu vjere, želje za kupovinom ili dopadljivosti koje su ovi ljudi uspjeli sakupiti?“ Što je posao interpersonalniji, to više poprima karakter osobne dominacije.
 
Film se polagano usmjerava prema njezinoj konfrontaciji sa šefovim napastovanjem žena. Tragovi koji vode prema tome uglavnom se iznose kao polagano razmotavanje horor filma. Pronalazi naušnicu na uredskom podu, jedan od producenata našali se kako „nije preporučljivo sjesti na kauč“, pojavljuju se neoznačene isplate velikih iznosa novca, a privlačnu mladu ženu dovodi se u ured kako bi potpisala neke zastrašujuće pravne dokumente. Situacija je pomalo nalik onoj u filmovima u kojima svatko u gradu zna za čudovište osim pridošlice. Asistentica je u određenom smislu poput radničkog horor filma čija je priča istrgnuta iz naslovnica, u velikoj mjeri kao i film Compliance. Međutim, dok potonji svojski pokušava biti prenaglašen, prethodni zadržava svoj horor čvrsto unutar onoga što prepoznajemo kao svakodnevicu.
 
Jane se konačno suoči s hororom kada primijeti da je situacija s najnovijom asistenticom sumnjiva. Mlada žena zaposlena je neposredno nakon što je radila kao konobarica u Boiseju u Idahu, jedva uspijeva savladati kako se koriste telefoni, a smještena je u luksuznom hotelu. Kada Jane iz viceva i insinuacija svojih kolega dozna da je šef proveo većinu poslijepodneva u tom hotelu, odluči razgovarati s odjelom ljudskih resursa. Trebao bih napomenuti da je film trenutno dostupan na streaming uslugi hulu, jer je scenu s menadžerom ljudskih resursa očigledno potrebno pogledati. U nekoliko trenutaka on izvrši promjenu od benevolentnog slušanja do hladnokrvnog uništenja Jane. Ukaže koliko su joj dokazi tanki, sugerira kako je možda ljubomorna na novu asistenticu, i podsjeti je da stotine ljudi spremno čeka da preuzme njezin posao. Ona odlazi iz njegovog ureda u suzama i toliko uzrujana da skoro zaboravi svoj šal. Očigledno je da je ovo centralni sukob u filmu, veliki obračun prigušenog tipa. Dodatno je prigušen time što zapravo ne znamo kako završava.
 
Film završava tako što se Jane zaustavlja u prodavaonici kako bi nešto pojela, konačno naziva svog oca kako bi mu čestitala rođendan i potom odlazi u noć. Ne znamo je li ovo još samo jedan dan u nizu ili će otići i neće se vratiti. Međutim, znamo pod kakvim je ograničenjima, ne samo zbog činjenice da joj je taj posao potreban kako bi preživjela, već i zato što je ovaj konkretni posao povezan s njezinim nadama i snovima. Znamo što bi trebala učiniti, ali strahujemo od najgoreg. Koliko god se možemo nadati da njezin odlazak na kraju filma znači i njezino napuštanje tog posla, jednako tako možemo strahovati da će se vratiti idući dan i svaki dan poslije toga. Možemo zamisliti kako Jane postaje sve veća suučesnica, i kako uči, kao i njezini kolege, naprosto odvratiti pogled s konkretnih horora koji se odvijaju na njezinom radnom mjestu. Ranije sam kratko pisao o tome kako ovaj film pruža socioekonomsku pozadinu Spinozinoj formulaciji „znati što je ispravno, a činiti suprotno“. Za Spinozu ova formula opisuje kako izgleda etički život jednom kada afekti i imaginacija nadvladaju ono za što znamo da je ispravno i istinito. U Asistentici je ova formula u manjoj mjeri etički promašaj, a u većoj mjeri opis života u kapitalizmu. Znamo što je ispravno i što je pogrešno, ali često naši poslovi, kojima plaćamo stanarinu i koji su ponekad čak i uvjet ostvarenja naših snova, zahtijevaju da učinimo suprotno. Ili, kako je to Marx formulirao, u škripcu smo između političke ekonomije etike i etike političke ekonomije; jedna nam govori da je učiniti ispravnu stvar luksuz koji si rijetki mogu dopustiti, a druga da je ispravna stvar koju treba učiniti ona koja će nam donijeti novac.
 
Corey Robin i Melissa Gira Grant oboje su pisali o radnim odnosima kao neizrečenom parametru mnogo onoga što se označava kao #metoo. Ne radi se samo o moći koju muškarci imaju nad ženama, nego institucionalnoj moći koju šefovi imaju nad zaposlenicima i zaposlenicama, ili preciznije, načinu na koji je to dvoje isprepleteno. Asistentica čini istu stvar, pokazujući nam da se suučesništvo proizvodi na razini baze, a ne nadgradnje. Primoranost na prodavanje radne snage kako bi se preživjelo djeluje korozivno na čak i najosnovnije ljudske kvalitete kao što su dostojanstvo i briga o drugima.




Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2020. godini.

Vezani članci

  • 18. listopada 2020. O nadolazećoj propasti akademske radničke klase "Zbog prekarnosti i niskih plaća na modernim sveučilištima, mlade akademske radnice i radnici često su prisiljeni raditi na više mjesta kako bi preživjeli. Ako se neoliberalne reforme nastave, budućnost je jasna: akademija će ponovo postati rezervat za društvenu elitu."
  • 18. listopada 2020. Na Zemlji je zabilježen dosad najtopliji rujan "Neviđeno visoke globalne temperature učinile su prošli mjesec najtoplijim rujnom od 1880. godine. 2020. godina će po svoj prilici biti jedna od tri najtoplije zabilježene godine."
  • 11. listopada 2020. Trumpove anti-trans mjere štite predrasude u doba pandemije COVID-19 "Trumpovo ukidanje povijesnih zaštita za transrodne populacije, određenih za Obame, nova je razina okrutnosti tijekom pandemije COVID-19, piše Kay Van Wey, odvjetnica iz odvjetničkog društva Van Wey, Presby & Williams."
  • 11. listopada 2020. COVID-19 i globalna ovisnost o jeftinom migrantskom radu "COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati."
  • 11. listopada 2020. Nismo sišli s uma, nego smo ludi od bijesa "Marksistička analiza epidemije mentalnih bolesti nužno će je staviti na teret klasnom društvu i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Sølvi Qorda piše o prijekoj potrebi suočavanja s pitanjem mentalnih bolesti."
  • 4. listopada 2020. Jedan od načina odupiranja kapitalističkoj proizvodnji hrane "Agroekologija se oslanja na duboke sustave znanja kako bi suzbila štetu uzrokovanu kapitalističkim agrobiznisom."
  • 4. listopada 2020. „Obiteljske vrijednosti“ bez klase su slijepa ulica za laburiste "Obitelj se često s pravom doživljava kao temelj konzervativizma. Međutim, imajući u vidu rapidan porast dječjeg siromaštva i primoravanje obitelji na sve katastrofalnije životne uvjete, Keir Starmer je s pravom pokušao reaproprirati obitelj u svojem govoru na jučerašnjoj konferenciji. Ipak, ako vođa laburista zaista cijeni „obiteljske vrijednosti“, mora preći s otrcanih fraza na klasnu politiku."
  • 4. listopada 2020. Kriza mentalnog zdravlja u pandemiji COVID-19 "Novo istraživanje sugerira da se broj oboljelih od depresije udvostručio tijekom pandemije COVID-19 – no zbog višegodišnjeg rezanja sredstava servisima mentalne zdravstvene skrbi, sustavi potpore jedva se nose sa situacijom."
  • 27. rujna 2020. Beyoncéin Black Is King i zamke afričke svijesti "Postoje razlozi za uživanje u pompi filma Black Is King, osobito u vrijeme akutne rasne traume. Ipak, njegova mistika kulturne autentičnosti i blagonaklone monarhije ne bi smjela zakloniti materijalnu stvarnost svakodnevnog života. Neoliberalno upravljanje, ekstraktivni kapitalizam te militarizam i dalje uzrokuju socijalnu i ekološku devastaciju u dijelovima Afrike, obaju Amerika i šire. Sučeljavanje s ovim isprepletenim stvarnostima znači razvijanje konkretne, globalne analize, uz istovremeno opiranje metafizičkim vizijama svijeta."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve