Znati što je ispravno, a činiti suprotno: Asistentica i rad

Film Asistentica (The Assistant), redateljice Kitty Green, u startu je dočekan kao film #metoo pokreta. Teško je ne gledati ga u tom kontekstu. Film o kojem njegova redateljica/scenaristica govori kao „scenariziranoj ne-fikciji“ bavi se jednim danom u životu asistentice holivudskog producenta, koji u svakom smislu odgovara profilu Harveyja Weinsteina, sve do zalihe injekcija alprostadila koju drži u svojem uredu. Film se izdvaja po tome što producenta ni u jednom trenu ne vidimo – čujemo tek njegov razjareni glas i dobivamo uvid u njegove manipulativne emailove. Film ne zanimaju poslovične „trule jabuke“, kaže Green, nego strukturni uvjeti koji omogućavaju takve osobe.

Nadalje, film se ne fokusira na konkretnu metu seksualnog uznemiravanja ili zlostavljanja, već na Jane, asistenticu iz naslova (Julia Gardner), najnoviji kadar asistentskog tima u kojem je ona jedina žena. Film prikazuje jedan dan u njezinu životu, počevši od ranojutarnjih sati, kada je automobil pokupi u Astoriji i vozi prema Manhattanu. Dolazi na posao prije svih ostalih, pali svjetla, kuha kavu, i čisti ured. Fokus je na iznimno širokoj lepezi zadataka koji se pred nju stavljaju i s kojima se mora nositi, od fotokopiranja do organiziranja putovanjâ. U određenom smislu, ona je slika i prilika virtuozne persone o kojoj piše Paolo Virno – njezin je rad definiran konstitutivnom familijarnošću s domenom kontingentnog, nepredviđenog, potencijalnog. Vidimo na koji se način prilagođava i osmišljava nove odgovore na različite situacije, primjerice, kada koristi aplikaciju za prevođenje kako bi se sporazumjela s kućnom pomoćnicom koja dolazi iz španjolskog govornog područja. Sposobnost da prilagodi, osmisli i proizvede odgovore za svaku situaciju umanjuje se neprestanim evociranjem njezinog statusa mlade žene. Iako bi se moglo pretpostaviti da je zadužena za odlazak po sendviče i salate zato što je najnovija u asistentskom timu, zaposlena na tom mjestu tek manje od dva mjeseca, kada se šef na nju izdere riječima „Zašto se ne zadržiš na onome u čemu si dobra, naručivanju salata“, postaje jasno da joj taj zadatak nije povjeren zato što je hijerarhijski najniže pozicionirana. Kada kasnije netko, nije odmah jasno tko, dovede svoju djecu u ured, razvidno je da se od Jane, kao žene, očekuje da na njih pripazi. Asistentski posao, osobito kada je za njega zadužena žena, spoj je apstraktne neodređenosti, jer se od vas očekuje da se kreativno i domišljato nosite s različitim neočekivanim situacijama, i konkretne partikularnosti, jer je asistentica neprestano primorana prilagođavati se tuđim očekivanjima, koja su uvjetovana njezinim rodom i godinama – pričuvati djecu, počistiti, i prema svima se odnositi s puno poštovanja.

Janeina je ambicija da postane producentica. U jednom trenutku vidimo kako krade nekoliko trenutaka kako bi pročitala scenarij koji fotokopira. Iako film prikazuje samo jedan dan na njezinom radnom mjestu, jako nam brzo postaje očigledna suptilna diskriminacija koja će je sputavati u napredovanju. Svo vrijeme provedeno u čuvanju djece udaljit će je od važnih sastanaka i putovanja, a njezina uloga komuniciranja sa šefovom suprugom, odnosno bivanja filterom između njih dvoje, s vremenom će narušiti njezinu poziciju u kompaniji. Naime, budući da se posao asistentice u potpunosti okreće oko osobnih odnosa, odnosno razumijevanja međuljudskih dinamika, njegova evaluacija i status gotovo u potpunosti ovise o tome kako će asistenticu ocijeniti šef. Na tom tragu, Virno pita „Kako evaluirati svećenika, novinara ili osobu za odnose s javnošću? Kako sračunati koliko ovi ljudi uspijevaju proizvesti vjere, kupovne potražnje ili dopadljivosti?“ Što je posao interpersonalniji, to više poprima karakter interpersonalne dominacije.

Radnja polagano napreduje prema trenutku kada će se Jane suprotstaviti šefovom seksualnom uznemiravanju žena. Indicije koje na isto ukazuju uglavnom se uvode gradualno, kao polagano razmotavanje horor filma. Asistentica pronalazi naušnicu na uredskom podu, jedan od producenata dobaci kako „nije preporučljivo sjesti na kauč“, pojavljuju se neoznačene isplate značajnih svota novca, a privlačnu mladu ženu dovodi se u ured kako bi potpisala zastrašujuće pravne dokumente. Situacija je pomalo nalik onoj u filmovima u kojima svatko u gradu zna za čudovište osim pridošlice. Asistentica je u određenom smislu poput radničkog horor filma čija je priča istrgnuta iz naslovnica, u velikoj mjeri kao i film Pokoravanje (Compliance). Međutim, dok potonji naprasno sve prenaglašava, prethodni svoj horor zadržava unutar onoga što prepoznajemo kao svakodnevicu.

Jane se konačno suoči s hororom kada primijeti sumnjivu situaciju s najnovijom asistenticom. Zaposlena je mlada žena čije je jedino radno iskustvo konobarenje u Boiseju u Idahu, i koja jedva uspijeva savladati korištenje telefona. Kada Jane iz pošalica i insinuacija svojih kolega dozna da je šef proveo većinu poslijepodneva u luksuznom hotelu u kojem je smjestio novu asistenticu, odluči razgovarati s odjelom ljudskih resursa. Treba napomenuti da je film trenutno dostupan za prikazivanje na streaming servisu Hulu – naime, scenu s menadžerom ljudskih resursa vrijedi i pogledati. U samo nekoliko trenutaka on mijenja svoj pristup prema Jane, od prvotnog suosjećajnog saslušavanja do hladnokrvnog uništenja. Ukaže joj da ne može ozbiljnim dokazima potkrijepiti svoje sumnje, aludira da je možda ljubomorna na novu asistenticu te je podsjeti kako stotine ljudi spremno čeka da preuzme njezin posao. Jane odlazi iz njegovog ureda u suzama i toliko uzrujana da umalo zaboravi svoj šal. Ovo je očigledno glavni sukob u filmu, veliki obračun prigušenog tona, koji je dodatno ublažen jer zapravo ne znamo njegov epilog.

Film završava tako što se Jane zaustavlja u zalogajnici kako bi nešto pojela, konačno naziva svojeg oca ne bi li mu čestitala rođendan i potom odlazi u noć. Ne znamo je li ovo još samo jedan dan u nizu ili će otići i više se ne vratiti. Međutim, znamo kakvim je ograničenjima sputana, ne samo zbog činjenice da joj je taj posao potreban kako bi preživjela, već i stoga što je ovaj konkretni posao povezan s njezinim nadama i snovima. Znamo što bi trebala učiniti, ali strahujemo od najgoreg. Iako se možemo nadati da njezin odlazak na kraju filma znači i napuštanje tog posla, isto tako možemo strahovati da će se sljedeći dan vratiti na posao kao i svaki dan nakon toga. Možemo zamisliti kako Jane postaje sve većom suučesnicom, i kako će naučiti (kao i njezini kolege) naprosto odvratiti pogled s konkretnih užasa koji se odvijaju na njezinom radnom mjestu. Već sam ranije u kratkim crtama ukazao kako ovaj film pruža socioekonomsku pozadinu Spinozinoj formulaciji „znati što je ispravno, a činiti suprotno“. Za Spinozu ova formula opisuje kako izgleda etički život jednom kada afekti i imaginacija nadvladaju ono za što znamo da je ispravno i istinito. U Asistentici je ova formulacija u manjoj mjeri etički podbačaj, a u većoj mjeri opis života u kapitalizmu. Znamo što je ispravno, a što pogrešno, ali često naši poslovi, kojima plaćamo stanarinu i koji su ponekad čak i uvjet ostvarenja naših snova, zahtijevaju da učinimo suprotno. Ili, kako je to Marx formulirao, u škripcu smo između političke ekonomije etike i etike političke ekonomije; jedna nam govori da je učiniti ispravnu stvar luksuz koji si rijetki mogu priuštiti, a druga da je ispravno učiniti ono što će nam donijeti novac.

I Corey Robin i Melissa Gira Grant pisali su o radnim odnosima kao neizrečenom parametru većine slučajeva objedinjenih pod nazivom #metoo. Ne radi se samo o moći muškaraca nad ženama, već i o institucionalnoj moći šefova_ica nad zaposlenicima i zaposlenicama, ili preciznije, načinu na koji je to dvoje isprepleteno. Asistentica čini istu stvar, pokazujući nam da se suučesništvo proizvodi na razini baze, a ne nadgradnje. Primoranost na prodaju radne snage u svrhu preživljavanja korodira čak i najosnovnije kvalitete kao što su ljudskost i briga o drugima.