Jugoslavenska umjetnost i novi izazovi reinterpretacije modernizma

Autorica ulazi u raspravu s novim interpretacijama modernizama u Jugoslaviji s fokusom na polje povijesti umjetnosti. Razmatra suvremene narative unutar discipline koji nedovoljno kritički posežu za postkolonijalnim i dekolonijalnim teorijama, revizionistički sagledavajući specifičnosti jugoslavenskog konteksta i vezujući kolonijalnu dominaciju Socijalističkog Saveza nad Jugoslavijom, namjesto rastvarajući kolonizatorski i podčinjavalački odnos unutar vlastitih republika na osnovi etniciteta. Analize koje primjenjuju navedene teorije, a koje se temelje na iskustvu zemalja s klasičnim kolonijalnim odnosima, u analizama jugoslavenskog modernizma nerijetko zanemaruju procese ekonomske ovisnosti koju je donijela restauracija kapitalizma.

Edo Murtić, 1. maj 1946.

Uklapanje (post)jugoslavenske povijesti u suvremene interpretativne trendove o istočnoj Europi, koji izjednačavaju postsocijalističko i postkolonijalno iskustvo, jedan je od suvremenih trendova znanstvene produkcije. Aktualni rat između Rusije i Ukrajine potaknuo je val novih interpretacija izjednačavanja Sovjetskog Saveza s imperijalnim silama Zapada, a zemalja Istočnog bloka s kolonijama Zapadnih sila. Međutim, povijesni okvir Jugoslavije teško podržava takve, epistemički nasilne teze. Rezolucija Informbiroa iz 1948. godine kojom su prekinute diplomatske veze između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, jasno označava radikalni odmak od sovjetskog utjecaja još u ranoj fazi Hladnog rata što je ostavio malo prostora za (naknadnu) rekonstrukciju navodne jugoslavenske “kolonijalne podčinjenosti” Kremlju.

Za razliku od klasičnih kolonijalnih odnosa, tijekom ranog poraća u Jugoslaviji teško je pronaći tragova nametanju ruskog jezika, rasističkih stereotipa o jugoslavenskim narodima u književnosti, umjetnosti i medijima i drugih kulturnih obilježja kolonijalnih odnosa. Međutim, to ne znači da rasističkih stereotipizacija u likovnim umjetnostima u poratnom razdoblju nije bilo. Nalazimo ih na samom koncu 40-ih i ranih 50-ih u reprezentacijama Maršala Tita u štampi zemalja Varšavskog pakta i Grčkoj.

Animirani film: ”Tito and the SS-Men”. Viliam Weisskopf, Czechoslovakia, 1952.

Nakon što se Jugoslavija izdvojila iz Istočnog bloka pojavljuju se karikaturalni prikazi Tita kao pretilog feldmaršala, krvnika okićenog ikonografskim obilježjima fašističkog režima. Motiv krvlju uprljanih ruku sugerira i jugoslavensku politiku prema Grčkoj, u kojoj kasnih 40-ih bijesni građanski rat. Po završetku trogodišnjeg pomaganja komunističke pobune protiv rojalista, Jugoslavija je 1949. zatvorila svoje granice za komunističke gerilce i uskratila svoju dotadašnju vojnu pomoć. Takva je politika doprinijela desetkovanju i odvajanju te zemlje od susjednih socijalističkih republika.

I Jugoslavija je odgovorila svojom propagandom koju su produkcijski vodili satiričari oko redakcija Kerempuha. Filmovi Iz Kremepuhova dnevnika (1950.) Bogdana Maračića, baletna satira Tajna dvorca IB (1951.) po scenariju Fadila Hadžića, animirani film Veliki miting (1951.) Waltera i Norberta Neugebauera u diznijevskoj estetici samo su neki od radova u službi rane hladnoratovske propagande koja se odnosila na podjele interesnih sfera na Balkanu.

Spomenuti animirani film, za razliku od karikatura Tita iz kuhinje Varšavskog pakta koje su bile uperene prema pozicijama političke moći, u svojim antikomunističkim tropima zahvaćaju i pozicije moći i reprezentaciju naroda, prije svega Albanaca.  U Velikom mitingu Enver Hoxha “zaštitnik žaba i komunista” reprezentiran je kao napuhana, oštrozuba žaba krastača koja krekeče žabama-komunistima u močvarnom rukavcu Skradinskog jezera. Spomenuti animirani film, za razliku od karikatura Tita iz kuhinje Varšavskog pakta koje su bile uperene prema pozicijama političke moći, u svojim antikomunističkim tropima zahvaćaju i pozicije moći i reprezentaciju naroda, prije svega Albanaca. U Velikom mitingu Enver Hoxha “zaštitnik žaba i komunista” reprezentiran je kao napuhana, oštrozuba žaba krastača koja krekeče žabama-komunistima u močvarnom rukavcu Skadarskog jezera.

Nametanje narativa o Jugoslaviji kao nekadašnjoj koloniji Sovjetskog Saveza dovelo bi u pitanje i samu narav jugoslavenske socijalističke revolucije. Na revoluciji se temeljio raskid s Istočnim blokom 1948. godine kao i (u)vođenje samostalne vanjske politike od kasnih 40-ih koja će se kasnije afirmirati osnivanjem Pokreta nesvrstanih i samoupravljanjem.

Međutim, elementi eksploatacije i podčinjenosti mogu se uočiti u međurepubličkim odnosima unutar same Jugoslavije. Zaustavimo se samo na umjetničkoj proizvodnji i njezinim strogim hijerarhijama koje je obilježila dominacija Ljubljane, Zagreba i Beograda nad ostalim kulturnim središtima. Izvan sfere kulture bio je zamjetan rasistički odnos prema stanovnicima jugoslavenskog juga, posebice albanskom stanovništvu s Kosova, romskom te muslimanskom stanovništvu Bosne i Hercegovine. Te unutarnje dinamike ostavile su trajne posljedice, koje i danas osjećaju oni i one koji_e su, zbog socijalnih razloga u eri socijalizma, bili_e prisiljeni_e migrirati iz svojih zemalja.

Veliki miting (1951.) Walter i Norbert Neugebauer.

Novo-stare ugroze i ratovi posljednjih godina potiču i nove, široke migracije ljudi koje se svakodnevno suočavaju sa sistemskim rasizmom i institucionalnim nasiljem u bivšim jugoslavenskim republikama koje su, svojim službenim i neslužbenim politikama stale u obranu imperijalizma. Stoga je svaki interes u znanstvenoj i aktivističkoj zajednici za kritičko sagledavanje vlastite, kako historijske tako i recentne smještenosti u (globalne) (neo)kolonijalne i imperijalističke okvire, iznimno važan. Od antkolonijalnih glasova i pokreta u Africi, Aziji i Sjevernoj Americi kroz dvadeseto stoljeće koji su se inspirirali radom Frantza Fanona do utjecajne postkolonijalne teorije na akademijama do recentnijih i sve glasniji aktivista_kinja i intelektualaca_ki koji upućuju na važnost dekolonijalnih perspektiva.

Primjerice, dekolonijalna teorija, čiji su korijeni vezani uz latinoameričku intelektualnu tradiciju, razotkriva kolonijalnost kao temeljni, ali često prikriveni aspekt modernost Zapada. Prema ovom pristupu, modernost i kolonijalnost su neraskidivo vezane – modernost se ne može razumjeti bez kolonijalne dominacije i eksploatacije. Stoga se kolonijalnost kao proces tumači puno šire od političkog kolonijalizma, ne zaobilazeći epistemičke, kulturne i ekonomske dominacije koje traju i opstaju u različitim oblicima i dugo nakon formalne dekolonizacije. Ona nastoji denaturalizirati i dekonstrurati odnose dominacije i optiku zapadne proizvodnje znanja, koja i dalje nerijetko uspostavlja i preuzima dominantan reprezentacijski okvir, otvarajući prostor za lokalna, autohtona i posve marginalizirana znanja.

Istraživači i istraživačice koji_e postkolonijalne i dekolonijalne perspektive uvode u postjugoslavenski prostor čine to uz kritičko preispitivanje strukturnog rasizma i kulturnih hijerarhija (post)socijalističke ere. Značajne doprinose ovom diskursu daju različiti projekti i istraživanja. Među njima se ističe pionirska edicija Muzeja savremene umetnosti u Beogradu (MSUB) pod nazivom „Nesvrstani modernizmi“ (2012.–2017.), kao i umjetnički projekt “Travelling Communiqué” (2014.). Vrijedan doprinos ovom polju daje i istraživač Piro Rexhepi u studiji White Enclosures: Racial Capitalism and Coloniality along the Balkan Route ili pak grupa zagrebačkih istraživača i istraživačica posvećenih analizama jugoslavenske nesvrstanosti.

Međutim, zamjetni su pokušaji nekritičkog preslikavanja iskustva različitih struja i glasova postkolonijalnih studija (dekolonijalnih i postkolonijalnih teoretičara_ki) na jugoslavenski kontekst, što vodi na sklizak teren brisanja njezinog revolucionarnog nasljeđa. Takve perspektive istovremeno zanemaruju aktualne procese ekonomske zavisnosti koje je donijela restauracija kapitalizma. U tom smislu zanimljivo je razmotriti artikulaciju unutar discipline povijesti umjetnosti u analizi modernizama u Jugoslaviji koju nudi Bojana Videkanić, znanstvenice s kanadskom adresom.

U svojoj knjizi Nonaligned Modernism1Videkanić, Nonaligned modernism. i tekstu Yugoslav Postwar Art and Socialist Realism: An Uncomfortable Relationship2Videkanić, „Yugoslav Postwar Art and Socialist Realism: An Uncomfortable Relationship“. Videkanić nastoji reinterpretirati jugoslavensku umjetničku produkciju nakon 1945. kroz narativ (de)kolonizacije i kulturne podčinjenosti. Međutim, njezin pristup u oba rada oslanja se na metodološki problematične premise kojima se zanemaruju kontradikcije povijesnog, socioekonomskog i političkog konteksta jugoslavenskog socijalizma. Analiza spomenutih radova autorice ukazuju na ograničenja nekritičkog korištenja dekolonijalne teorije u istraživanju jugoslavenske umjetnosti, osobitno vidljive u tezama o transgresivnom jugoslavenskom socrealizmu i tzv. jugoslavenskom nesvrstanom modernizmu.3Premda su ove teze dosad ostale nedovoljno istražene u Hrvatskoj i na širem postjugoslavenskom prostoru, iznimku predstavlja ogled povjesničarke umjetnosti Ane Sladojević. U svojoj analizi, Sladojević je ponudila kritički osvrt na navedene ideje, istaknuvši već postojeću lokalnu perspektivu u primjeni dekolonijalne kritike na razmatranje moderne umjetnosti u Jugoslaviji. Također, ukazala je na važnost korištenja rase i rasijalnosti kao ključnog analitičkog alata u tom pristupu.

Problem transgresivne verzije jugoslavenskog socrealizma

Rano poratno razdoblje jugoslavenske umjetnosti jedna je od neuralgičnih točaka povijesti umjetnosti, svojevrsna „slijepa pjega“4Kolešnik i Prelog, Moderna umjetnost u Hrvatskoj 1898. – 1975., 4. discipline. Zbog (pokušaja) političke instrumentalizacije angažirane umjetnosti od strane Države, osnovne karakteristike ove prakse teško se razabiru. Tradicionalna (modernistička) povijest umjetnosti, sklona autonomiji umjetničke proizvodnje, često je odbijala ozbiljno razmatrati heteronomne umjetničke pozicije i ideološke aspekte umjetničkog djela. Njezini narativi su ranu poratnu poetiku uglavnom svodili na „staljinistički“ okvir. S druge strane, krajem 1990-ih, Ljiljana Kolešnik unosi značajan pomak inaugurirajući kritičku povijest umjetnosti u razmatranju poratne umjetnosti. Kolešnik valorizira socrealizam u polju umjetnosti kao legitimnu produkciju s obje strane Berlinskog zida naglašavajući globalnu relevantnost te toliko prezrene poetike.5Kolešnik, Između Istoka i Zapada. Njezin je pristup  otvorio poglavlje novog čitanja modernizama u Jugoslaviji, uspijevajući umaknuti hladnoratovskoj optici.

Milan Konjović, Proslava Oktobarske revolucije u Somboru, 7. novembra 1944. godine (ulje na platnu, 1944)

Kamen spoticanja, posebno povjesničarima_kama umjetnosti modernističke tradicije, u interpretacijama zbivanja na umjetničkoj sceni kasnih 40-ih i ranih 50-ih, čini službeni pokušaj uspostave umjetnosti Sovjetskog Saveza kao jedinog uzora za jugoslavensku umjetnost. Međutim, takva praksa nije bila nametana “izvana”  već je dolazila iznutra, od djela jugoslavenske likovne kritike koja nosi oznaku doktrinarna. Odmah po završetku Drugog svjetskog rata, ona je militantnu sovjetsku inačicu socijalističkog realizma postavljala kao obvezujući uzor za svakog pripadnika_cu umjetničke zajednice.

Situaciju na kulturnom frontu dodatno je komplicirala borba novog kulturnog establišmenta za pozicije moći, ali i proces uspostave hegemonije nove socijalističke Države nad sektorom kulture i prosvjete. Ti složeni procesi poklopili su se s afirmacijom realizma kao strogo zatvorenog sustava prikazivanja temeljenog na klasičnom nasljeđu i metodi lakiranja stvarnosti. Razdoblje sovjetske umjetnosti kasnih četrdesetih, naziva se Ždanovljevom epohom ili ždanovizmom prema Andreju Aleksandroviču Ždanovu, jednim od ključnih ideologa kulturnih politika Staljinove ere. Jedna od najznačajnih američkih istraživačica sovjetske kulture i književnosti, nedavno preminula, Katerina Clark ždanovljevu epohu smatrala je “gorim” razdobljem od Staljinove revolucije 30-ih zbog ideološke rigidnosti u zahtjevima za strogim pridržavanjem pravila kanona socrealizma i s time povezanom represijom prema umjetnicima koji su ostali zaokupljeni modernističim eksperimentima ili jezikom vremena “formalizmom”.

Ždanovizam u povijesti umjetnosti i još više književnosti, predstavlja pejorativni termin, gotovo psovku kojom se označavaju prakse za koju se smatralo da guše intelektualni sadržaj i kreativnost, teorijske postavke iz kojih proizlazi “nekvalitetna”, “neinventivna” umetnička praksa. Iz liberalne perspektive, dakako. Umjesto nekritičkog perpetuiranja navedenih premisa, taj bi period i termine koji ga opisuju – proizvedene u kabinetima zapadnih akademija – valjalo dekolonizirati. U tome i leži osnovni zadatak istraživača_ica koji posežu za dekolonijalnim i postkolonijalnim teorijama. Takav je zaokret nužan da bi se u novom svjetlu sagledao otpor kojeg je jugoslavenska umjetnička zajednica iskazivala prema zahtjevima doktrirane kritike tijekom kasnih 40-ih.

Ismet Mujezinović, Fabrika Lukavac, Muzej istorije Jugoslavije, Beograd

Najveću kontradikciju toga razdoblja čini nepremostivi jaz između zahtjeva kritike i tada producirane likovne umjetnosti, koja je ostala vjerna svojim međuratnim i ratnim angažiranim reprezentacijama, oblikovnim metodama modernizma „uprljanog“ socijalnim sadržajima i reprezentacijom društvenih konflikata, ali ne s odviše borbenosti i entuzijazma. Za razliku od međuratnih i ratnih obrazaca angažiranog reprezentiranja, nakon 1945. socijalni sadržaji nerijetko padaju u drugi plan slike ustupajući mjesto formalnim istraživanjima. Stoga doktrinarna kritika cjelokupnu slikarsku praksu kasnih 40-ih nastoji difamirati optužujući umjetnike za tzv. “lijevi” i “desni” formalizam.

Sasvim je opravdano postaviti pitanje kako okarakterizirati to razdoblje obilježeno nizom kontradikcija, pa i više ili manje prikrivenih konflikata njezinih protagonista i protagonistkinja, a za koje povjesničari_ke umjetnosti različitih generacija i škola mišljenja nisu pronašli konsenzus kako ga uopće označiti. U opticaju su termini programirana umjetnost, socijalistički realizam, radikalni modernizam itd. U tako postavljen historiografski problem, Bojana Videkanić intervenira s ne previše uspjeha. Ondašnju likovnu produkciju označava sintagmama hladnoratovske provenijencije – neautentična revolucionarna umjetnost, transgresivna verzija socrealizma, nepostojeća poetika – u kojoj nalazi vizualni jezik kolonizatora. Poetiku naposljetku označava u formalističkom ključu kao „koegzistenciju različitih hibridnih stilova“ – što je u osnovi i glavna karakteristika socijalističkog realizma, barem iz perspektive teoretičara Borisa Groysa koji u njemu nalazi protopostmodernističke strategije.6Groys, „A Stile and a Half: Socialist Realism and Its Aesthetic Categories“, 78.

Boža Ilič, Sodniranje terena u Novom Beogradu, Narodni muzej Srbije, Beograd

Iako autoričina perspektiva ima određene interpretativne potencijale, slabu točku nalazim u metodološkoj nedosljednosti i inzistiranju na kvalitativnoj metodologiji, pri čemu se kao egzemplarni primjer odabire tek jedan rad koji najviše odgovara postavljenoj tezi. Posrijedi je ulje na platnu srpskog slikara Bože Ilića Sondiranje terena na Novom Beogradu (1948.) te njezinoj skici. Božićev opus od 1948. kada se pojavljuje na sceni pripada rijetkim doprinosima poslijeratne umjetničke produkcije koje je kritika, zbog afirmacije realizma kao zatvorenog sustava prikazivanja, smatrala dugočekanim, uspješnim primjerom poetike socijalističkog realizma u Jugoslaviji. Ilič, Gluhi slikar, u grubom odijelu, kako su ga opisivali, instantno je postao miljenik kritičara, a njegovoj popularnosti ide u prilog anegdota o provali u njegov atelijer – sve kako bi se naručioci domogli platna s “ispravnom” inačicom socijalističkog realizma.

Nagrađeno državnom nagradom, Božićevo Sondiranje terena na Novom Beogradu u tom smislu više je iznimka nego egzemplarni primjer iz korpusa poratne jugoslavenske umjetničke produkcije. U njemu su najmanje prisutne tzv. nečiste poetike, koje istovremeno crpe oblikovne metode iz modernizma i realizma, a na čemu, kao glavnom obilježju jugoslavenskog socrealizma, ustrajava autorica.

Problem jugoslavenskog nesvrstanog modernizma

Paradoksalno, postoji stanovita doza autokolonijalizma i perpetuiranja odnosa moći na relaciji Zapad-Istok u tezi o postojanju nesvrstanog jugoslavenskog modernizma. Posebice ako je promatramo iz kritičke perspektive američkog umjetnika, teoretičara i znanstvenika Olu Oguibea. U njegovu kultnom eseju In the Heart of Darkness iznesena je oštra kritika eurocentričnosti prilikom pisanja povijesti (umjetnosti). Prema Oguibeu, cjelokupna povijest je sa svojim podjelama – prapovijest, povijest, post-povijest – pretvorena u koloniju o čijim granicama, strukturama i konfiguracijama odlučuje Zapad.

Jednako problematičnom smatra i klasifikaciju povijesti umjetnosti – predmodernizam, modernizam, postmodernizam – jer ona polazi od zapadne Europe kao neprikosnovenog središta moderniteta. U temeljima takve klasifikacije, tvrdi Oguibe, nalazi se poricanje moderniteta nezapadnim kulturama kako bi se Zapad prikazao u svjetlu napretka i civilizacije. Stoga, slijedeći Edwarda Saida i njegovu sintagmu “referentne strukture”, Oguibe predlaže diskurzivno odbacivanje koncepta središta moderniteta. U tom smislu, svaka smislena rasprava o modernosti i “modernizmu” trebala bi se odvijati temeljem priznavanja višestrukosti i kulturoloških specifičnosti modernizama te pluralnosti njegovih središta.

Slijedeći tu liniju argumentacije, termin “nesvrstani modernizam” kojeg pokušava uvesti Bojana Videkanić, implicira postojanje “svrstanog”, “pravog”, “zapadnog” modernizma – naspram kojeg su svi ostali tek Drugi, manje vrijedni, manje “civilizirani”. Terminologija koju autorica predlaže perpetuira hijerarhije u kojoj Zapad zadržava status univerzalnog normativnog okvira. Stoga, sljedeći Oguibeovu kritiku valja preispitati nove pojmove i pristupe historizacije modernizma, pa i one koji naizgled pokušavaju uvesti progresivne dekolonijalnu optiku.

Neosporno, dekolonijalna kritika izaziva dominantne eurocentrične narative i isključiv kanon oblikovanih s pozicije moći. Međutim, procesi odnaučavanja i demontiranja kolonijalnih okvira zahtijevaju “dekoloniziranog_u” istraživača_cu koji će biti spreman_a na dekonstrukciju hladnoratovskih narativa koji su s nekoliko desetljeća preživjeli rat u kojem su stvoreni. U suprotnom, dolazi do instrumentalizacije analitičkog aparata i tupljenja oštrice u kritici kapitalizma i imperijalizma kao njezina najvišeg stadija. Teze poput „jugoslavenskog nesvrstanog modernizma“ ili „transgresivnih verzija socrealizma“ ne uspijevaju obuhvatiti složenosti jugoslavenskog socijalizma, njegove unutarnje kontradikcije, pluralnosti i kontinuitete niza jugoslavenskih radikalnih modernizama.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.

 

Bilješke:

  • 1
    Videkanić, Nonaligned modernism.
  • 2
    Videkanić, „Yugoslav Postwar Art and Socialist Realism: An Uncomfortable Relationship“.
  • 3
    Premda su ove teze dosad ostale nedovoljno istražene u Hrvatskoj i na širem postjugoslavenskom prostoru, iznimku predstavlja ogled povjesničarke umjetnosti Ane Sladojević. U svojoj analizi, Sladojević je ponudila kritički osvrt na navedene ideje, istaknuvši već postojeću lokalnu perspektivu u primjeni dekolonijalne kritike na razmatranje moderne umjetnosti u Jugoslaviji. Također, ukazala je na važnost korištenja rase i rasijalnosti kao ključnog analitičkog alata u tom pristupu.
  • 4
    Kolešnik i Prelog, Moderna umjetnost u Hrvatskoj 1898. – 1975., 4.
  • 5
    Kolešnik, Između Istoka i Zapada.
  • 6
    Groys, „A Stile and a Half: Socialist Realism and Its Aesthetic Categories“, 78.

Vezani članci

  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 29. studenoga 2022. Dekolonijalna feministička teorija nasilja Dok su civilizatorski feminizmi usredotočeni na ispravljanje neravnopravnosti u pozicijama muškaraca i žena, dodatno naturalizirajući ove konstrukte, dekolonijalni feminizam propituje društvenu proizvodnju i povijest ovih kategorija, nastalih na temelju kriminalizacije rasijaliziranih i kvir tijela, analizirajući orodnjenu opresiju kao strukturnu. Nasilje se ne misli kao muško, već kao orodnjeno, te kao integralni dio cjelokupne strukture nasilja, potčinjavanja, discipliniranja i eksploatacije. Tako i pristup nasilju nije karceralni, već gradi antikapitalističke analize i prakse zaštite, otvarajući time prostor za drugačije koncepte pravde, samoobranu zajednica, kontinuiranu edukaciju, ali i imaginaciju.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.
  • 20. prosinca 2018. Umjetnost kao sredstvo politizacije Građanska umjetnost svojim individualiziranim pristupom proizvodnom procesu, konceptom umjetničke autonomije i metodama rada odvojenima od baze, za razliku od progresivnih umjetničkih praksi, ne predstavlja dio kolektivnih emancipatornih društvenih borbi. O nužnosti ponovne demokratizacije i decentralizacije kulturnog polja i njegovoj politizaciji u kontekstu šireg internacionalnog lijevog pokreta, ulozi građanske umjetnosti u reprodukciji i reprezentaciji kapitala i historijskim primjerima progresivnog umjetničkog djelovanja, te posljedicama liberalizacije kulturne proizvodnje na radne i životne uvjete umjetnika, posebice umjetnica, razgovarale_i smo s Ivanom Hanaček, članicom kustoskog kolektiva [BLOK].
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 27. prosinca 2019. Nelagoda u nacionalnoj kulturi Dominantna interpretativna matrica unutar koje se valoriziraju djela Miroslava Krleže polazi od autokolonijalne optike koja crpi legitimaciju iz njegove problematizacije provincijalne bijede. Unatoč segmentima dramskog, proznog, esejističkog i putopisnog opusa duboko uronjenima u marksističku društvenu analitiku, Krležina se književna vrijednost mjeri upravo uspjelošću neutilitarnog i apolitičnog odmaka od marksizma kao profane prakse i nižeg registra odnošenja prema svijetu, u skladu s ideološkim zagovorom tumačenja umjetnosti kao autonomnog polja.
  • 31. prosinca 2018. Autonomija umjetnosti: slijepa pjega kulturnog samorazumijevanja Područje kulture unutar lijevo-liberalnog političkog polja danas se primarno definira kao prostor umjetničke slobode i društvenog dijaloga, dok se od kulturnih radnika_ica, intenzivno izloženih prekarizaciji unutar proizvodnog procesa, očekuje neproblematiziranje kapitalističkih antagonizama. O uključenosti umjetničke proizvodnje i valorizacije u reprodukciju kapitalizma, institucionalizaciji estetičkog elitizma i transformativnim potencijalima političkog teatra, strukturnim uvjetovanostima umjetničkog djelovanja u socijalističkim zemljama, te društvenim snagama koje mogu stvoriti preduvjete za revolucionarni kulturni rad, razgovarali smo s Goranom Pavlićem, predavačem na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 30. rujna 2016. O klasnoj strukturi kulturne proizvodnje Propast realnih socijalizama uz prateću devastaciju socijalne države odrazila se i na kulturni život društva. Prije svega, napušteno je shvaćanje kulture kao cjelokupnog načina djelovanja u prilog razumijevanju kulture kao umjetničkog stvaralaštva. Uslijedila je njena transformacija u ekonomsku aktivnost povezanu s različitim granama privrede, čime je promijenjena i njezina uloga u društvenoj reprodukciji. S Vesnom Vuković iz BLOK-a razgovarali smo o refleksijama navedenih transformacija na kulturno polje, kulturnu i umjetničku djelatnost te na položaj radnika/ca u kulturi, kao i o mogućim lijevim strategijama unutar ovog sektora.
  • 19. srpnja 2020. Ne možemo govoriti o rasizmu bez razumijevanja bjelačkosti "Bijeli životi već su bitniji od drugih, stoga proklamirati da su bitni znači pridati im dodatnu vrijednost, što nas opasno približava terenu bjelačke supremacije. To ne znači da su sve bijele osobe u zapadnim društvima materijalno dobro zbrinute ili da ne trpe oskudicu, nego da to nije posljedica činjenice da su bijeli. Crni životi i dalje su obezvrjeđeni, a kako bismo došli do željene situacije u kojoj su svi životi (uistinu) bitni, prvo oni moraju ostvariti paritet tako što će postati bitni. Ovo uistinu nije toliko teško razumjeti, osim ako to odabirete ne razumjeti."
  • 12. srpnja 2020. Zašto su feminizam i antirasizam sastavni dijelovi klasne borbe Kapital je strukturno ovisan o domestifikaciji žena i familijalizaciji socijalno-reproduktivnog rada, kao i o proizvodnji te institucionalnoj konsolidaciji konstrukata rasijaliziranog Drugog. Svođenjem feminizma i antirasističke borbe na politike identiteta, kojima je namjera režimom kvota kompenzirati stereotipni odnos prema ženama i rasijaliziranim osobama, zakrivaju se doprinosi socijalističkog feminizma kao feminističke klasne borbe za sistemsku emancipaciju sviju žena i dokidanje strukturnih nejednakosti, a izmiče iz vida i uloga rasizma u smanjivanju vrijednosti rada, osiguravanju supereksploatacije i organizacijske razjedinjenosti radničke klase te legitimaciji imperijalističke eksproprijacije i porobljavanja autohtonog stanovništva.
  • 14. svibnja 2015. Kako govore subalterni? "Postoje neki aspekti naše ljudske prirode koji nisu kulturalno konstruirani: kultura ih oblikuje, ali ona ih ne stvara. Moje je stajalište da unatoč tome što postoje ogromne kulturalne razlike među ljudima na Istoku i na Zapadu, postoji i temeljni skup briga koje ljudi dijele, neovisno o tome jesu li rođeni u Egiptu, ili u Indiji, ili u Manchesteru, ili u New Yorku. Nije ih mnogo, no možemo navesti barem dvije ili tri: briga za vlastitu fizičku dobrobit; po svoj prilici i zabrinutost za određen stupanj autonomije i samoodređenja; briga za one prakse koje se izravno tiču vašeg blagostanja. Toga nema previše, no začudili biste se koliko vas daleko može odvesti u objašnjavanju iznimno važnih povijesnih transformacija."
  • 14. lipnja 2015.
    Featured Video Play Icon
    Postkolonijalna teorija i “realno postojeći kapitalizam”
    Pogledajte snimku predavanja Viveka Chibbera, održanog u sklopu programa konferencije 8. Subversive festivala: "Jedna od upečatljivijih kontradikcija postkolonijalne teorije jest da, iako samu sebe predstavlja kao okvir za analizu kapitalističke dominacije, odbija ideju univerzalne teorije. Stoga se i nalazi u nelagodnom položaju gdje priznaje da se kapitalizam globalizirao, međutim poriče da možemo doći do opće teorije njegova funkcioniranja i njegovih karakteristika. Radi se o dubokoj i poražavajućoj kontradikciji u samom srcu postkolonijalne teorije."
  • 1. listopada 2024. Čitati Fanona u XXI veku Immanuel Wallerstein aktualizira Fanonove misli u našem stoljeću – periodu u kojem se, po njemu, odvija dugi prelazak s postojećeg kapitalističkog svjetskog sistema ka nečemu što se još uvijek ne da jasno definirati. Autor izdvaja tri ključne Fanonove teme kao dileme koje u velikoj mjeri dijelimo s njim i njegovim vremenom: pitanje upotrebe nasilja kao političke taktike, pitanje i problem (nacionalnog) identiteta, te klase i klasne borbe. Ova otvorena pitanja u prelaznom periodu u kojem živimo zahtijevaju rigoroznu razradu, prikazujući suvremenu situaciju kao teorijski i politički izazov koji iziskuje dublje artikulaciju, a ne gotova rješenja. Fanon nas u XXI stoljeću, prije svega, uči da preispitujemo, umjesto da nasjedamo na pojednostavljene formule i zastarijele parole, a posvećenost propitivanju dekolonizacije, nezavisnosti i nacionalizma uzdrmava kruto, dogmatsko i okoštalo pristupanje ovim problemima na ljevici. Međutim, Fanon je ovdje prikazan drugačije od onoga kako ga se čitalo u postmodernom i postkolonijalnom miljeu, s onu stranu identitetskih politika i diskursa koji su ga rijetko čitali kao marksističkog mislioca, sudionika revolucionarnih pokreta, te kao antinacionalista i antikapitalista.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 24. kolovoza 2022. Dekoloniziranje čovječanstva "Prema Mbembeu, „uspon u čovječanstvo može biti samo rezultat borbe: borbe za život“, koja se sastoji od uzdizanja iz dubina „izuzetno sterilnog i sušnog područja“ koje je Fanon nazvao rasom, ili zonom nepostojanja. „Izaći iz ovih sterilnih i sušnih područja postojanja prije svega znači izaći izvan ograde rase – zamke u kojoj pogled i moć Drugoga nastoje zatvoriti subjekt“, inzistira Mbembe. Iako zadatak dekolonizacije jest „rušenje granica u svijetu“, rasa je ograda koju treba otvoriti i u konačnici iskorijeniti: „rušenje granica u svijetu pretpostavlja aboliciju rase“."
  • 23. listopada 2021. Nkrumahov susret s Marxom "Iskustvo i kreativnost Nkrumaha i njegovog susretanja s marksizmom zahtijevaju da se nastavimo suočavati s velikim pitanjima dekolonizacije i imperijalizma koji se očituju u neokolonijalnoj rasijaliziranoj globalnoj političkoj ekonomiji."
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve