Kako je Heidegger postao glavni filozof ekstremne desnice?

Björn Höcke, vođa ekstremno desne njemačke stranke Alternative für Deutschland (AfD) u saveznoj državi Thuringiji, objavio je 28. svibnja 2020. godine na svom Facebook profilu ispeglanu fotografiju na kojoj sjedi na klupi u parku i čita časopis Die Kehre (Časopis za zaštitu prirode), novi ekstremno desni časopis čije je prvo izdanje objavljeno u proljeće 2020. godine. Prema vlastitom opisu, naziv časopisa, kao i njegov sadržaj, „inspirirani su“ Heideggerovom tekstom „Pitanje o tehnici“, jednim od radova koje je ovaj filozof napisao nakon Drugog svjetskog rata, „u kojem u tehnologiji vidi pojavu najveće opasnosti“ za „naše ljudsko biće“. Sam časopis, kojega uređuje član tzv. Identitarnog pokreta, teži uspostaviti razumijevanje zaštite okoliša koje nadilazi „uski fokus na ekologiju i klimatske promjene“ te podrazumijeva „nauk o okolišu kao cjelini, uključujući kulturne krajolike, rituale i običaje.“

Među suradnicima se pojavljuju antisocijalistički disidenti iz Istočne Njemačke koji su proteklih godina proklamirali novo disidentstvo kontra suvremenog njemačkog totalitarnog političkog režima. U svojem komentaru uz objavu, Höcke tvrdi da Heideggerova misao i spomenuti časopis pokazuju da ekstremna desnica može reaproprirati zaštitu prirode iz ruku „Zelene stranke koja mrzi domovinu“.

Höckeovo veličanje Heideggera i ovog časopisa jedan je od brojnih primjera iz kojih je vidljivo kako ekstremna desnica u Njemačkoj, ali i šire, slavi zloglasnog filozofa. Od Stevea Bannona koji u intervjuu za Der Spiegel Heideggerea naziva „svojim čovjekom“ do Aleksandera Dugina i njegove vizije četvrte političke teorije, Heidegger je isplivao kao glavni filozof globalizirajuće ekstremne desnice.

Međutim, istraživači_ce su tek nedavno započeli analizirati i tumačiti Heideggerovu ulogu na suvremenoj ekstremnoj desnici i u njezinoj ideologiji. U prošlosti su mnogi razmatrali na koje su načine figure tzv. Konzervativne revolucije, poput Oswalda Spenglera i Carla Schmitta, utjecale na ideologiju ekstremne desnice. Iako su mnogi ukazivali na centralnost Heideggerove uloge, prva sveobuhvatna studija Heideggerove misli na suvremenoj ekstremnoj desnici objavljena je tek 2008. godine u Italiji, a engleski prijevod još ne postoji. Nove publikacije proteklih su godina doprinijele razumijevanju uloge hajdegerijanske misli u suvremenoj politici, osobito na američkoj alt-desnici i u ruskom bjelačkom nacionalizmu.

U Njemačkoj je Heideggerova popularnost na ekstremnoj desnici povezana s načinima na koje njegova filozofija legitimizira regionalni environmentalizam, populizam i kulturni rasizam ekstremne desnice. Njegova vizija nacionalnog tubitka (Dasein), specifičnog kolektivnog bića utemeljenog na zajedničkom duhu, tradiciji i uronjenost u lokalno, pruža suvremenoj njemačkoj ekstremnoj desnici viziju bjelačkog identiteta koji ujedinjuje „narod“ i „elitu“ na osnovi privrženosti lokalnom i „običnim ljudima“ te njegovu glorifikaciju putem rasijalizacije inferiornog kulturnog i religijskog „Drugog“.

Kao prvo, oslanjanje na Heideggera omogućava pokretu da intelektualno pozicionira svoju viziju smislenog pokreta zaštite okoliša kao dio obrane domovine ili zavičaja (Heimat), kao jedinstva lokalne prirode, kulture i nasljeđa, protiv globalizacije. To se demonstrira u spomenutom časopisu Die Kehre, gdje Heideggerova spiritualno utemeljena opozicija racionalizmu i tehnokraciji, kao i njegov pojam lokalno ukorijenjenog razmišljanja, leže u temelju pokušaja ekstremne desnice da svojata environmentalizam.

Glavni dio ove strategije je etiketiranje Zelene stranke i lijevih pokreta za zaštitu okoliša kao tehnokrata koje pokreće uski znanstveni racionalizam usmjeren na klimatske promjene. Oslanjajući se na dugu tradiciju zaštite zavičaja, ekstremna desnica teži suprotstaviti se ovome tako što će se prikazati ne samo kao branitelj okoliša, nego i prirode kao značajnog dijela lokalnih tradicija, nasljeđa i esencijalne komponente bjelačkog nacionalnog identiteta. Globalni pokreti za zaštitu okoliša ovdje su prikazani kao manifestacija onoga što Heidegger naziva postav (Gestell) – strogo racionalističkog čitanja prirode i svijeta kao nečega što ljudi mogu transformirati.

Nadalje, pozivanje na Heideggera omogućava ekstremno desnim intelektualcima da prigrle populizam i razviju ideal populističkog intelektualca: idealnog tipa intelektualca, koji je ukorijenjen u „narodu“ te, bivajući u doticaju s „običnim ljudima“, bliže autentičnoj filozofiji bitka koju Heidegger vidi kao nužnu za prevladavanje nihilističkog racionalizma modernosti. Heidegger pritom donosi filozofiju populizma koja pokušava nadići antagonizam između „naroda“ i „elita“ i koja odražava na koji su način (suprotno velikom dijelu onoga što sugerira literatura o ekstremno desnom populizmu) obrazovani buržoaski intelektualizam i populizam na ekstremnoj desnici čvrsto isprepleteni.

Naposljetku, i ono najvažnije, imajući u vidu kontekst unutar kojeg se rasizam u Njemačkoj još uvijek u velikoj mjeri izjednačava s nacizmom i biološkim rasizmom, Heideggerova filozofija esencijaliziranog kolektiva „ukorijenjenog“ u povijesti osigurava pokretu filozofiju kulturnog rasizma, koja tvrdi da je prevladala biološki rasizam. Dakle, Heideggerova ideja o tubitku koristi se za reformulaciju ekskluzivne, esencijalizirane ideje bjelačke nacionalnosti u kontekstu liberalnodemokratskog političkog jezika u kojem je bliskost s nacionalnim socijalizmom, rasističkim nacionalizmom i antisemitizmom društveno prijeporna i zakonski zabranjena.

Ovdje se ekstremna desnica može osloniti na još uvijek podijeljenu recepciju Heideggera. Veliki dio akademske debate i dalje je usmjeren na pitanje je li Heidegger bio centralna figura nacizma ili rani simpatizer koji se kasnije od njega distancirao. Dobar dio argumenata koje izriču oni koji zauzimaju potonju perspektivu, temelji se na Heideggerovu navodnom odbijanju biološkog rasizma nacista, kao još jedne manifestacije modernog racionalizma i tehnokratske prijetnje ljudskim bićima. Radi se o stavu koji je, tvrdi se, bio i u temelju Heideggerova kontroveznog poslijeratnog čitanja Holokausta i koncentracijskih logora kao manifestacije modernosti.

Kao mislilac kojeg se često svrstava uz tzv. Konzervativnu revoluciju, Heidegger se, baš kao i tzv. njemačka Nova desnica, nastojao distancirati od nacizma i smjestiti u tradiciju prednacističkog konzervativizma, kojeg je nužno promatrati kao suštinski drukčijeg od nacizma.

Ovaj samolegitimizirajući mit kojim se služi Heidegger i tzv. Nova desnica, otkriva da nacizam – poput rasizma općenito – zasigurno nikada nije bilo moguće svesti na biologizam. Bivajući duboko ukorijenjen u narodnjačku misao, karakterističnu za Konzervativnu revoluciju, nacizam je također bio obilježen kulturnim rasizmom – rasijalizacijom religijskih i kulturnih razlika, čemu danas možemo svjedočiti i na primjeru rasijalizacije Islama koja dolazi od ekstremne desnice.

Tvrdnjom o esencijalnim kulturnim razlikama, Heideggerova filozofija epitomizira „govor o rasi“ koji je imao središnje mjesto u nacizmu, njegovoj populističkoj politici i legitimizaciji nacističkih politika o tzv. Židovskom pitanju. Spajanje rase i religije u nejasne koncepte duha i/ili kulturne esencije odjeknulo je među velikim dijelom obrazovane buržoazije te preobrazilo kruti biološki rasizam u pitanja kulturnog esteticizma koji je njemačkom narodu pripisao misiju predvodnika europske bjelačke superiornosti.

Povezivanjem koncepata lokalnog identiteta, nasljeđa i environmentalizma s kritikom tehnološke globalizacije, narodnih i populističkih diskursa s tvrdnjama o intelektualnoj autentičnosti te rasijalizacijom kulture i religije, Heideggerova filozofija nudi suvremenoj ekstremnoj desnici bogati repertoar. Osigurava akademsku „potporu“ u zagovaranju zaštite „običnih bijelih ljudi“, domovine i bjelačke nacionalne kulture, protiv globalnih tehnokratski lijevo-liberalnih elita, kao i rasijaliziranog nebijelog i muslimanskog „Drugog“.