Lekcije iz Cable Streeta

Prije nekoliko dana obilježena je 80. godišnjica radničkog otpora jačanju fašizma u Velikoj Britaniji. Najupečatljiviji moment ovog historijskog događaja nije bio fizički okršaj između fašista i antifašista, nego brutalna upotreba policijske represije nad potonjima koji su, unatoč svemu, pokušali (i uspjeli) spriječiti javnu demonstraciju rasizma i neprikrivenog imperijalizma. Pouke izvučene iz ove borbe upućuju na čvrstu vezu između kapitala i fašizma čemu jedini efikasni odgovor pronalazimo u zajedništvu organizirane radničke klase.

Detalj s murala u Cable Streetu (izvor: Nick prema Creative Commons licenci).
Detalj s murala u Cable Streetu (izvor: Nick prema Creative Commons licenci).

Prema mišljenju britanskog povjesničara Chrisa Bamberyja, 1936. godina predstavlja „vrijeme straha i nade“. Uzroci straha su očigledni. Hitler je na vlast u Njemačkoj došao svega tri godine ranije, dok su Mussolinijevi fašisti na čelu Italije dulje od desetljeća. Ovi ekstremno desni režimi skršili su nekoć snažne njemačke i talijanske radničke pokrete. Fašizam je u punoj ofenzivi. Osim buržoaskih demokracija na sjeverozapadu i SSSR-a na istoku, većinom kontinenta vladaju fašističke, polufašističke i monarhističke diktature.

Međutim, ističe Bambery, uočljivi su i momenti nade. U Parizu je 1934. godine zaustavljen fašistički puč, što izaziva ubrzanu mobilizaciju i homogenizaciju na ljevici. Diljem Francuske uslijedio je dvogodišnji period štrajkova i okupacija tvornica, što naposljetku dovodi do formiranja ljevičarske vlade Narodnog fronta. Ključni događaji iz 1936. godine odvijaju se i u Španjolskoj, u kojoj je desnica iskoristila poraz na izborima kao povod za građanski rat između snaga Republike i fašističko-monarhističkih pobunjenika ujedinjenih pod zapovjedništvom generala Francisca Franca koji je uživao podršku Njemačke i Italije.

Slogan „¡No Pasarán!“ pod kojim su u Španjolskom građanskom ratu bile okupljene antifašističke snage iste se godine mogao čuti i na ulicama Londona. Osvrćući se na odnos prema međuratnom dijelu britanske povijesti, Bambery tvrdi sljedeće:

„Mnogi smatraju da fašizam u Britaniji, kao zemlji koja se suprotstavila Hitleru i branila demokraciju, predstavlja nešto strano. Ipak, ovakav pristup je revizionistički. Fašizam je 1930-ih bio veoma vidljiv na ulicama, naročito u londonskom East Endu, gdje se nalazila najveća britanska židovska zajednica. U Stepneyju, Dalstonu i ostalim židovskim radničkim četvrtima uniformirani razbojnici u crnim košuljama napadali su židovske domove, dućane i prolaznike. Čuvali su stražu dok su fašistički agitatori prosipali antisemitsku propagandu i veličali postignuća Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije.“

Od kralja do žandara – antiradnička fronta

Nositelj fašističkog pokreta u Londonu 1936. godine bila je stranka Oswalda Mosleyja – British Union of Fascists (BUF). Mosley se mogao osloniti na simpatije dijela policije i vladajućih klasa, koje su njegovu političku opciju vidjele kao branu pred mogućim prodorom boljševičkih ideja. Fašistoidne tendencije u britanskoj visokoj politici mogle su se uočiti i kod samog kralja Edwarda VIII, prije i poslije njegove abdikacije 1936. godine. U funkciji vojvode od Windsora, Edward je 1937. godine posjetio Hitlera u njegovoj rezidenciji u Obersalzbergu (Berghof), tijekom čega je salutirao nacističkim pozdravom i izvršio smotru SS jedinica. Kulminaciju britansko-njemačkog koketiranja predstavlja potpisivanje Münchenskog sporazuma 1938. godine koji je omogućio njemačku aneksiju rudom bogatih Sudeta i
Vojvotkinja i vojvoda od Windsora u posjeti Adolfu Hitleru 23. listopada 1937. godine (izvor: wikipedia.org prema Fair Use licenci).
Vojvotkinja i vojvoda od Windsora u posjeti Adolfu Hitleru 23. listopada 1937. godine (izvor: wikipedia.org prema Fair Use licenci).
kasniju okupaciju ostatka Češke (Slovačka je postala njemački protektorat). Lav Trocki zapisat će kako su Britanci sporazumom umjesto produljivanja mira samo ubrzali izbijanje rata između „starih, bogatih kolonijalnih carstava i zakašnjelih imperijalističkih pljačkaša“. Situacija u londonskim medijima pratila je duh vremena. Primjerice, lord Rothermere, osnivač i vlasnik Daily Maila, u članku naslovljenom „Hura za crnokošuljaše!“ napisao je kako fašizam „predstavlja pokušaj mlađe generacije da udahne nov život u zastarjele političke sisteme“.
 
Vrhunac Mosleyjevih uličnih demonstracija moći trebao se odigrati 4. oktobra 1936. godine (u tom trenutku BUF je brojao oko 40 000 članova) kroz još jedan crnokošuljaški marš londonskim East Endom. Laburistička partija i grupa židovskih predstavnika uputila je apel protiv organiziranja kontraskupa, nakon čega uloga organizatora pada na Komunističku partiju Velike Britanije (CPGB). Pozivu na antifašističku mobilizaciju odazvalo se oko 300 tisuća antifašista, radnika i Židova, protiv kojih je 3 tisuće BUF-ovih crnokošuljaša, čak i uz podršku 6 tisuća policajaca, bilo u potpunosti nemoćno. U londonskom Cable Streetu radničke barikade ostale su neprobijene. Učesnik događaja Reg Weston prisjeća se:
„Fašisti su se okupljali pored Kraljevske riznice, a policijska je pratnja započela s jurišima pješadije i konjanika kako bi pendrečenjem raščistila put maršu. Nisu uspjeli. Počelo je podizanje barikade. Prevrnut je kamion i nagomilan namještaj, a kamenje s pločnika i materijal s obližnjeg gradilišta poslužili su da se dovrši barijera. Policija je uspjela raščistiti prvu, ali nakon nje je naišla na drugu, a zatim i treću. Pikule su bačene pod kopita policijskih konja, a kiša cigala sručila bi se na svaki juriš policijskog kordona.“

Radnička borba kao odgovor

Naposljetku, događaji iz 1936. godine tek su epizode tijekom europskog međuratnog perioda, kojeg je u najvećoj mjeri obilježio sukob s fašizmom. Bila je to uvertira u najveći ratni sukob u povijesti čovječanstva. Darko Suvin će ovaj period nazvati „vjerojatno jedinim crno-bijelim sukobom demokracije i prokletnika“,[1] a iskustvo predratnog antifašizma u Britaniji, koji je svoj vrhunac dosegao 4. oktobra 1936. godine u Cable Streetu, usprkos tome što je protiv sebe imao cjelokupni državni represivni i ideološki aparat, ukazuje nam na ulogu radničkog pokreta kao jedinog relevantnog nosioca antifašističke borbe. Vanjskopolitička sprega kapitalizma i fašizma o kojoj je nedavno pisao Danijel Švraka, kao i neprijateljski odnos zapadnih zemalja prema republikanskoj ljevici u periodu Španjolskog građanskog rata, ruše tezu o buržoaskoj demokraciji kao antipodu i adekvatnom odgovoru na fašistoidne tendencije.

Kao i borba londonskih radnika, hrvatski i jugoslavenski otpor za vrijeme Narodnooslobodilačkog rata bio bi nemoguć bez kontinuiteta radničke borbe i organiziranja, najčešće ostvarenih kroz strukture Komunističke partije. Veselin Masleša, član KPJ i marksist međuratnog razdoblja koji će sedam godina kasnije herojski poginuti prilikom proboja neprijateljskog obruča tijekom bitke na Sutjesci, zapisao je:

„Radnička klasa mogla je da u demokratskim zemljama proširi svoje političke i ekonomske organizacije i da time neposredno ugrozi kapitalistički poredak. Kapital je morao da traži nove političke forme i našao ih je u fašizmu, koji je nikao u datim istorijskim situacijama kao reakcij[a] […] na sve veću opasnost koja je pretila od strane radničke klase. Kapital je u prvo vreme samo tolerirao fašizam, da ga u konkretnim situacijama, kada ovaj pokaže organizovanu i ofanzivnu snagu, prihvati, finansira i dovede na vlast.“[2]

U skladu s Maslešinim postavljanjem uloge radničke klase kao glavne prijetnje fašizmu, Bambery ukazuje na nemogućnost ispunjavanja te uloge ako ju se prepusti buržoaskim državnim institucijama:

„Ako fašizam ponovno zaprijeti, kao što to čini u Francuskoj i Mađarskoj, nećemo se moći osloniti na policiju i suce. Ono što je izostalo u Njemačkoj i Italiji jest jedinstvo djelovanja Židova i nežidova, sindikalista, ljevičara i dijela stanovništva koje zajedno blokira cestu kojom su fašisti htjeli marširati. To je danas za nas – lekcija iz Cable Streeta.“



Bilješke:

[1] Krunoslav Stojaković, predgovor studiji Milana Radanovića „Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji,“ (Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, 2015), 26.

[2] Veselin Masleša, „Socijalni i ekonomski uslovi nemačkog i italijanskog fašizma,“ u: Komunisti o fašizmu (Zagreb: Centar za aktualni politički studij, 1976), 57.




Vezani članci

  • 15. listopada 2016. Demontaža i zaborav. Petokraka zvijezda skinuta sa spomenika žrtvama fašizma u selu Slatinski Drenovac. Foto: LM. Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.
  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kritika građanskog antifašizma

    U sklopu konferencije Politike prijateljstva 9. Subversive festivala, 7. svibnja 2016. godine održan je panel „Kritika građanskog antifašizma“. Nakon uvodnih izlaganja Nikole Vukobratovića, Luke Matića, Aleksandra Matkovića, Dragana Markovine i Žarka Puhovskog, uslijedila je 40-minutna rasprava, no bez Markovine koji je imao drugih obaveza. Zadnjih dvadesetak minuta bilo je rezervirano za pitanja iz publike. S […]

  • 27. rujna 2016. Minirani spomenik Vuke Bombardellija posvećen borcima Prvog splitskog partizanskog odreda koje su pogubili ustaše u okolici Sinja (izvor: maz.hr , foto: Igor Grubić) Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
  • 18. kolovoza 2016.
    Featured Video Play Icon
    Balkanska ljevica

    Na konferenciji „Politike prijateljstva“ u sklopu 9. Subversive festivala održan je okrugli stol „Balkanska ljevica“. Na ovom su okruglom stolu, uz moderatora Dragana Markovinu, nastupili komentator tportala Vuk Perišić, istraživačica na ljubljanskom Institutu za kulturalne studije i studije sjećanja Tanja Petrović te Nenad Porobić iz inicijative Ne rehabilitaciji. Polazišna pozicija tribine pretpostavka je, koju je […]

  • 6. kolovoza 2016. Japanski laki tenkovi elitne Kwantunške armije u ofenzivi protiv sovjetsko-mongolskih snaga na rijeci Khalkhi/Halki, srpanj 1939. godine (izvor: wikimedia). Fašizam i kultura zaborava Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
  • 27. srpnja 2016. Detalj sa spomenika ustanku naroda Hrvatske u Srbu kipara Vanje Radauša, učesnika NOB-a (izvor: SNV / Jovica Drobnjak). S roguljama boj smo bili U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.
  • 18. srpnja 2016. Izvor: Maciej Lewandowski @ Flickr Privatizacija društva: proizvodnja ljudskog viška Na pozadini demontaže socijalnih država i resemantizacije „društva“ kao „zone nesputane trgovinske razmjene“, neujednačena tržišna utakmica tretira mase ljudi u najboljem slučaju kao jeftinu radnu snagu, a ni srednja klasa više ne uživa nekadašnju razinu sigurnosti i materijalnih privilegija – zbog čega postaje potencijalno prijemčiva za fašizirajuće trendove obračunavanja s percipiranom „nelojalnom konkurencijom“. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua s voditeljicom programa „Motor mijene“.
  • 28. lipnja 2016. Talijanski fašisti prilikom tzv. Marša na Rim, 1922. godine (izvor). Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 12. lipnja 2016. Fašističko uništavanje sjedišta sindikata CGL, Rim, 1922. godine (izvor). Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 9. travnja 2016. Glumci baleta „Partizansko kolo“, izvedenog u oslobođenom Splitu, preobučeni u ustašku, četničku, njemačku i talijansku uniformu (dio izložbe o 1945. godini u Hrvatskom povijesnom muzeju / foto: BČ). Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?
  • 15. ožujka 2016. Rafael Boban s mještanima i pripadnicima ustaške mladeži u Đurđevcu, 1944. godine (Izvor: Zbirka Matije Vogrinčića; Kralja Tomislava 11, Đurđevac) Biti vitez u NDH – elementi
    biografije Rafaela Bobana
    Rafael Boban bio je jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih članova ustaškog pokreta, a kasnije i ustaškog režima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH). Iako je bio jedan od osnivača „Crne legije“, svoju vojnu slavu stekao je političkim i vojnim djelovanjem u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zbog čega je bio nagrađen titulom viteza u NDH. Odličja, titule i prateća slava koje su mu dodijelile institucije NDH, omogućile su kasnijoj ustaškoj emigraciji da od njega stvore legendu po kojoj se tijekom 1990-ih zvala IX. bojna HOS-a, u čiju se čast u Koprivnici nedavno pokušala podići spomen-ploča. Tekst je pokušaj dubljeg shvaćanja značenja sintagmi „vitez“, „zapovjednik Koprivnice - ustaškog Sigeta“ ili „legendarni borac za hrvatsku slobodu“ te što nam biografija Rafaela viteza Bobana zapravo govori o proklamiranim i praktičnim politikama na kojima se NDH temeljila.
  • 4. ožujka 2016. Crvena zvijezda petokraka kojom je netko precrtao ustaško „U“, iscrtano na fasadi Muzeja za suvremenu umjetnost u Zagrebu, 2015. godine (foto: IJ) Zašto je bitno raspravljati
    o ustašama i partizanima?
    Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Inauguracijom nove vlade, na putu prema crnjoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomjeranja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličkog okvira, intenzivira već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kada se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne antagoniste, iz konceptualno površnog antitotalitarnog rakursa stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnoj budućnosti.
  • 26. studenoga 2015. Grafit koji je jutro uoči zasjedanja HNES-a osvanuo na vratima dvorane Lisinski (izvor: Lupiga). Na krivoj strani povijesti u Lisinskom Prije nešto manje od mjesec dana, na pitoresknom festivalu ekstremne desnice u punoj dvorani Lisinski, okupilo se Hrvatsko nacionalno etičko sudište kako bi izreklo presudu Josipu Brozu Titu: „Riječ je o skupu koji se može promatrati i kao nastavak dugog pohoda tuđmanističkih revizionista tijekom kojeg je u ovih 25 godina izgrađen mitsko-simbolički kompleks koji vrši funkciju konstitutivnog političkog mita neke skupine, u ovom slučaju nacionalne. Hrvatski državotvorni mit isti je kao i svaki drugi – njegovim graditeljima nisu bile bitne činjenice, već samo površne slike i narativi kojima je glavna svrha politička instrumentalizacija.“
  • 28. rujna 2014.
    Featured Video Play Icon
    Liberalizam, fašizam i zagonetka masovnog društva

    Ishay Landa: Liberalizam, fašizam i zagonetka masovnog društva Filozofski fakultet, dvorana 6, Ivana Lučića 3, Zagreb, 20.9.2104., 19h   U izlaganju ću preispitati standardno poimanje fašizma kao ”masovne politike” ili čak ”masovne histerije”. Pristup koji su desetljećima branili i perpetuirali bezbrojni stručnjaci i promatrači iz različitih disciplina i perspektiva oslanja se na duboko ukorijenjenu sliku […]

  • 3. travnja 2014. Mathias Wörsching: Što je to – fašizam?

    Iz hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea za siječanj 2014. godine prenosimo prijevod teksta Mathiasa Wörschinga, uz urednički uvod: “Ni fašizam ni teorije o njemu ne postoje u singularu. Onoliko koliko je raznovrstan fašizam, toliko su raznovrsni i (spoznajni) interesi pri njegovu istraživanju. No pritom je pojam “fašizma” previše često degradirao na puku političku borbenu etiketu […]

  • 28. studenoga 2009. Ljetna škola – Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam

    Novo izdanje online Ljetne škole Slobodnog Filozofskog donosi dio teksta iz knjige Reinharda Kühnla „Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam“ (str. 37-62). Liberalni koncepti ljudskih prava imaju vlastitu statističku povijest, a njihovi konkretni socijalni sadržaji od samog početka predmet su političke borbe. Za razumijevanje koncepata koji proizlaze iz liberalno-demokratskih tradicija i konkretnih uloga koji […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve