Akademski bojkot i pitanje krivnje

Članovi_ce inicijative Studentice za Palestinu (SzP) traže od dekana Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Domagoja Tončinića i ostatka fakultetske uprave da, prvo, objavi osudu genocida i kolonijalne okupacije, odnosno da podrži otpor palestinskog naroda politikama cionističkog režima i pridruži se globalnom pozivu na prekid vatre; drugo, objavi potpuni popis suradnji s izraelskim sveučilištima i drugim organizacijama; treće, prekine svaku suradnju s izraelskim institucijama koje na bilo koji način sudjeluju u cionističkoj okupaciji, aparthejdu i agresiji nad palestinskim narodom; i četvrto, uspostavi sustav institucionalne podrške palestinskim studentima i obiteljima izbjeglima u Hrvatsku, posebno pri upisu studija i učenju hrvatskog jezika.

Integralni tekst zahtjeva SzP-a dostupan je na Instagram stranici studenticezapalestinu i u google dokumentu, a studenti_ce i radnici_e, kao i alumni Filozofskog fakulteta pozivaju se na potpisivanje zahtjeva kako bi doprinijeli pritisku na članove Uprave.

Uz trajno zagovaranje navedenih zahtjeva, SzP po potrebi organiziraju i zasebne akcije. Za sada je u javnosti, od pojedinačnih aktivnosti, najglasnije odjeknulo njihovo upozoravanje na činjenicu da FFZG planira produžiti ugovor lektorici hebrejskog jezika Einat Lilian Dotan koja je šest godina služila u izraelskoj vojsci (IDF-u) i to na visokim, zapovjednim pozicijama. S njih je, između ostalog, koordinirala i bespilotne letjelice kojima se i za vrijeme njene službe ubijalo palestinske civile. Unatoč lobiranju i zagovaranju SzP-a, produženje ugovora je izglasano, a vojna služba lektorice ubrzo je izbrisana iz njezina životopisa na fakultetskoj web stranici.

SzP su sudjelovale i u organizaciji Marša solidarnosti s Palestinom održanog 29.11., a 12.12. smo s muzeologinjom i aktivistkinjom Petrom Matić na Filozofskom fakultetu razgovarale o dugoj povijesti drugarstva i solidarnosti među hrvatskim i palestinskim studentima_cama. Prikazale smo i Petrin film o Međunarodnom studentskom klubu prijateljstva „Grad koji ima mir“, a u razgovoru je sudjelovao i njegov bivši član, Mohammed Al Younis.

Iako je vidljivost Inicijative narasla i sve je više studenata_ica voljno ne samo doći na razgovor i prosvjed već i preuzeti aktivnu ulogu u organizaciji akcija i događanja, zalaganje SzP-a za FFZG-ovu osudu genocida i prekidanje suradnji s progenocidnim institucijama i dalje je vrlo ograničenog uspjeha. Odsjek za sociologiju je (bez podrške jednog dijela članova) objavio izjavu „povodom ratnih zbivanja u pojasu Gaze“ u kojoj osuđuje izraelsko ubijanje civila, što je podržalo nekoliko drugih odsjeka, od kojih su samo Odsjeci za komparativnu književnost i filozofiju to učinili javno. Od studentskih organizacija, SzP imaju podršku Studentskog zbora, Kluba studenata filozofskog fakulteta, Kluba studenata sociologije Diskrepancija, Kluba studenata lingvistike Asterisk te Udruženja studenata filozofije.

Pojedinačne izjave odsjeka i studentskih organizacija predstavljaju važnu, ali minimalnu gestu odgovornosti javnih intelektualaca, pa ipak i za nju smo trebale izvršiti dodatni pritisak. Uprava fakulteta opire se ideji objavljivanja podrške palestinskom otporu izraelskoj okupaciji i genocidu, pozivajući se na akademsku neutralnost i mnogo puta ponovljen stav da fakultet “nije politička već obrazovna ustanova”. No obrazovanje nikada nije neutralno, što je vidljivo i iz izjave podrške Ukrajini koju je fakultet objavio bez mnogo dilema i odgađanja. Šutnja, kao i svaka selekcija, jesu političko-ideološko pozicioniranje par excellence. Nekritička podrška fakulteta Ukrajini između ostalog je odraz šire državne pro-NATO politike i jasno pokazuje da se od političkog pozicioniranja ne bježi kada je ono podobno i interesno utemeljeno.

Prava rasprava o sva četiri zahtjeva SzP-a te glasanje o njima i dalje se nisu dogodili. Dekan FFZG-a neposredno prije sjednice Vijeća održane 20.11. samostalno je odlučio da zahtjeve neće staviti na dnevni red. SzP su, nakon što ih je dekan informirao o svojoj odluci, na dan sjednice organizirale akciju koja je uključivala podsjećanje vijećnika na vrijednosti proklamirane fakultetskim statutom – “poštivanje ljudskih prava”, “zalaganje za deprivirane društvene skupine”, “sloboda mišljenja i govora”, kritičnost i sl. ostaju tek slovo na papiru.

Na kraju sjednice, pod točkom razno, ipak se povela kratka, brzo prekinuta diskusija o zahtjevima SzP-a u kojoj su se pojavili slični argumenti koje slušamo već mjesecima, što od akademskih radnika_ica i uprave, što (iako mnogo manje) od neodlučnih kolega_ica. Bile smo prozvane za jednostranost, simplifikaciju kompleksne situacije i obezvređenje izraelskih civilnih žrtva.

Stav SzP-a itekako je zasnovan na analizi kompleksnosti situacije. Jasno odbijamo svaki antisemitizam, uzimajući u obzir civilne žrtve s obje strane,  upravo zato što odbijamo mistificirati naseljeničko-kolonijalnu okupaciju. No, iza upornog vraćanja razgovora na žrtve Hamasova napada stoji rasistički i islamofobni narativ unutar kojeg preko 40 000 arapskih života ne vrijede koliko jedan židovski.

Druga točka kritike SzP-a i njihovih zahtjeva usmjerava se na sam koncept akademskog bojkota, pa se tako dio akademskih radnika i radnica čvrsto drži stava da je u redu kao fakultet javno osuditi genocid i ponuditi pomoć izbjeglicama, ali ne i prekinuti institucionalne veze i suradnju s izraelskim sveučilištima i drugim obrazovno-znanstvenim ustanovama. Primjerice, Filozofski fakultet surađuje s izraelskim kolegama u istraživanju Holokausta, što je za dio profesora_ica suradnja koju bi bilo neprimjereno prekinuti. No, budući da zagrebačka Katedra za istraživanje Holokausta nije lokalna ispostava istraživanja na koje izraelski znanstvenici i institucije koje suučestvuju u genocidnom režimu imaju monopol, SzP ne smatra ukidanje takve međuinstitucionalne veze problematičnim. Drugi ističu potencijalno negativne aspekte akademskog bojkota koji nisu specifični za zagrebačko sveučilište već propituju njegovu temeljnu logiku. Da bismo tu logiku raspetljali, podsjetimo se odakle je krenuo globalni pokret akademskog bojkota Izraela.

Zašto bojkot?

2004. godine započela je Palestinska kampanja za akademski i kulturni bojkot Izraela (PACBI), iznijevši poziv na bojkot izraelskih akademskih i kulturnih institucija koje dubinski i kontinuirano sudjeluju u izraelskom negiranju prava palestinskom narodu zajamčena međunarodnim pravom. PACBI je jedna od članica-utemeljiteljica palestinskog BDS (Boycott, Divestment, Sanctions) nacionalnog odbora i upravlja akademskim i kulturnim aspektima BDS-a.

BDS je širi pokret koji osim bojkota progenocidnih kulturnih i akademskih institucija te izraelskih i međunarodnih kompanija koje omogućavaju kršenje palestinskih prava, zahtijeva od nacionalnih i lokalnih uprava, banaka, crkava, sveučilišta itd. da povuku svo financiranje iz Izraela, te pritišće vlade da zabrane poslovanje s izraelskim tvrtkama i organizacijama (posebno trgovanjem oružjem), kao i da se suspendira izraelsko članstvo u međunarodnim forumima kao što su tijela UN-a i FIFA. BDS je još 2005. godine pokrenulo 170 palestinskih sindikata, izbjegličkih mreža, ženskih organizacija, profesionalnih udruga, odbora narodnog otpora i drugih organizacija palestinskog civilnog društva, a danas djeluje globalno.

Nekoliko je ciljeva Bojkot, Dezinvestiranje, Sankcije (Boycott, Divestment, Sanctions) pokreta. Prvi je kraj okupaciji i kolonizaciji¹Misli se na ilegalna naselja, ne i na čitav naseljenički projekt Izraela ‒ BDS u suštini nije antikolonijalni već legalistički projekt. arapskih zemalja. Drugi je ravnopravnost palestinskog stanovništva u Izraelu koju trenutno priječi preko 50 rasno/etnički diskriminatornih i opresivnih zakona. Treći cilj BDS-a je zaštita prava palestinskih izbjeglica na povratak svojim domovima iz kojih su istjerani u Nakbi 1948. godine.

Kao jedan od ključnih elemenata BDS-a, institucionalni akademski bojkot na koji poziva PACBI podržalo je Palestinsko vijeće za visoko obrazovanje i Palestinska federacija sindikata sveučilišnih profesora i zaposlenika. Temeljna motivacija akademskog bojkota je činjenica da izraelske akademske institucije igraju ključnu ulogu u režimu okupacije, kolonizacije, aparthejda, a trenutno i genocida. „Od svog osnivanja, izraelska akademija je sljubljena s hegemonijskim političko-vojnim establišmentom Izraela i, usprkos naporima šačice principijelnih akademika_inja, dubinski je upletena u podršku i reproduciranje sustavnog oduzimanja svih prava Palestinicima i Palestinkama“, piše u PACBI smjernicama za akademski bojkot.

U istim smjernicama se dalje navodi kako se institucionalni bojkot izraelske akademije ne sukobljava s univerzalnim pravom na akademsku slobodu kako je definira UN-ov Odbor za ekonomska, društvena i kulturna prava (UNESCR) – kao slobodu individua da slobodno izražavaju mišljenja o instituciji ili sustavu unutar kojeg djeluju, da obavljaju svoje funkcije bez diskriminacije i straha od državne ili druge represije (…) ali čije uživanje podrazumijeva i dužnosti kao što je ona poštivanja akademske slobode drugih te osiguravanje poštenog suočeljavanja različitih perspektiva.

Argument koji se učestalo iz redova profesora, ali i studenata, ističe kao problem akademskog bojkota Izraela upravo je strah od narušavanja akademske slobode Izraelaca, pa među njima i onih pojedinaca koji nisu osobno umiješani u okupacijske, diskriminatorne i genocidne politike svoje države i institucija. Već i prvim pogledom na PACBI smjernice, taj se strah pokazuje neutemeljnim. Ondje stoji da PACBI odlučno odbija bojkot pojedinaca_nki temeljem njihova identiteta (nacionalnosti, rase, roda, religije). Samo u slučaju da taj pojedinac_ka službeno predstavlja Državu Izrael ili pro-genocidnu izraelsku instituciju (primjerice, rektor ili dekan),  njegove_njene su aktivnosti podložne institucionalnom bojkotu. Smatra se da sama afilijacija izraelskih znanstvenika_ca, profesora_ica i drugih akademskih djelatnika_ca s izraelskim akademskim institucijama nije dostatan razlog za primjenu bojkota. To ne znači da su pojedinačni članovi_ice akademske zajednice imuni na bojkotiranje, koje građani_ke mogu zatražiti od svojih institucija i zajednica u bilo kojem trenutku, zaključe li da se djelovanje ili nastupanje određenog pojedinca_ke kosi s vrijednostima koje te zajednice drže neosporivima – kao što su prava svakog čovjeka na život, osnovne životne potrepštine, krov nad glavom, mir i slobodu. To se odnosi kako na izraelsku akademsku zajednicu tako i na svakog člana_icu globalne akademske zajednice. Slične smjernice objavljene su i u pozivu na kulturni bojkot.

Kada se radi o izraelskim institucijama, PACBI kampanja nije toliko blagonaklona. Ako se ne dokaže suprotno, za svaku se izraelsku akademsku instituciju polazi od pretpostavke da – bilo šutnjom, legitimacijom, whitewashingom (prikrivanjem zločina) ili izravnim sudjelovanjem – potpomaže kršenje prava palestinskog naroda. Te je institucije, aktivnosti koje organiziraju kao i one koje sponzoriraju ili podržavaju, nužno bojkotirati – jer upravo su međunarodne suradnje izraelskih institucija ključni izvor njihova financiranja, kao i globalnog plasiranja otvorenog, tolerantnog i progresivnog imidža Izraela.

Kako se bojkotiranje provodi? Ukratko, radi se odbijanju fizičkog, organizacijskog i financijskog sudjelovanja u događajima, aktivnostima, projektima, razmjenama, udrugama, časopisima i sl. koje organiziraju ili u kojima na bilo koji način sudjeluju izraelske akademske institucije ili njihovi predstavnici. Primjer takvog projekta naveden u smjernicama, a na koji upozorava i naša Inicijativa za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde (IZASEP) je glavni program Europske unije za sufinanciranje istraživanja i inovacija Horizon Europe, s budžetom od 95,5 milijardi eura dostupnim u periodu od 2021. do 2027., iz kojeg je do danas u izraelsku industriju uloženo 600 milijuna eura, više nego u brojne EU zemlje (primjerice Češku ili Poljsku).

Izrael sudjeluje u Horizon programu od 2014. godine, što facilitira njegovu znanstvenu i tehnološku suradnju s Europskom unijom. Na stranicama Europske komisije ponose se nizom „posebno uspješnih EU-financiranih istraživačkih projekata u kojima je Izrael sudjelovao“. U jednom od projekata razvio se sustav prikupljanja informacija o ljudima kako bi se „targetirali pojedinačni teroristi“ koji nisu članovi terorističkih organizacija. „Nismo se zaustavili na prikupljanju i analizi podataka, (…) htjeli smo nadići tradicionalne statističke analize uvodeći nove metode analiziranja veza među rizičnim indikatorima“, pohvalila se koordinatorica projekta. U opisu istraživanja navedeno je i da su prikupljeni jedinstveni podaci o terorističkim napadima u Izraelu i na Zapadnoj obali između 2000. i 2016.: „neki od njih povjerljivi, ali posve anonimizirani“.

Fingiranje etičnosti u prikupljanju povjerljivih podataka o ljudima posebno zapinje za oko ako znamo da izraelske obavještajne agencije ‒ deklarativno radi suzbijanja „terorizma“ a efektivno radi represije palestinskog stanovništva – održavaju široku nadzornu mrežu nad narodom Palestine. Prikupljaju se intimne informacije kao što su seksualna orijentacija te zdravstvene i financijske poteškoće Palestinaca_ki kako bi ih se prisililo na priključivanje obavještajnim službama i doprinos izraelskim okupacijskim ciljevima.

Europska komisija nizom projekata posredno i neposredno razvija izraelsku vojnu, policijsku i nadzornu industriju – pametni nadzorni senzori, proizvodnja aviona, inovativne policijske tehnologije… Navedeni i srodni sektori izraelske industrije danas prednjače u svijetu. Izrael na tome može zahvaliti Europskoj uniji odnosno SAD-u, ali i stoljetnom odanom sudjelovanju izraelske akademske zajednice i institucija visokog obrazovanja u razvijanju tehnologija, doktrina i pravnih okvira okupacije.

Kule od bjelokosti i čelika

Odgovornost obrazovnih institucija za izraelske zločine istražila je i analizirala  izraelska antropologinja Maya Wind u knjizi Towers of Ivory and Steel: How Israeli Universities Deny Palestinian Freedom. Wind istražuje reprodukciju naseljeničkih društava i globalnih sustava militarizma i nadziranja odnosno upravljanja (policing). Židovka je iz Izraela, odrasla u Jeruzalemu – gradu u kojem je tenzija između izraelske okupacije i palestinskog otpora izrazito vidljiva. S 18 je godina odslužila 40 dana u vojnom zatvoru radi odbijanja obaveznog vojnog roka. Oštra je kritičarka izraelske države i društva. Towers of Ivory and Steel: How Israeli Universities Deny Palestinian Freedom (Verso, 2024.) njena je prva knjiga u kojoj minuciozno, kroz brojne primjere i povijest izraelske države, ali i institucija i ideja koje joj prethode, istražuje sudjelovanje izraelskih sveučilišta, obrazovnog sustava i akademske zajednice u sistemskoj opresiji naroda Palestine.

Izraelska sveučilišta uživaju međunarodni ugled kao stupovi pluralizma i demokracije, jedinstveni lučonoše na Bliskom istoku koji se stereotipno promatra kroz orijentalističku optiku. Akademski bojkot Izraela zato se često osuđuje kao punitivni, regresivni čin. Međutim, Wind uvjerljivo pokazuje kako ta ista sveučilišta u svojoj srži služe kao agenti države. Štite Izrael od kritike, racionaliziraju režim vojne okupacije i aparthejda te ga na razne načine podržavaju i omogućavaju. Bojkot traži od izraelske akademske zajednice da odgovara za svoju suglasnost s državnim kolonijalnim nasiljem.

Ilustracije radi, osvrnut ćemo se na nekoliko manifestacija te suglasnosti koje Wind opisuje.

Palestinci – tada njih oko 150 000 – koji su nakon Nakbe 1948. godine ostali na okupiranom (izraelskom) teritoriju, dobili su priliku sudjelovanja u izraelskom obrazovnom sustavu, no ne bez dugotrajnih rasprava koje su toj odluci prethodile. Suosnivač Haifa sveučilišta, primjerice, žestoko se protivio obrazovanju Palestinaca_ki, usporedivši ga s „uzgajanjem zmija“. Suprotan stav je naposljetku prevladao, ali ne zbog iznenadne dobrohotnosti opresora već zbog uspjeha argumentacije koja je visoko obrazovanje, posebno za žene, uspjela prikazati kao pouzdan oblik demografske kontrole. Naime, tvrdilo se kako visokoobrazovane osobe imaju manje djece.

Međutim, od trenutka kada su se Palestinci_ke počeli_e upisivati izraelska sveučilišta, državne i sveučilišne uprave drže ih pod strogim nadzorom zbog opasnosti od „političke radikalizacije“. Iako je peticijom 2005. nominalno ukinuta suradnja ministarstva obrazovanja sa Shin Betom, izraelskom sigurnosnom agencijom koja provodi tajne i detaljne provjere i kontrole primjenjujući rasno profiliranje, i dalje postoje dokazi o suradnji. Sigurnosne agencije su, primjerice, u suradnji s Hebrejskim sveučilištem, uspostavile sustav nagrada i kazni za palestinske studente_ice ovisno o njihovim političkim stavovima. Nagrade čine povlastice kao što su propusnice za putovanje (jer je kretanje je Palestincima strogo ograničeno) i preporuke za posao – zauzvrat se očekuje da među svojim kolegama krote ideje otpora cionizmu.

Iako im je, dakle, deklarativno dozvoljeno studiranje, broju palestinskih studenata_ica se u akademskim i političkim raspravama neprestano pristupa kao problemu. Izrael zato stalno osmišljava nove načine kako taj broj smanjiti bez da im se studij eksplicitno zabrani. Jedna od metoda bilo je pomicanje minimalne dobi za upis fakulteta na 20 godina jer prije toga Izraelci_ke služe vojni rok. Drugi su upisni kriteriji – srednjoškolske ocjene i „psihometrijski ispit“ – koji pogoduju Izraelcima jezičnom pristranošću i zahtijevanjem privatnih pripremnih tečajeva za ispit koji Palestincima_kama nisu dostupni. Sveučilišta često potencijalne brucoše zovu i na intervjue koji u praksi služe kao rasijalizirano skeniranje kandidata. Zanimljivo je da je „psihometrijski ispit“ ukinut 2000. godine jer je zamijećeno da diskriminatorno djeluje prema izraelskim studentima „s periferije“, no s obzirom da je ta odluka prvenstveno olakšala upis većem broju palestinskih studenata_ica,, ispit je brže-bolje ponovno uveden kako bi se spriječile „neželjene demografske promjene“ na kampusima.

Još jedna barijera za Palestince_ke na izraelskim sveučilištima je fizički pristup kampusu ‒ neučinkovit javni prijevoz koji povezuje palestinska naselja i diskriminacija u pronalasku smještaja u studentskim domovima i privatnim stanovima. I na samim kampusima, prisutnost Palestinaca_ki je vidno nepoželjna. Ulazi na kampuse istovjetni su vojnim checkpointovima na kojima se palestinske studente_ice dnevno pretražuje i ponižava. Hodnici fakulteta puni su cionističkih simbola i slavljenja izraelske teritorijalne ekspanzije. Vizualnim prostorom kampusa dominiraju Židovi.

Spomenuto sveučilište Haifa (čiji se suosnivač plašio uzgajanja zmija) nalazi se u Galileji, regiji s najvećim udjelom palestinskog stanovništva, i zoran je primjer svih navedenih diskriminatornih praksi. Iako se na kampusu nalaze dvije sinagoge i dodatni molitveni prostori za židovske studente, muslimanski studenti su morali voditi dugu i iscrpnu kampanju za tek jedno mjesto namijenjeno njihovoj molitvi koje im je naposljetku osigurano na parkiralištu. Preko 90% studenata koji su između 2002. i 2010. godine izvedeni pred sveučilišni disciplinarni odbor bili su Palestinci. Na Haifi vladaju brutalne regulacije svih javnih aktivnosti, no za kršenje istih u praksi bivaju optuženi samo palestinski studenti_ce. Učestalim pozivima na remećenje javnog reda i mira brani se i kriminalizira svaki tip okupljanja palestinskih studenata_ica, pa i organizacije kulturnih događanja.

U rijetkim slučajevima u kojima su događanja u organizaciji palestinskih studenata dozvoljena, fizička sigurnost sudionika nije ni najmanje zajamčena. Primjer takvog skupa bila je ceremonija obilježavanja Nakbe u maju 2022. godine, kada su sudionici bili izloženi državnom i državno-potaknutom nasilju. Na ceremoniji su se pojavili desničarski židovski studenti koji su „slavili Nakbu“, dijelili slatkiše i vikali „smrt Arapima“. Dio policajaca sudjelovao je u dijeljenju slatkiša. Dok je jedan od palestinskih studenata prolazio pored protuprosvjednika ne bi li se pridružio svojim kolegama, oni su ga počeli naguravati, što je policija iskoristila kako bi nasrnula na sudionike ceremonije, nasilno ih pribijala na tlo i privodila. Nijedan Židov nije priveden. Za incident su okrivljene „obje grupe“.

U paralelnoj stvarnosti web stranice Haifa sveučilišta vrijedi sljedeće:

„Preko 18 000 studenata širokog raspona etničkog i socioekonomskog porijekla pohađa Haifa sveučilište, najveće istraživačko sveučilište u sjevernom Izraelu i najpluralističkiju visokoobrazovnu instituciju u državi. (…) Jasna sveučilišna misija je poticanje akademske izvrsnosti u atmosferi tolerancije i multikulturalizma. Naša nastavnička i studentska populacija jedinstvenog je sastava. Ovdje se Židovi, Arapi, Druzi, Haredi i sekularni studenti, novi imigranti i vojno i sigurnosno osoblje sastaju kako bi učili i poučavali“.

Dominacija vojnog osoblja i industrije u izraelskom visokom obrazovanju ključna je odrednica tamošnjeg akademskog sustava. Jedna od najrazvijenih vojnih industrija svijeta ne bi mogla postići današnje razmjere bez korištenja kampusa kao laboratorija te studenata i profesora kao suradnika. Oružja koja se razvijaju na izraelskim kampusima uključuju, primjerice, otrove koji se ubacuju Palestincima u vodu za piće. Brojni akademski programi eksplicitno ili implicitno služe obuci vojnih kadrova. Također, studije Bliskog istoka,  indikativnog naziva „Orijentalizam“, blisko surađuju s obavještajnim agencijama u kojima diplomanti postaju službenicima. Oni su jedni od rijetkih koji (u špijunske svrhe) ovladavaju arapskim jezikom, koji govori manje od 3% židovskih Izraelaca, iako ih mnogo potječe iz zemalja u kojima je arapski službeni jezik. Razlog je jasan – demonizacija arapskog jezika (teško ostvariva ako se jezik razumije) jedan je od alata dehumanizacije Palestinaca_ki.

Studij prava u Izraelu posvećen je razvijanju i poučavanju specifičnih pravnih okvira, termina i koncepata koji služe legitimaciji izraelskih zločina i kršenja međunarodnog prava. Ušutkavaju se pozivi na univerzalne pravne regulacije i promišljeno se gradi izraelska izuzetnost (exceptionalism). „Izrael je inovator u interpretiranju međunarodnog humanitarnog prava, s okupiranim palestinskim teritorijem kao laboratorijem“, piše Wind. Kako bi izbjegli uobičajene ratne pravne okvire, izraelski pravnici su definirali svoj sukob s Palestinom kao „ne-ratni oružani sukob“ (armed conflict short of war). U godinama tzv. ne-ratnog oružanog sukoba, izraelska se pravna infrastruktura širila i nadograđivala kako bi opravdala izvansudska ubijanja, mučenje i korištenje neobuzdane sile na civilnoj populaciji, koja bi se u protivnom vodila kao niz ratnih zločina.

I na prvi pogled možda benigne i apolitične grane znanosti u Izraelu su krvavih ruku. Wind piše o arheološkoj praksi izraelskih sveučilišta i istraživačkih centara kao odgovornoj u podržavanju izraelskog svojatanja teritorija kroz brisanje arapske i muslimanske povijesti i prisutnosti. Iskopavanja se koriste kao izlike za širenje ilegalnih židovskih naselja, a tisuće vrijednih artefakata otima se s palestinskog teritorija, sa sveučilišta i arhiva. Samo tijekom aktualne eskalacije nasilja u Gazi, uništeno je ili ozbiljno oštećeno 206 neprocjenjivih arheoloških lokacija i spomenika baštine.

Od samog začetka Države Izrael, pa i ranije, sveučilišta služe provođenju i legitimaciji kolonijalne okupacije. Još 1919. godine u Jeruzalemu je osnovano Hebrejsko sveučilište – na palestinskom teritoriju, s ciljem promoviranja izraelske ekspanzije. Tada se cionistički pokret otvoreno nazivao kolonizatorskim, terminom koji je nakon 1948. godine i službenog osnivanja Izraela zamijenjen „judaizacijom“. Danas, kao i onda, izraelska se sveučilišta strateški pozicioniraju na lokacije na kojima je zbog državnih okupacijskih ciljeva važno zadržati ili privući što više židovskog stanovništva. Sveučilišta se tako koriste kao „land-grab“ institucije i često se grade na uzvisinama, baš poput Haifa sveučilišta, koje vreba s Karmel planine, s kojih nadgledaju – fizički i simbolički – palestinska naselja.

Izraelske akademske institucije igraju nezamjenjivu ulogu u okupaciji i genocidu. Iako nema precizne procjene da su BDS kampanja i Studentice za Palestinu koje zagovaraju njenu implementaciju u pravu kada tvrde da se akademskim bojkotom može znatno opstruirati kolonijalno nasilje Izraela, to ni u kojem slučaju nije protuargument uvođenju bojkota. Kao svijetli primjer efikasnosti akademskog bojkota često se ističe primjer Južnoafričke republike.

Naime, protiv režima aparthejda u Južnoafričkoj republici (uspostavljenog iste 1948. godine), međunarodna i lokalna zajednica borila se stvaranjem pritiska na UN-ova tijela koja su ga u početku ignorirala ali i provođenjem akademskog i kulturnog bojkota, zajedno s trgovinskim embargom. Mnogi danas smatraju da su bojkoti i embargo bili uspješniji u ukidanju aparthejda nego unutardržavno ekonomsko i političko previranje. Do bojkota je došlo tako što je Afrički nacionalni kongres objavio poziv temeljem kojega je Generalna skupština UN-a – doduše, deset godina kasnije, 1980-e – usvojila prvu rezoluciju koja je podržala zahtjeve za sankcijama protiv režima aparthejda. U rezoluciji je stajalo:

„Generalna skupština Ujedinjenih naroda traži od svih država da spriječe sve kulturne, akademske, sportske i druge razmjene s Južnoafričkom republikom. Ovo je i apel piscima, umjetnicima, glazbenicima i drugim ličnostima da bojkotiraju J.A.R. Urgiraju se sve akademske i kulturne institucije da prekinu sve veze s J.A.R.-om“.

Daleko od toga da su sve države ujedinjeno prakticirale bojkot. Sjedinjene Američke Države, tada prevođene Ronaldom Reaganom, beziznimno su glasale protiv UN-ovih antikolonijalnih klauzula i nastavljale plodonosno ekonomsko partnerstvo s J.A.R.-om. Usprkos imperijalističkoj politici SAD-a, međunarodna osuda rasističkog režima je u kombinaciji s internim političkim problemima J.A.R.-a privela aparthejd kraju. Puštanje Nelsona Mandele iz zatvora 1990. godine označilo je početak pregovora vladajuće Nacionalne stranke i Afričkog nacionalnog kongresa koji su donijeli demokraciju, iako i u njoj perzistira dugogodišnji teret kolonijalizma i aparthejda koji i danas u svojim novim oblicima održavaju južnoafričko društvo segregiranim i nejednakim.

Južnoafričke i palestinske antiimperijalne borbe za emancipaciju neraskidivo su vezane.² o čemu govori i Angela Davis u kod nas nedavno prevedenoj knjizi “Sloboda je stalna borba” (prev. Milena Ostojić, Bijeli val, 2024., Zagreb). Nelson Mandela je u govoru 1997. rekao „Jako dobro znamo da je naša sloboda nepotpuna bez slobode Palestinaca“. I uslijed genocida koji Izrael trenutno provodi J.A.R. je odigrala iznimno važnu ulogu u prepoznavanju ozbiljnosti situacije te jasnoj osudi izraelske politike: 11.1.2024. podnijela je tužbu protiv Izraela u kojoj upozorava kako se u Gazi provodi genocid protivan Konvenciji o genocidu iz 1948-e.

***

Od svih zamislivih oblika otpora imperijalizmu i kolonijalizmu, fašizmu i okupaciji, državnom nasilju i genocidu, prekidanje suradnji s izraelskim fakultetima svakako nije najradikalniji i politički najpotentniji potez. U stvari, koncept bojkota ne nagriza kapitalističko-imperijalistički sustav koji u svojim razornim posljedicama dovodi do raznih oblika nasilja, pa i do genocida. Zato, paralelno sa zagovaranjem bojkota koji je nužan, ali ne i dovoljan, valja raditi na korjenitoj transformaciji međunarodnih i nacionalnih odnosa moći te sustava proizvodnje.

Bojkot stoga nije ništa manje važan oblik djelovanja, posebno zato što je kratkoročno ostvariv i učinkovit. O ostvarivosti svjedoči niz sveučilišta diljem svijeta koja prekidaju suradnje i dezinvestiraju iz izraelskih visokoobrazovnih i istraživačkih institucija. A učinkovitost se ne ogleda samo na Južnoafričkom i drugim povijesnim primjerima, već i u izraelskim reakcijama na bojkot. Nacionalni mediji izvještavaju o globalnom bojkotu „bez presedana‟ koji ozbiljno ugrožava izraelsku znanost i obrazovanje. Obavještajno ministarstvo upozorava na val europskih bojkota kao rizik za izraelsku znanstveno-tehnološku globalnu poziciju, koji dugoročno može naštetiti državnoj sigurnosti i snazi izraelske ekonomije. Benjamin Netanyahu nazvao je BDS strateškom prijetnjom i delegitimacijskim pokretom.

BDS smjernice traže da se institucionalni bojkot izraelskih akademskih institucija nastavi dok ne ispune dva osnovna uvjeta: 1. prepoznavanje neotuđivih prava palestinskog naroda zajamčena međunarodnim pravom, i 2. prekidanje svih oblika suglasnosti s njihovim kršenjem. Za sada izraelske institucije radije biraju gubitak velikog dijela međunarodnih partnera, između ostalog zahvaljujući državama poput Hrvatske, čija sveučilišta ostaju bezuvjetni saveznici Izraelu.

Zbog duboko ukorijenjene pro-izraelske pozicije hrvatske države i njenih znanstveno-obrazovnih institucija, borba koju kao Studentice za Palestinu vodimo ne može uroditi brzim i vidljivim rezultatima. No, nastavit ćemo je onako kako zasad možemo – glasnim zviždanjem na ušutkavanje i tihim radom na solidarnosti.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.

Bilješke:

• 1
  Misli se na ilegalna naselja, ne i na čitav naseljenički projekt Izraela ‒ BDS u suštini nije antikolonijalni već legalistički projekt.
• 2
  o čemu govori i Angela Davis u kod nas nedavno prevedenoj knjizi “Sloboda je stalna borba” (prev. Milena Ostojić, Bijeli val, 2024., Zagreb).