Revolucionar kao kritičar: Gasan Kanafani o cionističkoj književnosti
Donosimo predgovor engleskom prijevodu knjige „O cionističkoj književnosti” Gasana Kanafanija, koja ga smješta u središte revolucionarne kritike koja odbija razdvajati književnost, politiku i historijsko-materijalističke uvjete kolonijalne dominacije. Kanafani nastupa kao marksistički kritičar koji razotkriva kulturne i institucionalne mehanizme kroz koje se cionizam legitimizira kao povijesna nužnost, dok se palestinsko iskustvo sustavno briše i dehumanizira. Književna kritika ovdje je mjesto ideološke borbe, koje razotkriva veze između kulture, klasnih odnosa i strukture kolonijalnog projekta.
Gasan Kanafani opire se jednostavnoj kategorizaciji. Dobro je poznat Palestincima i onima koji se bave Palestinom, ali uvijek kao nositelj višestrukih uloga. Bio je marksistički revolucionar, partijski glasnogovornik, romanopisac, politički teoretičar, učitelj, umjetnik, urednik novina i predani internacionalist. Ova razilaženja u percepciji odgovaraju heterogenosti Kanafanijeva života, i u svakoj od tih uloga ostvario je iznimna postignuća. No, bio je manje poznat po još jednom zvanju u kojem je također briljirao: književnoj kritici.
Tijekom svog kratkog života Kanafani se bavio kritikom i analizom književnog stvaralaštva u različitim žanrovima. Kao student književnosti na Sveučilištu u Damasku upoznao je svog mentora, Georgea Habasha, osnivača Narodne fronte za oslobođenje Palestine (PFLP), marksističko-lenjinističke organizacije koja je tijekom 1960-ih i 1970-ih imala značajan doseg i politički utjecaj. Pored knjige O cionističkoj književnosti, Kanafani je napisao i dvije knjige u kojima se kritički osvrće na palestinsku književnost. Za razliku od njegovih romana i kratkih priča, ova djela nisu prevedena na engleski jezik.
Kao što je vidljivo i u knjizi O cionističkoj književnosti, Kanafani je bio oštar i prodoran kritičar, istovremeno velikodušan u razumijevanju emocije i forme, ali i neumoljiv u razotkrivanju politike i mitologije. Njegovu književnu kritiku nije moguće adekvatno razumjeti ako također ne zaronimo u politički senzibilitet koji je u nju unosio, a pritom je nužno preispitati i ograničenja, pravila i pretpostavke samog kritičkog polja. Književna kritika, prema uvriježenom shvaćanju, ne bi trebala biti „politička”. Na prvi pogled to može zvučati apsurdno – takvo što nijedan ozbiljan čitatelj književnosti nikada nije smatrao mogućim – ali ova restrikcija nije do te mjere aksiom koliko je svojevrsno ideološko kodiranje. Naročito služi jačanju intelektualne i ekonomske ortodoksije. Relegiranjem „političke” kritike u nižu kategoriju kulturnog rada, stjegonoše akademije i umjetnosti sputavaju revolucionarnu misao unutar institucionalnih okruženja. Sve što prijeti centrima moći obilježeno je kao „političko”, i time neizbježno negativno vrednovano, a potom i diskreditirano po istim osnovama. Moć se tako počinje predstavljati kao apolitična. Takva su okruženja nesklona kritičarima poput Kanafanija.
Međutim, sukob s buržoaskim folklorom nije nešto čime se Kanafani zamarao, jer je želio da njegov kritički pristup bude u izravnoj službi palestinske borbe za nacionalno oslobođenje. Njegov pristup nije toliko proizvoljan izbor, koliko posljedica njegove teze da je cionistička književnost sama po sebi duboko politička (u najizravnijem smislu te riječi). Kanafani pritom prepoznaje „kolosalni plan” cionističkih predvodnika da u službu svog kolonijalnog projekta regrutiraju širok raspon umjetničkih djela. Navodi niz primjera kako bi potkrijepio svoj stav: Envy the Frightened Yael Dayan, eseje Ahada Ha’ama o cionizmu i judaizmu, Exodus Leona Urisa, kao i mnoštvo druge kulturno-umjetničke i historiografske građe.
Njegova kritika, međutim, ne zadržava se samo na tekstovima. Kanafani kritički evaluira izdavačku industriju i s njom povezane kulturne institucije kao mjesta imperijalne politike. Posebno oštru kritiku upućuje Odboru za Nobelovu nagradu: „Zašto je odbor za Nobelovu nagradu 1966. godine nagradio reakcionarnog i šovinističkog autora [Šmuela Josefa Agnona], čiji rad ne zadovoljava nijedan od književnih kriterija relevantnih za takvu nagradu?” Zapadna književna scena za Kanafanija nije otvoreni forum temeljen na meritokraciji, već strogo kontrolirano tržište namijenjeno zadovoljavanju predilekcija lakome vladajuće klase. Mnogi neostvareni autori s revolucionarnim žarom pokušali su se snaći u industriji i došli do sličnog zaključka.
Kanafani jasno pokazuje da cionizam nije istovjetan ni s judaizmom ni sa židovskim narodom. On ukazuje na rupture u samodefiniciji i popularnoj definiciji pokreta uslijed činjenice da je njegovo porijeklo u zapadnom imperijalizmu. Nedvosmisleno adresira odgovornost Židova za stradanje palestinskog naroda te smatra potpunim poništenjem intelektualnog poštenja svako njihovo izuzimanje, kao Židova, iz odgovornosti za izvlaštenje Palestinaca s njihove zemlje. Istodobno pokazuje da se srednjostrujaške predodžbe o židovskoj narodnosti prelamaju kroz sustavnu normalizaciju cionizma, koji se označava kao prirodna pojava. Premda cionizam zapravo ne proizlazi iz biblijske tradicije ili kulturne prakse, on inzistira na vlastitoj nadmoći kao tobože primarni model i konačni arbitar židovske narodnosti. Ova nastojanja nisu oblast isključivo židovskog naroda, imperijalne sile i filosemitski odličnici odigrali su ovdje važnu ulogu. Kanafani ne tretira cionizam kao prirodni odgovor na europski antisemitizam, već istražuje intrakomunalnu dinamiku vezano za klasu i pobožnost. Njegov sažetak židovske integracije u modernu Europu možda je najsporniji dio knjige, ali njegova ključna misao zaslužuje ozbiljno razmatranje, jer invertira uobičajeni narativ o cionizmu kao egzistencijalnoj nužnosti. Za Kanafanija, cionizam je u konačnici izbor potekao od internaliziranog rasizma i supremacističke sklonosti k traženju moći u službi imperijalne dominacije i akumulacije na štetu običnih Židova. Kanafani piše:
„Iako su se mogućnosti za društvenu integraciju i asimilaciju povećavale, ipak možemo primijetiti bujajuću šovinističku struju u socio-ekonomski privilegiranim židovskim krugovima. Neprekidna bujica cionističke književnosti koja je krenula teći sredinom stoljeća konačno se do njegova kraja probila u mainstream, što je utrlo put konsolidaciji političkog cionizma na Prvom cionističkom kongresu u Baselu 1897. godine.”
Dobro upućen u židovsku književnost i izvan onoga što konceptualizira kao cionistički varijetet (što je kategorija koja u svakom slučaju uključuje kršćanske autore), Kanafani pokazuje impresivno razumijevanje liturgijskih tradicija, sekularnih narativa i lingvističkih kretanja. Izučavatelji judaizma bez sumnje će se pronaći uvelike isprovociranima Kanafanijevim širokim povijesnim pregledima, ali njegova oštra pronicljivost, iz perspektive kolonizirane strane, najdojmljivija je odlika knjige. Posebnu bi pozornost valjalo posvetiti njegovu argumentu da cionizam nije ni kulturna sklonost ni politička nužnost. To je materijalni fenomen ukorijenjen u šovinističkim idejama kulture i politike koje su pokušale ugušiti revolucionarnu i komunističku židovsku politiku u Europi. Kanafanijev povijesni pregled ilustrira duboko usađene proturječnosti pokreta.
Da bi razumio cionističku književnost, kritičar stoga mora analizirati mukotrpan i često kontradiktoran proces stvaranja ideje jedinstvene nacije iz disparatnih (a u nekim slučajevima i međusobno teško uklopivih) zajednica. Tome je tako zato što sirovi politički ciljevi cionizma nisu mogli steći prevlast nad imaginacijom Zapada bez umijeća književnosti i drugih vidova kreativnog stvaralaštva.
Preispisivanje i revizionizam bili su ključne značajke strategije cionističko-imperijalističke dominacije nad Palestinom. Vođe pokreta rovale su po prošlosti kako bi konstruirale održiv izgovor za doseljeničko koloniziranje Levanta. Uglavnom su se okretali Bibliji kao izvoru, što je praksa koja je inspirirala opsežan korpus znanstvenog rada, no Kanafani pokazuje da se dobar dio presudnog rada fikcionalizacije odvio kroz kulturne artefakte. Ti su artefakti – u prvom redu kreativno pisanje – ili izravno utjecali na cionistički projekt, ili su ih ideolozi i razni buržoaski trendseteri regrutirali u službu cionizma. Među autorima i autoricama koji su mobilizirani u ovu ideološku borbu bile su i poznate viktorijanske ličnosti poput Benjamina Disraelija i George Eliot. Jedan od brojnih zaprepašćujućih ulomaka na koje Kanafani ukazuje kada analizira rani razvoj cionističkih tropa jest trenutak kada lik u Eliotinu romanu Daniel Deronda eksplicite poziva na uspostavu židovske države u Palestini više od sedamdeset godina prije nego što će taj projekt zaživjeti u stvarnosti:
„… uspjeh Izraela bit će uspjeh cijeloga svijeta, jer će na čelu Istoka stajati zajednica koja u svojim njedrima nosi kulturu i naklonost svih velikih nacija: postojat će zemlja predodređena za odmorište od neprijateljstava, neutralno tlo za Istok, kao što je to Belgija za Zapad.”
U određenom smislu, Kanafanijev pristup anticipira pojavu kulturnih studija u sljedećem desetljeću, posebno britanskih. Pod utjecajem marksističkih teoretičara poput Stuarta Halla i Raymonda Williamsa, kritičari su se počeli oslobađati pretenzija na objektivnost i analizirati književnost kao ideološku robu, osobito u pogledu njezine upotrebe u propagandnim kampanjama usmjerenima protiv komunizma. Svatko tko vjeruje u neutralno kulturno tržište po svoj će prilici imati problema s knjigom O cionističkoj književnosti, koja takav stav tretira kao besmislen i neozbiljan. Kulturno tržište je mjesto akumulacije kao i svaka druga kapitalistička industrija, samo što njegovi proizvodi ulaze u ekonomiju kao realne apstrakcije. Upravo to tržište čini estetski temelj hegemonije, sirovi materijal političkog zdravog razuma.
Kanafani pokazuje da sama privrženost cionizmu blokira mogućnost razumijevanja cionističke književnosti. Čak i njezino prepoznavanje kao posebne kategorije svojevrsna je intelektualna reprogramacija. Velika ironija cionističke književnosti jest da postaje čitljiva tek odbacivanjem cionizma, u protivnom se ta književnost predstavlja kao prirodna pojava u današnjem svijetu. Cionistička književnost mora se činiti besvrhovitom kako bi ispunila svoju svrhu. Takva je narav ideološkog kodiranja koje Kanafani sustavno razotkriva. Cionistička književnost je istovremeno i preteča i postskriptum kolonijalnog projekta. Ta su dva fenomena međusobno konstitutivna. Jedan se ne može razumjeti bez drugoga.
Kamo nas ovakav pristup može odvesti u smislu intelektualnog i političkog rada? To je pitanje koje će vjerojatno pratiti čitatelja tijekom cijele knjige. Kanafani nam ne ostavlja prostora da zaobiđemo pitanja oslobođenja. Hitnost i povremena hiperbola njegova tona ne ostavljaju mjesta apatiji ili nezainteresiranosti. Njegova metodologija ne pogoduje bilo kakvoj suzdržanosti, stavu koji bi Kanafani smatrao stranim s obzirom na revolucionarno raspoloženje među Palestincima i Arapima općenito nakon nedavnog rata 1967. godine. Palestinci su tada bol poraza pokušavali preobraziti u nove, urgentnije oblike otpora – PFLP je bio tek nekoliko mjeseci nadomak svog formalnog osnutka – a Kanafani, tada tek tridesetjednogodišnjak, bio je ispunjen bodrošću koja praktički pršti iz njegovih tekstova. Njegova analiza je analiza političkog materijala, ali i materijalistička analiza same politike. O cionističkoj književnosti snažno odjekuje kod suvremenog čitateljstva, unutar i izvan Palestine, ali je istodobno i dokument jednog vremena, usmjeren na razgradnju popularne mitologije o hrabrom opkoljenom Izraelu okruženom agresivnim arapskim hordama. Ipak, činjenica je da su mnoge okolnosti koje Kanafani razmatra ne samo opstale, nego su se u brojnim aspektima i produbile, stoga ovu knjigu ne smijemo čitati kao puki arhivski relikt. Premda neraskidivo vezana uz političko-ekonomski kontekst Kanafanijeve epohe, ona govori o kontinuiranim oblicima kolonijalnog nasilja i eksproprijacije, koji su ključni za palestinsko iskustvo. Kao i tada, to iskustvo i danas posjeduje univerzalnu dimenziju. Kanafanijev bespoštedni kontrapunkt cionističkoj književnosti ima za cilj pokazati da su palestinski revolucionarni sentiment i nacionalno oslobođenje neophodni za stvaranje boljeg svijeta. On slijedi taj cilj u trenutku cionističkog trijumfalizma, kada je čak i ljevica na globalnom Sjeveru uvelike lakovjerno progutala izraelski samoviktimizirajući narativ. Kanafani i palestinska borba nisu bili bez saveznika na globalnom Jugu, naprotiv. Iste godine kada je knjiga O cionističkoj književnosti napisana i objavljena, grad u kojem je Kanafani živio od 1960. godine, Bejrut, bio je domaćin Treće konferencije afro-azijskih pisaca. Kanafani je gotovo sigurno sudjelovao u ovom događaju1Prema sjećanju Ani Kanafani, Gasanove udovice, iz e-mail korespondencije s Louisom Alldayem, urednikom ovog prevedenog izdanja, svibanj 2022. godine. Ani je također vjerovala da je Gasan najvjerojatnije pridonio izradi konferencijske rezolucije o Palestini., po čijem je završetku proglašena rezolucija o Palestini koja je izravno apelirala na sve afro-azijske i progresivne pisce diljem svijeta da se „suoče s dalekosežnom kulturnom zavjerom koju je otpočeo cionistički pokret”. Zasebna rezolucija, koja je naglasila potrebu suprotstavljanja imperijalističkoj i neokolonijalnoj infiltraciji u kulturno polje u cjelini, navela je cionistički pokret – „imperijalističko oruđe koje se koristi u službi agresivnih interesa imperijalista” – kao istaknut primjer ovog trenda.2Rezolucije Treće konferencije afro-azijskih pisaca (25.-30. ožujka 1967., Bejrut, Libanon) citirane u Lotusu, službenoj publikaciji organizacije.
Stoga je ključno pokušati razmisliti kako čitati Kanafanija na engleskom – i u Zapadnom miljeu koji ovaj prijevod priziva. Jedan od izazova konzumiranja prevedenog materijala stalna je svijest da je tekst napisan na drugome jeziku, praćena pokušajem zamišljanja njegove specifične rezonancije u izvorniku. Čak i najvjerniji prijevod teško može prenijeti precizne značenjske i kontekstualne nijanse pojedinih riječi i fraza. Ovo pitanje dvostruko je složenije u slučaju palestinskog pisanja na arapskom, koje prevedeno na engleski ulazi u jezični i geopolitički okvir koji je ustavno neprijateljski nastrojen prema Palestini.
To ne znači da knjiga O cionističkoj književnosti nije trebala biti prevedena. Naprotiv, prijevod je iznimno koristan onima koji je ne mogu čitati na izvornome jeziku. Proširivanjem Kanafanijeve publike također se produbljuje razumijevanje palestinske nacionalne borbe, koje se u dijaspori ponekad razvodni. Čitatelji bi stoga trebali imati na umu da je Kanafani govorio revolucionarnim jezikom potpuno čitljivim palestinskom društvu – beskompromisno dostojanstvenim, jezikom koji je pretpostavljao određenu razinu razumijevanja i znanja, te koji odjekuje u jeziku autohtonog stanovništva. Nije ga zanimalo podilaženje liberalnom senzibilitetu u Sjedinjenim Državama (niti, uostalom, u Palestini). Njegova publika bili su Palestinci i drugovi u palestinskoj borbi. Ovaj prijevod omogućuje novoj generaciji da se i ona priključi istoj borbi.
Ova poenta o Kanafanijevoj publici nije zanemariva. Iako puno vremena posvećuje cionizmu, pronicljivi čitatelj će shvatiti da je knjiga zapravo o Palestini i Palestincima. Kanafani je znao da je nemoguće pisati o Izraelu, a da se pritom ne piše i o njegovom autohtonom stanovništvu, čak i kada se to stanovništvo izrijekom ne spominje. Kada bi poneki cionistički autori i spomenuli autohtono stanovništvo, „zauzeli bi stav na korak do toga da su Arapi narod koji uopće ne zaslužuje živjeti”. U oba slučaja Palestinci na kraju bivaju dehumanizirani.
Prije nego što prijeđete na glavni tekst, čini se korisnim reći nekoliko riječi o autoru. Od njegova ubojstva, koje je Izrael počinio 1927. godine, u njegovoj 36. godini, Kanafani opstaje kao ikona, ali u toj se ulozi njegovo nasljeđe može prilično zakomplicirati. Fotografije i video-isječci Kanafanija često kruže društvenim mrežama. Očito je da je itekako živ u palestinskoj kulturnoj i političkoj imaginaciji, no Kanafani ponekad postoji apstraktno, izvan materijalnih okolnosti koje su definirale njegov rad i revolucionarnih načela koja su definirala njegovu ideologiju. Narodna fronta za oslobođenje Palestine (PFLP), međutim, manje je istaknuta nego tijekom svog vrhunca 1960-ih i 1970-ih, ali opstaje, na terenu i u analizi palestinskog nacionalnog pitanja. Iako su otmice zrakoplova i gerilski rat najvidljivija ostavština PFLP-a, ideje ove skupine također su iznimno utjecajne. Mnoge od tih ideja vidljive su u knjizi koja slijedi: imperijalistički karakter cionizma, funkcija narativa u legitimizaciji državnog nasilja, te centralna uloga klase kako u cionističkoj kolonizaciji, tako i u palestinskom otporu.
Izraelci poznaju drugačijeg Kanafanija (a tako i Europljani i Sjevernoamerikanci, ako su s njim uopće upoznati). Među cionističkim profesionalnim i političkim klasama, on nije bio tek neprijatelj, već i svaka od mnogih pogrdnih riječi koje primjenjuju na žrtve cionizma: ekstremist, antisemit, barbar, terorist. Iako predani marksist, Kanafani nije bio heroj izraelskoj radničkoj klasi, koja ga je prezirala s jednakom strašću. Kanafani je pak izraelsku radničku klasu smatrao antagonističkom formacijom, s obzirom na golemi zločin Nakbe i strukturne nejednakosti izraelskog pravnog sustava. Prema njemu, solidarnost radničke klase bila je održiva samo u okviru dekolonizacije i okončanja imperijalne dominacije.
Dandanas Izraelci zapravo ne poznaju Kanafanija. Znaju njegovo ime. Znaju za njegova djela. Poznat im je njegov ugled. Ali ne uspijevaju ga shvatiti ni kao intelektualca ni kao aktivista, a pogotovo ne kao ljudsko biće čije životno djelo nadahnjuje njegov narod. Izraelci su ga sveli na sablast koja proganja njihove tlapnje o miru. Kanafani je, međutim, iznimno dobro poznavao Izraelce. U situacijama nejednake moći, formalno znanje pripada tlačitelju, s njegovim visokoobrazovanim birokratima i buržoaskim institucijama, no potlačeni posjeduju nešto snažnije i intuitivnije: duboku potrebu da se oslobode nepravde i podređenosti. Potlačeni, po nuždi, imaju intimno znanje o tlačitelju. Ova knjiga služi kao izvrstan primjer te maksime.
PFLP je od svog osnutka bio posvećen idejama revolucionarne teorije i čuva vibrantnu arhivu revolucionarnog korpusa, ali također održava aktivnu vojnu prisutnost u pokretu otpora do danas, inspiriranu Frantzom Fanonom i Amílcarom Cabralom3U siječnju 1973., manje od godinu dana nakon Kanafanijeva ubojstva, Cabral je također ubijen.: primjenjujući nasilje ne samo kao sredstvo teritorijalnog i političkog suvereniteta, već i kao psihološki preludij u oslobođenje. U tom smislu, Kanafanijev politički i književni rad su neodvojivi. Ne bi bilo netočno reći da je njegova ocjena cionističke književnosti u osnovi potvrda budućnosti Palestine. U nastojanju da razumijemo Kanafanija, valjalo bi u potpunosti napustiti odvojene ontološke i intelektualne kategorije, ili ih barem promatrati kao dinamične i u stalnoj međusobnoj interakciji. O cionističkoj književnosti doista jest „politička” književna kritika, i to osobito u smislu da odbija odvajati kulturu od imperijalizma.
Kanafanijevi politički tekstovi, kao i šira palestinska intelektualna tradicija, nedovoljno su poznati u anglofonom svijetu, unatoč tomu što su na arapskom jeziku iznimno utjecajni. Prijevod knjige O cionističkoj književnosti nastoji nadoknaditi taj manjak. Kao čitatelji, možemo mnogo naučiti o cionizmu i palestinskom otporu iz Kanafanijevog iznimnog znanja i iskustva. Također, možemo slijediti primjer knjige i premjestiti naše razumijevanje političkog materijala u doba interneta s razine mita na razinu stvarnih društvenih i političkih odnosa.
Tekst je predgovor engleskome prijevodu knjige O cionističkoj književnosti, u izdanju neovisne izdavačke kuće i časopisa Ebb Books u suradnji s Liberated Texts. Knjiga je izdana 8. srpnja 2022. godine, na pedesetu godišnjicu Kanafanijeva ubojstva koje je počinio Izrael.
Najnovija knjiga Stevena Salaite je Inter/Nationalism: Decolonizing Native America and Palestine. Njegovu osobnu web stranicu možete pronaći ovdje.
Knjigu O cionističkoj književnosti možete kupiti ovdje na engleskom jeziku i ovdje na izvornome arapskome.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.
