Kratka povijest Jordana Petersona

U početku bijahu jastozi. Potom bijaše muškarac. A muškarac, kao i muškarci-jastozi prije njega, bje snažniji od žene, kojoj se svidješe samo najsnažniji među muškarcima. Tada bijaše Bog. Zatim Bog umrije. Potom bijaše ideologija. Milijuni pomriješe. A onda bijaše Jordan Peterson.

U početku, kao dijete, Jordan Peterson odlazi u crkvu. Tamo stoluje Bog. Kao tinejdžer, Jordan Peterson napušta Boga i postaje član „umjereno socijalističke“ političke stranke. Tamo caruje ideologija. Nitko ne umire, ali skupina privlači gubitnike: ljude bez poslova i obitelji, motivirane isključivo resantimanom prema bogatima. Peterson otkriva da su ljudi – odnosno Homo sapiensi, kako ih ponekad naziva – zli, a ideologija još gora jer omogućava ljudima da sakriju svoju urođenu zloću od sebe samih. Pod „ideologijom“ Peterson podrazumijeva staljinizam i nacizam, ali i marksizam, u koji ubraja i postmodernizam. Sve ideologije teže koncentracijskom logoru-gulagu, jedinstvenom entitetu u Petersonovu svijetu, gdje nije uvijek jednostavno razlučiti između aktivista za prava transrodnih osoba, Pol Pota, Derridae, i Hitlera.

Nakon promašenog izleta u politiku, mladi Jordan Peterson upisuje studij psihologije. Rastavši se od svojih ranijih uvjerenja, preplavljuje ga anksioznost i opsjedaju apokaliptične noćne more. Jedne pijane noći slika Isusa na križu. Potom otkriva rad Carla Junga, čiji opisi drevnih sustava vjerovanja kao mosta prema svijetu psihe rezoniraju s njegovim vlastitim iskustvima. Peterson opisuje svoj susret s Jungovim radom u osobnim, a ne profesionalnim terminima – negdje između terapije i religijske epifanije.

Jung je odstupio od Freuda u svojem inzistiranju na postojanju „kolektivnog nesvjesnog“, psihičkog supstrata koji sadrži mirijade mitoloških arhetipova zajedničkih svim ljudima, starijih i dubljih od onoga što naziva „osobnim nesvjesnim“. Čitati Junga znači kročiti u ovaj mordorski svijet vilenjaka, čarobnjaka, vještica, alkemičara i zmajeva koji čuvaju riznice zlata. Ovo je svijet u kojem se neki od muškaraca koji na Redditu grozničavo objavljuju postove na dretvama o Petersonu, u estetskom pogledu vjerojatno osjećaju kao kod kuće.

Poput Junga, i Peterson garnira svoje tekstove terminima kao što su nazadovanje, raspadanje, propadanje, rastakanje, dezintegracija, agonija, degeneracija, dekadencija. Kaos prijeti progutati poredak, novo će zamijeniti staro, feminino će obuzeti maskulino, začudno će pokoriti familijarno, poznato će pokleknuti pred nepoznatim. U Rajskom vrtu čuči zmija, avioni su se zabili u tornjeve blizance, a žene uvijek varaju svoje muževe. Jung komunicira svoje ideje u registru nepokolebljive teatralnosti koji je prikladan za njegove legendarne pejzaže obavijene sumaglicom, dok Peterson barata i platitudama i sumpornim ognjem. Bezdani zijevaju, praznine zjape, praiskonska čudovišta reže, ali njegovo zazivanje plamenog grotla pakla često završava u banalnostima – đavolji plamičci golicaju šiljevinu olovaka na vašem neurednom radnom stolu. Čitati Petersona je kao da gledate verziju Lohengrina u izvedbi Muppeta.

Peterson će se hitro ograditi od svojih smionijih proklamacija, spremno nas uvjeravajući da će rubovi poretka uvijek biti zamrljani kaosom. Međutim, i dalje će ustrajati na tome da su zapadne navike, tradicije i običaji dobri i ugroženi, ma koliko to izbjegavao nedvosmisleno izreći. Petersonova logika ide otprilike ovako: mi – ne radi se o inkluzivnoj kategoriji – kližemo po tankom ledu pod kojim leže zmajevi, ispod zmajeva su žene, a žene su kaos, i kaos dolazi iz tuđine, stranci prijete razbiti led i pokrasti klizaljke zapadne civilizacije koje su se izrađivale tisućama godina… ali realno, ako se nešto malo leda i otopi, to je u redu, a da si snažniji bio bi i bolji u klizanju, gubitniče.

Iako je Petersonova proza možda nešto kaotičnija, iako njegove anegdote možda više naginju patetici, a arhetipski primjeri popularnoj kulturi (ne preporučam njegovo trosatno predavanje pod naslovom Carl Jung i Kralj lavova), te iako njegova iskonska čudovišta jednako vjerojatno počivaju u mozgu, kao i u nesvjesnom, jungijanski je utjecaj očigledan. Pored svog Jungovog inzistiranja na univerzalnim aspektima psihičkog života, u svojem je radu na sličan način postavio fokus na bijelog, muškog, kršćanskog subjekta, otrgnutog iz sigurne luke tradicije. U pismu iz 1937. godine, Walter Benjamin, njemačko-židovski filozof koji je pet godina ranije pobjegao iz nacističke Njemačke, primijetit će da Jungova psihologija nudi terapiju koja je rezervirana isključivo za „arijevsku dušu“.

Neki komentatori napominju kako Petersonovi radovi nisu toliko zlokobni koliko to sugeriraju njegovi kritičari s ljevice. Knjiga 12 pravila za život nije optočena svastikama, kažu, već je puna bezopasnih anegdota o vjevericama. Štoviše, dodaju da pomaže ljudima. No Peterson ne kaže samo drži se uspravno, pospremi sobu i nemoj biti luzer; on nonšalantno inzistira na tome da je „zlo“ inherentno ljudskoj vrsti i da je dominacija jedne vrste ljudi nad drugima biološki utemeljena. Peterson odstranjuje svaku specifičnost iz nasilne povijesti koju navodno želi razumjeti, a pritom padaju u zaborav i povijesne preteče njegovih nasilnih vizija o praiskonskoj ljudskoj psihi.