Migracije kao oblik adaptivne strategije

Nasuprot aktualnim uvriježenim mitovima o „migrantskoj krizi“, migracije su temeljni i formativni element gotovo svih ljudskih društava. Ksenofobna i panična retorika prisutna u mainstream medijima služi obrani „krhkih zidina“ Tvrđave Europe i imperijalističkih politika Globalnog sjevera. Taj diskurs nužno je raskrinkati, a aktualna migracijska zbivanja sagledati u historijskom i globalno-političkom kontekstu kako bismo spoznali obim problema i radili na sustavnim rješenjima. Naš sugovornik na ovu temu bio je Drago Župarić-Iljić iz Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu.

„Štićenici“ detencijskog centra za ilegalne imigrante Amygdaleza u Grčkoj, oskudno odjeveni i obuveni. Veljača, 2015. godine (izvor: DTRocks prema Creative Commons licenci).
„Štićenici“ detencijskog centra za ilegalne imigrante Amygdaleza u Grčkoj, oskudno odjeveni i obuveni. Veljača, 2015. godine (izvor: DTRocks prema Creative Commons licenci).

Započnimo samim pojmom izbjegličke krize koji se u javnosti najčešće koristi u kontekstu aktualnih događanja vezanih uz migracije na području Europe. Što ovaj pojam označava?

Iako ga mediji i političari danas često koriste, a u zadnje se vrijeme redovito javlja i pojam migrantske krize, to je pomalo varljivo jer implicira da je stanje permanentnog izbjeglištva u svijetu kojem danas svjedočimo, ustvari stanje koje je nastalo iznenadno te zahtijeva hitna i nagla rješenja. Međutim, ne radi se o krizi jer je ono što mi nazivamo krizom jednostavno razvoj događaja od 2015. do prve polovice 2016. godine kada je jedan povećani broj ljudi – izbjeglica i drugih prisilnih migranata – krenuo istočnomediteranskom i balkanskom rutom.
 
S obzirom na nastanak nacija i država, danas možemo govoriti o pravnim dimenzijama tzv. izbjegličkog pitanja. Stoga, ako govorimo o nekoj vrsti krize, smatram da je uputnije govoriti o humanitarnoj krizi jer su mnogi od tih tokova implicirali određene oblike humanitarnih mjera, potreba, pa i izazova, te opasnosti.
Drugim riječima, trenutno svjedočimo toj pojavi, vidimo je u našem dvorištu, dok se ona prije dvije i više godina odvijala nekim drugim migrantskim tokovima i rutama, samo je tada nismo nazivali krizom. Premda brojke pokazuju da povećani broj migranata ulazi u Europu, situacije koje uzrokuju izbjeglištvo u mnogima od zemalja traju i desetljećima. Primjerice, rat u Afganistanu traje od početka 1970-ih, na području Iraka unazad 20 godina, a u Siriji posljednjih 6 godina. Dakle, to nije novi fenomen, u širem smislu je prisutan otkad su prisutne ljudska civilizacija i kultura. Naravno, s obzirom na nastanak nacija i država, danas možemo govoriti o pravnim dimenzijama tzv. izbjegličkog pitanja. Iz tog razloga, ako već govorimo o nekoj vrsti krize, smatram da je uputnije govoriti o humanitarnoj krizi jer su mnogi od tih tokova implicirali određene oblike humanitarnih mjera, potreba, pa i izazova, te opasnosti. Također, možemo govoriti i o krizi samog postojanja i temeljnih vrijednosti Europske unije, s obzirom na način na koji se nosi s ovom situacijom.
 
Kada smo već kod termina, treba biti oprezan i s „biblijskim metaforama“ poput najezde, plimnog vala, tsunamija izbjeglica i slično. Ako ćemo već govoriti rječnikom koji ima analogiju u biološkom svijetu, možemo govoriti o izbjegličkom ili migrantskom toku ili pravcu.
 

Koji su uzroci migracija i trenutne humanitarne krize vezane uz migracije?

Migracije su milenijski proces i fenomen. Čitava povijest čovječanstva nastala je kroz migracije i gotovo sva ljudska društva i kulture bitno su obilježene migracijama jer su one donosile materijalne, kulturne, duhovne i mnoge druge oblike razmjene. Samim time, migracija je normalan fenomen. Riječima Stephena Castlesa, važnog teoretičara za ovu temu, tek danas svjedočimo tome da se migracije smatraju nekim oblikom problema ili abnormalnosti. Djelomične razloge možemo pronaći u medijima i kod političara koji nas preplavljuju retorikom o migraciji kao nečemu što je ugrožavajuće i što predstavlja prijetnju.
 
Bez obzira na današnje globalizacijske procese, nova sredstva transporta i slično, većina suvremenog svjetskog stanovništva ipak je sjedilačka i tijekom svojega života ostaje u područjima porijekla. No, više od jedne milijarde svjetskog stanovništva mobilna je populacija. Oko 750 milijuna osoba u svijetu danas možemo smatrati interno mobilnima ili internim migrantima, dakle onima koji, ako migriraju, migriraju unutar vlastitih država.
Prosvjed PEGIDA (hrv: "Domoljubni Europejci protiv islamizacije Zapadnog svijeta) pokreta u Dresdenu, travanj 2015. godine (izvor: <a href="https://www.flickr.com/photos/95213174@N08/17156785201" target="_blank">Metropolico.org</a> prema <a href="https://creativecommons.org/licenses/by-sa/2.0/" target="_blank">Creative Commons</a> licenci).
Prosvjed PEGIDA (hrv: “Domoljubni Europejci protiv islamizacije Zapadnog svijeta) pokreta u Dresdenu, travanj 2015. godine (izvor: Metropolico.org prema Creative Commons licenci).
Poznate su nam snimke iz dokumentaraca koji prikazuju vraćanje domovima u vrijeme kineskih blagdana, gdje više od stotinu milijuna ljudi pokušava doći u svoja sela i gradove porijekla proslaviti blagdane. U usporedbi s time, prema podacima svih relevantnih institucija, poput primjerice, Međunarodne organizacije za migracije, tri puta manje ili oko 250 milijuna ljudi međunarodni su migranti. Ako zbrojite te dvije kategorije i tomu dodate broj osoba u svijetu koje su prisiljene i prinuđene migrirati, među koje ubrajamo tražitelje zaštite i izbjeglice, to je malo više od milijardu svjetskog stanovništva, ili otprilike sedmina svjetske populacije, cca 15%.
 
Zanimljiva činjenica u priči oko dolaska izbjeglica u Europu jest da je, iz globalne perspektive, ono čemu mi svjedočimo zapravo tek neznatni dio ukupne populacije cjelokupnog izbjegličkog toka. Danas se zna da je u svijetu sigurno preko 65 milijuna prisilnih migranata i da je to brojka koja je premašila broj prisilnih migranata i izbjeglica za vrijeme ili neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Međutim, Europa i Sjeverna Amerika snose tek oko 5% odgovornosti prihvata izbjeglica na svojim kontinentima. Oko 85% izbjeglica i drugih prisilnih migranata u svijetu ostaje interno raseljeno u vlastitim ili susjednim državama – primjerice, gotovo 5 milijuna Sirijaca nalazi se izvan svoje zemlje, no pored toga, između 8 i 9 milijuna Sirijaca raseljeno je unutar svoje vlastite zemlje. Ovo prvenstveno vrijedi za neke afričke i azijske teritorije, primjerice, izbjeglice iz Sudana dolaze u susjedne teritorije, Keniju i sl.
 
Dakle, oni kontinenti koji generiraju najveći broj izbjeglica u svijetu istovremeno su i teritoriji koji ugošćuju najveći broj izbjeglica, bilo da se radi o Turskoj koja je sada preuzela primat, o Pakistanu koji je donedavno držao vodstvo i udomljavao više od 2 milijuna afganistanskih izbjeglica, ili o raznim afričkim zemljama. Razvikani mit da Europa, u koju je u jednom trenutku praktički ušlo preko milijun ljudi, što je svega 1-2% ukupnog europskog stanovništva, ne može primiti veći broj ljudi od toga, neopravdan je. Čak i kada bismo razmatrali situaciju u okviru apsorpcijskog kapaciteta Europe, neki demografski izračuni pokazuju da bi u narednih 6 godina bilo moguće primiti po milijun ljudi godišnje.
 
Ako bitno ograničite legalni dolazak ili ga izuzetno otežate, notorno je da će cvjetati industrija krijumčarenja ljudima i naravno da će izbjeglice biti prisiljene koristiti upravo te nelegalne krijumčarske kanale jer neće imati druge načine dolaska do Europske unije i traženja zaštite
No, politika je drugačije odlučila i u ovom trenutku svjedočimo određenom zatvaranju očiju europskih vladajućih elita, ali i europske javnosti koja nije svjesna da je vrijeme u kojem živimo jedan oblik intermezza, međuperioda, i da tokovi prisilnih migranata koji dolaze u Europu neće prestati. Vrlo je izvjesno da će se otvarati i neke nove migrantske i izbjegličke rute. Ovih dana ponovno svjedočimo jačanju tzv. središnje mediteranske rute koja preko obala sjeverne Afrike, iz primjerice Tunisa i Libije, ide put Lampeduse, odnosno Sicilije, juga Italije i Malte, kao što je to bilo prije 2 godine.
 
Možemo se prisjetiti perioda prije 2011. godine, prije početka tzv. Arapskog proljeća, i izjave libijskog predsjednika, tada živućeg Moamera Gaddafija, koji je Europi i njezinim zapadnim saveznicima otvoreno poručio da se ne igraju s režimom u Libiji jer će tek u trenutku kada taj režim prestane postojati ili bude smijenjen, Europa uvidjeti koja je bila uloga Libije u zadržavanju svih tih tokova i milijuna ljudi koji su iz dubine same Afrike pokušavali pronaći svoj put i etapno stići do Europe. Turska je danas u vrlo sličnoj situaciji – ona je čvorište migrantskih izbjegličkih puteva. Radili smo istraživanja s tražiteljima azila u Hrvatskoj iz kojih doznajemo da su mnogi od njih proveli i po nekoliko godina u Turskoj, a kasnije i u Grčkoj, prije negoli su zaradili dovoljno kako bi platili krijumčarima da ih nezakonitim rutama prebace dublje u teritorije Europske unije.
 
EU, nažalost, u svemu tome danas igra vrlo licemjernu ulogu. S jedne strane nastoji poticati zakonitu migraciju, pogotovo za one oblike radne snage koja joj je potrebna, a s druge nastoji suzbiti i spriječiti neregularnu ili – pravnim i policijskim rječnikom – nezakonitu migraciju. Međutim, ako bitno ograničite legalni dolazak ili ga izuzetno otežate, notorno je da će cvjetati industrija krijumčarenja ljudima i naravno da će izbjeglice biti prisiljene koristiti upravo te nelegalne krijumčarske kanale jer neće imati druge načine dolaska do Europske unije i traženja zaštite.
Tendencija jest da se tzv. Tvrđava Europa sve više utvrđuje te postoji vjerojatnost da ćemo u idućem razdoblju svjedočiti čak i tome da se na europskoj razini ozbiljno raspravlja o nekom obliku zajedničke vojske za obranu vanjskih granica, koja bi imala puno veće ovlasti nego što to danas ima Frontex
Međutim, to ne znači da ih zbog toga treba sankcionirati i kažnjavati – naime, jedna u nizu tendencija europskih društava je kriminalizacija ove posljednje slamka spasa za mnoge očajne ljude koji su spremni dati sve što imaju kako bi platili put koji je realno opasan. Naravno da ljudi stradavaju – samo prošle godine imali smo 3800 poginulih ili nestalih osoba u Mediteranu, a godinu prije toga oko 3300 – brojke su ogromne, i unazad 16 godina dižu se na 40 000. Od te brojke čak 80% otpada samo na mediteransku rutu koja je u ovom trenutku postala najopasnijim pravcem prelaska u sklopu izbjegličkih i migrantskih tokova u svijetu, upravo zbog toga što su gotovo sva druga sredstva onemogućena pa se moraju koristiti ova krijumčarska.
 
EU se odlučila za takav pristup i nastoji raditi na suzbijanju krijumčarenja, umjesto da osmisli na koji način pružiti zaštitu ljudima koji bježe iz ratnih zona, iz država kao što su Sirija, Irak, Afganistan, ali i Eritreja, Nigerija te brojni drugi teritoriji. U krajnjem slučaju, ono što je iznimno bitno istaknuti jest da se o svakom izbjegličkom statusu zaštite, bilo da se radi o punom azilu, supsidijarnoj ili privremenoj zaštiti, mora odlučivati na temelju individualnog zahtjeva. Primjerice, ako osoba iz Njemačke traži azil u Hrvatskoj, nužno je provesti ju kroz čitavu proceduru. Bez obzira što će njezin zahtjev vjerojatno biti odbijen jer je Njemačka sigurna zemlja, ovo joj mora biti omogućeno.
 
Tendencija jest da se tzv. Tvrđava Europa sve više utvrđuje te postoji vjerojatnost da ćemo u idućem razdoblju svjedočiti čak i tome da se na europskoj razini ozbiljno raspravlja o nekom obliku zajedničke vojske za obranu vanjskih granica, koja bi imala puno veće ovlasti nego što to danas ima Frontex, agencija Europske unije bazirana u Varšavi koja služi za nadzor, kontrolu i zaštitu vanjskih granica. Prema tom, puno crnjem i poraznijem scenariju osnivanje zajedničke Europske vojske, tzv. Super-Frontexa, služiti će da bi se, među ostalom, oružjem pokušalo štiti Tvrđavu Europu od golorukih izbjeglica u čamcima.
 

Koji su najjači i najčešći motivatori migracija današnjice?

Ako promatramo tzv. regularne, odnosno zakonite migrante, to su prvenstveno radni migranti te, u nekim zemljama i brojni članovi njihovih obitelji. Nadalje, dolaze i politički diplomati, studenti, učenici i slične kategorije ljudi, ali oni su, razmjerno gledajući, zastupljeni u puno manjem broju. Najbrojnije su radna i obiteljska migracija.
 
Međutim, ako govorimo o prisilnim migracijama, glavni i temeljni makrouzročnici, pa i oni koji uzrokuju današnji trend aktualnog izbjegličkog toka, političke su prirode. To su već spomenuti ratovi u Siriji, Iraku, Afganistanu i razne terorističke, paravojne akcije – dakle, situacije konflikta i nesigurnosti. One trenutno definitivno generiraju i najveći broj prisilnih migranata u svijetu. Ono čega treba biti svjestan jest da su ti tokovi uvijek mješoviti – oni uključuju i ljude koje bismo nazvali istinskim izbjeglicama,
Akcija spašavanja migranata na Mediteranskom moru, listopad 2013. godine (izvor: Wikimedia).
Akcija spašavanja migranata na Mediteranskom moru, listopad 2013. godine (izvor: Wikimedia).
kao i različite druge skupine tražitelja azila, osobe koje su potaknute ne samo razlozima političke prirode, nego možda i socioekonomskom deprivacijom ili demografskim razlozima – primjerice, ako dolaze iz demografski prenapučenih teritorija gdje nemaju priliku za ostvarivanje temeljne egzistencije. Također, u zadnje se vrijeme vrlo često spominju razlozi okolišne, odnosno klimatske naravi. Sve je veći broj okolišnih događaja, poput onih naglih, katastrofičnih, kao što su super-oluje, poplave i potresi, ali i dugotrajnijih, postupnih procesa kao što su dezertifikacija, deforestacija, općenito globalno zatopljenje i sl.
 
Svi ti razlozi tvore određenu sinergiju, nikada ne dolaze sami i nisu izolirani jedni od drugih. Ponekad je dominantniji politički razlog, ponekad onaj ekonomske prirode – ukoliko odlazite s područja Sahela, moguće je da se radi o kombinaciji više faktora; ako dolazite iz područja subsaharske Afrike, vrlo je vjerojatno da ste socioekonomski deprivirani, nemate priliku za zaposlenje i neku temeljnu egzistenciju. Možda se na vašem području provodio neki oblik razvojnog projekta koji vas je potjerao, kao primjerice diljem Amazonije, Afrike i Kine, gdje je uništenje ljudskih habitata dovelo do iseljavanja ljudi.
 
U Siriji je tijekom razdoblja od 2005. do 2010. godine zabilježena najveća suša u dosadašnjoj povijesti Bliskog istoka, koja je potjerala više od 1.5 milijuna poljoprivrednika iz njihovih tradicionalnih staništa i sela, gdje su se bavili većinom poljoprivredom – u velike gradove, gdje su dolazili živjeti kao urbana sirotinja. Upravo zato što se režim Bašara al-Asada nije bavio time da pronađe način kako ublažiti posljedice takvog stanja, ti su ljudi bili među prvim novacima na strani pobunjenika ili nekih drugih vojski, a njihove su obitelji među prvima napuštale zemlju jednom kada je sukob eskalirao. Dakle, bez obzira što govorimo o političkoj razini sukoba u Siriji, ipak ne smijemo ispustiti iz vida makar mali,
Siromaštvo i depriviranost povezani su uz konflikte, jedno i drugo međusobno se uvjetuju, potiču i osnažuju. Ako na određenom teritoriju vlada oskudica u resursima, to će, naravno, izazivati određene napetosti i reflektirati se na samu egzistenciju ljudi
ali bitan utjecaj i okolišnih, klimatskih te -kasnije, po njihovom seljenju iz sela u grad – ekonomskih, socijalnih, kulturnih i svih drugih razloga. Sve ovo treba imati u vidu kada promatramo migracijske tokove.
 
Jedan od glavnih mitova danas u EU jest da se ne radi o izbjeglicama nego o ekonomskim migrantima koji žele doći u Europu u potrazi za poslom. Istraživanje Global Fund For Peace iz 2011. godine, koje se anualno nadopunjuje, govori da je od 39 najsiromašnijih i najdepriviranijih država u svijetu, u njih 36 istovremeno zabilježen i neki oblik političkog sukoba, što ih čini izrazito nestabilnim državama u svijetu. Siromaštvo i depriviranost povezani su uz konflikte, jedno i drugo međusobno se uvjetuju, potiču i osnažuju. Ako na određenom teritoriju vlada oskudica u resursima, to će, naravno, izazivati određene napetosti i reflektirati se na samu egzistenciju ljudi.
 
Svi ti ljudi koji dolaze u potrazi za sigurnošću zasigurno dolaze i u potrazi za boljim životom. Jedno ne mora isključivati drugo i to ne smije biti temelj europskim vladama da im uskrate zaštitu. Možda to ne mora biti azil, ali može biti neki oblik humanitarnog ili toleriranog boravka. Pritom su procesi koji će se dalje odvijati u vezi s izbjeglicama u Europi, u smislu njihovog uključivanja u društvo, tržište rada, obrazovni sustav i slično, naročito važni.
 

Zašto je izbjeglički tok krenuo tzv. balkanskom rutom i što se događa s tim tokom nakon njezina zatvaranja?

Balkanska ruta aktivirala se ponajviše tijekom proljeća 2015. godine. Bila je, naravno, aktivna i prije, ali brojke su bile mnogo manje. Do tada se većina migracija, preko 80%, odvijala srednjomediteranskom rutom, dakle iz područja sjeverne Afrike – Libije i Tunisa, prvenstveno na područje juga Italije, ili recimo, Malte i sl.
 
U svibnju 2015. godine, EU je donijela Europski migracijski program kojim je potvrdila neke od svojih prijašnjih odluka i zamijenila jednu dobru mjeru koju je talijanska vlada, potpomognuta snagama Frontexa i drugima, provodila u razdoblju od listopada 2013. do listopada 2014. godine. Naime, u listopadu 2013. dogodila se strahovita havarija u kojoj je stradalo 360 ljudi, nakon čega se odlučilo pokrenuti mjere tzv. spašavanja na moru kroz akciju pod nazivom Mare Nostrum.
Mjere osiguranja bile su tolike da je većina brodica zaustavljena nedaleko sjevernoafričke obale i otpraćena natrag. Ljudi su ondje iskrcani i prepušteni sami sebi, a krijumčarima su vjerojatno već platili basnoslovne svote novca za ukrcavanje na te brodice i nije isključeno kako su ostali bez tih sredstava
EU je dala određena sredstva da se opreme brodovi koji će kružiti po dijelu srednjeg Mediterana i u principu se baviti search and rescue misijama, dakle uočavanjem brodica pretrpanih izbjeglicama i migrantima koji su dolazili iz područja Afrike.
 
Nakon godinu dana tu akciju zamijenile su druge dvije, Triton i Posejdon, koje su uz istu namjenu spašavanja ljudi na Sredozemlju, ipak imale i jednu bitno drukčiju ulogu, a to je da su istovremeno nastojale u što većoj mjeri odvraćati brodice od polaska. One su bile postavljene puno bliže libijskoj, odnosno sjevernoafričkoj obali. Riječ je o paradoksalnoj, da ne kažem posve ciničnoj poziciji EU, koja akcijama spašavanja života naziva operacije koje nisu usmjerene prema direktnom spašavanju života, nego se njima nastoji zaustaviti populaciju koja se pokušava domoći teritorija Europe – vratiti je i gurnuti što dublje u teritorij iz kojega je došla.
 
Mjere osiguranja bile su tolike da je većina brodica i bila zaustavljena vrlo nedaleko sjevernoafričke obale i otpraćena natrag. Ljudi su ondje iskrcani i prepušteni sami sebi. Važno je ne smetnuti s uma da su krijumčarima vjerojatno već platili basnoslovne svote novca za ukrcavanje na te brodice i da nije isključeno kako su ostali bez tih sredstava. Naprosto su se našli u neobranom grožđu – nekoj vrsti limba, što je rezultiralo time da su ljudi vjerojatno shvatili kako je taj put odjednom toliko nadziran da je postao preopasan za prelazak, jer se više nije radilo o tome da će vas brodice u sklopu operacije spašavanja presrestii otpratiti do juga Italije, nego će vas vratiti nazad.
 
Putem srednjomediteranske rute dolazili su i Sirijci – prolazili su dugi put preko sjevera Afrike i Sinaja. U jednom je trenu postalo jasno da se onuda naprosto više ne može pa se reaktivirala i ojačala istočnomediteranska te balkanska ruta. Ona je dugo funkcionirala tako što je zaobilazila Hrvatsku, išla je preko grčkih otoka i kontinenta, preko Makedonije, dijelom i Bugarske, kroz Srbiju gdje je bilo čvorište,
Ograda na srpsko-mađarskoj granici podignuta tijekom srpnja 2015. godine (izvor: <a href="https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Hungarian-Serbian_border_barrier_1.jpg" target="_blank">Délmagyarország/Schmidt Andrea</a> prema <a href="https://creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0/deed.en" target="_blank">Creative Commons</a> licenci).
Ograda na srpsko-mađarskoj granici podignuta tijekom srpnja 2015. godine (izvor: Délmagyarország/Schmidt Andrea prema Creative Commons licenci).
i onda put Mađarske koja je u tom trenutku bila najbliža Austriji i Njemačkoj. To je jedan od migracijskih zakona, otuda i naziv migracijski tok – pokušate li ga zaustaviti, on će sam pronaći neki drugi put.
 
Stvari su funkcionirale na taj način sve do trenutka kad su Mađari odlučili zatvoriti svoju granicu. Međutim, ne treba zaboraviti – Bugari su to učinili davno prije Mađara, još 2011. godine. Čak su i Francuzi, svađajući se s Talijanima, jedno vrijeme najavljivali mjere dizanja ograda na svojoj granici s Italijom. Osim toga, Španjolska posjeduje dvije etničke enklave na teritoriju sjeverne Afrike, Ceutu i Melillu, koje su praktički ograđene dvostrukim zidom. Ograda nije mađarski izum. Sve te politike i mjere uvjetovale su skretanje balkanske rute. Danas, kada je ona zatvorena i kada je između 40 000 i 50 000 ljudi zapelo u Grčkoj, možda se aktivira i ruta koja ide direktno iz Grčke za Albaniju, pa možda opet morskim putem iz Albanije na jug Italije. Postoje različiti scenariji koji ovise prvenstveno o tome kako će se EU, kao veliki policajac, odnositi prema tome.
 

Na koji način Europska unija adresira situaciju humanitarne krize na svojim prostorima i kako pristupa tom problemu?

Čini se da je Europska unija u zadnjih nešto više od godinu dana ostala zatečena čitavom situacijom dolaska izbjeglica i drugih prisilnih migranata, mada su oni dolazili i prije. Primjerice, više od 400 000 ljudi zatražilo je zaštitu u Europskoj uniji tijekom 2013. godine, otprilike 626 000 tijekom 2014, dok su procjene za 2015. godinu oko 1.2 milijuna. Dakle, brojke se jesu povećavale, međutim odgovor Unije nije bio adekvatan iz više razloga – u prvom redu, pokazalo se da su migracije jedno od vanjskih i unutarnjepolitičkih pitanja na kojemu Europska unija pada na testu svojih zajedničkih proklamiranih političkih vrijednosti. Ovo se u prvom redu odnosi na politike i mjere solidarnosti – kako prema samim izbjeglicama, tako i među državama članicama koje su se podijelile u dva bloka te upražnjavale, i još uvijek upražnjavaju, vrlo djelomična rješenja vođena isključivo svojim nacionalnim interesima.
 
Danas svjedočimo činjenici da je EU odlučila ne fokusirati se na prevenciju uzroka prisilnih migracija već na sanaciju posljedica, pretežno na kozmetičkoj razini. Ova se činjenica očituje u potpisivanju sporazuma EU i Turske kojim je Unija u dva navrata pristala platiti Turskoj po više od tri milijarde eura
S jedne strane imali smo blok predvođen Njemačkom, koja se zalagala za neki oblik humanitarnog koridora, za dolazak ljudi i njihov prihvat te čitavu kasniju proceduru odobrenja njihovog statusa i uključivanja u društvo. S druge, imamo blok srednjoeuropskih i jugoistočnoeuropskih država – prvenstveno Višegradske skupine (Mađarska, Slovačka, Češka i Poljska) i nekih članica EU poput Bugarske i Slovenije te zemalja pristupnica, poput Makedonije – koje su se odlučile na politiku restrikcija, rigidnosti, zatvaranja granica, slanja vojske, podizanja ograde i slično. Ove prakse pokazale su da ne postoji jedinstveni temelj na osnovu kojeg je EU kao politička cjelina pristupila rješavanju ovog pitanja, što je rezultiralo vrlo paradoksalnom i shizofrenom situacijom. Naime, jasno je da države članice moraju bazirati određene politike prvenstveno na zajedničkim zakonima EU te odredbama i regulativama međunarodnog izbjegličkog prava u kojima se nalaze temelji principa prema kojem svakoj osobi kojoj su ugroženi život i/ili osnovne slobode i prava, zbog npr. ratne situacije, mora biti omogućen pristup teritoriju na kojemu želi zatražiti zaštitu kao i pristup samoj proceduri traženja zaštite. Vrlo je upitan princip ograničavanja namjera i želja ljudi da traže zaštitu na europskom tlu umjesto da ostanu zarobljeni u susjedstvu zemalja iz kojih bježe.
 
Danas svjedočimo činjenici da je EU odlučila ne fokusirati se na prevenciju uzroka prisilnih migracija već na sanaciju posljedica, pretežno na kozmetičkoj razini. Ova se činjenica očituje u potpisivanju sporazuma EU i Turske kojim je Unija u dva navrata pristala platiti Turskoj po više od tri milijarde eura. Ovim sporazumom, koji neodoljivo podsjeća na kupoprodajni ugovor, EU nastoji financirati Tursku – koja je unazad pet godina snosila najveći teret udomljavanja i prihvata izbjeglica na svojim plećima – da se nastavi baviti izbjeglicama na svom teritoriju.
 
Pritom je EU ovim sporazumom pristala i na mnogo opuštenije postavke svog viznog režima, možda i ubrzanje procesa pridruživanja Turske Europskoj uniji, ali sve na štetu samih izbjeglica – mnogobrojna izvješća pokazuju da se Turska ne može smatrati sigurnom „trećom zemljom“, odnosno zemljom u koju je moguće vraćati tražitelje zaštite. Turska, s druge strane, u ovom trenutku drži vrlo moćnu poziciju te putem ovog sporazuma želi ostvariti neke ekonomske i socijalne bonuse, u određenom smislu i zaraditi na cijeloj situaciji. Ukoliko bi ovaj ugovor propao EU se pribojava novih izbjegličkih tokova i novih izbjegličkih pravaca, no mislim da bi u tom slučaju situacija mogla biti i kompliciranija, jer u tom slučaju ne bi dolazili samo Sirijci, Afganistanci i Kurdi te drugi prisilni migranti nego moguće i turski državljani koji su protivnici Erdoganova režima.
 

U koje još segmente izbjegličkog problema Europska unija trenutno ulaže novac, što se financira?

Trenutno su u procesu razvoja i pregovora dva modela – model premještanja (relocation) i model preseljenja (resettlement) izbjeglica i tražitelja zaštite. EU će ovim modelima pokušati sebi olakšati nelogičnosti i nepravednosti Dublinske regulative, koju je sama izmislila i kojom je stavila velik teret na geografski periferne zemlje članice poput Italije, Grčke i Malte – zemlje u koje izbjeglice i drugi prisilni migranti najprije pristižu na svom putu u EU. Naime, ta regulativa nalaže da jednom kada stupite na europsko tlo, morate zatražiti zaštitu u prvoj zemlji članici u koju dospijete te se nemate pravo svojevoljno kretati prema drugim zemljama članicama i ondje podnijeti zahtjev za azil.
Za'atri izbjeglički kamp u Jordanu, podignut u srpnju 2012. godine. U ožujku 2015. broj izbjeglica u kampu prelazio je 83 tisuće (izvor: <a href="https://commons.wikimedia.org/wiki/File:An_Aerial_View_of_the_Za%27atri_Refugee_Camp.jpg" target="_blank">Wikimedia</a>).
Za’atri izbjeglički kamp u Jordanu, podignut u srpnju 2012. godine. U ožujku 2015. broj izbjeglica u kampu prelazio je 83 tisuće (izvor: Wikimedia).
Ovo u praksi trenutno znači velik teret za Grčku i Italiju, s obzirom da velika većina izbjeglica u EU dolazi srednjoeuropskom rutom preko Italije, a čak i više istočnoeuropskom rutom, dakle prvenstveno preko Grčke.
 
Ovim promjenama EU želi poticati tzv. raspodjelu solidarnosti i odgovornosti za procesuiranje zahtjeva tražitelja zaštite na način da odgovornost za ljude koji su, primjerice, zapeli u hotspotovima u Grčkoj i Italiji prebaci na druge zemlje članice. Međutim, osnovni problem je što jednostavno ne postoji mehanizam koji bi primorao ostale zemlje članice da prihvate te ljude. Poznato nam je da postoji snažna opozicija koja se protivi tome – primjerice, politički lideri Poljske, Slovačke i Mađarske jasno poručuju da te ljude neće prihvatiti na svojem teritoriju, čime se urušava čitava ideja zajedničkog europskog sustava azila.
 
Nadalje, ako promatrate ekonomsku stranu priče, jako je zanimljivo da je Europska unija za period od 2014. do 2020. godine namijenila 3.1 milijarde eura za Asylum Migration Integration Fund – fond koji je predviđen za poticanje zakonitih migracija, usklađivanje europskog zajedničkog sustava azila i integraciju. U usporedbi s time, u istom je periodu izdvojila 3.8 milijardi za Internal Security Fund – fond za kontrolu i nadzor granica, viznog režima, opremanja policijskih službenika i sl. Iz ovoga se može vidjeti da ipak preteže sigurnosna dimenzija – pokušaj upravljanja migracijskim tokovima na sigurnosni način, za razliku od humanitarne, odnosno ljudskopravaške dimenzije, koja bi bila usmjerena prema integraciji izbjeglica.
 
Potrebno je još naglasiti da čak i u tom fondu, koji je predviđen za azil, migracije i integraciju, postoji stavka koja se tiče politike povratka. Vrlo je vjerojatno da svi koji su došli na područje Europske unije neće ostati ovdje, nego će EU tražiti načine da neke od izbjeglica – za koje smatra da nisu zaslužne ili koje budu odbijene u proceduri – vrati u države porijekla ili u „sigurne treće zemlje“, pa možda i u Tursku, za koju smo već spomenuli da se ne može smatrati posve sigurnom trećom zemljom.
 

Možemo li iz političko-ekonomske perspektive govoriti o odgovornosti Europske unije i ostatka zapadnog svijeta za uzroke trenutnih migracija?

Naravno, u velikoj mjeri da. Pomalo je začudno kako naše političke elite ne vide, ignoriraju ili se izuzimaju iz preuzimanja odgovornosti za situaciju u državama porijekla samih izbjeglica. Mnoge ratne situacije u Siriji, Iraku, Afganistanu, ali i na drugim teritorijima, dobrim su dijelom uvjetovane povijesnim geopolitičkim razvojem i odnosima u tim područjima na koje su utjecale europske zemlje. Države članice EU koje su najodgovornije – velike kolonijalne imperijalne sile poput Britanije, Francuske, Nizozemske, dijelom i Njemačke – definitivno trebaju preuzeti puno veću odgovornost za adresiranje svih posljedica kolonijalnih politika, pa kasnije čak i postkolonijalnih intervencija u te zemlje, s obzirom na to kako su kroz njih utjecale na stvaranje preduvjeta za konflikte u tim zemljama.
EU i zemlje tzv. Prvog svijeta u određenom se smislu i dalje ponašaju vrlo kolonijalno, i nastavljaju ostvarivati trgovinske interese koji podrazumijevaju crpljenje prirodnih resursa u tim zemljama.
 
Hrvatska možda nije dio te središnje jezgre – u Wallersteinovoj podjeli svjetskog sistema mi smo poluperiferija, međutim poznato je da su brojni transporteri zračnim putem preko Hrvatske prevozili oružje u Siriju –radi se o više tisuća tona oružja koje je išlo za Siriju. Dakle, dijelom smo i mi pridonijeli tamošnjem sukobu i masakru.
 
Nadalje, EU i zemlje tzv. Prvog svijeta u određenom se smislu i dalje ponašaju vrlo kolonijalno, i nastavljaju ostvarivati trgovinske interese koji podrazumijevaju crpljenje prirodnih resursa u tim zemljama. Europskoj uniji je i dalje potrebna radna snaga, ukljućujući i radnu snagu u području sive ekonomije, koja će se nalaziti na dnu socioekonomske piramide i obavljati one prljave, teške i opasne poslove koje sami europski građani ne žele raditi.
 
Uz navedeno, svjedočimo i velikom licemjerju prema ljudima iz teritorija dobrim dijelom osakaćenih upravo ovakvim europskim politikama, koji dolaze u tu istu Europu zatražiti zaštitu i priliku za bolji život, a EU na to odgovara dizanjem žica i ograda te slanjem vojske na izbjeglice. Ta ista Europska unija odlučuje sklopiti ugovor s afričkim državama, sličan onome s Turskom, na temelju kojeg će im davati stotine milijuna eura samo kako bi sprječavala nastanak migracijskih tokova usmjerenih prema njezinom teritoriju. Stvar ide do te mjere da se u dubini afričkog kontinenta, primjerice u Nigeru ili u Maliju, planira otvaranje tzv. multifunkcionalnih centara koji bi služili kao detencijski centri i u kojima bi ondašnje vlasti zadržavale te ljude kako ne bi nastavili svoj put prema Europi.
 
I to je taj paradoks – cijeli globalni sustav migracija, ako bih to morao sažeti u jednoj rečenici, najviše je obilježen upravo tom temeljnom socioekonomskom nejednakošću između tzv. Globalnog sjevera i Globalnog juga. Ta će se politika i samoj Europi zasigurno obiti o glavu jer se radi na kozmetičkim mjerama saniranja, ublažavanja posljedica, a ne na preoblikovanju dubinskih strukturnih uvjeta u podlozi samih prisilnih migracija i izbjeglištva.
 

Koje su perspektive budućeg razvoja ovih događaja?

Njemački institut za ekonomska istraživanja procijenio je da će, srednjoročno gledano, sam dolazak izbjeglica – a nemojmo zaboraviti da ih u Njemačkoj sigurno ima preko milijun – donijeti porast njihovog domaćeg bruto proizvoda za 0.2 do 0.3% godišnje. Već sada postoje naznake porasta u zemljama poput Turske, Libanona i Jordana, koje prednjače u primitku izbjeglica iz Sirije. Primjerice, smatra se da je u Libanonu došlo do povećanja od 2% BDP-a za 2015, a slične brojke – negdje oko 3% – vrijede i za Jordan te za Tursku – čak više od 3%.
Izbjeglice na hrvatsko-slovenskoj granici, listopad 2015. Izvor: Wikipedia
Izbjeglice na hrvatsko-slovenskoj granici, listopad 2015. godine (izvor: Slovenska vojska prema Creative Commons licenci).
Dakle, srednjoročno gledano te potvrđeno u ovim zemljama, dolazak novih ljudi koji se uključuju u tržišta rada, pa čak i u onim sivim zonama, donosi neki oblik općeg ekonomskog prosperiteta mjerenog BDP-om, konceptom koji je isto tako podložan daljnjoj raspravi.
 
Što se tiče druge strane mita o izbjeglicama kao nekom obliku panaceje, lijeka za sve europske ekonomske i demografske probleme – postoje projekcije da će ove situacije u određenom smislu donijeti pozitivne ekonomske pokazatelje za područje EU, ali na rok između 5 do 10 godina i nakon toga. Prvih 5 godina ćemo se ipak morati strpjeti za uočljive pozitivne pokazatelje. Prvenstveni razlog tome je što može proći nekoliko godina prije negoli se imigranti posve funkcionalno i adekvatno integriraju u društva primitka – nauče jezik, kao preduvjet svake integracije, prođu programe priznavanja svojih stručnih kvalifikacija, a možda i programe školovanja, dokvalifikacije i prekvalifikacije za ona zanimanja koja su tražena na europskom tržištu rada. Dakle, kratkoročno je potrebno ulagati upravo u integracijske mjere – edukacijske, prekvalifikacijske, gospodarske i slične – da bi sve to dugoročno imalo smisla.
 

Kako vidite moguća rješenja ove situacije?

Jedno od dugoročnih rješenja može biti ono što preporuča UNHCR, koji govori da je za izbjegličku populaciju bitan povratak u zemlju porijekla, naravno, ako se uvjeti u toj zemlji poboljšaju toliko da se ljudi mogu vratiti, ali i ako se žele vratiti, što je jako bitno. Pretpostavimo da će rat u Siriji završiti i da će se zemlja obnoviti, što se u praksi događa u manjem broju slučajeva. Međutim, kada se ljudi napokon integriraju u zemlju primitka, ne moraju se željeti vratiti u područje porijekla. U krajnjem slučaju, to je ono čemu smo svjedočili i na našim područjima tijekom rata 1990-ih godina.
 
Drugo rješenje moglo bi biti preseljenje, kao ovo kojemu upravo svjedočimo. Primjerice, ljude se preseljava iz Turske u Švedsku, što uključuje i lokalnu integraciju. Budući da izbjeglice dolaze u novo društvo i novu sredinu, kada pričamo o integraciji najbitnije su mjere koje oblikuju uključivanje ljudi u društvo primitka.
 
Nadalje, zaista je bitno mijenjati pogrešne politike Europske unije, koje su u većoj mjeri išle prema izrabljivanju tih ljudi i iscrpljivanja njihovih teritorija negoli u smjeru stvarne pomoći. Treba uložiti mnogo financijskih, logističkih, materijalnih i ljudskih resursa u programe i projekte obnove infrastrukture ratom razorenih sredina, kao i razvoja svih zemalja Globalnog juga. Promotrimo li afričke teritorije, jasno je da se bez socijalne pravde i mira ne može očekivati nekakav oblik rješenja egzistencijalnih pitanja na određenim područjima koja su bitno ugrožena ekonomskim, socijalnim i okolišnim uzrocima. Iz tog je razloga ulaganje u razvojne projekte zaista bitno, ali ne na način na koji to EU i ostatak zapadnog svijeta, prvenstveno SAD, trenutno čine – pod izlikom provođenja razvojnih projekata dolaze na teritorije Globalnog juga, gdje sebi uzimaju najbolje od tih resursa, pritom zagađuju okoliš ili čak izvoze svoje prljave industrije u te zemlje.
Bitno je mijenjati pogrešne politike Europske unije, koje su u većoj mjeri išle prema izrabljivanju tih ljudi i iscrpljivanja njihovih teritorija negoli u smjeru stvarne pomoći.
To treba biti dobro osmišljena razvojna suradnja i ulaganje u te države kako bi se u određenom smislu možda i preveniralo nastanak nekih migrantskih tokova.
 
Ono što je nasušno potrebno kao dimenzija dugotrajnog rješenja, svakako je promjena načina na koji razmišljamo. Migracije treba promatrati kao oblik adaptivne strategije, prilagodbe pojedinaca i njihovih obitelji, a potom i širih društvenih zajednica. Naravno, postoje različiti modaliteti – primjerice, možda ste prisiljeni bježati zato što je netko došao s puškom na vaša vrata i prijeti da će vas ubiti ili morate otići jer se na vas upravo sručila elementarna nepogoda poput supertajfuna. Za razliku od toga, možda ste u prilici da svjesno razmislite je li migracija dobra taktika kojom si u određenom smislu možete omogućiti bolji život, i isplanirate na koji ćete to način poduzeti – hoćete li prvo otići sami pa tek kasnije povući svoju obitelj, hoćete li ići etapno ili cirkulirati, negdje drugdje zaraditi sredstva pa se vratiti u svoje područje porijekla i raditi na njegovom razvoju… Ljudima koji su primorani na bijeg u Europu, to zasigurno nije bila prva opcija. Pričao sam s mnogima od njih – ostajali su u svojim domovima koliko je to god bilo moguće, no krenuli bi kada bi procijenili da je bolje da idu, što vrijedi za sve etape njihova puta. Mnogo je intervenirajućih faktora koji utječu na odluke, no nijedan od razloga zbog kojih ljudi kreću u migracijski proces nije beznačajan – kao što smo vidjeli, migracija je vrlo skup čin koji može biti vrlo opasan.
 
Jedan od argumenata treba biti i temeljna humanistička vrijednosna dimenzija činjenice da su useljenici ljudi te da ćemo nužno ući u interakciju i vidjeti koje su nam zajedničke vrijednosti, a koje razlike, no da iz toga može proizići neki oblik sinergije, moment koji će ići na dobrobit sviju – društva koje dočekuje migrante, ljudi koji u njega dolaze, no istovremeno možda i društva koje napuštaju. Danas govorimo o tome da se cijeli migracijski proces i proces integracije ne odvija nužno samo između domaćina i useljenika nego uključuje i one koji su ostali iza. No ova manjina koja dolazi, predstavlja borce – preživjeli su mnogo toga i imaju velike ljudske, socijalne i kulturne kapacitete za zajednički rad s nama na kolektivnom boljitku.
 
Ne razaznaje se da opasnost ne prijeti od stranih radnika i izbjeglica, već sustava agresivnog kapitalizma koji jednako obespravljuje domaće stanovnike i strance, te nastavlja rastakati djelatnu, radnu i socijalnu bazu te prava sviju.
Međutim, postoje realni rizici koji se u današnje vrijeme ogledaju u bujajućim neofašističkim i ekstremnim nacionalističkim tendencijama u mnogim europskim društvima, pa čak i onima koja su dosad imala tradicionalno otvorene i relativno permisivne useljeničke politike, poput skandinavskih. Migrantska i integracijska politika postala je jedno od krucijalnih političkih pitanja koje u velikoj mjeri utječe na preferencije glasača, a ponekad donosi i prevagu na izborima. Ono što zabrinjava jest jačanje antiimigrantske i antiizbjegličke retorike na centrističkom, pa i lijevom spektru političkih opcija. Malo je poznato da je švicarska inicijativa Ecopop, čiji su zagovaratelji bliski lijevo-liberalnim i ‘zelenim’ političkim opcijama, u studenom 2014. godine predlagala raspisivanje referenduma zalažući se za drastično rezanje godišnjih imigracijskih kvota u Švicarskoj na 0,2% udjela u populaciji stalnih stanovnika. Njihova je argumentacija bila sažeta u paroli „Ograničimo imigraciju – ograničimo prenapučenost – sačuvajmo prirodni okoliš!“. Brojna istraživanja ukazuju na to da se imigraciju u nekim zemljama doživljava kao ugrozu spram pitanja nacionalnog suvereniteta ili nacionalnog identiteta, a imigrante i izbjeglice kao kulturnu i ekonomsku prijetnju, te destabilizirajući faktor.
 
Problem je naime što kod većine centrista i desničara ova etnička i kulturna vizura zamagljuje prave razlike u bazičnom socioklasnom smislu, kao i one statusne u smislu državljanskih prava. Ne razaznaje se da opasnost ne prijeti od stranih radnika i izbjeglica, već sustava agresivnog kapitalizma koji jednako obespravljuje domaće stanovnike i strance, te nastavlja rastakati djelatnu, radnu i socijalnu bazu te prava sviju. Vrlo je lako iskoristiti etno-nacionalni ključ i za sve socijalne probleme u društvu optužiti strance. Ekstremne, ali sve češće i umjereno desne konzervativne struje koriste se diskursima isključivosti, kao i brojnim ideologemima ne bi li opravdali zatvaranja granica i diskriminaciju. Na djelu su i različiti historijski revizionizmi, čemu ovih dana svjedočimo i u Hrvatskoj. Istovremeno, glavnina stanovništva u egzistencijalnom je grču i strahuje kako se održati na površini u ovom stanju ekonomske i moralne krize. Glavni izazov predstavlja zadržati posao, platiti režije i osigurati djeci školovanje. Sve te surove prakse bespoštednog kapitalizma vode prema individualističkoj atomiziranosti i povlačenju u sebe. Ljudi zaboravljaju na potrebu za empatijom, humanošću i solidarnošću, jednako prema susjedu u potrebi kao i prema strancu u nevolji, čak i kada to predstavlja glavne vrijednosne odrednice njihove religije. Pridodamo li k tome i da država odgovara na dolazak ljudi mijenjanjem zakona u smjeru daljnje kriminalizacije solidarnosti i sankcioniranja pomaganja ljudima u nevolji, ne čudi što baza za podršku migrantima i izbjeglicama opada. No, upravo se tu nalazi najveće područje borbe i odgovornosti za promjenu situacije – u podizanju svijesti o temeljnim uzrocima ovakvog stanja koji se nalaze u zemljama Zapada te manifestiraju svaki puta kada doprinose kreiranju i perpetuiranju socioekonomske, političke i okolišne nejednakosti svih nas. Nužno je na razne načine kolektivno sudjelovati u smanjenju tih nejednakosti.



Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o migracijama druge epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 27.5.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.

Vezani članci

  • 13. svibnja 2016. Izbjeglice iz Sirije i Iraka stižu preko Turske do grčkog otoka Lezbos, a pomažu im španjolski dobrovoljni spasioci (izvor: commons.wikimedia.org). Izbjeglička kriza: Gdje je granica između tragedije i masakra? Antiizbjeglička politika Europske unije nastavlja svoje destruktivno razračunavanje s izbjegličkom krizom, potičući moralnu paniku u svojim državama članicama. Posljedice su jasno vidljive u krvavim rezultatima izgona, koji pomno demonstriraju kršenje ljudskopravaških načela u ime očuvanja bedema tzv. Prvog svijeta.
  • 3. studenoga 2015.
    Featured Video Play Icon
    Razgovor o filmu “Residenzpflicht”

    Lokacija: Goethe-Institut, Ulica grada Vukovara 64, Zagreb   Datum održavanja: 12.5.2014. u 10:15h   Razgovor vodila: Julija Kranjec (Centar za mirovne studije)   Diskusant: Branko Orišković (Crveni križ)   (Izvor) SkriptaTV

  • 31. siječnja 2016. Fotografija murala kojeg je umjetnik Blu 2012. godine naslikao u Maroku preuzeta je sa stranice blublu.org. Imigranti su ključan element radničke klase U razgovoru o migracijama Sandro Mezzadra sa Sveučilišta u Bologni promatra iste kao društveni pokret s posebnim naglaskom na subjektivnom stremljenju za boljim životom, razlažući kako su zapravo prodiruće silnice kapitala te koje stubokom mijenjaju uvjete života i rada na prostoru Europe. Govori i o Dublinskom protokolu - režimu azila u okvirima implementacije Schengenskog sporazuma, te o jačanju rasizma koje podcrtava potrebu za kolektivnim europskim odgovorom na spomenute probleme.
  • 10. rujna 2015. Mark Bergfeld: Izbjeglička kriza: Merkeličina dvostruka igra

    Iako prvotne reakcije njemačke vlade na izbjegličku krizu pozitivno odskaču u usporedbi s drugim svjetskim državama, aktivnosti neonacističkih skupina ukazuju na to da prijem u društvu nije posve srdačan. Nadalje, nedovoljna sredstva koja su alocirana kako bi se adresiralo potrebe smještaja masovnog broja ljudi, kao i fiskalni stisak koji ne omogućava gradskim vlastima da adekvatno […]

  • 4. studenoga 2015. Guy Taylor: Prestanimo se poigravati sintagmom „dobri/loši migranti“

    Donosimo kritiku srednjostrujaške medijske (re)produkcije sablasti izbjegličke krize u čijem oblikovanju sudjeluju i stavovi koji naglašavaju jaz između izbjeglica i ekonomskih migranata: “Potrebna nam je solidarnost. Vidimo tek njezine djeliće: misiju na Calais, grassroots projekte koji migrantima pružaju osnovnu podršku, zdravstvene radnike koji otvaraju klinike za migrante koji nemaju reguliran status, profesionalne pravnike koji pružaju […]

  • 4. svibnja 2012. Marie-Christine Vergiat: Rasizam ponovno ulazi u europski mainstream

    Kriza kapitalizma u Europskoj uniji rezultirala je porastom popularnosti ksenofobne desnice koja upire prstom u imigrante, optužujući ih da su odgovorni za gubitak radnih mjesta “domaće” radne snage. I dok je Europska komisija vrlo brza u donošenju diktata kada su u pitanju interesi kapitala, ljudska prava i osnovne slobode prebacuje na nacionalnu razinu. Marie-Christine Vergiat […]

  • 23. studenoga 2015. Rat se nastavlja… Sebastian Budgen o zapadnjačkoj strategiji nakon Pariza

    Napadi izvršeni u Parizu prošloga petka, 13. studenog, potakli su predvidljiv odgovor: bombardiranje izvan granica Francuske uz daljnja ograničavanja građanskih prava unutar zemlje, a da pritom i ne spominjemo rasplamsavanje islamofobije. Sebastian Budgen procjenjuje razboritost takvog pristupa situaciji. Zastanimo načas i osvrnimo se kako bismo preispitali briljantnost zapadnjačke protuterorističke strategije, kojoj se potom možemo diviti […]

  • 7. travnja 2014. Cvetelina Hristova i Raja Apostolova: Euronacionalna granična patrola

    S novog regionalnog portala Bilten prenosimo tekst Cveteline Hristove i Raje Apostolove o institucionalnom jačanju Tvrđave Europe: “Svjedočimo kako se košmarna ideja fizičkog zida umnožava uzduž vanjskih granica Unije, usporedno s manje vidljivim ogradama koje migrantima priječe pristup socijalnim i političkim pravima. Dok EU proklamira demokraciju i univerzalna ljudska prava, u porastu je novi oblik […]

  • 4. kolovoza 2012. Boris Buden: Gastarbajteri, glasnici budućnosti

    U sklopu temata o migrantskom radu donosimo vam prijevod teksta Borisa Budena. Autor govori o pojavi migrantskog rada u Jugoslaviji, odnosno o tzv. gastarbajterima, kao posljedici spajanja tržišta i socijalizma. Usprkos uvriježenom mišljenju kako je ta pojava predstavljala slabost socijalističke ekonomije, riječ je zapravo o reprodukciji kapitalističkih ekonomskih odnosa u Jugoslaviji. Zašto gastarbajteri i zašto […]

  • 30. srpnja 2012. Stipe Ćurković: Proletarijat bez domovine

    Donosimo vam tekst Stipe Ćurkovića objavljenog u sklopu temata o migrantskom radu koji je nastao kao plod suradnje Centra za radničke studije i Zareza. Autor se u tekstu bavi pojavom migrantskog rada unutar “države blagostanja”, koji je poslužio kao najava nove, neoliberalne, sudbine radnika u cjelini. Tržišna demokracija Veći dio rasprava o restauraciji kapitalizma u […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve