Bosna i Hercegovina: daleko, blizu, daleko

Da je Sarajevo zimus bilo pod par-nepar režimom vožnje zbog zagađenja grada ili da već pet godina živi pod režimom redukcija vode, kao i to da je Zenica zimus na dvocifrenim minusima bila bez grijanja rijetko su kome poznate činjenice, nekmoli prve asocijacije na Bosnu i Hercegovinu. Ako bi netko ipak u te situacije bio upućen, kako izgledaju prije par godina poplavljeni Doboj ili Maglaj, te što su problemi stanovnika Busovače ili Ključa, Banja Luke ili Stoca, Bihaća ili Bijeljine – predstavljalo bi mu nerješivu zagonetku.

Ono što o Bosni i Hercegovini znamo, odnosno ono što možemo čuti ili pročitati u medijima koje svakodnevno konzumiramo uglavnom se svodi na njezine unutarnjepolitičke trzavice, u kojima naslovne uloge redovito uzimaju predstavnici političkih elita triju bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda. Osim takve interpretacije, naći ćemo i tumačenja stanja u BiH koja etničkom principu suprotstavljaju onaj građanski, zagovarajući napuštanje nacionalističkih koncepcija „trojedne elite“ za korist BiH utemeljene u građanskom društvu –

Imajući u vidu slabu upoznatost političke ljevice postjugoslavenskih zemalja s političkom situacijom u BiH, izoliranost društvenih pokreta iz BiH od tokova socijalnih borbi u drugim ex-jugoslavenskim zemljama i obratno, nije ništa neočekivano

uglavnom u onim medijima u kojima objavljuju autori iz miljea liberalističke antinacionalističke opozicije devedesetih.

U razgovorima koje smo vodili sa bosanskohercegovačkim aktivistkinjama i aktivistima posljednjih mjeseci, počevši od novembarskog izdanja Otvorenog univerziteta u Sarajevu, kao i s političkim radnicima iz regije koji su upućeni u stanje u Bosni i Hercegovini, redovito smo dolazili do zaključaka da je politička situacija ove „Jugoslavije u malom“ poprilična nepoznanica – kako u medijskom mainstreamu postjugoslavenskih zemalja, tako i u krugovima političke ljevice, bilo aktivističkim, sindikalnim ili teorijskim. Imajući u vidu slabu upoznatost s političkom situacijom, izoliranost društvenih pokreta iz BiH od tokova socijalnih borbi u drugim ex-jugoslavenskim zemljama i obratno, nije ništa neočekivano. Naše sugovornice i sugovornici posljednjih mjeseci upozoravali su upravo na tu izoliranost kao na problem, ističući pritom i da unutarnjepolitičke situacije BiH umnogome ovise o političkim situacijama u Hrvatskoj i Srbiji.

Kao ilustracija te povezanosti može poslužiti podatak da je Božo Ljubić, prominentni bosanskohercegovački HDZ-ovac, u prošlom mandatu Parlamentarne skupštine BiH (2010-2014) bio izabrani zastupnik iz redova hrvatskog naroda, a u dva navrata i predsjedavajući Skupštine – dakle prvi čovjek predstavničke vlasti, da bi 2015. godine bio izabran kao zastupnik u Sabor Republike Hrvatske. Kada je riječ o povezanosti političke situacije u BiH sa situacijom u Srbiji, nju dobro ilustrira februarska blokada institucija BiH, uzrokovana zahtjevom bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakira Izetbegovića, za revizijom presude u tužbi BiH protiv Srbije za genocid, na što su politički predstavnici srpskog naroda u BiH odgovorili apsentizmom iz tijela odlučivanja na državnoj razini.

Razvoju socijalnih borbi u Bosni i Hercegovini ne pomaže ni njezino kompleskno administrativno-političko ustrojstvo. Naime, Ustav na snazi i dalje je onaj koji je nastao kao aneks Dejtonskom mirovnom sporazumu iz novembra/decembra 1995. godine, čija se logika temeljila na imperativu zaustavljanja ratnih sukoba prije nego li na zadaći uspostavljanja funkcionalne države.

Danijela Majstorović, lingvistkinja i aktivistkinja Banjalučkog socijalnog centra koju smo intervjuirali u veljači za 12. epizodu Promjene okvira (tekstualna verzija razgovora je u pripremi), komentira ustroj BiH ovako: „Države ujedno ima i previše i premalo.“ Naime, s jedne strane, BiH na različitim nivoima teritorijalne organizacije ima 14 vlada koje su, s druge strane, vrlo ograničene djelokrugom, kompleksnim procedurama donošenja odluka i razgranatim praksama političke korupcije. Utoliko i ne čudi da se artikulacije i analize stanja u BiH, primjerice one nastale tijekom i nakon februarskih protesta 2014. godine – poznatih i kao „plenumska revolucija“ –

Eksplicitnost kapitalističkih politika koje je sve teže prikrivati pod krinkom nacionalnih interesa konstitutivnih naroda omogućuje i zaoštravanje antagonizma između rada i kapitala pa posljedično i javljanje socijalnih aktera koji svoju aktivnost grade oko takvog antagonizma

češće sidre u polje moralne osude političkih elita nego li u polje socijalnih napetosti i kontradikcija restauriranog kapitalizma.

Pogledamo li u zbornik Kriza, Umjetnost, Akcija[1], vidjet ćemo da Refik Hodžić u poglavlju „Protesti u Bosni i Hercegovini i društveni mediji: simbioza koje nije bilo“ (str. 154-163) februarske proteste razumije kao zahtjev za promjenom smjera tranzicije u Bosni, zazivajući „kraj besramne pljačke državne ekonomije od strane hobotnice sastavljene od vladajućih stranaka i njihovih pipaka u državnim institucijama.“ Nasuprot tome, u poglavlju „Bosanski pentaptih“ (str. 164-191) Hrvoje Jurić ističe da je „ono što nije uništio rat uništio […] kapitalizam“, na što se nadovezuje obrtanjem zelenog slogana „misli globalno djeluj lokalno“ u „misli lokalno djeluj globalno“, kako bi ponudio okvir za konvergenciju lokalnih pobuna u širi pokret. Hajrudin Hromadžić, pak, u poglavlju „Misliti i djelovati utopijski u razdoblju tzv. krize: izazovi za model demokratskog socijalizma“ (str. 192-203) integrira lokalizirane bosanskohercegovačke pobune u konceptualne modele utopizma, primjerice onaj koji je u Envisioning Real Utopias ponudio Erik Olin Wright, iznijevši tako jedan mogući regulatorni kontekst za buduće socijalne mobilizacije.

Pratimo li kronološki slijed, nakon februarskih protesta 2014. godine, u Bosni i Hercegovini aktivirana je „reformska agenda“ – sintagma pod kojom se skrivaju mjere štednje – kao platforma oko koje su se složile elite svih triju konstitutivnih naroda. Eksplicitnost kapitalističkih politika koje je sve teže prikrivati pod krinkom nacionalnih interesa konstitutivnih naroda omogućuje i zaoštravanje antagonizma između rada i kapitala pa posljedično i javljanje socijalnih aktera koji svoju aktivnost grade oko takvog antagonizma.

Bez pretenzije na iscrpnost, ilustrativno ću navesti samo dva.[2] Riječ je o tuzlanskom Frontu slobode i borbi radnika_ca tvornice deterdženata Dita za nastavak proizvodnje unatoč stečaju i pokušaju likvidacije, te sarajevskoj inicijativi Jedan grad Jedna borba koja problematizira pitanja javne infrastrukture i njezine komercijalizacije. Međutim, da bi se socijalne borbe poput dviju navedenih mogle etablirati, kao i da bi optika klasnih sukoba mogla nadglasati onu nacionalističku i/ili građansku, potrebno je probiti izolaciju u kojoj se one nalaze. Iako je to umnogome njihov zadatak, nemalo u tome solidarno mogu pomoći socijalni akteri iz susjednih zemalja koji takva iskustva već imaju.