Bosna i Hercegovina: daleko, blizu, daleko

Od 2013. godine u Bosni i Hercegovini sporadično se javljaju socijalni pokreti. Počevši od tadašnje „bebolucije“ preko februarskih protesta 2014. godine i prateće plenumske mobilizacije, do trenutno aktivnih kampanja za radnička prava, zajednička dobra i historijsko sjećanje, ti pokreti konstantno su stiješnjeni između gorućih pitanja kojima se neposredno bave i ostvarivanja trajnije prisutnosti u političkom polju. Međutim, pitanje njihove održivosti nije samo njihovo pitanje, već je i pitanje lijevih aktera u zemljama čije politike aktivno oblikuju bosanskohercegovačke političke prilike – prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, a potom i u državama članicama Evropske unije.

Narodna čitaona ispred sarajevske Vijećnice (foto: LM)
Da je Sarajevo zimus bilo pod par-nepar režimom vožnje zbog zagađenja grada ili da već pet godina živi pod režimom redukcija vode, kao i to da je Zenica zimus na dvocifrenim minusima bila bez grijanja rijetko su kome poznate činjenice, nekmoli prve asocijacije na Bosnu i Hercegovinu. Ako bi netko ipak u te situacije bio upućen, kako izgledaju prije par godina poplavljeni Doboj ili Maglaj, te što su problemi stanovnika Busovače ili Ključa, Banja Luke ili Stoca, Bihaća ili Bijeljine – predstavljalo bi mu nerješivu zagonetku.
 
Ono što o Bosni i Hercegovini znamo, odnosno ono što možemo čuti ili pročitati u medijima koje svakodnevno konzumiramo uglavnom se svodi na njezine unutarnjepolitičke trzavice, u kojima naslovne uloge redovito uzimaju predstavnici političkih elita triju bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda. Osim takve interpretacije, naći ćemo i tumačenja stanja u BiH koja etničkom principu suprotstavljaju onaj građanski, zagovarajući napuštanje nacionalističkih koncepcija „trojedne elite“ za korist BiH utemeljene u građanskom društvu –
Imajući u vidu slabu upoznatost političke ljevice postjugoslavenskih zemalja s političkom situacijom u BiH, izoliranost društvenih pokreta iz BiH od tokova socijalnih borbi u drugim ex-jugoslavenskim zemljama i obratno, nije ništa neočekivano
uglavnom u onim medijima u kojima objavljuju autori iz miljea liberalističke antinacionalističke opozicije devedesetih.
 
U razgovorima koje smo vodili sa bosanskohercegovačkim aktivistkinjama i aktivistima posljednjih mjeseci, počevši od novembarskog izdanja Otvorenog univerziteta u Sarajevu, kao i s političkim radnicima iz regije koji su upućeni u stanje u Bosni i Hercegovini, redovito smo dolazili do zaključaka da je politička situacija ove „Jugoslavije u malom“ poprilična nepoznanica – kako u medijskom mainstreamu postjugoslavenskih zemalja, tako i u krugovima političke ljevice, bilo aktivističkim, sindikalnim ili teorijskim. Imajući u vidu slabu upoznatost s političkom situacijom, izoliranost društvenih pokreta iz BiH od tokova socijalnih borbi u drugim ex-jugoslavenskim zemljama i obratno, nije ništa neočekivano. Naše sugovornice i sugovornici posljednjih mjeseci upozoravali su upravo na tu izoliranost kao na problem, ističući pritom i da unutarnjepolitičke situacije BiH umnogome ovise o političkim situacijama u Hrvatskoj i Srbiji.
 
Kao ilustracija te povezanosti može poslužiti podatak da je Božo Ljubić, prominentni bosanskohercegovački HDZ-ovac, u prošlom mandatu Parlamentarne skupštine BiH (2010-2014) bio izabrani zastupnik iz redova hrvatskog naroda, a u dva navrata i predsjedavajući Skupštine – dakle prvi čovjek predstavničke vlasti, da bi 2015. godine bio izabran kao zastupnik u Sabor Republike Hrvatske. Kada je riječ o povezanosti političke situacije u BiH sa situacijom u Srbiji, nju dobro ilustrira februarska blokada institucija BiH, uzrokovana zahtjevom bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakira Izetbegovića, za revizijom presude u tužbi BiH protiv Srbije za genocid, na što su politički predstavnici srpskog naroda u BiH odgovorili apsentizmom iz tijela odlučivanja na državnoj razini.
 
Razvoju socijalnih borbi u Bosni i Hercegovini ne pomaže ni njezino kompleskno administrativno-političko ustrojstvo. Naime, Ustav na snazi i dalje je onaj koji je nastao kao aneks Dejtonskom mirovnom sporazumu iz novembra/decembra 1995. godine, čija se logika temeljila na imperativu zaustavljanja ratnih sukoba prije nego li na zadaći uspostavljanja funkcionalne države.
 
Danijela Majstorović, lingvistkinja i aktivistkinja Banjalučkog socijalnog centra koju smo intervjuirali u veljači za 12. epizodu Promjene okvira (tekstualna verzija razgovora je u pripremi), komentira ustroj BiH ovako: „Države ujedno ima i previše i premalo.“ Naime, s jedne strane, BiH na različitim nivoima teritorijalne organizacije ima 14 vlada koje su, s druge strane, vrlo ograničene djelokrugom, kompleksnim procedurama donošenja odluka i razgranatim praksama političke korupcije. Utoliko i ne čudi da se artikulacije i analize stanja u BiH, primjerice one nastale tijekom i nakon februarskih protesta 2014. godine – poznatih i kao „plenumska revolucija“ –
Eksplicitnost kapitalističkih politika koje je sve teže prikrivati pod krinkom nacionalnih interesa konstitutivnih naroda omogućuje i zaoštravanje antagonizma između rada i kapitala pa posljedično i javljanje socijalnih aktera koji svoju aktivnost grade oko takvog antagonizma
češće sidre u polje moralne osude političkih elita nego li u polje socijalnih napetosti i kontradikcija restauriranog kapitalizma.
 
Pogledamo li u zbornik Kriza, Umjetnost, Akcija[1], vidjet ćemo da Refik Hodžić u poglavlju „Protesti u Bosni i Hercegovini i društveni mediji: simbioza koje nije bilo“ (str. 154-163) februarske proteste razumije kao zahtjev za promjenom smjera tranzicije u Bosni, zazivajući „kraj besramne pljačke državne ekonomije od strane hobotnice sastavljene od vladajućih stranaka i njihovih pipaka u državnim institucijama.“ Nasuprot tome, u poglavlju „Bosanski pentaptih“ (str. 164-191) Hrvoje Jurić ističe da je „ono što nije uništio rat uništio […] kapitalizam“, na što se nadovezuje obrtanjem zelenog slogana „misli globalno djeluj lokalno“ u „misli lokalno djeluj globalno“, kako bi ponudio okvir za konvergenciju lokalnih pobuna u širi pokret. Hajrudin Hromadžić, pak, u poglavlju „Misliti i djelovati utopijski u razdoblju tzv. krize: izazovi za model demokratskog socijalizma“ (str. 192-203) integrira lokalizirane bosanskohercegovačke pobune u konceptualne modele utopizma, primjerice onaj koji je u Envisioning Real Utopias ponudio Erik Olin Wright, iznijevši tako jedan mogući regulatorni kontekst za buduće socijalne mobilizacije.
 
Pratimo li kronološki slijed, nakon februarskih protesta 2014. godine, u Bosni i Hercegovini aktivirana je „reformska agenda“ – sintagma pod kojom se skrivaju mjere štednje – kao platforma oko koje su se složile elite svih triju konstitutivnih naroda. Eksplicitnost kapitalističkih politika koje je sve teže prikrivati pod krinkom nacionalnih interesa konstitutivnih naroda omogućuje i zaoštravanje antagonizma između rada i kapitala pa posljedično i javljanje socijalnih aktera koji svoju aktivnost grade oko takvog antagonizma.
 
Bez pretenzije na iscrpnost, ilustrativno ću navesti samo dva.[2] Riječ je o tuzlanskom Frontu slobode i borbi radnika_ca tvornice deterdženata Dita za nastavak proizvodnje unatoč stečaju i pokušaju likvidacije, te sarajevskoj inicijativi Jedan grad Jedna borba koja problematizira pitanja javne infrastrukture i njezine komercijalizacije. Međutim, da bi se socijalne borbe poput dviju navedenih mogle etablirati, kao i da bi optika klasnih sukoba mogla nadglasati onu nacionalističku i/ili građansku, potrebno je probiti izolaciju u kojoj se one nalaze. Iako je to umnogome njihov zadatak, nemalo u tome solidarno mogu pomoći socijalni akteri iz susjednih zemalja koji takva iskustva već imaju.


Bilješke:

[1] Irfan Hošić, Amir Husak (ur.), Kriza, Umjetnost, Akcija (Bihać: Gradska galerija Bihać / Tehnički fakultet Univerziteta u Bihaću, 2015).

[2] Izvještaje za Bilten koji se tiču reformske agende i aktualnih socijalnih borbi pisali su, od bosanskohercegovačkih autora Haris Husarić i Nidžara Ahmetašević.

Vezani članci

  • 3. lipnja 2009. Mario Kikaš: (De)blokiranje blokirane države – uvod u “bosansko stanje”
  • 27. kolovoza 2012. Slovenski nevidljivi radnici
  • 12. travnja 2014. Ideologija postkomunističke tranzicije
  • 18. listopada 2016. Solidarnost u praksi Prihvat izbjeglica na takozvanoj „balkanskoj ruti“, aktiviranoj 2015. godine, pokazala je različite strategije suočavanja s izbjegličkim valom koje su demonstrirali različiti akteri. Među njima se ističu samoorganizirane grassroots volontersko-aktivističke grupe. Nasuprot onim akterima koji su se u prihvat izbjeglica uključili po službenoj dužnosti ili tražeći strukturna rješenja za problem prihvata, takvi su kolektivi u fokus svojeg djelovanja postavili izgradnju solidarnosti na svakodnevnoj razini. O pozadini grassroots angažmana, ali i o izazovima koji pred njima stoje razgovarali smo s Aigul Hakimovom iz Protirasistične fronte brez meja.
  • 18. kolovoza 2016.
    Featured Video Play Icon
    Balkanska ljevica
    Donosimo integralnu snimku i izvještaj s okruglog stola koji je u svibnju 2016. godine održan u sklopu 9. Subversive festivala. Usprkos polazišnoj pretpostavci koju je formulirao moderator tribine Dragan Markovina, prema kojoj ljevici na Balkanu nedostaje internacionalna komponenta zbog čega veći mobilizacijski potencijal pridaje tzv. građanskoj antifašističkoj ljevici naspram antikapitalističkih lijevih pozicija, naglašavamo kontraargumente Nenada Porobića i Tanje Petrović koji inzistiraju na klasnoj dimenziji pri pokušaju donošenja suvisle lijeve strategije.
  • 4. kolovoza 2012. Gastarbajteri, glasnici budućnosti
  • 27. rujna 2016. Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
  • 16. listopada 2011. Gradovi i građani
  • 16. travnja 2010. Intervju s Mislavom Žitkom: Još nismo vidjeli ni polovicu posljedica transformacije socijalističkog u kapitalističko društvo
  • 18. rujna 2016. Kako do mobilizacije: lijeve stranke i sindikati na Balkanu Prenosimo tekst o mogućnostima zajedničkog djelovanja na mobilizaciji i stvaranju lijevih alternativa na Balkanu, ali i preprekama ostvarenju dugoročne zajedničke strategije, nastao u razgovoru sa sindikalistima i političkim aktivistima iz regije: „Osnovni problem elektoralističke strategije koja nade polaže u dovođenje proradničke partije na vlast jest pogrešno razumijevanje odnosa moći u kapitalističkoj državi, odnosno vjerovanje u to da samim osvajanjem vlasti nominalno radničke stranke osvajaju i moć potrebnu za reformiranje sustava u korist radništva.“
  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kritika građanskog antifašizma
    Pročitajte izvještaj s panela održanog u sklopu 9. Subversive festivala. Uz pokušaj historijskog kontekstualiziranja antifašističkog otpora uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, povučene su i određene paralele u suvremenom kontekstu. Tijekom diskusije koju je nerijetko karakterizirao šum u komunikaciji, usuglašena je barem jedna zajednička pozicija – imperativ šire suradnje još je uvijek ključan u borbi za ostvarenje emancipatornih potencijala društva. Integralnu snimku panela na kojemu su govorili Dragan Markovina, Luka Matić, Aleksandar Matković, Žarko Puhovski i Nikola Vukobratović te prateće diskusije koju je moderirao Zoran Kurelić možete pogledati na video snimci.
  • 9. prosinca 2011. Ženska pitanja, odmah i ovdje
  • 21. rujna 2016. Prema reartikulaciji otpora ekonomskom liberalizmu Aktualni politički trenutak nameće nam brojne teme, razumijevanjem kojih se stvaraju preduvjeti za uspješno emancipatorno političko organiziranje. Formiranje političkog polja u postsocijalističkoj Hrvatskoj, rast ekstremne desnice diljem Europe, odnos političke demokracije i ekonomskog liberalizma te struktura moći u Europskoj Uniji, neka su od pitanja koja smo otvorili u razgovoru s Danijelom Dolenec, docenticom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i predsjednicom Upravnog odbora Instituta za političku ekologiju.
  • 30. srpnja 2012. Proletarijat bez domovine

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve