Razgovor vodili i s engleskog transkripta preveli Martin Beroš i Ivana Jandrić
Za suvremena je društva karakteristično segmentiranje isprepletenih aspekata ljudskog života, pa se često i ekologija promatra kao zaseban pristup prirodi, odvojen od kulturnih, historijskih, političkih i ekonomskih aspekata. Donosimo snimku predavanja koje je predstavnik briselske zelene stranke Groen, Bruno de Lille, održao 24. ožujka 2017. godine na Plitvicama, u sklopu Zimskog seminara Zelene Akademije, u organizaciji Instituta za političku ekologiju. Tom smo prilikom s de Lilleom razgovarali o važnosti aktivizma za strukture predstavničke demokracije te o mogućnostima koje se nadaju angažmanom građana/ki kroz političku participaciju i političke stranke.
U svojem ste izlaganju govorili o nužnosti da se političke stranke nakon izbora pozicioniraju ovisno o tome jesu li neophodne za formiranje većine – na koji je način to moguće postići?
Naravno, da bi zelena stranka mogla sudjelovati u parlamentarnoj većini, mora biti dovoljno snažna, odnosno ostvariti određeni izborni rezultat – osvojiti dovoljno mjesta u parlamentu ili gradskom vijeću. No, to nije dovoljno. Konkretno, naša stranka, Groen, prilično je velika i drži gotovo 80 posto glasova nizozemskog biračkog tijela u Bruxellesu. Međutim, postali smo preveliki pa je stranka veća od naše, s najviše osvojenih glasova na izborima, odabrala surađivati s nekim drugim, manje jakim strankama, da bi uspjela formirati parlamentarnu većinu. Dakle, pozicioniranje stranke nakon izbora ovisi o tome jeste li potrebni za formiranje parlamentarne većine i hoće li vam se uopće druge stranke obratiti s prijedlogom za takav oblik suradnje.
Primjerice, ako ste osvojili deset mandata, i ako je potrebno deset mandata za formiranje većine, a dvije druge stranke, koje su pozvane na participiranje u koaliciji, zajedno imaju deset mandata – nemojte sudjelovati u toj koaliciji jer će postojeće okupljene stranke ionako postupati po svom, a vas iskoristiti za jačanje imidža ili nešto slično, i naposljetku odbaciti. Naravno, priključite li se formiranju većine u kojoj se, bez vašega glasa, o pojedinom pitanju ne može uspostaviti potrebna većina, u poziciji ste sudjelovati u većinskoj koaliciji i ne morate se brinuti za svoju poziciju.
Kako interpelirati biračko tijelo ekologijom, imamo li u vidu da je karikaturalno svođenje zelene agende na akcije grljenja drveća još uvijek prisutno u popularnoj i svakodnevnoj kulturi?
Još uvijek je snažan klišej da se zelene stranke, kao u pjesmi, bave pticama, pčelama, cvijećem i drvećem, i to naravno ne stoji. Kada govorimo o ekologiji, ne govorimo samo o velikim parkovima i vjetrenjačama – ekologija je vizija društva koje voli prirodu, ali ne zbog prirode same, već činjenice da ljudi trebaju prirodu da bi preživjeli. Ako želite dostojanstven život i biti sretni u društvu u kojem živite, naravno da želite okoliš koji nije zagađen. Međutim, cilj zelenih stranaka nije briga o prirodi po sebi.
Dakle, potrebno je iskomunicirati da se borimo za puno više, i demonstrirati to kroz svoj program i aktivnosti. Groen tako djeluje u Belgiji, poručujući „ne stajemo samo u obranu ekoloških, već i socijalnih pitanja“. Ekološka i socijalna pitanja zapravo su kao dvije noge – teško ćete biti posve stabilni ako stojite samo na jednoj nozi, potrebne su vam obje. Ako se pobrinete i za jedno i za drugo, proizvest ćete narativ o društvu koji je dovoljno sveobuhvatan da uvjeri veliki broj ljudi da za vas glasa i pomogne vam promijeniti društvo i svijet nabolje.
Što bismo trebali uzeti u obzir prilikom planiranja infrastrukturnih ulaganja? U svojem ste izlaganju naglasili da za takve projekte, tijekom mandata, najčešće postoji samo jedna prilika.
Mi se kao zelena stranka snažno zalažemo protiv nuklearnih elektrana, velikih autoputeva itsl. U pravilu su sve to vrlo logične pozicije, ali kada uđete u parlamentarnu većinu ne smijete ostati samo na protivljenju projektima svojih koalicijskih partnera – prije svega morate ići prema realizaciji vlastitih ciljeva i projekata. Ako se primarno usredotočite na zaustavljanje tuđih poteza, ljudi će se naposljetku pitati što ste uopće napravili kao dio parlamentarne većine. Ako želite stvoriti bolji svijet, ne možete to postići isključivo opstruiranjem projekata političara iz drugih stranaka, već morate sami pokretati nove projekte. Potrebno je izgraditi taj novi zeleni svijet, ciglu po ciglu, drvo po drvo. Ta pozicija podrazumijeva da morate težiti ravnoteži. Naime, kada uđete u parlamentarnu većinu, znate da su raspoloživa sredstva ograničena. Dakle, ako spriječite neki projekt, već će se pokrenuti neki drugi, a vi ćete ostati bez prilike da ostvarite ono što ste nakanili učiniti.
Zbog toga morate birati svoje bitke, morate točno znati što želite realizirati, a što pod svaku cijenu želite spriječiti u ostvarenju. Ako to znate, ako ste sa sobom načisto, tada možete pokrenuti određene promjene. No, vrlo često, a slično je i u Belgiji, nismo na to pripremljeni, pa kada uđemo u parlamentarnu većinu mislimo da će svi biti prijatelji te imati priliku izjasniti se o tome što ne želimo, a poslije raspravljati o tome što želimo, ali stvari naravno tako ne funkcioniraju. Velike odluke donose se na samome početku, kada se pregovara o ulasku u parlamentarnu većinu – to je zapravo trenutak u kojem se posao mora odraditi, a poslije toga ide samo realizacija projekata koji su već dogovoreni. Naknadno postavljanje novih projekata na dnevni red podrazumijeva vrlo tešku bitku.
Koji oblici lokalne samoodrživosti i samoorganizacije imaju kapaciteta za dugoročnu održivost?
Kao zelena politička opcija, uvijek smo u potrazi za partnerima u društvu i društvenim pokretima koji žele realizaciju istih stvari koje želimo i sami. S njima je moguće surađivati na dva načina. S jedne strane, možete se nadati da će htjeti ostvariti točke vašeg programa i u tome ih možete podržavati, dok im, s druge, možete pomagati u njihovim vlastitim aktivnostima.
Primjerice, u Bruxellesu smo dugo vremena željeli obustavu automobilskog prometa u centru grada, ali to nije bilo moguće ostvariti. Ostale političke stranke nisu željele surađivati, govorile su nam da je takav potez preuranjen i nerealan, pa do toga nikada nije došlo. Onda se 2012. godine odjednom pojavio građanski pokret koji je to predstavio kao jednu od točaka svojeg programa te počeo zauzimati ulice i održavati piknike u najužem centru grada, na velikim briselskim avenijama. Ubrzo su ostale političke stranke primijetile da taj zahtjev podržava velik broj ljudi, između ostalog i osobe s malom djecom, i da ogroman broj ljudi dolazi na organizirane piknike. Kako je taman bilo predizborno vrijeme i političke su stranke osjetile potrebu da nešto poduzmu kako bi ih ljudi podržali, obećale su da će automobilski promet izmjestiti iz centra grada. Danas je to realnost – imamo vrlo veliku pješačku zonu u centru Brisela.
Drugačiji način suradnje podrazumijeva obratan pristup. Ponekad građanski pokreti imaju vrlo važne točke u svojem programu, koje kao zelena stranka podržavate. U tom se slučaju možete obratiti tim pokretima i obećati im da ćete njihove zahtjeve uvrstiti u program stranke te im pomoći kod njihove realizacije u slučaju izborne pobjede. Tako se stvaraju nova prijateljstva i zadobiva podrška tih građanskih pokreta, što je vrlo zahvalno, jer pokreti često imaju veliki oslonac u društvu. Time također dobivate na istinskom kredibilitetu, jer ne gradite politiku samo unutar bjelokosnih kula, daleko od društva, već odgovarate na njegova realna pitanja i zahtjeve. Mislim da je iznimno važno imati takav kontakt s društvom, odnosno stanovništvom grada u kojem živite i djelujete.
Kako kombinirati paralelne strukture s dominantnim državnim ili gradskim institucijama, a da to ne dovede do samoporažavajućih rezultata?
Mislim da je za zelenu stranku iznimno važno da ima dovoljno aktivista u svojim redovima jer se političko djelovanje ne svodi samo na rad u gradskome vijeću, ili obnašanje dužnosti zamjenika gradonačelnika, odnosno gradonačelnika. Naravno da nam je potrebna i takva vrsta ljudi, koja je u stanju dovesti do izgradnje kompromisa i koja pokušava provesti točke stranačkog programa u praksi, no uglavnom je potrebna određena dinamika prije nego se uopće dođe do ulaska u parlamentarnu većinu. Ta dinamika najčešće dolazi od aktivista/kinja, ljudi koji tvrde da svijet u kojem živimo nije dovoljno dobar i da nam je potreban bolji svijet, bolje društvo i bolji grad. Onih koji znaju kako bi taj novi svijet trebao izgledati i kako doći do željenih promjena. Takvi vam aktivisti/kinje daju moć da se krećete naprijed, ali i snagu da uopće izađete na izbore i tražite od ljudi da za vas glasaju.
Međutim, stvari se mijenjaju kada nakon ostvarenog rezultata na izborima uđete u zastupnička tijela, jer ako nemate apsolutnu parlamentarnu većinu, ne možete biti u uvjerenju da će samo vaš zeleni program ući u realizaciju. Morate biti spremni raditi kompromise s drugim političkim strankama s kojima ulazite u većinu, a to podrazumijeva i drugačiju vrstu djelovanja. Naravno, velika je opasnost da u tom trenutku izgubite kontakt s aktivistima, a potom i njihovu podršku – riskirate da vam poruče kako im se ne sviđa kompromis i to što trenutno radite, jer nije dovoljno radikalno, te da će vas početi kritizirati i u konačnici napustiti. Ako se to dogodi, riječ je o pravoj katastrofi, jer su vam oni zaista potrebni – oni su vaše korijenje u društvu. Dakle, mislim da je potrebno pronaći ravnotežu između aktivističkog dijela stranke i onog dijela stranke koji je spremniji pristati na kompromise u svrhu pokretanja i realizacije projekata, što je vrlo teško.
U zelenim strankama često djeluje veliki broj aktivista, što je dobro jer znači da smo uistinu povezani s društvom i opravdano ljuti zbog stvari koje ne funkcioniraju. Mnoge druge političke stranke izgubile su taj doticaj s realnošću i politikom se bave samo zbog moći. Smatram to izrazito pogrešnim pristupom. Naravno, teško je pronaći pravu ravnotežu, radi se o neprestanom eksperimentiranju. Mislim da je ravnotežu moguće postići samo kroz raspravu i elaboraciju razloga za povlačenje konkretnih poteza. Potrebno je djelovati otvoreno i transparentno, sa spremnošću da se objasne vlastiti potezi i naprosto vjerovati da su ljudi dovoljno zreli i da će razumjeti što radite. Međutim, ako to ne činite i ako smatrate da vam je potrebno bezpogovorno vjerovati, stvar se svaki put izjalovi.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.
24. rujna 2017.Čovjek u prostoru
Donosimo snimku i izvještaj s panela, održanog prvog dana simpozija Hrvatskog filozofskog društva „Čovjek u prostoru“, na kojem su o emancipatornoj dimenziji samoprodukcije i aktiviteta samosvijesti, depolitizaciji i komercijalizaciji urbanog prostora, zajedničkim i javnim dobrima kao temelju demokratskog društva, strateškim i taktičkim dimenzijama borbe za prostor te razlikama u poimanju urbanih prostora kod različitih aktera, izlagali Slobodan Sadžakov, Luka Matić, Hrvoje Jurić, Enis Zebić i Iskra Krstić, uz moderaturu Marije Selak. Prostor, koji je bio zadani fokus ovog simpozija, nadaje se kao kategorija u kojoj se prelamaju socioekonomski okviri naše stvarnosti te mogućnosti njihova nadilaženja na liniji dokidanja fokusa na privatno koje potire javno i zajedničko, kao one prostore koji naznačuju potencijal uspostavljanja jednakih materijalnih mogućnosti za većinu stanovništva.
18. rujna 2016.Kako do mobilizacije: lijeve stranke i sindikati na Balkanu
Prenosimo tekst o mogućnostima zajedničkog djelovanja na mobilizaciji i stvaranju lijevih alternativa na Balkanu, ali i preprekama ostvarenju dugoročne zajedničke strategije, nastao u razgovoru sa sindikalistima i političkim aktivistima iz regije: „Osnovni problem elektoralističke strategije koja nade polaže u dovođenje proradničke partije na vlast jest pogrešno razumijevanje odnosa moći u kapitalističkoj državi, odnosno vjerovanje u to da samim osvajanjem vlasti nominalno radničke stranke osvajaju i moć potrebnu za reformiranje sustava u korist radništva.“
29. prosinca 2017.Kako do neorganiziranih i podorganiziranih – Florian Wilde (RLS)
Krajem listopada ove godine u Beogradu je održana konferencija „For Labour Rights! Trans-National Solidarity, Common Goods and Perspectives of Organizing“, u organizaciji Rosa Luxemburg Stiftung SEE. Donosimo integralnu snimku i tekstualni sažetak prvog od tri uvodna predavanja na konferenciji „Reaching the Un- and Under-Organized“ Floriana Wildea, radnika berlinskog ureda RLS-a u području sindikalnog organiziranja. Integriravši višegodišnje iskustvo djelovanja u društvenim pokretima i sindikatima te stranci Die Linke, Wilde je obrazložio neke od glavnih problema radničkog organiziranja te iznio prijedloge protustrategija i uloge lijevih političkih aktera u obnovi radničkog pokreta. Preostale snimke s konferencije pogledajte na playlisti.
31. prosinca 2017.Kako do neorganiziranih i podorganiziranih – panel
Tijekom trećega dana konferencije „For Labour Rights! Trans-National Solidarity, Common Goods and Perspectives of Organizing“, u organizaciji Rosa Luxemburg Stiftung SEE, održana je panel rasprava „Reaching the Un- and Under-Organized“ sa sudionicima Goranom Lukićem iz Delavske svetovalnice (SLO), Sinišom Miličićem iz Regionalnog industrijskog sindikata (HR), Samom Nelsonom iz organizacije Jobs With Justice (SAD) i Florianom Wildeom iz RLS centrale u Berlinu. Izlagači su iznosili iskustva iznalaženja novih, proaktivnih oblika organizacije radništva, dok je cilj rasprave bio ponuditi odgovore na pitanja koja su otvorena prethodnih dana u uvodnim predavanjima i radionicama. Donosimo integralnu snimku i tekstualni sažetak rasprave. Preostale snimke s konferencije pogledajte na playlisti.
7. svibnja 2017.Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini
S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
1. kolovoza 2016.Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama
U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
3. veljače 2017.Solidarne prakse kao baza ljevice
Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze zaradničku inicijativu i demokratizaciju.
31. prosinca 2017.Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra
U polemičkom osvrtu na esej Johna Judisa „Socijalizam koji je danas potreban Americi“, Joseph M. Schwartz i Bhaskar Sunkara historiziraju različite modele socijaldemokracije i ukazuju na njihove sustavne manjkavosti u obrani država blagostanja. Kao nadopunu reformističkim nastojanjima socijaldemokrata okupljenih oko Bernija Sandersa, upozoravaju na štrajk kapitala kao oružje kojim se vladajuća klasa opire značajnijim promjenama kapitalističkog ustroja te ukazuju na potrebu izgradnje militantnog radničkog pokreta i masovnog socijalističkog fronta, na putu prema izgradnji demokratske socijalističke ekonomije, koja će u svojim temeljima prije svega imati drugačije vlasničke i upravljačke odnose.
14. prosinca 2014.Od krize do zajedničkih dobara
Zaključujemo temat "Od okupacije prostora do zajedničkog dobra" snimkom panela „From Crisis to the Commons“ održanog u sklopu 5. Subversive festivala, na kojem su gostovali Saki Bailey, Vinod Raina i Giovanni Allegretti. Raina je govorio o borbi pokreta Chipko za ruralni commons u Indiji, dok je Allegretti na više primjera predstavio praksu commoninga (stvaranja zajedničkih dobara) u Italiji, no u ovom kontekstu apostrofiramo izlaganje Saki Bailey, koja se osvrnula na iskustvo sudjelovanja u okupaciji Teatro Valle, naglasivši taktičku i stratešku važnost pravne subjektivacije pokreta.