Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra

„U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“

Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci).
Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci).

Potreban nam je socijalizam koji nadilazi kapitalizam, i to ne samo iz moralnih razloga.

 

John Judis ima dobre namjere. Promatra ponovno oživljavanje otvoreno demokratskih struja socijalizma u Sjedinjenim Državama uz mješavinu uzbuđenja i strepnje. Uzbuđen je jer zna koliko očajnički radnici SAD-a trebaju socijalne reforme. Strepi jer se brine da bi se nova ljevica mogla uloviti u poznate zamke ograničenosti i sektaštva.

Međutim, iako Judis stremi promjeni društva na bolje, njegov odgovor na propuste državnog socijalizma dvadesetog stoljeća doveo bi nas do slijepe ulice socijaldemokracije dvadesetog stoljeća.

Judis u svom eseju za New Republic, „Socijalizam koji je sada potreban Americi“, strastveno zagovara obnovu socijaldemokratskog pokreta – ono što naziva „liberalnim socijalizmom“. Tvrdi da bi socijalna država i demokratska regulacija kapitalističke ekonomije trebali biti krajnji ciljevi socijalista, budući da su nastojanja da se ostvare nacionalizacija i planiranje odozdo rezultirali represivnim društvima i stagnirajućim ekonomijama sovjetskog bloka. Za razliku od navedenih, tvrdi Judis, skandinavske su države dinamične kapitalističke ekonomije koje su daleko pravednije i humanije od Sjedinjenih Država.

Po njemu se socijalizam – demokratska kontrola radnih mjesta i ekonomije – sastoji od „starih panaceja“ za koje nema mjesta u sadašnjosti.

Naravno, reforme koje zagovaraju Judis i pokret stvoren oko Bernieja Sandersa hitno su nam potrebne. Nijedan demokratski socijalist ne bi se protivio nastojanjima da se ostvari javno omogućavanje osnovnih potreba i micanje ključnih aspekata ekonomskog i društvenog života poput obrazovanja, zdravstvene zaštite i stanovanja s tržišta. To bi, Judisovim riječima, „bilo od neprocjenjive koristi običnim Amerikancima“.

Međutim, postoje moralni razlozi zašto zahtijevati više od toga. Uostalom, prava politička demokracija ne može postojati bez ekonomske demokracije. Korporacije su „privatne vlade“ koje vrše tiraniju nad radnicima i društvom. Korporacijska hijerarhija odlučuje o tome kako proizvodimo, što proizvodimo i što činimo s dobitkom koji radnici kolektivno proizvode.

Zagovaranje radikalne demokracije jest vjerovanje u to da bi svaku odluku koja ima obvezujući učinak na članove – recimo, moć zapošljavanja i davanja otkaza, ili kontroliranja radnog vremena – trebali donijeti svi na koje utječe. Ono što se tiče svih trebaju odrediti svi.

U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.

Neće nam dati da zadržimo fine stvari

Međutim, ovo nije rasprava o konturama svijeta kojeg bismo željeli vidjeti. Iako Judis odbacuje želju socijalista (i povijesnog cilja same socijaldemokracije) da stvore radikalnu demokraciju nakon kapitalizma, on to uvelike radi na pragmatičkoj osnovi. Ne smatra staru viziju „ni izdaleka održivom“.

Ipak, povijest nam pokazuje da je postizanje stabilne države blagostanja uz nepromijenjeno stanje po pitanju moći kapitala nad ekonomijom kao takvo neodrživo. Čak i ako bismo se zadovoljili socijalizmom unutar kapitalizma, ne čini se da bi to bilo moguće.

Ranih 1970-ih, na vrhuncu zapadne socijaldemokracije, korporativne su elite odustale od poslijeratnog „klasnog kompromisa“ i nastojale radikalno ograničiti opseg ekonomske regulacije. Kapitalisti više ne bi pristali na ono što su nevoljko prihvatili tijekom jedinstvenog razdoblja poslijeratnog rasta i povećanja profita.

Posljednjih četrdeset godina svjedočimo ideološkom i političkom ratu protiv nekadašnjih moćnih radničkih pokreta i država blagostanja koje su pomogli izgraditi. Dvostrani klasni rat zagovarao je četiri „D“ neoliberalizma: deregulaciju ekonomije, dekrement progresivnog oporezivanja, dekrement opsega javnih dobara i dekrement snage organiziranog rada.

Korporacije su također preusmjerile proizvodne investicije u zemlje koje su se tek počele industrijalizirati i regije s nižim nadnicama, te su automatizirale većinu preostale visokokvalificirane proizvodnje. Fokus profitabilnosti poduzeća prebacio se na tzv. FIRE ekonomiju (financije, osiguranje i nekretnine),[*] ekonomiju koja se uvelike temelji na špekulacijama i uslužnoj ekonomiji s niskim nadnicama koja uglavnom služi najbogatijim posloprimcima.

Je li uistinu moralo ovako završiti? Je li nekadašnja socijalna država mogla ne samo opstati, već se i proširiti? Da, ali to bi zahtijevalo odolijevanje moći kapitala da zadrži ulaganja. Jednostavno rečeno, to bi zahtijevalo radikalniji socijalizam.

Mnogi socijaldemokrati posljednje generacije znali su da će kapital povući investicije iz društava sa osiguranim socijalnim pravima. U 1970-ima i ’80-ima bilo je značajnih pokušaja da se stekne veća kontrola nad kapitalom kako bi se upravo to i spriječilo.

Lijevi socijaldemokrati u švedskom radničkom savezu unaprijedili su Meidnerov plan, prema kojemu bi korporativna dobit bila oporezivana tijekom dvadesetpetogodišnjeg razdoblja kako bi glavne švedske korporacije dospjele pod društveno vlasništvo. Francuska vlada, pod socijalističkim vodstvom i uz komunističku podršku, pod Françoisom Mitterrandom između 1981. i 1983. godine nacionalizirala je 25 posto francuske industrije preko noći i radikalno proširila opseg radnih prava (nalažući kolektivno pregovaranje u tvrtkama od pedeset ili više radnika).

Naravno, ovi i slični pokušaji doživjeli su neuspjeh. Francuska se suočila s pravim kapitalnim štrajkom, dok su švedski socijaldemokrati odustali od usvajanja Meidnerovog plana strahujući od štrajka. Zastoj u korporativnim investicijama doveo je do recesije u Francuskoj, što je polučilo velikom pobjedom konzervativaca na parlamentarnim izborima 1985. Mitterrand je bio primoran denacionalizirati tvrtke i usvojiti proračunske mjere štednje.

Judis nakratko spominje posrtanje socijaldemokracije udesno u posljednjih trideset godina. Međutim, ne spominje opseg njezine neoliberalizacije i povijesnu lekciju koju iz toga trebamo izvući: kada kapital prijeđe u napad, radništvo mu mora vratiti istom mjerom ili će biti prisiljeno povući se.

Ukratko, Judis iz povijesti briše svjesnu korporativnu ofenzivu protiv ograničavanja njene moći. Kako bismo podržali makar i skromne reforme u kojima Judis vidi pomaljanje socijalizma, moramo legitimirati veću ulogu demokratske i državne regulacije kapitala.

Privatni kapital naprosto odbija ulagati u dobra potrebna za prevladavanje radikalne nejednakosti: dostupno stanovanje, javni prijevoz, alternativne izvore energije i prekvalifikaciju radnih mjesta. Kapital često ne želi riskirati velike investicije u fizičke monopole koji nerijetko završavaju kao državno vlasništvo ili ih država regulira (niti jedna tvrtka ne bi uložila u konkurentnu alternativnu energetsku mrežu). Judis ne spominje klimatsku krizu, no ne postoji način da se istu riješi bez masivnih javnih ulaganja i kontrole nad komunalnim poduzećima.

Naravno, Sjedinjene Američke Države su mjesto gdje bi „socijalna demokracija u jednoj zemlji“ mogla biti ekonomski održiva. Naše domaće tržište jednako je veliko kao i ono Europske unije, a mi kontroliramo i vlastitu globalnu valutu. Bogato smo društvo koje bi lako moglo priuštiti univerzalnu zdravstvenu zaštitu, kao i skrb o starijima i djeci, te visokokvalitetno obrazovanje za sve. No, na putu prema svim tim lijepim stvarima korporacije će nam se oduprijeti svojom najmoćnijom taktikom: kapitalnim štrajkom.

Socijaldemokrati poput Judisa odbijaju se s time uhvatiti u koštac pa u ključnim trenucima zovu na povlačenje i udovoljavanje kapitalističkim snagama, što potkopava reforme koje se nadaju očuvati.

Kako bismo isplanirali drugačiji smjer kretanja, potreban nam je militantni radnički pokret i masovna socijalistička prisutnost ojačana nizom pobjeda, koji ne žele tek ukrotiti, već i nadvladati kapitalizam. Socijalizam koji se odbija baviti „starim panacejama o vlasništvu i kontroli sredstava proizvodnje“ neće tek rezultirati nezadovoljavanjem naših demokratskih očekivanja toga kako bi trebalo izgledati pravedno društvo – osudit će nas na propast.

 

Bilješke:

[*] Akronim „FIRE“ potječe iz izvornika na engleskom jeziku, a može se prevesti kao „vatra“ (op. prev).

 

Joseph M. Schwartz je supredsjedavatelj Demokratskih socijalista Amerike i profesor političkih znanosti na Templeu.

Bhaskar Sunkara je osnivač i urednik Jacobina.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 15. veljače 2017. Turisti u posjeti Bijeloj kući u Washingtonu (izvor: Wasted Time R, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Opomena sindikatima Nekoliko dana nakon stupanja na dužnost Donald Trump se sastao s vođama sindikata građevinske industrije obećavši velika infrastrukturna ulaganja koja će dati posla toj industriji, što je rezultiralo sindikalnim oduševljenjem i hvalospjevima na račun novog stanara Bijele kuće – tim nevjerojatnije jer na sastanku nije bilo riječi o planovima nove administracije o poreznom rasterećenju najbogatijih i antisindikalnoj legislativi, koji se direktno tiču radničke klase. Zbog prešućivanja tih tema, kao i veličanja Trumpove odluke o ponovnom pokretanju radova na Keystone XL i Dakota Access cjevovodima, Hamilton Nolan pita se mogu li sindikati biti snaga zagovaranja društvenih jednakosti u Trumpovu mandatu.
  • 3. veljače 2017. Demonstracije Podemosa u Madridu pod nazivom „Marš za promjenu“ (izvor: Barcex prema Creative Commons licenci). Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 12. siječnja 2017. Živili samoupravljači! (foto: LM, eksponat na izložbi iz 2016-e "Dizajn za novi svet", Muzej istorije Jugoslavije, Beograd) Onkraj doktrinarnih rasprava o ljevici Nedavno osnovanoj stranci Nova ljevica upućene su kritike da se ne radi o lijevoj, nego još jednoj liberalnoj stranci. Takvom dojmu svakako pridonosi činjenica da su se među osnivačima stranke našli prvaci i prvakinje liberalnog, ljudskopravaškog, civilnog društva i proponenti politike koja se uvriježeno naziva „građanski antifašizam“. Predsjednik Nove ljevice, Dragan Markovina, u tekstu za Novi plamen adresirao je kritike u pokušaju afirmacije svoje stranke kao ljevičarske, otvorivši prostor za polemiku na koju je odgovorio Mate Kapović iz Radničke fronte. Donosimo komentar na raspravu, s naglaskom na njezine neartikulirane i problematične pretpostavke.
  • 29. prosinca 2016. Karl-Marx-Hof, stambeni kompleks izgrađen u Beču između 1927. i 1930. godine tijekom vladavine austrijske socijaldemokratske partije (izvor: Dreizung prema Creative Commons licenci). Pet sekvenci iz povijesti socijaldemokracije Parlamentarna koalicija njemačkih socijaldemokrata (SPD) s konzervativnim CDU/CSU-om i plebiscitarna podrška britanskih Laburista Jeremyju Corbynu, svaka na svoj način, govore o idejno-političkoj potrošenosti „trećeputaške“ Blair-Schröderove inačice socijaldemokracije. S druge strane, uspon partija poput SYRIZA-e ili Podemosa nagovještavaju potrebu osmišljavanja novih lijevih parlamentarnih politika i strategija, dočim njihovi promjenjivi rezultati i ideološka vrludanja impliciraju da nove lijeve pozicije još nisu usidrene u političkom polju. O lekcijama iz historije socijaldemokracije koje bi mogle biti korisne za takvo sidrenje razgovarali smo s historičarem Stefanom Treskanicom.
  • 17. prosinca 2016. Mural solidarnosti na zgradi sindikata radnika u elektroprivredi, Chicago, SAD (izvor: Terence Faircloth prema Creative Commons licenci). Živo tkivo solidarnosti Posljednje desetljeće Jugoslavije obilježili su, mahom samoorganizirani, radnički štrajkovi – njih preko 5 000. No u vrijeme transformacije društveno-ekonomskog sustava smanjuje se radnička prosvjedna aktivnost. Rat i politički pritisci te prijetnje i napadi na sindikalne čelnike služili su kao osigurači za nesmetanu privatizaciju. Međutim, za razliku od Hrvatske gdje je sindikalna aktivnost u stalnom opadanju, u zemljama kapitalističkog centra stvaraju se novi organizacijski oblici i otvaraju nove fronte sindikalnih borbi. O njihovim političkim potencijalima, pogotovo u odnosu spram socijaldemokratskih aktera, razgovarali smo s Marinom Ivandić iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 4. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Nekoliko generacija za obnovu ljevice

    Razina organiziranosti globalne ljevice i njezin odgovor na ekonomsku krizu iz 2007/8 oscilirali su u svojem intenzitetu i sadržaju. Možete li komentirati aktualne lijeve snage s obzirom na kontekst iz kojega dolazite – postoje li razlozi za optimizam ili pesimizam te što bi trebalo poduzeti? RS: Moja je polazna točka pesimizam. Ne nalazimo se u […]

  • 17. studenoga 2016. Novi odnos između radnika i poslodavaca, karikatura u švicarskim novinama iz 1896. godine (izvor). Zamor trećeputaškom socijaldemokracijom Praksa ideološkog razvodnjavanja dovela je socijaldemokratske stranke tzv. Trećeg puta do sve većeg oslanjanja na princip „biranja manjeg zla“. Dugogodišnji proces skretanja nominalne parlamentarne ljevice prema desnom centru rezultirao je gubljenjem političke vjerodostojnosti i trajne glasačke baze, suprotno očekivanjima stranačkog vodstva. S Karolinom Leaković, kandidatkinjom na predstojećim izborima za čelnu osobu Socijaldemokratske partije Hrvatske razgovarali smo, između ostaloga, o nužnoj transformaciji socijaldemokratskih političko-ekonomskih ciljeva, zahtjevima za snažnijim ideološkim pozicioniranjem te potrebi za suradnjom s izvanparlamentarnim lijevim snagama.
  • 29. ožujka 2015. Primož Krašovec: Je li problem stvarno u tome što su na vlasti loši, korumpirani ljudi?

    Ograničenja političkog djelovanja stranaka unutar okvira kapitalističke države ne mogu se tek tako premostiti: “Čak i ako iskreno radikalna ljevičarska stranka osvoji apsolutnu većinu u parlamentu i zauzme sva ključna ministarstva, ubrzo se suoči s objektivnim ograničenjima parlamentarne politike. Poveća li poreze na kapital, kako bi redistribucijom bogatstva poboljšala životne uvjete radničke klase, kapital može […]

  • 16. studenoga 2011. Juraj Katalenac: Socijaldemokracijom protiv radnika

    Socijaldemokracija je politička struja koju većina ljudi veže uz borbu za radnička prava i „socijalno osjetljive“ politike koje vode brigu o siromašnijim slojevima društva i radništvu. No, ako analiziramo hrvatsku socijaldemokraciju kroz predizborni program Kukuriku koalicije vidjet ćemo kako je politička realnost upravo suprotna.Socijaldemokracija je politička struja koju većina ljudi veže uz borbu za radnička […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve