Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra

U polemičkom osvrtu na esej Johna Judisa „Socijalizam koji je danas potreban Americi“, Joseph M. Schwartz i Bhaskar Sunkara historiziraju različite modele socijaldemokracije i ukazuju na njihove sustavne manjkavosti u obrani država blagostanja. Kao nadopunu reformističkim nastojanjima socijaldemokrata okupljenih oko Bernija Sandersa, upozoravaju na štrajk kapitala kao oružje kojim se vladajuća klasa opire značajnijim promjenama kapitalističkog ustroja te ukazuju na potrebu izgradnje militantnog radničkog pokreta i masovnog socijalističkog fronta, na putu prema izgradnji demokratske socijalističke ekonomije, koja će u svojim temeljima prije svega imati drugačije vlasničke i upravljačke odnose.

#YoSoy132 prosvjedi na ulicama Guadalajare u vrijeme predsjedničkih izbora 2012. protiv kandidata Institucionalne revolucionarne stranke (Partido Revolucionario Institucional, PRI) Enriquea Peñe Nietoa, aktualnog predsjednika Meksika. (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci).
#YoSoy132 prosvjedi na ulicama Guadalajare u vrijeme predsjedničkih izbora 2012. protiv kandidata Institucionalne revolucionarne stranke (Partido Revolucionario Institucional, PRI) Enriquea Peñe Nietoa, aktualnog predsjednika Meksika. (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci).
Potreban nam je socijalizam koji nadilazi kapitalizam, i to ne samo iz moralnih razloga



John Judis ima dobre namjere. Na preporod otvoreno demokratskih struja socijalizma u Sjedinjenim Državama gleda kroz mješavinu uzbuđenja i strepnje. Uzbuđen je jer zna koliko očajnički radnici u SAD-u trebaju socijalne reforme. Strepi jer je zabrinut da bi nova ljevica mogla upasti u poznate zamke provincijalizma i sektaštva.

Međutim, iako Judis stremi promjeni društva nabolje, njegov odgovor na propuste državnog socijalizma dvadesetog stoljeća odveo bi nas u slijepu ulicu socijaldemokracije dvadesetog stoljeća.

U svojem eseju za New Republic, „Socijalizam koji je danas potreban Americi“, Judis strastveno zagovara obnovu socijaldemokratskog pokreta – to jest, onoga što naziva „liberalnim socijalizmom“. Tvrdi da bi država blagostanja i demokratska regulacija kapitalističke ekonomije trebale biti krajnji ciljevi socijalista, jer su nastojanja da se nacionalizacija i planiranje provedu odozgo rezultirala represivnim društvima i stagnirajućim ekonomijama sovjetskog bloka. Za razliku od navedenih, tvrdi Judis, skandinavske su države dinamične kapitalističke ekonomije, a još uvijek daleko pravednije i humanije od Sjedinjenih Država.
 
Nijedan demokratski socijalist ne bi se protivio nastojanjima da se osnovne potrebe ljudi osiguraju kroz javnu sferu, te da se dekomercijalizira ključne aspekte ekonomskog i društvenog života. Međutim, postoje moralni razlozi zbog kojih treba zahtijevati više od toga

Prema njemu se socijalizam – demokratska kontrola nad radnim mjestima i ekonomijom – sastoji od „starih panaceja“ čije je vrijeme prošlo.

Naravno, hitno nam trebaju reforme koje zagovaraju Judis i pokret oko Bernieja Sandersa. Nijedan demokratski socijalist ne bi se protivio nastojanjima da se osnovne potrebe ljudi osiguraju kroz javnu sferu, te da se dekomercijalizira ključne aspekte ekonomskog i društvenog života, poput obrazovanja, zdravstvene skrbi i stanovanja. To bi, Judisovim riječima, „bilo od neprocjenjive koristi običnim Amerikancima“.

Međutim, postoje moralni razlozi zbog kojih treba zahtijevati više od toga. Uostalom, prava politička demokracija ne može postojati bez ekonomske demokracije. Korporacije su „privatne vlade“ koje provode tiraniju nad radnicima i društvom u cjelini. Korporacijska hijerarhija odlučuje kako proizvodimo, što proizvodimo i što činimo s profitima koje radnici kolektivno stvaraju.

Prihvatiti radikalnu demokraciju znači vjerovati da bi svaku odluku koja ima obvezujući učinak na članove – primjerice, one vezane uz moć zapošljavanja i davanja otkaza, ili uz kontrolu nad radnim vremenom – trebali donijeti svi na koje ta odluka utječe. Ono što se tiče svih, trebaju svi i odrediti.

Minimalno bismo trebali zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i prirodnim monopolima te financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji, menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji, radnici bi zapošljavali menadžere koje smatraju neophodnima za izgradnju stabilnog i produktivnog poduzeća.

Ne dopuštaju nam da zadržimo lijepe stvari

Međutim, ovo nije rasprava o konturama svijeta kojeg bismo željeli vidjeti. Iako Judis odbacuje želju socijalista (i povijesni cilj same socijaldemokracije) da stvore radikalnu demokraciju nakon kapitalizma, on to u velikoj mjeri čini na pragmatičnim temeljima. Staru viziju ne smatra „ni najmanje održivom“.

Ipak, povijest nam pokazuje da je uspostava stabilne države blagostanja, uz pretežno nereguliranu moć kapitala nad ekonomijom, sama po sebi teško održiva. Čak i kada bismo se željeli zadovoljiti socijalizmom unutar kapitalizma, nije izgledno da bi to bilo moguće.

Korporativne su elite još od ranih 1970-ih, vrhunca zapadne socijaldemokracije, odustale od poslijeratnog „klasnog kompromisa“, nastojeći radikalno ograničiti opseg ekonomske regulacije. Kapitalisti više nisu pristajali na ono što su nevoljko prihvatili tijekom jedinstvenog razdoblja poslijeratnog rasta i rastućih profita.

Posljednjih četrdeset godina svjedočimo ideološkom i političkom ratu protiv nekoć moćnih radničkih pokreta i država blagostanja koje su pomogli izgraditi. Ovaj dvostranački klasni rat zagovarao je četiri temeljne neoliberalne postavke: deregulaciju ekonomije, redukciju progresivnog oporezivanja, smanjenje opsega javnih dobara i oslabljivanje organiziranog radništva.

Korporativne su elite još od ranih 1970-ih, vrhunca zapadne socijaldemokracije, odustale od poslijeratnog „klasnog kompromisa“ nastojeći radikalno ograničiti opseg ekonomske regulacije

Također, korporacije su preusmjerile proizvodne investicije u zemlje koje su se tek počele industrijalizirati i regije s nižim nadnicama, te automatizirale većinu preostale visokokvalificirane proizvodnje. Fokus korporativne profitabilnosti prebacio se na tzv. FIRE ekonomiju (financije, osiguranje i nekretnine), koja se u velikoj mjeri temelji na špekulacijama i uslužnoj ekonomiji s niskim nadnicama te uglavnom služi onima s najvećim prihodima.

Je li zbilja moralo ovako završiti? Nije li ondašnja država blagostanja mogla ne samo opstati, nego se i proširiti? Mogla je, ali bilo je potrebno oduprijeti se moći kapitala da uskrati ulaganja. Jednostavnije rečeno, to bi zahtijevalo radikalniji socijalizam.

Mnogi socijaldemokrati prethodne generacije znali su da će kapital povući investicije iz društava koja su jamčila snažna socijalna prava. U 1970-ima i ’80-ima bilo je značajnih pokušaja uspostavljanja veće kontrole nad kapitalom, upravo da bi se to spriječilo.

Lijevi socijaldemokrati iz Švedske konfederacije sindikata predstavili su Meidnerov plan, prema kojem bi korporativni profiti bili oporezivani tijekom dvadesetpetogodišnjeg razdoblja, kako bi glavne švedske korporacije postale društveno vlasništvo. Francuska vlada Françoisa Mitterranda, pod socijalističkim vodstvom i uz komunističku podršku, između 1981. i 1983. godine preko noći je nacionalizirala 25 posto francuske industrije i radikalno proširila opseg radničkih prava (nalažući kolektivno pregovaranje u tvrtkama od pedeset ili više radnika).

Naravno, ovi i slični pokušaji doživjeli su neuspjeh. Francuska se suočila s ozbiljnim štrajkom kapitala, dok su švedski socijaldemokrati, strahujući od njega, odustali od usvajanja Meidnerovog plana. Zastoj u korporativnim investicijama doveo je do recesije u Francuskoj, što je polučilo velikom pobjedom konzervativaca na parlamentarnim izborima 1985. godine. Mitterrand je bio primoran denacionalizirati tvrtke i usvojiti proračunske mjere štednje.

Judis tek usputno spominje posrtanje socijaldemokracije udesno posljednjih trideset godina. Međutim, zanemaruje opseg njezine neoliberalizacije i povijesnu lekciju koju iz toga trebamo izvući: kada kapital prijeđe u napad, radništvo mu mora vratiti istom mjerom ili će biti prisiljeno na povlačenje.

Judis zanemaruje opseg neoliberalizacije socijaldemokracije i povijesnu lekciju koju iz toga trebamo izvući: kada kapital prijeđe u napad, radništvo mu mora vratiti istom mjerom ili će biti prisiljeno na povlačenje

Ukratko, Judis iz povijesti briše svjesnu korporativnu ofenzivu protiv ograničavanja korporativne moći. Ako nam je namjera održati makar i one skromne reforme koje za Judisa predstavljaju horizont socijalizma, moramo osigurati legitimitet veće uloge demokratske i državne regulacije kapitala.

Privatni kapital naprosto odbija ulagati u dobra koja su potrebna da bi se prevladale radikalne nejednakosti: priuštive stambene prostore, masovni prijevoz, alternativne izvore energije i prekvalificiranje radništva. Kapital često oklijeva riskirati s velikim investicijama u prirodne monopole, koji gotovo neizbježno završavaju kao državno vlasništvo ili ih država regulira (niti jedna tvrtka ne bi uložila u konkurentsku alternativnu energetsku mrežu). Judis ne spominje klimatsku krizu, no ne postoji način da se istu riješi bez golemih javnih ulaganja i kontrole nad komunalnim poduzećima.

Naravno, Sjedinjene Američke Države su mjesto gdje bi „socijalna demokracija u jednoj zemlji“ mogla biti ekonomski najodrživija. Naše domaće tržište veliko je kao i tržište Europske unije, a mi kontroliramo i vlastitu globalnu valutu. Bogato smo društvo koje bi si lako moglo priuštiti univerzalnu zdravstvenu zaštitu, skrb o starijima i djeci, te visokokvalitetno obrazovanje za sve. Međutim, na putu prema ostvarivanju svih tih lijepih stvari, korporacije će nam se oduprijeti svojom najmoćnijom taktikom: štrajkom kapitala.

Socijaldemokrati poput Judisa odbijaju se uhvatiti s time ukoštac pa u ključnim trenucima pozivaju na povlačenje i udovoljavanje kapitalističkim snagama, što potkopava upravo one reforme koje se nadaju očuvati.

Kako bismo isplanirali drugačiji smjer kretanja, potrebni su nam militantni radnički pokret i masovni socijalistički front, osnaženi nizom pobjeda, koji ne žele tek ukrotiti, već i nadvladati kapitalizam. Socijalizam koji se odbija baviti „starim panacejama o vlasništvu i kontroli nad sredstvima za proizvodnju“ neće samo iznevjeriti naša demokratska očekivanja o načinu ustroja pravednog društva – osudit će nas na propast.







Joseph M. Schwartz je supredsjedavatelj Demokratskih socijalista Amerike i profesor političkih znanosti na Templeu.

Bhaskar Sunkara je osnivač i urednik Jacobina.







Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 15. veljače 2017. Turisti u posjeti Bijeloj kući u Washingtonu (izvor: Wasted Time R, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Opomena sindikatima Nekoliko dana nakon stupanja na dužnost Donald Trump se sastao s vođama sindikata građevinske industrije obećavši velika infrastrukturna ulaganja koja će dati posla toj industriji, što je rezultiralo sindikalnim oduševljenjem i hvalospjevima na račun novog stanara Bijele kuće – tim nevjerojatnije jer na sastanku nije bilo riječi o planovima nove administracije o poreznom rasterećenju najbogatijih i antisindikalnoj legislativi, koji se direktno tiču radničke klase. Zbog prešućivanja tih tema, kao i veličanja Trumpove odluke o ponovnom pokretanju radova na Keystone XL i Dakota Access cjevovodima, Hamilton Nolan pita se mogu li sindikati biti snaga zagovaranja društvenih jednakosti u Trumpovu mandatu.
  • 3. veljače 2017. Demonstracije Podemosa u Madridu pod nazivom „Marš za promjenu“ (izvor: Barcex prema Creative Commons licenci). Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 12. siječnja 2017. Živili samoupravljači! (foto: LM, eksponat na izložbi iz 2016-e "Dizajn za novi svet", Muzej istorije Jugoslavije, Beograd) Onkraj doktrinarnih rasprava o ljevici Nedavno osnovanoj stranci Nova ljevica upućene su kritike da se ne radi o lijevoj, nego još jednoj liberalnoj stranci. Takvom dojmu svakako pridonosi činjenica da su se među osnivačima stranke našli prvaci i prvakinje liberalnog, ljudskopravaškog, civilnog društva i proponenti politike koja se uvriježeno naziva „građanski antifašizam“. Predsjednik Nove ljevice, Dragan Markovina, u tekstu za Novi plamen adresirao je kritike u pokušaju afirmacije svoje stranke kao ljevičarske, otvorivši prostor za polemiku na koju je odgovorio Mate Kapović iz Radničke fronte. Donosimo komentar na raspravu, s naglaskom na njezine neartikulirane i problematične pretpostavke.
  • 29. prosinca 2016. Karl-Marx-Hof, stambeni kompleks izgrađen u Beču između 1927. i 1930. godine tijekom vladavine austrijske socijaldemokratske partije (izvor: Dreizung prema Creative Commons licenci). Pet sekvenci iz povijesti socijaldemokracije Parlamentarna koalicija njemačkih socijaldemokrata (SPD) s konzervativnim CDU/CSU-om i plebiscitarna podrška britanskih Laburista Jeremyju Corbynu, svaka na svoj način, govore o idejno-političkoj potrošenosti „trećeputaške“ Blair-Schröderove inačice socijaldemokracije. S druge strane, uspon partija poput SYRIZA-e ili Podemosa nagovještavaju potrebu osmišljavanja novih lijevih parlamentarnih politika i strategija, dočim njihovi promjenjivi rezultati i ideološka vrludanja impliciraju da nove lijeve pozicije još nisu usidrene u političkom polju. O lekcijama iz historije socijaldemokracije koje bi mogle biti korisne za takvo sidrenje razgovarali smo s historičarem Stefanom Treskanicom.
  • 17. prosinca 2016. Mural solidarnosti na zgradi sindikata radnika u elektroprivredi, Chicago, SAD (izvor: Terence Faircloth prema Creative Commons licenci). Živo tkivo solidarnosti Posljednje desetljeće Jugoslavije obilježili su, mahom samoorganizirani, radnički štrajkovi – njih preko 5 000. No u vrijeme transformacije društveno-ekonomskog sustava smanjuje se radnička prosvjedna aktivnost. Rat i politički pritisci te prijetnje i napadi na sindikalne čelnike služili su kao osigurači za nesmetanu privatizaciju. Međutim, za razliku od Hrvatske gdje je sindikalna aktivnost u stalnom opadanju, u zemljama kapitalističkog centra stvaraju se novi organizacijski oblici i otvaraju nove fronte sindikalnih borbi. O njihovim političkim potencijalima, pogotovo u odnosu spram socijaldemokratskih aktera, razgovarali smo s Marinom Ivandić iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 4. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Nekoliko generacija za obnovu ljevice
    U protekloj godini dana američku i britansku političku scenu obilježili su usponi radikalno lijevih kandidata u strankama lijevog centra. Pročitajte i pogledajte intervju snimljen tijekom prošlogodišnjeg 8. Subversive festivala, u kojem politički analitičari Richard Seymour i Bhaskar Sunkara govore o stanju na radikalnoj ljevici prije navedenih proboja na centru, i problematiziraju potrebne okvire za ponovnu izgradnju snažnog lijevog pokreta, adresirajući otpornost dominantnog narativa, metode mobilizacije društvenih pokreta, pitanja političke estetike, identitetske modalitete klasnih pozicija, entrizam, strategije koordinacije parlamentarnog i izvanparlamentarnog djelovanja te odnos između teorije i prakse.
  • 17. studenoga 2016. Novi odnos između radnika i poslodavaca, karikatura u švicarskim novinama iz 1896. godine (izvor). Zamor trećeputaškom socijaldemokracijom Praksa ideološkog razvodnjavanja dovela je socijaldemokratske stranke tzv. Trećeg puta do sve većeg oslanjanja na princip „biranja manjeg zla“. Dugogodišnji proces skretanja nominalne parlamentarne ljevice prema desnom centru rezultirao je gubljenjem političke vjerodostojnosti i trajne glasačke baze, suprotno očekivanjima stranačkog vodstva. S Karolinom Leaković, kandidatkinjom na predstojećim izborima za čelnu osobu Socijaldemokratske partije Hrvatske razgovarali smo, između ostaloga, o nužnoj transformaciji socijaldemokratskih političko-ekonomskih ciljeva, zahtjevima za snažnijim ideološkim pozicioniranjem te potrebi za suradnjom s izvanparlamentarnim lijevim snagama.
  • 29. ožujka 2015. Primož Krašovec: Je li problem stvarno u tome što su na vlasti loši, korumpirani ljudi?
  • 16. studenoga 2011. Juraj Katalenac: Socijaldemokracijom protiv radnika
  • 9. rujna 2016. Crvena zastava i stisnuta šaka na Prvomajskoj proslavi u Madridu 2006. godine (izvor: Soman prema Creative Commons licenci). Perspektive ljevice u Hrvatskoj Imajući u vidu da definicija ljevice u hrvatskoj politici odavno podrazumijeva „najmanje desnu“ parlamentarnu poziciju, predstoje nam još jedni u nizu parlamentarnih izbora nakon kojih ona neće imati saborske predstavnike. Time je naglašena diskrepancija između razvoja ljevice u oblastima teorijskog i medijskog rada u odnosu na političko organiziranje na terenu i konkretne političke borbe. U ovom prilogu donosimo analizu trenutnog stanja ljevice u Hrvatskoj, čime nastojimo otvoriti prostor za raspravu o njezinom daljnjem organizacijskom razvoju.
  • 8. veljače 2015. Richard Seymour: Kamo dalje, ljevico?
  • 2. siječnja 2016. Naslovna fotografija preuzeta je sa stranice enikos.gr. Propala strategija Donosimo analizu političkog puta Syrize od izbora 25. siječnja, do pred Tsiprasovo raspuštanje vlade 20. kolovoza i novih izbora 20. rujna 2015., na kojima Syriza osvaja skoro apsolutnu većinu i ponovno formira vladu koja se sukladno sporazumu s "institucijama" ograničila na administriranje mjera štednje: "Radi se o poznatom obrascu nemoćnih političara i vlada koje se skrivaju iza EU tehnokrata, čija se otuđenost od realnih društvenih interesa može mjeriti jedino s njihovim tvrdnjama kako nisu u poziciji osigurati te interese zbog istih onih institucija za koje se tako grčevito drže. To da je Tsiprasu pošlo za rukom provesti jedan od najdrskijih zaokreta ikad viđen na radikalnoj ljevici odražava nepostojanje društvene baze za autentičnu alternativu."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve