Čovjek u prostoru

Donosimo snimku i izvještaj s panela, održanog prvog dana simpozija Hrvatskog filozofskog društva „Čovjek u prostoru“, na kojem su o emancipatornoj dimenziji samoprodukcije i aktiviteta samosvijesti, depolitizaciji i komercijalizaciji urbanog prostora, zajedničkim i javnim dobrima kao temelju demokratskog društva, strateškim i taktičkim dimenzijama borbe za prostor te razlikama u poimanju urbanih prostora kod različitih aktera, izlagali Slobodan Sadžakov, Luka Matić, Hrvoje Jurić, Enis Zebić i Iskra Krstić, uz moderaturu Marije Selak. Prostor, koji je bio zadani fokus ovog simpozija, nadaje se kao kategorija u kojoj se prelamaju socioekonomski okviri naše stvarnosti te mogućnosti njihova nadilaženja na liniji dokidanja fokusa na privatno koje potire javno i zajedničko, kao one prostore koji naznačuju potencijal uspostavljanja jednakih materijalnih mogućnosti za većinu stanovništva.

Featured Video Play Icon


Prvo izlaganje u ovom diskusijskom bloku održao je Slobodan Sadžakov, pod naslovom „Događanje krajolika kao intimizirano vreme“, čija je okosnica poglavlje Kangrgine knjige „Praksa, vrijeme, svijet“, koja propituje fenomen vremena ulazeći u dijalog s cijelom filozofijskom tradicijom koja promatra fenomen vremena. Konkretno, Sadžakov se fokusirao na onaj dio Kangrgina rada koji se bavi isprepletenošću vremenovanja, subjektivnosti i prakse.

Samoprodukcija i aktivitet samosvijesti, može otvoriti mogućnosti aktivnog konstituiranja odnosa prema prirodi koji nadilaze isključivo eksploatacijski pogled i djelovanje

Kangrga svoja razmatranja započinje definiranjem određenja samosvijesti preko kojega se može pratiti razumijevanje vodećih problema filozofije. Samosvijest je, tvrdi Kangrga, ključna zbog potrebe za pronicanjem u povijesnost čovjekova svijeta u kojem je bit čovjekova bitka vremenovanje. To vremenovanje, stvaralački i proizvodni odnos spram prirode, uvijek je vezano uz krajolik, pri čemu se vanjska priroda pretvara u unutarnji svijet, ali i obratno – unutarnje se pretvara u vanjsko. No, da bi neki prostor postao konkretan, on mora biti ispunjen događajima jer se tek tada može pretvoriti u osmišljeno mjesto. Sadžakov postavlja pitanje o upotrebljivosti Kangrginih razmišljanja, tvrdeći da ona leži u podsjećanju na zaboravljene mogućnosti u suvremenom kapitalističkom vremenu, u kojem se, kao buržoaski ideal, i vrijeme promatra kao novac. Samoprodukcija i aktivitet samosvijesti, napominje, može imati i svoju emancipatorsku dimenziju koja se suprotstavlja tokovima kapitala i njegovu određenju vremena, otvarajući mogućnosti aktivnog konstituiranja odnosa prema prirodi koji nadilaze isključivo eksploatacijski pogled i djelovanje.

 

Drugo izlaganje, pod naslovom „Prema emancipatornoj prakseologiji urbanog prostora“, održao je Luka Matić. U prvom dijelu razmatrao je nekoliko ideja Rudija Supeka i Henrija Lefebvrea, ustanovivši kako je suvremeni urbani prostor daleko od svog početnog ideala u kojem je uporabna vrijednost uzimala prednost nad razmjenskom vrijednošću. Usporedno s tom promjenom, u industrijskom dobu u kojem vlada podjela na javno, tj. produktivno i privatno, tj. reproduktivno, dolazi do depolitizacije urbanih prostora.

Nužno je emancipatorno promišljanje grada kroz ekološki održive i socijalno integrativne alternative kapitalističkom urbanom kaosu koje bi otvorile prostor za podrivanje i dokidanje kapitalističkih društvenih odnosa koji su i doveli do suvremene urbane erozije

Time se dokinula političnost koju je gradski prostor imao u svojim ranijim, orijentalnim i antičkim modelima, a urbane djelatnosti postale su usmjerene na tržište, čime je primarna namjena urbanog prostora kao prostora koji osigurava samoproizvodnju čovjeka i zajednice u kojoj živi, zamijenjena primatom proizvodnje viška vrijednosti. Međutim, oslanjajući se na razmišljanja Davida Harveya, u drugom dijelu svojeg izlaganja Matić naglašava da je u analizu suvremenog postindustrijskog konteksta važno uključiti i posljedice neoliberalizma. Kada govorimo o optici koja uvažava pogubnost neoliberalizma, napominje Matić, nalazimo da je na snazi uvijek isti proces: „sve što ne pogoduje cirkulaciji kapitala likvidira se ili se uklanja na margine“. Također, u tom je kontekstu bitno uočiti da je nekretninski sektor odigrao važnu ulogu u stabilizaciji ekonomija, kako na Zapadu, tako na Istoku, omogućivši produljenje životnog vijeka neoliberalizma. U posljednjem dijelu izlaganja Matić napominje kako u novonastalim urbanim prostorima revitalizacijsku ulogu preuzimaju tzv. kreativne industrije u kojima mjesto društvenog planiranja zauzima privatna i individualna inicijativa, a odlučivanje o urbanoj budućnosti izmješta se iz demokratske domene (u kojoj bi na odluke u velikoj mjeri trebala utjecati javnost), u domenu privatnog, poduzetničkog interesa (iz koje je javnost isključena). Pozivajući se na sociologinju Nóru Teller, Matić upozorava da je situacija u Europi sve više zabrinjavajuća, jer je došlo do alarmantnog pogoršanja mogućnosti osiguravanja stambenog pitanja te povećanja stope beskućništva. Referirajući se na Supeka, Matić napominje kako je u urbanim prostorima potrebno smanjenje razine potrošnje i utjecaja na okoliš, sprečavanjem daljnjeg urbanog širenja, a posebice automobilskog urbanog prometa, dok je s druge strane nužno razvijanje socijalnih stambenih kapaciteta i biciklističke infrastrukture, omasovljenje javnog prometa itd., sve uzimajući u obzir ograničenja planetarnih kapaciteta. Izlaganje je zaključeno apostrofiranjem nužnosti emancipatornog promišljanja grada kroz ekološki održive i socijalno integrativne alternative kapitalističkom urbanom kaosu, koje bi otvorile prostor za podrivanje i dokidanje kapitalističkih društvenih odnosa koji su i doveli do suvremene urbane erozije.

 

Treće izlaganje, pod naslovom „Javni prostori, zajedničko dobro i demokracija“, održao je Hrvoje Jurić, u nadi da će ponuditi teorijsko-aktivistički okvir za promišljanje o problematici zajedničkih prostora i dobara u demokratskom duhu. Jurić polazi od pokušaja dijagnosticiranja suvremenog stanja u društvu kojega oblikuju neoliberalni kapitalizam i birokratsko-militaristička politika,

Ideal sustava koji se zagovara usmjeren je protiv javnog i zajedničkog, a u korist partikularnog i individualnog

ponajviše utjelovljene mrežom multinacionalnih korporacija i nadnacionalnih institucija koje kontroliraju lokalne sredine diljem svijeta. Mehanizmi koji podržavaju ovakvo upravljanje životnim sredinama moderna su redukcionistička tehnoznanost i masmedijsko izvještavanje koje se predstavlja kao objektivno, iako je uvelike pristrano – jer oba aparata stoje uz bok privatnim interesima i održavaju odnose nejednakosti. Pomoću njih se kolonizira ljudska percepcija i akcija – mišljenje, stvaranje i djelovanje – koje određuju odnose prema onome ljudskom, ali i prema neljudskom. Uspostavljaju se hijerarhije koje su obilježene neravnopravnošću, koja je pak osnova za širok raspon diskriminatornih odnosa. Ideal sustava koji se zagovara usmjeren je protiv javnog i zajedničkog, a u korist partikularnog i individualnog. Jurić u tom kontekstu ističe definicije i važnost zajedničkih i javnih dobara kao temelja za dostizanje demokratskog društva ugroženog redukcijom, objektivizacijom, komodifikacijom, komercijalizacijom i privatizacijom. Ovi procesi zahvaćaju sve, od javnih dobara i usluga do prostora, a u današnje vrijeme su upravo javni prostori, zaključuje Jurić, poligon prijepora spomenutih „pristupa realnosti“, kao mjesta pod sistemskim napadom, ali i mjesta javnog otpora na primjerima kojih je moguće iščitati mogućnosti za dostizanje pravednijeg i uravnoteženijeg društva.

 

Četvrti je govorio Enis Zebić, a njegovo je izlaganje bilo naslovljeno „Prostor i lažna ideja napretka“. Na samome početku svojeg izlaganja, Zebić izlaže tezu da se efikasnost građanskih inicijativa protiv devastacije javnog prostora smanjuje proporcionalno s materijalnim interesom kojem se one suprotstavljaju i postavlja pitanje što učiniti kako bi takve intervencije bile što uspješnije.

Efikasnost građanskih inicijativa protiv devastacije javnog prostora smanjuje se proporcionalno s materijalnim interesom kojem se one suprotstavljaju

Zebić pretpostavlja da je ključ u snažnijem umrežavanju i/ili formiranju političkih organizacija. U tom kontekstu razmatra vlastito redefiniranje kampanilizma koji, kako smatra, treba izgubiti svoj negativan predznak. Izlaže svoju tezu osvrćući se na primjere pružanja otpora izgradnji trgovačkog centra na zagrebačkom Cvjetnom trgu te planu izgradnje golf terena na Srđu ponad Dubrovnika. Zebić također podsjeća na gotovo nezapažene devastacije javnih prostora poput onih na Medvednici te dijela obale na otoku Lošinju. Kao pozitivan primjer ističe prosvjede na zagrebačkoj Savici i rubnim dijelovima Maksimira. Zebić zaključuje kako građanske inicijative ne mogu spriječiti otimanje javnog prostora ako se u toj borbi sukobe s moćnim financijskim interesima, a smatra kako stvari neće ići nabolje dok se ne nadiđe fragmentiranost, atomiziranost i nedostatak kontinuiteta otpora. Takvo nešto, ponavlja, možda bi moglo biti postignuto formiranjem zeleno-lijeve političke stranke uz nadu da bi takav razvoj situacije mogao potaknuti parlamentarne stranke lijevog centra da napokon stanu uz lokalne inicijative koje se pokušavaju oduprijeti devastaciji javnog prostora.

 

Iskra Krstić održala je posljednje izlaganje, pod naslovom „Urbani akteri: razlike u razumevanju gradskog prostora i njihove posledice po urbani razvoj Zagreba i Beograda“. Krstić iz arhitektonske perspektive ukratko predstavlja kompatibilnost konceptualnih modela urbanog prostora Pierrea Bourdieua,

Grad je postao mjesto raslojavanja interesa lokalnog stanovništva te investitora i političara – a glavna razlika je u upravo u načinu na koji su ta dva pola usmjerena na kontekst lokalnog prostora

Harveyjevog tripartitnog modela prostora, i koncepta urbanih aktera u urbanoj sociologiji, kako bi pružila razumijevanje razlika u poimanju urbanih prostora kod različitih aktera koji djeluju u Zagrebu i Beogradu. Osvrnula se na otpore urbanoj devastaciji u Zagrebu, Puli, Dubrovniku, u Crnoj Gori i u Beogradu. Tako su u mainstream medijima najzastupljeniji interesi velikih stranih investicija koji se predstavljaju kao „spašavanje devastiranih društava“. S druge strane, građani-aktivisti i stručnjaci, ovakve zahvate u javnim prostorima označavaju kao investitorski urbanizam, identificirajući kao problem povezanost interesa investitora i političara koji propagiraju vlastite interese. Krstić smatra kako je, zbog restrukturiranja razina upravljanja (pokrenutog globalnim ekonomskim zaokretom u 1980-ima, do čega dolazi zbog pojave velikih investicija koje su uzrokovale porast utjecaja internacionalnih aktera), grad postao mjesto raslojavanja interesa lokalnog stanovništva te, s druge strane, investitora i političara – a glavna razlika je u upravo u načinu na koji su ta dva pola usmjerena na kontekst lokalnog prostora.

 

U diskusiji koja je uslijedila nakon izlaganja raspravljalo se o važnosti kritičkog razmišljanja o urbanom prostoru, vremenskim horizontima prostornih planova u kontekstu pružanja otpora investitorskom urbanizmu te razvijanju konceptualnih okvira koji bi olakšali razumijevanje promjena životnih sredina. Također, raspravljalo se o poslijeratnoj realsocijalističkoj modernizaciji koja je također podlijegala problemima ekološke devastacije, ali i o potencijalima socijalističkih ideala koji bi tek trebali biti ostvareni.

 

Ivana Jandrić

Datum održavanja: 15.12.2016.

 

Lokacija: Školska Knjiga, Dvorana »Potkova«, Zagreb

 

Organizacija: Hrvatsko filozofsko društvo (Simpozij „Čovjek u prostoru“, 15-17.12.2016.)

 

Izlaganja:

 

Slobodan Sadžakov (Sombor/Novi Sad): »Događanje krajolika kao intimizirano vremenovanje«. Prostor, vrijeme i subjektivnost

 

U svom izlaganju razmotrit ću ideje o prostoru i vremenu koje su izložene u knjizi Milana Kangrge Praksa – vrijeme – svijet, posebno u njenom poglavlju pod nazivom »Događanje krajolika kao intimizirano vremenovanje«. U ovom tekstu Kangrga ukazuje na važnost doživljaja krajolika u kontekstu pretvaranja apstraktnog prostora u konkretno mjesto subjektivnog događanja koji je ujedno neodvojiv od momenta ljudskog vremenovanja kao stvaralačkog čina i segmenta osmišljavanja vlastitosti.

 

Luka Matić (Zagreb/Osijek): Prema emancipatornoj prakse­ologiji urbanog prostora

 

Redefinicija urbanog prostora jedan je od procesa postsocijalističke tranzicije koji su proizveli najmasovnije i najtrajnije reakcije, i to one koje odlikuje redemokratizacija tranzicijom de­demokratiziranog javnog prostora. Utoliko redefinicija urbanog prostora nije pitanje samo tehničkih znanosti – kao što su građevinarstvo, urbanizam ili arhitektura – već je za njezino razumijevanje, povrh toga, potreban inter/transdisciplinarni an­gažman humanističkih i društvenih znanja.

U izlaganju ću, oslanjajući se na uvide koje su ponudili Henri Lefebvre, Rudi Supek i David Harvey, pokušati odgovoriti na pitanje što je to sadržaj prava na grad, ali i koje zamke leže pred pokušajima njegovog teorijskog apriornog definiranja, kao i na pitanje kojim teorijskim instrumentima i perspektivama možemo Lefebvreove, Harveyjeve i Supekove teorije osuvremeniti za 21. stoljeće.

 

Hrvoje Jurić (Zagreb): Javni prostori, zajedničko dobro i demokracija

 

Među procesima koje se zbirno naziva »krizom demokracije« važnu ulogu igra erozija zajedničkih dobara i samoga koncepta zajedničkog dobra, pri čemu se ističe pitanje javnih prostora koji su, kao i druga zajednička dobra u doba neoliberalističkog kapitalizma, podvrgnuti komercijalizaciji i privatizaciji. U ovom će izlaganju biti riječi o problematici javnih prostora u naznačenom kontekstu, što će biti potkrijepljeno primjerima Zagreba, Dubrovnika i Pule.

 

Enis Zebić (Zagreb): Prostor i lažna ideja napretka

 

Uzurpaciju javnog prostora od strane privatnih investitora posredovanu lokalnim i/ili nacionalnim vlastima investitori i vlasti redovito predstavljaju kao napredak, value added, oplemenjivanje tog prostora te nužan i logičan modernizacijski pomak. Lokalne građanske inicijative takvim se inicijativama suprotstavljaju.

Podsjećajući da je kampanilizam uvijek lokalni otpor modernizacijskim procesima, i u takvim inicijativama prepoznali smo kampanilizam, samo što više nije posrijedi suprotstavljanje modernizaciji u ime zaštite retrogradnih vrijednosti, već suprotstavljanje uzurpaciji i privatizaciji javnog prostora koju se provodi egidom modernizacije, a u ime javnog interesa i humanih vrijednosti.

Ranije smo optimistički sugerirali sposobnost lokalnih inicijativa da se takvim uzurpacijama suprotstave. Novo promišljanje dovodi taj optimizam u pitanje.

 

Iskra Krstić (Beograd): Urbani akteri. Razlike u razumijevanju gradskog prostora i njihove posljedice za urbani razvoj Zagreba i Beograda

 

U izlaganju ću pokušati ukazati na kompatibilnost koncepta sistema urbanih aktera (Bassand) s Bourdieuovom shemom društvenog prostora te Harveyjevim konceptom relativnog i relacijskog prostora, kao i njihovu relevantnost za razumijevanje aktualnih pojava u urbanom razvoju Zagreba i Beograda. Urbani akteri su individue ili grupe koje raspolažu određenim interesima, resursima i planovima za uređenje urbanog prostora (Bassand). Hipoteza je izlaganja da urbani akteri, odnosno stručnjaci za prostor, ekonomski akteri, političari i građani, različito percipiraju i interpretiraju fizički prostor grada jer ga doživljavaju iz različitih pozicija u društvenom prostoru (Bourdieu). Favorizirajući pritom određene procese (ekonomske, klimatske, biološke), oni sudjeluju u konstruiranju relacijskog prostora, koji kao društveno konstruiran prostor egzistira usporedno s relativnim i apstraktnim prostorom (Harvey).

 

Moderira: Marija Selak

 

(Izvor)

 

Dijelovi predavanja prikazani su u mozaičnom pregledu programa vaninstitucionalnog političkog obrazovanja desete epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 13.1.2017. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 12. srpnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Stambeno pitanje i kriza stanovanja
    Pogledajte snimku tribine o stambenom pitanju i krizi stanovanja, održane 18. ožujka 2016. godine u sklopu promocije šestog broja časopisa Mreže antifašistkinja Zagreba „Nepokoreni grad“. U prostorijama zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti raspravljalo se o društveno poticanoj stanogradnji, nedostatku institucija za razvoj socijalnog i javnog stanovanja te o posljedicama politika koje nam ne jamče pravo na dom, već nas guraju u cjeloživotni dug.
  • 5. veljače 2015. Čemu služi studentski dom? Studentski smještaj predstavlja bitnu stavku u budžetu studenata koji dolaze izvan mjesta studiranja - ukoliko si ne mogu priuštiti podstanarstvo, studentski dom ostaje jedina mogućnost. No osim što je pravo na mjesto u domu teško ostvariti zbog ograničenih kapaciteta i socijalno neosjetljivih kriterija, čitav niz loših rješenja u sustavu koji je uslijed politike štednje primarno usredotočen na financijsku bilancu, nerijetko rezultira substandardnim uvjetima stanovanja. Kako izgleda sustav studentskog smještaja u Srbiji i vrši li svoju potpornu ulogu u razvoju studenata, pročitajte u analizi Marije Jakovljević.
  • 4. prosinca 2011. Kognitivno mapiranje i kapitalizam u Žici: Baltimore kao svijet i reprezentacija
  • 31. prosinca 2016. Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 24. siječnja 2010. David Harvey: Pravo na grad
  • 3. rujna 2016. Politika stanovanja Iz drugarskog magazina Liceulice, uličnih novina koje funkcioniraju kao socijalno poduzeće i trenutno vode kampanju prikupljanja sredstava za nastavak rada, prenosimo tekst Iskre Krstić o politikama stanovanja: „Kao što je Surviver simulacija ‘prirodnog okruženja’, tako je i ‘borba za život’ u neoliberalnoj civilizaciji ipak samo imitacija džungle. S predstavljanjem aktuelnog društvenog sistema kao prirodnog, pitanje stanovanja se depolitizuje, a potencijali preispitivanja aktuelnog stanja pasiviziraju.“
  • 6. prosinca 2011. Izbacite ih sa smećem – Beskućnici u Americi
  • 28. prosinca 2014. Zašto smo prefarbali najpoznatije berlinske grafite
  • 26. ožujka 2014. Gramsci se vraća kući
  • 24. prosinca 2011. Žica i posljedice pogrešnih stambenih politika
  • 25. kolovoza 2015.
    Featured Video Play Icon
    Budućnost demokracije u Europi i transformativna snaga zajedničkih dobara
    Pogledajte snimku predavanja Uga Matteija, održanog u sklopu programa konferencije 8. Subversive festivala. Nakon izlaganja u kojem daje kratak povijesni i teorijski presjek zasada modernizma i procesa pretvaranja zajedničkih dobara u privatni kapital, Mattei ocrtava materijalna i ekološka ograničenja strategije predavanja prostora koje su aktivisti zauzeli, kao i zajedničkih dobara općenito, u javne ruke odnosno pod upravu političkim predstavnicima koji su podložni i uvjetovani izbornim ciklusima, da bi u raspravi s dvoje diskusanata, članova Europskog parlamenta Ska Keller (Zeleni) i Florenta Marcellesija (EQUO), poentirao predlažući kao međurješenje subverzivnu uporabu instituta privatnog vlasništva.
  • 9. srpnja 2010. Koliko je u raju terena za golf?
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 1. kolovoza 2016. Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
  • 27. siječnja 2015. Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu
  • 11. prosinca 2014. Slučaj okupacije Teatro Valle u Rimu
  • 23. travnja 2016. Prema sezoni bez kraja Aproprijacijom različitih srednjoeuropskih modela svojih turističkih uzora, i „mali Beč“ odnedavno se upisao na mapu važnih turističkih destinacija. Uz zanemarivanje ograničenih resursa lokacije, turistička mašinerija u svrhe brendiranja Grada Zagreba sa sobom neizbježno donosi gentrifikacijske procese, komodifikaciju i depolitizaciju kulture. Revizionizam „sretnog zaborava“ upisan je i u većinu itinerara grada, koji uglavnom izostavljaju period od 1918. do 1991. godine, u istom ključu pretvarajući Trg maršala Tita u „Kazališni trg“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve