Čovjek u prostoru
Donosimo snimku i izvještaj s panela, održanog prvog dana simpozija Hrvatskog filozofskog društva „Čovjek u prostoru“, na kojem su o emancipatornoj dimenziji samoprodukcije i aktiviteta samosvijesti, depolitizaciji i komercijalizaciji urbanog prostora, zajedničkim i javnim dobrima kao temelju demokratskog društva, strateškim i taktičkim dimenzijama borbe za prostor te razlikama u poimanju urbanih prostora kod različitih aktera, izlagali Slobodan Sadžakov, Luka Matić, Hrvoje Jurić, Enis Zebić i Iskra Krstić, uz moderaturu Marije Selak. Prostor, koji je bio zadani fokus ovog simpozija, nadaje se kao kategorija u kojoj se prelamaju socioekonomski okviri naše stvarnosti te mogućnosti njihova nadilaženja na liniji dokidanja fokusa na privatno koje potire javno i zajedničko, kao one prostore koji naznačuju potencijal uspostavljanja jednakih materijalnih mogućnosti za većinu stanovništva.

Samoprodukcija i aktivitet samosvijesti, može otvoriti mogućnosti aktivnog konstituiranja odnosa prema prirodi koji nadilaze isključivo eksploatacijski pogled i djelovanje
Kangrga svoja razmatranja započinje definiranjem određenja samosvijesti preko kojega se može pratiti razumijevanje vodećih problema filozofije. Samosvijest je, tvrdi Kangrga, ključna zbog potrebe za pronicanjem u povijesnost čovjekova svijeta u kojem je bit čovjekova bitka vremenovanje. To vremenovanje, stvaralački i proizvodni odnos spram prirode, uvijek je vezano uz krajolik, pri čemu se vanjska priroda pretvara u unutarnji svijet, ali i obratno – unutarnje se pretvara u vanjsko. No, da bi neki prostor postao konkretan, on mora biti ispunjen događajima jer se tek tada može pretvoriti u osmišljeno mjesto. Sadžakov postavlja pitanje o upotrebljivosti Kangrginih razmišljanja, tvrdeći da ona leži u podsjećanju na zaboravljene mogućnosti u suvremenom kapitalističkom vremenu, u kojem se, kao buržoaski ideal, i vrijeme promatra kao novac. Samoprodukcija i aktivitet samosvijesti, napominje, može imati i svoju emancipatorsku dimenziju koja se suprotstavlja tokovima kapitala i njegovu određenju vremena, otvarajući mogućnosti aktivnog konstituiranja odnosa prema prirodi koji nadilaze isključivo eksploatacijski pogled i djelovanje.
Nužno je emancipatorno promišljanje grada kroz ekološki održive i socijalno integrativne alternative kapitalističkom urbanom kaosu koje bi otvorile prostor za podrivanje i dokidanje kapitalističkih društvenih odnosa koji su i doveli do suvremene urbane erozije
Time se dokinula političnost koju je gradski prostor imao u svojim ranijim, orijentalnim i antičkim modelima, a urbane djelatnosti postale su usmjerene na tržište, čime je primarna namjena urbanog prostora kao prostora koji osigurava samoproizvodnju čovjeka i zajednice u kojoj živi, zamijenjena primatom proizvodnje viška vrijednosti. Međutim, oslanjajući se na razmišljanja Davida Harveya, u drugom dijelu svojeg izlaganja Matić naglašava da je u analizu suvremenog postindustrijskog konteksta važno uključiti i posljedice neoliberalizma. Kada govorimo o optici koja uvažava pogubnost neoliberalizma, napominje Matić, nalazimo da je na snazi uvijek isti proces: „sve što ne pogoduje cirkulaciji kapitala likvidira se ili se uklanja na margine“. Također, u tom je kontekstu bitno uočiti da je nekretninski sektor odigrao važnu ulogu u stabilizaciji ekonomija, kako na Zapadu, tako na Istoku, omogućivši produljenje životnog vijeka neoliberalizma. U posljednjem dijelu izlaganja Matić napominje kako u novonastalim urbanim prostorima revitalizacijsku ulogu preuzimaju tzv. kreativne industrije u kojima mjesto društvenog planiranja zauzima privatna i individualna inicijativa, a odlučivanje o urbanoj budućnosti izmješta se iz demokratske domene (u kojoj bi na odluke u velikoj mjeri trebala utjecati javnost), u domenu privatnog, poduzetničkog interesa (iz koje je javnost isključena). Pozivajući se na sociologinju Nóru Teller, Matić upozorava da je situacija u Europi sve više zabrinjavajuća, jer je došlo do alarmantnog pogoršanja mogućnosti osiguravanja stambenog pitanja te povećanja stope beskućništva. Referirajući se na Supeka, Matić napominje kako je u urbanim prostorima potrebno smanjenje razine potrošnje i utjecaja na okoliš, sprečavanjem daljnjeg urbanog širenja, a posebice automobilskog urbanog prometa, dok je s druge strane nužno razvijanje socijalnih stambenih kapaciteta i biciklističke infrastrukture, omasovljenje javnog prometa itd., sve uzimajući u obzir ograničenja planetarnih kapaciteta. Izlaganje je zaključeno apostrofiranjem nužnosti emancipatornog promišljanja grada kroz ekološki održive i socijalno integrativne alternative kapitalističkom urbanom kaosu, koje bi otvorile prostor za podrivanje i dokidanje kapitalističkih društvenih odnosa koji su i doveli do suvremene urbane erozije.
Ideal sustava koji se zagovara usmjeren je protiv javnog i zajedničkog, a u korist partikularnog i individualnog
ponajviše utjelovljene mrežom multinacionalnih korporacija i nadnacionalnih institucija koje kontroliraju lokalne sredine diljem svijeta. Mehanizmi koji podržavaju ovakvo upravljanje životnim sredinama moderna su redukcionistička tehnoznanost i masmedijsko izvještavanje koje se predstavlja kao objektivno, iako je uvelike pristrano – jer oba aparata stoje uz bok privatnim interesima i održavaju odnose nejednakosti. Pomoću njih se kolonizira ljudska percepcija i akcija – mišljenje, stvaranje i djelovanje – koje određuju odnose prema onome ljudskom, ali i prema neljudskom. Uspostavljaju se hijerarhije koje su obilježene neravnopravnošću, koja je pak osnova za širok raspon diskriminatornih odnosa. Ideal sustava koji se zagovara usmjeren je protiv javnog i zajedničkog, a u korist partikularnog i individualnog. Jurić u tom kontekstu ističe definicije i važnost zajedničkih i javnih dobara kao temelja za dostizanje demokratskog društva ugroženog redukcijom, objektivizacijom, komodifikacijom, komercijalizacijom i privatizacijom. Ovi procesi zahvaćaju sve, od javnih dobara i usluga do prostora, a u današnje vrijeme su upravo javni prostori, zaključuje Jurić, poligon prijepora spomenutih „pristupa realnosti“, kao mjesta pod sistemskim napadom, ali i mjesta javnog otpora na primjerima kojih je moguće iščitati mogućnosti za dostizanje pravednijeg i uravnoteženijeg društva.
Efikasnost građanskih inicijativa protiv devastacije javnog prostora smanjuje se proporcionalno s materijalnim interesom kojem se one suprotstavljaju
Zebić pretpostavlja da je ključ u snažnijem umrežavanju i/ili formiranju političkih organizacija. U tom kontekstu razmatra vlastito redefiniranje kampanilizma koji, kako smatra, treba izgubiti svoj negativan predznak. Izlaže svoju tezu osvrćući se na primjere pružanja otpora izgradnji trgovačkog centra na zagrebačkom Cvjetnom trgu te planu izgradnje golf terena na Srđu ponad Dubrovnika. Zebić također podsjeća na gotovo nezapažene devastacije javnih prostora poput onih na Medvednici te dijela obale na otoku Lošinju. Kao pozitivan primjer ističe prosvjede na zagrebačkoj Savici i rubnim dijelovima Maksimira. Zebić zaključuje kako građanske inicijative ne mogu spriječiti otimanje javnog prostora ako se u toj borbi sukobe s moćnim financijskim interesima, a smatra kako stvari neće ići nabolje dok se ne nadiđe fragmentiranost, atomiziranost i nedostatak kontinuiteta otpora. Takvo nešto, ponavlja, možda bi moglo biti postignuto formiranjem zeleno-lijeve političke stranke uz nadu da bi takav razvoj situacije mogao potaknuti parlamentarne stranke lijevog centra da napokon stanu uz lokalne inicijative koje se pokušavaju oduprijeti devastaciji javnog prostora.
Grad je postao mjesto raslojavanja interesa lokalnog stanovništva te investitora i političara – a glavna razlika je u upravo u načinu na koji su ta dva pola usmjerena na kontekst lokalnog prostora
Harveyjevog tripartitnog modela prostora, i koncepta urbanih aktera u urbanoj sociologiji, kako bi pružila razumijevanje razlika u poimanju urbanih prostora kod različitih aktera koji djeluju u Zagrebu i Beogradu. Osvrnula se na otpore urbanoj devastaciji u Zagrebu, Puli, Dubrovniku, u Crnoj Gori i u Beogradu. Tako su u mainstream medijima najzastupljeniji interesi velikih stranih investicija koji se predstavljaju kao „spašavanje devastiranih društava“. S druge strane, građani-aktivisti i stručnjaci, ovakve zahvate u javnim prostorima označavaju kao investitorski urbanizam, identificirajući kao problem povezanost interesa investitora i političara koji propagiraju vlastite interese. Krstić smatra kako je, zbog restrukturiranja razina upravljanja (pokrenutog globalnim ekonomskim zaokretom u 1980-ima, do čega dolazi zbog pojave velikih investicija koje su uzrokovale porast utjecaja internacionalnih aktera), grad postao mjesto raslojavanja interesa lokalnog stanovništva te, s druge strane, investitora i političara – a glavna razlika je u upravo u načinu na koji su ta dva pola usmjerena na kontekst lokalnog prostora.
Datum održavanja: 15.12.2016.
Lokacija: Školska Knjiga, Dvorana »Potkova«, Zagreb
Organizacija: Hrvatsko filozofsko društvo (Simpozij „Čovjek u prostoru“, 15-17.12.2016.)
Izlaganja:
Slobodan Sadžakov (Sombor/Novi Sad): »Događanje krajolika kao intimizirano vremenovanje«. Prostor, vrijeme i subjektivnost
U svom izlaganju razmotrit ću ideje o prostoru i vremenu koje su izložene u knjizi Milana Kangrge Praksa – vrijeme – svijet, posebno u njenom poglavlju pod nazivom »Događanje krajolika kao intimizirano vremenovanje«. U ovom tekstu Kangrga ukazuje na važnost doživljaja krajolika u kontekstu pretvaranja apstraktnog prostora u konkretno mjesto subjektivnog događanja koji je ujedno neodvojiv od momenta ljudskog vremenovanja kao stvaralačkog čina i segmenta osmišljavanja vlastitosti.
Luka Matić (Zagreb/Osijek): Prema emancipatornoj prakseologiji urbanog prostora
Redefinicija urbanog prostora jedan je od procesa postsocijalističke tranzicije koji su proizveli najmasovnije i najtrajnije reakcije, i to one koje odlikuje redemokratizacija tranzicijom dedemokratiziranog javnog prostora. Utoliko redefinicija urbanog prostora nije pitanje samo tehničkih znanosti – kao što su građevinarstvo, urbanizam ili arhitektura – već je za njezino razumijevanje, povrh toga, potreban inter/transdisciplinarni angažman humanističkih i društvenih znanja.
U izlaganju ću, oslanjajući se na uvide koje su ponudili Henri Lefebvre, Rudi Supek i David Harvey, pokušati odgovoriti na pitanje što je to sadržaj prava na grad, ali i koje zamke leže pred pokušajima njegovog teorijskog apriornog definiranja, kao i na pitanje kojim teorijskim instrumentima i perspektivama možemo Lefebvreove, Harveyjeve i Supekove teorije osuvremeniti za 21. stoljeće.
Hrvoje Jurić (Zagreb): Javni prostori, zajedničko dobro i demokracija
Među procesima koje se zbirno naziva »krizom demokracije« važnu ulogu igra erozija zajedničkih dobara i samoga koncepta zajedničkog dobra, pri čemu se ističe pitanje javnih prostora koji su, kao i druga zajednička dobra u doba neoliberalističkog kapitalizma, podvrgnuti komercijalizaciji i privatizaciji. U ovom će izlaganju biti riječi o problematici javnih prostora u naznačenom kontekstu, što će biti potkrijepljeno primjerima Zagreba, Dubrovnika i Pule.
Enis Zebić (Zagreb): Prostor i lažna ideja napretka
Uzurpaciju javnog prostora od strane privatnih investitora posredovanu lokalnim i/ili nacionalnim vlastima investitori i vlasti redovito predstavljaju kao napredak, value added, oplemenjivanje tog prostora te nužan i logičan modernizacijski pomak. Lokalne građanske inicijative takvim se inicijativama suprotstavljaju.
Podsjećajući da je kampanilizam uvijek lokalni otpor modernizacijskim procesima, i u takvim inicijativama prepoznali smo kampanilizam, samo što više nije posrijedi suprotstavljanje modernizaciji u ime zaštite retrogradnih vrijednosti, već suprotstavljanje uzurpaciji i privatizaciji javnog prostora koju se provodi egidom modernizacije, a u ime javnog interesa i humanih vrijednosti.
Ranije smo optimistički sugerirali sposobnost lokalnih inicijativa da se takvim uzurpacijama suprotstave. Novo promišljanje dovodi taj optimizam u pitanje.
Iskra Krstić (Beograd): Urbani akteri. Razlike u razumijevanju gradskog prostora i njihove posljedice za urbani razvoj Zagreba i Beograda
U izlaganju ću pokušati ukazati na kompatibilnost koncepta sistema urbanih aktera (Bassand) s Bourdieuovom shemom društvenog prostora te Harveyjevim konceptom relativnog i relacijskog prostora, kao i njihovu relevantnost za razumijevanje aktualnih pojava u urbanom razvoju Zagreba i Beograda. Urbani akteri su individue ili grupe koje raspolažu određenim interesima, resursima i planovima za uređenje urbanog prostora (Bassand). Hipoteza je izlaganja da urbani akteri, odnosno stručnjaci za prostor, ekonomski akteri, političari i građani, različito percipiraju i interpretiraju fizički prostor grada jer ga doživljavaju iz različitih pozicija u društvenom prostoru (Bourdieu). Favorizirajući pritom određene procese (ekonomske, klimatske, biološke), oni sudjeluju u konstruiranju relacijskog prostora, koji kao društveno konstruiran prostor egzistira usporedno s relativnim i apstraktnim prostorom (Harvey).
Moderira: Marija Selak
(Izvor)
Dijelovi predavanja prikazani su u mozaičnom pregledu programa vaninstitucionalnog političkog obrazovanja desete epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 13.1.2017. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.