Liberalizam 19. stoljeća kao ideološko utemeljenje poretka nejednakosti u 21. stoljeću

Pogledajte snimku i pročitajte tekst izlaganja historičarke i sociologinje Mire Bogdanović s prošlogodišnjeg 10. Subversive festivala. Mapirajući liberalna srastanja dugogodišnjih aktera (post)jugoslavenske političke sfere i civilnog društva, Bogdanović identificira liniju elitističkog ljudsko-pravaško-privatno-vlasničkog fetišizma koja svojim antikolektivizmom ostaje slijepa za društvenu solidarnost, koja nudi tek nekritičku pohvalu političkih ustroja liberalnog zapadnog svijeta i pretpostavlja ih volji obespravljene većine, odnosno – u interpretaciji izvornog liberalizma kojoj se priklanja – diktatu rulje.

Featured Video Play Icon


Restauracija građanskog društva u Srbiji, „pokošenog“ socijalističkom revolucijom, drugim riječima restauracija kapitalizma nakon rušenja Slobodana Miloševića, zahtijevala je i (re)konstrukciju njegova ideološkog temelja. Toga su se posla prihvatili brojni pređašnji ljevičari. Glasić koji navodim možda najbolje rezimira čuvstva i opredijeljenja u prijelomnim vremenima: „Bez želje da se identificiram s propalom socijalističkom idejom, kao i bez volje da prihvatim neki od ponuđenih prokaženih (sic!) nacionalističkih interpretacija svijeta, nekako je jedini prirodni izlaz bio treći svjetonazor, ideja liberalnog kapitalizma i parlamentarne demokracije. Prvo Popper, a potom Hayekov Put u ropstvo, činili su mi se kao vrata svijeta poželjnog za život. Taj svijet stoji stiješnjen između dva glomazna svjetskopovijesna izazova, nacionalizma s jedne i socijalizma s druge strane, lijevog i desnog totalitarizma. To mi se činilo kao sasvim točan opis svijeta u kome sam živio“.[1] Ovako je pisao kolumnist zagrebačkog Večernjeg lista Borislav Ristić, nekoć blizak liberalima beogradskog jezgra oko Helsinškog odbora za ljudska prava, u kojem se nalazi i Latinka Perović.
 
Nije Latinka Perović jedina koja je napustila svoja pređašnja, ja bih rekla površna i konformistička marksistička stajališta. Ovakvu su evoluciju prošli i mnogi drugi. To je Borislav Ristić, kako rekoh, precizno izrazio. Ono što je zanimljivo je da među njima ima i pripadnika marksističke filozofske grupe Praxis, koja se s Latinkom Perović nalazila u političkom klinču. Provodeći tadašnju čvrstu liniju Partije, uvođenje tržišnih reformi, srpski su „liberali“ krajem 1960-ih, do svog pada s vlasti početkom 1970-ih, progonili kritiku te linije sa ljevice, čiji su nositelji bili praksisovci, i čija je oštrica bila naročito usmjerena na rast socijalne nejednakosti.
Provodeći čvrstu liniju Partije, uvođenje tržišnih reformi, srpski su „liberali“ krajem 1960-ih progonili kritiku te linije, čiji su nositelji bili praksisovci. Nakon propasti realnog socijalizma, dio progonjenih i progonitelja su se našli na istoj poziciji – postali su liberali
Nakon propasti realnog socijalizma, dio progonjenih i progonitelja su se našli na istoj poziciji – postali su liberali. Između dva totalitarizma socijalizma i nacionalizma – koja spominje Ristić, izabrali su put liberalizma. Drugi su postali nacionaliste.
 
Crta koju sada dijele je ljudsko-pravaško-privatno-vlasnički fetišizam. Na jednoj strani se žali manjak brige za ljudska prava, nepotpuno uklanjanje svakog traga opakog kolektivizma, čime zanemaruju ukidanje i svakog oblika društvene solidarnosti, a na drugoj se narod prezirno tretira kao rulja koja onemogućava uspostavu društvene harmonije na načelima testiranim i usvojenim u modernom liberalnom zapadnom svijetu. Slijedi ambivalentna pohvala sjaju liberalne baštine, ali, opet za pohvalu, i svijest o njezinom praktičnom oportunizmu i tragičnim padovima, iz pera Nebojše Popova: „’Očevi osnivači’ konstitucija modernog doba nastojali su da ih, oslanjajući se na religijska verovanja i načela liberalizma, utemelje na čvrstim uverenjima o prirodnim pravima ljudi na slobodu i jednakost, na ličnu imovinsku bezbednost i traganje za srećom. Nad tim temeljima ustavne demokratije modernog doba, zna se, postoje mnoge naslage konkretnih dešavanja koje ih dovode u pitanje, čak i brutalno negiraju, pomenimo samo ratove, kolonizaciju, ropstvo, genocide, surovu eksploataciju ljudi i prirode, ali se ne može poreći da su oni, ipak, deo istorije modernog doba. Te ideje i načela nadživeli su i razne grozote fašizma, nacizma i staljinizma, pa se i danas u metežu nasilnog globalizma javljaju kao regulativne ideje prilikom traganja za alternativom haotičnom stanju.“[2]
 
Slično vrijedi i za socijalističke ideje i ideale provedene u praksi, ali Popov bira liberalizam, ne pitajući se kud on također opet može odvesti, mada usputno spominje totalitarizam neoliberalnog zaokreta. Na dobrom je tragu. Dakle, sad ih imamo tri komada: lijevi: komunizam, desni: fašizam i neoliberalni, slobodarski totalitarizam. Ali i (izvorni) liberalizam može biti autoritaran, kako ću kasnije nastojati pokazati baš na srpskoj varijanti povijesnog liberalizma, od čije revitalizacije se sad očekuje spas, ili se njegovim neuspjehom objašnjava i sadašnji glib, bez sociološke analize njegovih minornih šansi da uspije ne samo kad se pojavio, nego i do današnjeg dana.
 
Dubravka Stojanović objašnjava odsustvo liberalizma u Srbiji nepostojanjem snažnih građanskih – naglašavam građanskih – pokreta, koji su jačali promjenama u kapitalizmu. Za nju kao povjesničarku ne postoji radnički pokret, iako se u svojem radu bavila Srpskom socijaldemokratskom partijom do 1914. Došla su druga vremena i povijesni revizionizam ili zaborav. Kapitalizam je „preko širenja privatne svojine omogućavao sve širim slojevima društva nezavisnost od države i jačao mogućnost kritičkog odnosa prema njoj“. Zatim sebi hitro skače u stomak, pa piše: „Ne kažem da građanska hrabrost nije moguća bez privatne svojine, ali, složit ćete se, nekako je lakše udariti na državu ako ne primate platu od nje. E, upravo su takve društvene grupe ovde uvek bile najslabije.“[3] Isto uvjerenje dijeli Nebojša Popov, doduše bez Stojanovićine ograde. A oboje su bili na državnoj plaći i kritičari režima, nekoć i sad. „Ukidanje svake značajnije privatne svojine u industriji, zanatstvu, trgovini i poljoprivredi značilo je ukidanje bilo kakvog uporišta autonomije pojedinaca i društvenih slojeva spram vlasti.“, tvrdi Popov.[4] A u trenutku neopreza, on će u samoupravljanju vidjeti začetak privatnog vlasništva među radnicima. To je samo jedan primjer konfuzije i nedosljednosti, koji inače obilježava nova stajališta komunista konvertiranih u liberale.
 
U debati o postojanju ili nepostojanju ljevice u Srbiji početkom 2014. godine, Popov je izložio svoja nova shvaćanja, nastojeći proglasiti liberalizam ljevicom.[5] Polazi od uvjerenja da ni akademski, ni praktično, nije jasno što je ljevica. Vesna Pešić je tom prilikom ispravno primijetila da se u njegovim promišljanjima radi o klasičnim liberalnim zahtjevima, naime o vladavini prava. To ona povezuje s ljevicom u novome ključu. Za to u pomoć priziva Stevena Lukesa, te svojim potrebama prilagođava njegovu definiciju ljevice. Lukes uzima princip rektifikacije kapitalizma kao najapstraktniji zajednički nazivnik sviju formi ljevice, pa ih onda poimenice nabraja. Princip rektifikacije je zbilja apstraktan. Zapravo je to, kako autor piše, idealni tip.
Prazna ljuska formalne jednakosti se nastoji na ljevici ispuniti stvarnim sadržajem. Princip rektifikacije znači uklanjanje prepreka borbom za istinsku jednakost. Pešić amputira princip rektifikacije pa istinskom ljevicom proglašava popravku, a ne ukidanje kapitalizma
Lukes upućuje na dvije niti u povijesti ljevice od Francuske revolucije 1789. nadalje. Prva je nit ideal slobodnih i jednakih građana u republici. To je ta formalna jednakost koja je prikrivala (i još prikriva) stvarnu nejednakost u raznim oblicima: političku, ekonomsku, rodnu, itd. Zato je ljevica dinamička povijesna kategorija. Prazna ljuska formalne jednakosti se nastoji na ljevici ispuniti stvarnim sadržajem. Princip rektifikacije znači uklanjanje prepreka borbom za istinsku jednakost.[6]
 
Pešić amputira princip rektifikacije iz cjeline u koju ju je postavio Lukes, pa istinskom ljevicom ne proglašava ukidanje kapitalizma, već njegovu popravku, ono što Zagorka Golubović, također konvertirana komunistica u liberalku, govoreći u ime najnovije alter-globalističke ljevice, zove humanijim kapitalizmom ili možda nekim novim socijalizmom. Za nju je to isto. A ja se pitam: ako je kapitalizam human, kakav će tek biti kad postane još humaniji.
 
Popov, naime, polazi od permanentno neustavnog stanja koje odlikuje Srbiju od Prvog srpskog ustanka 1804. godine protiv Turaka do današnjeg dana, pa navodi austrougarskog školovanog Srbina, Teodora Filipovića, alias Božidara Grujovića, koji se pridružio ustanicima i skicirao nacrt ustava u kojem su bila garantirana „elementarna ljudska prava na život, imovinu i životnu sigurnost.“ Samo nedostaje traganje za srećom. Prema Popovu, ustavotvorna skupština je početno rješenje sviju problema. Mada spominje Ustavotvornu skupštinu nakon formiranja Prve Jugoslavije i Vidovdanski Ustav iz 1921., on ističe nepostojanje konsenzusa među političkim akterima i marginalizaciju liberala, koji bi već tad, u seljačkoj Srbiji, utemeljili liberalnu demokraciju.
 
Ustavotvorna skupština Druge Jugoslavije 1946. godine, također je onemogućila nastanak liberalne demokracije. A evo zašto: samu suštinu i funkciju ustava Popov vidi u definiranju svojinskih odnosa: vlast mora biti jasno utemeljena na privatnoj svojini, koju su komunisti ukinuli 1945. Znači, privatna svojina je do tada postojala i bila ustavno zajamčena. Popov hvali mišljenje ultraliberalnog ekonomista Ljubomira Madžara da je i u najnovijem ustavu Srbije (2006) učinjen „krupan korak kojim je uklonjena društvena svojina, kao temelj starog poretka, ali da to nije učinjeno dovoljno radikalno, tako da su pretekli žilavi tragovi ‘egalitarnog sindroma’.“[7]
 
Taj isti Madžar, nekoć istaknuti ekonomist u socijalizmu, sada je najžešći protivnik sindikalnog pokreta. On je zagovornik slobodnog kapitalizma u kojem privatnu svojinu treba osloboditi svake stege, kako bi se vlasnici motivirali za racionalno korištenje resursa. Pa citiram: „’Po prirodi stvari’ sindikati imaju ‘partikularan interes’, veštački podižu nadnice i obaraju zaposlenost. Pored toga, kolektivni karakter sindikalnih odluka onemogućuje procvat strogo individualnih ukusa i preferencija – ‘pojedinci se u njih ne mogu uklopiti’!“ I dalje: „To znači da sindikat treba, pre svega, da se odrekne oportunističkih strategija zastupanja uskog strukovnog i staleškog interesa. (…) Sindikalno delovanje biće najuspešnije ako se osloni na platformu autentičnog društvenog interesa, koji danas podrazumeva što bržu i dosledniju tranziciju u tržišnu privredu i sistematično institucionalizovanu parlamentarnu demokratiju.’“[8] Dakle, sindikati kao transmisija interesa posjedničke klase.
 
Privatno vlasništvo je Sveti Gral svakoga tko sebe smatra naprednim danas u Srbiji. Napredan znači biti protiv nacionalizma i protiv komunističkog totalitarizma, a jedno i drugo utjelovljivao je Milošević. Tu su, što se privatnog vlasništva tiče, u zagrljaju bivši komunisti i potomci nacionalizacijom oštećenih predratnih kapitalista i/ili kolaboracionista, koji sad potražuju i dobivaju restituciju imovine. A „preumljenje“, promjena ideološke pozicije o kojoj govori Ristić, ipak se treba zamaskirati traženjem liberalnih uvjerenja u vlastitoj prošlosti.
Ljubomir Madžar, nekoć istaknuti ekonomist u socijalizmu, sada je najžešći protivnik sindikalnog pokreta i zagovornik slobodnog kapitalizma u kojem privatnu svojinu treba osloboditi svake stege, kako bi se vlasnici motivirali za racionalno korištenje resursa
Neki, kao Popov i Zaga Golubović će se vratiti u doba svoje praksisovštine, sada shvaćene u liberalnom smislu, a Latinka Perović sebe predstavlja kao vječitog liberala s korijenima u 19. stoljeću.
 
Skorašnji most k liberalizmu Popov vidi u inicijativi UJDI-ja iz 1989. godine, čiji je jedan od osnivača bio, da se naprosto amandmanom na Ustav SFRJ legaliziraju političke slobode i da se na slobodnim izborima formira Ustavotvorna skupština za formuliranje novog ustava. Drugi mostić k liberalizmu je pokušaj da se studentskoj buni na Beogradskom Univerzitetu 1968. pripišu liberalne natruhe. Popov ih vidi u studentskom zahtjevu da se utvrdi tko je izdao zapovijed za primjenu nasilja i da za to odgovara. Pa piše da se time duboko zadire u legitimitet poretka i otvara pitanje njegove demokratske legitimacije. Također su se, tvrdi Popov, pred zgradom Filozofskog fakulteta od okupljenih građana „čuli i glasovi o potrebi slobodnih izbora.“ Mi u dvorištu Filozofskog fakulteta pod lipama to nismo tražili, već smo se borili za bolji socijalizam.
 
Zagorka Golubović, također istaknuta pripadnica praksisovaca, otići će još dalje u pokušaju da pobunjene studente pretvori u liberale, nakon što je otkrila da izvorni liberalizam, usuprot totalitarizmu, predstavlja današnju ljevicu. Zanemarujući da je dobar dio svoje doktorske disertacije posvetila analizi Marxovih antropoloških ranih spisa, iz koje perspektive analizira ne-marksističke pristupe istoj problematici, ona sad otkriva, pozivajući se na Castoriadisa, da liberalizam i marksizam dijele istu vrijednost, Slobodu, i identičan pristup, princip samooslobođenja i autonomije ličnosti i društvenih grupa. Samooslobođenje od čega? Kojih društvenih grupa? Vesna Pešić spominje razne manjine, u međuvremenu otkrivene LGBT koje nisu bile „uključene“. Ali LGBT osobe nisu dugo vremena bile uključene ni na Zapadu.
 
Pošto je Golubović socijalizam izjednačila sa staljinizmom, a staljinizam s fašizmom, ona se pita da li je socijalizam uopće spojiv s idejama ljevice. Otuda je onda izvorni liberalizam, za koji ne znamo što ona pod tim točno podrazumijeva, osim spomenutih općih fraza i načela, jedina autentična ljevica. Studentski pokret je, prema njoj, predstavljao opasnost za partijsku državu, hijerarhijski ustrojen poredak, očuvanje kolektivističke podređenosti pojedinaca, za koncept bezlične mase kao agensa društvenog razvoja. Studenti su bili protiv svega ovoga i tako bili na pozicijama autentične ljevice, tvrdi ona, iako to nisu bili u stanju adekvatno, tj. liberalno eksplicirati, već su se zalagali za humanističku interpretaciju marksizma i socijalizma. Kako Popov, tako i Golubović, aktivni su učesnici u studentskoj pobuni, koju je partijska vrhuška, ne bez razloga, pripisivala praksisovskoj inspiraciji. S tim što je to za partiju bila negativna, a za mene, kao učesnicu u studentskim gibanjima, pozitivna kvalifikacija.
 
Zaga Golubović ovo stajalište ustrajno i manje-više sistematski, ali opterećeno raznim konfuzijama i proturječnostima, brani već niz godina. Potpuno delegitimizirajući iz liberalne, ljudsko-pravaško-privatno-vlasničke perspektive viđen pokojni real-socijalizam, najvažniji praktični oblik povijesne ljevice, koji je i sama gradila i kontinuirano ruši, ona „izvornom liberalizmu“, istinskoj ljevici u njezinoj interpretaciji, podmeće dostignuća realnog socijalizma. Ona kaže da je „autoritarni socijalizam Brozove epohe imao izvestan ograničen kontakt sa idejama levice (u socijalnoj sferi).“ Pa navodi punu zaposlenost, osiguranje prava na rad i život, antifašizam, socijalnu sigurnost i egzistencijalnu bezbednost, besplatno školovanje i zdravstvenu zaštitu. Ne bih ulazila u nastanak države socijalnog staranja, ali je svima bjelodano da je liberali danas razbijaju.[9]
 
Privatizacija i kapitalizam su u radovima ovih autora tek naoko koherentno razvijene ideje pa ih odlikuje duboka nesvjesna ambivalencija. Nebojša Popov: „Protagonisti ‘divljeg kapitalizma’ stvaraju neki poredak koji se bitno razlikuje od klasičnog kapitalizma upravo apsolutizacijom privatne svojine i tržišta, što više pogoduje nekom totalitarizmu. Čak i ako poverujemo u mogućnost čuda, bezmalo su nikakvi izgledi da se čudo zaista dogodi. Jedno od najvećih čuda bilo bi da ‘divlji kapitalizam’ obnovi čitav kapitalizam i liši ga sve dubljih kriza.“[10] To nije mogao ni kapitalizam kad je bio pitom.
Pošto je Golubović socijalizam izjednačila sa staljinizmom, a staljinizam s fašizmom, pita se je li socijalizam uopće spojiv s idejama ljevice, pa navodi izvorni liberalizam, iako nije jasno što njime podrazumijeva osim spomenutih općih fraza i načela, kao jedinu autentičnu ljevicu
Nebojša Popov žali raštrkanost i nepovezanost ljevice (misli na liberale), ali se bojim da na platformi koju on nudi, istinska ljevica nikad neće biti povezana. On čezne za normalnim, umivenim, pitomim kapitalizmom, u normalnom društvu sretnih i zadovoljnih masovnih privatnih vlasnika, svojih na svom. Dakle, za kapitalizmom koji nigdje ne postoji, niti može postojati: za kapitalizmom kao Utopijom.
 
Nakon promjene ideološke pozicije protivnika privatnog vlasništva, Popov se sad kao njegov branitelj, ipak ne slaže s efektima privatizacije. Nominalno ljevičarske stranke, poput Demokratske stranke, kao članice Socijalističke Internacionale i Socijalističke partije Srbije, sljednice Saveza komunista Srbije, preko Miloševićeve uzurpacije, žali se Popov, „ne haju za posledice privatizacije: masovnu nezaposlenost, siromaštvo i beznađe što se nikako ne može dovesti u vezu sa bilo kakvom iole ozbiljnom levicom.“[11]
 
Zagorka Golubović u spomenutoj debati ne štedi pohvale Popovu, ali njegove stavove o privatnoj svojini kao poželjnom temelju normalnog društva i ustavnog uređenja, tumači na prilično zbrkan način (protiv čega se on na tribini nije bunio): „Umesto ‘neoliberalnog koncepta svojine, jasno definisati načela svojinskih odnosa na osnovu nove strukture društva’…“ Meni nije jasno što ovo znači. Da li je nekomu drugom jasno? I dalje, sve gore: „U sve agresivnijem nastupu neoliberalne ideologije potrošačkog društva odbacuje se izvorni liberalizam (Kantovog kategoričkog imperativa i teorijskih principa Džona Stjuarta Mila) i nasuprot proklamovanju principa o većoj važnosti ličnog nad društvenim vlasništvom, inauguriše se dominacija privatne svojine i stvara društvo ekstremnih nejednakosti i sve većeg siromaštva donjih slojeva u ‘savremenom potrošačkom’ ‘fluidnom’ društvu.“ Nije li uvijek tako bilo, s izuzetkom perioda jake države socijalnog staranja, koja je sad urušena? Još malo Golubovićeve: „Ustanoviti odgovornost za loše posledice privatizacije i masovne nezaposlenosti i beznađa…“ Znači, privatizacija je po sebi dobra, ali ima loše posljedice. I šećer na kraju: „Analiza strukturnih i političkih uslova zbog kojih je ‘… radništvo koje je svojim višedecenijskim radom uvećalo vrednost društvene imovine (sic!) … sada masovno gurnuto među suvišne ljude’“.[12]
 
Ali Zaga Golubović ne upire prstom na privatno vlasništvo i privatizaciju kao takvu, pa njene lamentacije zvuče lažno i prazno. Privatizacija je za nju neupitna, ali je samo imala loše posljedice. I za Popova je „nakaradna“ privatizacija prouzročila haotično stanje. Može li biti „karadna“? Nije li Zaga Golubović ipak intimno protiv privatizacije, pa proizvodi ovakav konfuzan bućkuriš, ali je obavezuje tabu privatnog vlasništva, pa se ne snalazi u zbrci koju je dijelom i sama prouzročila? Ili je u pitanju (loša) savjest (taj prokleti superego): kao komunist, ona je jamačno bila za nacionalizaciju/podruštvljenje sredstava za proizvodnju, a sad je za povratak na staro predkomunističko stanje naslijeđeno iz prethodnog poretka, protiv kojega se borila. Jasno je do bola da želi pripadati ljevici i tužno je da se svrstala na krivu stranu.
 
Karakteristično je za ovu struju mišljenja da načelo privatnog vlasništva ne gledaju kao ekonomsku, socijalno-političku, već kao čisto pravnu kategoriju, a naglasak je na interesu intelektualne kaste da ima nesputanu slobodu izričaja bez cenzure. Činjenica da privatno vlasništvo implicira najamni odnos i da svaki liberalizam prestaje na porti tvornice, za njih ne predstavlja nikakav problem. Čini mi se da iz toga proizlazi i njihov prezirni odnos prema običnom puku.
 
Tako Popov piše: „Čitavo to razdoblje (od 200 godina) traje u znaku traženja formule za uspostavljanje minimuma normalne države i normalnog društva, za razliku od onoga što se podrazumeva pod populusom i što populisti uglavnom rabe kao pojam koji obuhvata pripadnike etničke zajednice i pretke i savremenike i potomke doživljavajući tu zajednicu kao toplo krilo u kojem ima prostora za sve koji se osećaju pripadnicima populusa, a da se nije dospelo do afirmacije i potvrde normalne države modernog doba, a to znači do ustavne demokratije …“[13]
 
Popov tvrdi da tijekom 200 godina, do današnjeg dana, nije okončano „formativno razdoblje u elementarnom smislu“. Dalje: „Otuda bi se moglo reći da kao i u svakom drugom slučaju kad je na delu nezrelost, nedozrelost, razmaše se nepunoletstvo, tako da možemo govoriti da je u svim tim periodima dolazilo do razmaha nepunoletstva.
Karakteristično je za ovu struju mišljenja da načelo privatnog vlasništva ne gledaju kao ekonomsku, socijalno-političku, već kao čisto pravnu kategoriju. Činjenica da privatno vlasništvo implicira najamni odnos i da svaki liberalizam prestaje na porti tvornice, za njih ne predstavlja nikakav problem
Slikovito bi se moglo reći da je to doba permanentne cirkulacije, vrlo glasne, dinamične i agresivne jedne populacije u kojoj ne oskudevamo, a koja se obično zove maloletnicima. Dakle mi smo pod stalnim nekim pritiskom onoga što se popularno naziva pubertelijama.“[14]
 
Ni Zaga Golubović nema lijepo mišljenje o građanima Srbije, zapravo o političkom narodu, jer građane stavlja u navodnike. „Građana nema, ima samo podanika.“ Da li to znači da pauper ne može postati građaninom? Građansko/civilno društvo je u skučenoj pomodnoj artikulaciji svedeno na nevladine udruge i intelektualnu kastu, s kojom se preklapa. Polazeći od pogrešno shvaćene Freudove teorije ličnosti, ona u superegu, kao vanjskoj instanci, koju izjednačava s Vođom, Partijom i, naravno, roditeljima (Golubović, 2004, 233-246, 245), vidi glavnog krivca za osujećenje modernizacije srpskog društva u zadnjih 200 godina, psihologizirajući kompleksan problem, a spas vidi u davanju prednosti obrazovanju i vaspitanju, kako bi se stvorila kompletna, neautoritarna ličnost, bez superega, sposobna za kritičku procjenu svojih mogućnosti izbora i razvoja.[15] A tko će vaspitavati vaspitače?
 
Golubović zanemaruje i činjenicu da je prva značajna studija o autoritarnoj ličnosti nastala u liberalno-demokratski ustrojenoj državi. Ivan Šiber piše: „Najčešće citirano djelo u društvenim znanostima je knjiga The Authoritarian Personality, a o problematici autoritarnosti objavljeno je do 1990. preko 2000 radova. Pa ipak, još nema jednoznačnih dokaza o odnosu autoritarnosti kao osobine ličnosti i funkcioniranja demokracije.“[16] Izgleda da ni sama Golubovićeva ne zna što bi s ovim prenapuhanim monokauzalnim objašnjenjem pa, ne primijetivši nesuglasnost sa samom sobom, kao jednu od važnih narodnih crta navodi „bundžijski“ mentalitet u Srba![17] Ako je išta antiautoritarno, onda je to pobuna. Da li ona tu narodnu karakternu crtu vidi kao potencijalnog saveznika u odgoju antiautoritarne ličnosti ostaje nejasno, ali kod nje ima negativan naboj. Da li ipak treba ostati pokoran?
 
Kako Popov, tako i Golubović površno nekritički idealiziraju „izvorni“ liberalizam, zaboravljajući da su liberali u 19. i početkom 20. stoljeća listom bili protiv davanja prava glasa „pubertetlijama“, sirotinji i ženama. Prezrivo držanje naših „izvornih“ liberala prema obespravljenoj većini svedenoj na prosjački štap, ostavlja otvorenim pitanje tko može u ovakvoj viziji biti protagonist temeljne promjene kakvu oni žele? Tim prije jer očito ni elita ne valja: neće, pa neće da provede reforme. I tako se već 200 godina duri i zanovijeta. Neka se spreme izvorni liberali.
 
Latinka Perović također traži poveznicu s izvornim liberalizmom i zadire poput Popova duboko u 19. stoljeće. Njezin noviji opus, nakon 2000., tj. nulte godine, revitalizira nedemokratski, aristokratski liberalizam 19. stoljeća koji se boji „tiranije većine“, te nastoji suzbiti realizaciju načela jednakosti ustoličenog u Francuskoj revoluciji. Povezan s Perovićinim elitističkim pristupom društvenoj slojevitosti, ideologija liberalizma koju ona naknadno bez kritičke distance sada promiče, svjedoči o jednom autoritarnom shvaćanju politike. U ovoj čisto ideološkoj viziji, na kojoj je utemeljeno i njezino čitanje povijesti Srbije unatrag, otkrivamo usuglašavanje ideologije sa zatečenim stanjem, ili stanjem u nastanku i daljnjem razvoju. Dakle, društvene nejednakosti kao preduvjeta modernizacije i napretka.
 
Prezirni odnos novih liberala prema običnom ne-liberalnom puku, kod Latinke Perović dostiže vrhunac. Dok Golubovićeva i Popov još donekle iz svojih perspektiva vide tračak svjetla – kod Golubovićeve kroz preodgoj k antiautoritarnosti i u naznakama bundžijskog karaktera puka, što je opet u paternalističkim rukama obrazovane elite, a kod Popova u pozitivnom (za mene dubioznom) stavu prema radnicima kao privatnim vlasnicima – kod Perović pomaka nema. Društvena struktura je svedena na ulje (elitu), koja pliva na vodi (masi). Osobno dijelim liberalne vrijednosti, koje shvaćam u pomalo anarhoidnom smislu: ni Boga ni gospodara. To mi je na apstraktnom nivou bit svih političkih borbi zadnjih dvjestotinjak godina. Mislim da su svi ljudi, bez obzira na spol, rasu, itd. jednaki, pa mi je posve strano povlačenje oštre granice između elite i mase.
 
Na elitističkom se pristupu susreću Popov, Golubović i Perović. Dok Golubović odriče građanski status podanicima, Popov ističe neustavno stanje u zadnjih 200 godina, u kojima su harali pubertetlije, pa podsjeća na Perovićin teror mase i njoj odgovarajuće elite od osnutka moderne srpske države 1878., odnosno od 1888. godine, kad je na vlast došla proto-komunistička Narodna radikalna stranka Nikole Pašića.
Opus Latinke Perović nakon 2000. godine revitalizira nedemokratski, aristokratski liberalizam 19. stoljeća koji se boji „tiranije većine“, te nastoji suzbiti realizaciju načela jednakosti ustoličenog u Francuskoj revoluciji
Ona je uvela teror jednakosti! A nejednakost je za Perović jedini put u modernu. Prema njoj je period komunističke vlasti lažna modernizacija, jer nije proizvela modernost, jer je onemogućila kapitalizam i parlamentarnu demokraciju. A modernost je za nju kapitalizam, neizbježno uparen s demokracijom. Ovo zadnje bez preciznijih odredbi, samo na razini fraze.
 
Latinka Perović danas u liberalnoj i antinacionalističkoj javnosti širom regiona slovi za najistaknutiju povjesničarku u Srbiji. Međutim, nepristran pristup povijesnim procesima bi zahtijevao kritičku analizu baštine srpskog liberalizma. Perović umjesto toga konstruira neprekinutu (iako marginalnu) liniju liberalne misli od 19. stoljeća do danas, kako bi pružila čvrsto utemeljenje svojem političkom angažmanu u vrhu Saveza komunista Srbije do današnje aktivnosti u elitističkoj Liberalno-demokratskoj partiji Čedomira Jovanovića. Iz mraka 19. stoljeća, Perović izvlači aristokratske autoritarne liberale koji se protive općem i jednakom pravu glasa, ostvarenju narodne suverenosti kroz narodnu skupštinu, baštini Francuske revolucije. Nasuprot liberalnoj, kako je ona naziva, neželjenoj eliti, stoji dominantna elita propalih studenata i sankiloterije. Ona se ne razlikuje od rulje, čije potrebe autentično tumači. Ta elita vlada u kontinuitetu od 1888. do prevrata 2000. godine i, po ruskom modelu narodnjaka iz 19. stoljeća, koji su se borili protiv feudalnog poretka i carskog samodržavlja, zagovara povratak tradicionalnim seljačkim zadružnim ustanovama i jednakosti u siromaštvu. Ali, kako tvrdi Perović, nema elite bez bogatstva i tradicije. Pa tako zagovara jedno u biti feudalno shvaćanje elite. Vladati se može samo odozgo, a nikako odozdo, citira ona Jovana Ristića, elitnog liberala, predstavnika, kako ga ja zločesto zovem, policijskog liberalizma iz 19. stoljeća. Sad više nema ni jednakosti u siromaštvu, a siromaštvo nikad nije bilo veće. Da li su konačno postavljeni temelji kapitalističkog demokratskog društva? Uvjeti su ispunjeni: nema više dominantne elite koja je mutirala od ruskog pučističkog narodnjaštva preko srpskog radikalizma do realnog socijalizma.
 
Tu se opet susreću Popov, Golubović i Perović u obrani elitističkog pristupa politici. Jedina je razlika što prvo dvoje odobrava privatizaciju, ali ne odobrava njezine loše posljedice. Perović se tim povodom nije oglašavala, ali je krajem 2016. godine, na proslavi obljetnice osnutka Čedine i njezine Liberalno-demokratske partije, u polusatnom govoru izjavila da je premijer Aleksandar Vučić preuzeo ekstremno liberalni politički program LDP-a te da će LDP pratiti njegovu realizaciju. Do sada nismo čuli ni riječ kritike od strane Latinke Perović. Moj je zaključak da je ona oduvijek bila pristaša autoritarne politike, pa se može naći u autoritarnom stilu Aleksandra Vučića. Tim prije jer su ciljevi Vučićeve Srpske napredne stranke pristupanje EU, te konkretni iako proturječni koraci u rješavanju kosovskog problema. Jedino gdje se ne slažu Latinka Perović i Aleksandar Vučić je Vučićevo laviranje između Zapada i Rusije, te deklarativno proglašenje vojne neutralnosti, umjesto nedvosmislenog izjašnjavanja za pristup NATO paktu.
 
Kako Latinka Perović, tako Zaga Golubović i Nebojša Popov uspjeli su u jednom životnom vijeku pripadati dvjema avangardama: jednom antikapitalističkoj revoluciji, a drugi put kapitalističkoj kontrarevoluciji. Nije to za podcijeniti. Zato sad pišu i govore potpuno suprotno onome što je ostalo zabilježeno iz njihovih ranijih radova.
 




Bilješke:

 
[2] Republika, br. 564-565, Beograd, Godina XXVI (2014), 16. Kurziv M.B. Dalje u tekstu skraćeno na R1.
   
[4] Popov, isto, 15.
 
[5] Debata je otvorena u Republici (vidi bilješku 2) te nastavljena u Republici, br. 566-567. Dalje u tekstu skraćeno na R2.
 
[6] Steven Lukes, „Socialism and Capitalism, Left and Right“, Social Research, sv. 57, br. 3 (jesen, 1990.), 571-577, dostupno na: https://stevenlukes.files.wordpress.com/2012/06/7-socialism-and-captialism-left-and-right.pdf
 
[7] Popov, R1, 13.
 
[8] Mira Bogdanović, „Vruć kesten sindikalizma i autoritarni neoliberalizam“, Nova srpska politička misao, VII:1, 317-329. Citat na strani 323-325.
 
[9] Šire o kritici ovih stajališta, u Mira Bogdanović, Konstante konvertitstva – Hod u mjestu: od Đilasa do Đilasa, Centar za liberterske studije, Beograd, 2013., 177-190.
 
[10] R1, 17-18.
 
[11] R1, 14.
 
[12] R2, 6.
 
[13] Isto.
 
[14] R2, 6.
 
[15] Zagorka Golubović, „Autoritarno nasleđe i prepreke za razvoj civilnog društva i demokratske političke kulture“ u Između autoritarizma i demokratije: Srbija, Crna Gora, Hrvatska, Knjiga II, Civilno društvo i politička kultura, urednici Dragica Vujadinović, Lino Veljak, Vladimir Goati, Veselin Pavićević, CEDET (Beograd CEDEM, Podgorica CTSR, Zagreb, Izdavač CEDET, 2004.), 233-246. Citat na str. 245.
 
[16] Ivan Šiber, isti zbornik, str. 247-261. Citirano mjesto na str. 258.
 
[17] R2, 7.
 

 
* Tekst je za potrebe izlaganja nastao kao djelomična kompilacija autoričina članka „Otkud tu možemo da nađemo nekakvu levicu?“ (Republika, br. 582-585, 1. oktobar – 30. novembar 2014.), njezina istraživanja „The Rift in the Praxis Group: Between Nationalism and Liberalism“ (Critique, 43:3-4, 2015., 461-483) i njezine knjige Elitistički pasijans: Povijesni revizionizam Latinke Perović – O nemislicama, nedomislicama, dvomislicama i besmislicama (Mostart, Zemun, 2016.)



 

Mira Bogdanović: Liberalizam 19. stoljeća kao ideološko utemeljenje poretka nejednakosti u 21. stoljeću

18.5.2017. od 19 do 21h, Kino Europa, Zagreb

10. Subversive Festival „Europska ljevica protiv novog svjetskog (ne)reda“

Moderira: Martin Beroš

 

Restauracija građanskog društva, ‘pokošenog’ socijalističkom revolucijom, drugim riječima, restauracija kapitalizma, zahtijevala je i (re)konstrukciju njegova ideološkog temelja. U Srbiji još nije napisana integralna povijest domaćeg liberalizma. Noviji opus Latinke Perović revitalizira nedemokratski, aristokratski, liberalizam 19. stoljeća koji se boji ‘tiranije većine’ i nastoji suzbiti realizaciju načela jednakosti ustoličenih u Francuskoj revoluciji. Povezan s Perovićinim elitističkim pristupom društvenoj slojevitosti, ideologija liberalizma koju ona naknadno bez kritičke distance promiče, svjedoči o jednom autoritarnom shvaćanju politike. U ovoj čisto ideološkoj viziji prilagođenoj zatečenom stanju ili stanju u nastanku, nestaje emancipatorni potencijal kako liberalizma, tako i (realnog) socijalizma.

 

Mira Bogdanović studirala je sociologiju u Beogradu, gdje je i magistrirala. Doktorirala je povijest na Gorningenskom sveučilištu u Nizozemskoj. Objavljuje u domaćim i stranim publikacijama. Važniji radovi: Srpski radnički pokret – Naličje legende, Konstante konvertitstva – Hod u mjestu od Đilasa do Đilasa i Elitistički pasijans: Povijesni revizionizam Latinke Perović – O nemislicama, nedomislicama, dvomislicama i besmislicama.

 

(izvor)

 



Vezani članci

  • 2. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Elitistički pasijans Latinke Perović
    Dosadašnja recepcija nove knjige beogradske historičarke Latinke Perović, objavljene prošle godine pod naslovom Dominantna i neželjena elita. Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek) u pravilu se svodila na pohvale autorici. Prvi glas neslaganja stigao je prošlog mjeseca, kada je sociologinja Mira Bogdanović u srbijanskom Le Monde diplomatiqueu objavila članak „Elitistički pasijans Latinke Perović“, u kojemu je prikazala dimenzije Perovićinog povijesnog revizionizma te njezino stvaralaštvo stavila u kontekst antikomunističke histerije prisutne posljednjih četvrt stoljeća. Donosimo snimku razgovora koji je povodom tog članka i nadolazeće knjige Mire Bogdanović o Latinki Perović održan 25. studenog u Zagrebu, navedeni članak iz srbijanskog LMD-a te kratki osvrt Luke Matića.
  • 16. srpnja 2017. Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 18. prosinca 2011. Prvih 10 mini-intervjua s konferencije Praxis 2011.
  • 15. kolovoza 2009. Ljetna škola – Pierre Bourdieu, Loic Wacquant: Nova planetarna vulgata
  • 28. lipnja 2016. Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 12. travnja 2018. Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 21. prosinca 2015. Preispitivanje „egalitarnog sindroma“ Josipa Županova Rad ukazuje na slabosti empirijskih uporišta i teorijskih postupaka na kojima se temelji utjecajna teza Josipa Županova o egalitarnom sindromu kao prepreci razvoju. Kontekstualizacija njegova djelovanja u kasne šezdesete godine propituje njegov kritički karakter, pokazujući kako su Županovljeve teze o homo oeconomicusu predstavljale dio protržišno orijentirane liberalne reformske struje. Konačno, Županovljeva teza o modernizaciji u Jugoslaviji kao “devijantnoj” naspram pretpostavke da sva društva konvergiraju prema kapitalističkom modelu razvoja, osporava se uvođenjem pristupa višestrukih moderniteta, prema kojem modernizacija nije linearna putanja prema hegemonijskom modelu, nego otvoren proces koji nužno poprima povijesno specifične oblike.
  • 25. listopada 2013. Benjamin Opratko: Hegemonija i autoritarni neoliberalizam, 17.10.2013.
  • 12. lipnja 2016. Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Ustav je posthistoricistička bajka
    Pročitajte prilagođenu, skraćenu verziju intervjua s filozofom i publicistom Borisom Budenom, u kojem smo razgovarali o odnosu liberalizma i fašizma, o rehabilitaciji ustaštva, različitim varijantama nacionalizma, o revizionizmu te anakronom, historicističkom tumačenju društvenih kretanja, o pitanju posttranzicijskih implikacija na sektor kulture unutar i izvan konteksta jezične politike, a osvrnuli smo se i na aktualni sukob oko klerikalizacije visokog obrazovanja, naročito vidljive u prijedlozima integracije FFZG-a i KBF-a. Cjelovitu snimku intervjua možete pogledati u video prilogu.
  • 27. prosinca 2013. Michael Heinrich: Klase, klasna borba i povijesni determinizam
  • 10. prosinca 2014. Okrugli stol o filozofiji praxis
  • 31. prosinca 2016. Posledice trodecenijskog sudara društva i ekonomije Od globalne neoliberalne ofanzive 1980-ih do nedavnih mjera štednje, brojni su uzroci zašto je pojam liberalizma na ljevici počeo funkcionirati gotovo isključivo kao denuncijacijska etiketa. Time se negiraju veze između liberalizma i socijalizma, bilo da je riječ o prisutnosti pozitivnih liberalnih tekovina u socijalističkim projektima, bilo da je riječ o njihovim historijskim sporovima. Da bismo vratili cjelinu liberalizma u odgovarajuću perspektivu, sa Stefanom Aleksićem, beogradskim antropologom, razgovarali smo o klasičnom liberalizmu, ordoliberalizmu i neoliberalizmu te smo otvorili temu problematičnosti liberalizma iz feminističke perspektive te socijalističkih alternativa današnjice.
  • 28. studenoga 2009. Ljetna škola – Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam
  • 20. lipnja 2017. Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 26. kolovoza 2013. Ognjen Kojanić: Ljudi nisu čestice, kapitalizam nije gravitacija
  • 31. prosinca 2017. Kozmopolitizam bez internacionalizma Eksploatacijski temelji ekonomskog liberalizma, maskirani u ideologiju slobode i garnirani odozdo nametnutim demokratskim vrijednostima neosporno ukazuju na ograničene emancipatorne dosege liberalnog projekta, kojeg zadnje desetljeće prate sve dublje klasne i društvene razlike. U historijskom trenutku u kojem je politički centar u rasulu, a populistička desnica još uvijek nema dovoljno jaku infrastrukturu, lijevi projekt ne smije propustiti momentum. Pročitajte intervju s Bhaskarom Sunkarom, glavnim urednikom i izdavačem socijalističkog magazina Jacobin.
  • 7. svibnja 2017. Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kritika građanskog antifašizma
    Pročitajte izvještaj s panela održanog u sklopu 9. Subversive festivala. Uz pokušaj historijskog kontekstualiziranja antifašističkog otpora uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, povučene su i određene paralele u suvremenom kontekstu. Tijekom diskusije koju je nerijetko karakterizirao šum u komunikaciji, usuglašena je barem jedna zajednička pozicija – imperativ šire suradnje još je uvijek ključan u borbi za ostvarenje emancipatornih potencijala društva. Integralnu snimku panela na kojemu su govorili Dragan Markovina, Luka Matić, Aleksandar Matković, Žarko Puhovski i Nikola Vukobratović te prateće diskusije koju je moderirao Zoran Kurelić možete pogledati na video snimci.
  • 22. srpnja 2014. Wendy Brown: Neoliberalizam i kraj liberalne demokracije
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 15. listopada 2016. Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.
  • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 28. prosinca 2016. Kapitalizam je u konfliktu s planetom Pitanja prirodnog okoliša najčešće se promatraju u opreci spram pitanja društvenih odnosa. Pozicija čovjeka utoliko je ambivalentna jer ga se promatra i kao prirodno i kao društveno biće. Jedna od paradigmi koja nadilazi binarnu opreku priroda-društvo politička je ekologija, koja u svoj fokus stavlja povratnu vezu između društvenih odnosa i promjena u prirodnom okruženju. S Tomislavom Tomaševićem iz zagrebačkog Instituta za političku ekologiju razgovarali smo o historiji političke ekologije i njezinim temeljnim postavkama, razvojnoj putanji političke ekologije u Hrvatskoj, kao i o praktičnoj sprezi zajedničkih dobara (commons), klimatske pravde i pokreta odrasta (degrowth).
  • 11. prosinca 2017. Nismo svi u istom čamcu S Giacomom D'Alisom, ekološkim ekonomistom, političkim ekologom i višim istraživačkim suradnikom IPE-a za 2017./18., razgovarali smo o odnosu koncepta neograničenog ekonomskog rasta i stvarnosti ograničenih planetarnih resursa, ulozi kapitalizma u globalnim klimatskim promjenama, migrantskim politikama, konceptu odrasta (degrowth) te sužavanju proizvodne sfere naspram feminističkog jačanja društvene reprodukcije. Intervju je snimljen 2016. godine na Visu, za vrijeme Zelene akademije, a D'Alisa će u utorak 12. prosinca u Zagrebu održati predavanje pod naslovom „Odrast i država“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve