Pojmovnik: Korupcija i uhljebi

Iz rubrike „Pojmovnik“ petog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Borisa Postnikova o popularnim ideologemima „korupcija“ i „uhljebi“: „Razlog za ovako kasno paljenje masovnih strasti napokon dovodi pripovijest o uhljebima u jasnu vezu s već pomalo zaboravljenom pričom o borbi protiv korupcije: i jedna i druga služe uglavnom tome da sve ekonomske probleme interpretacijski prebace na teret državnog budžeta, otkrivajući kako oko njega lešinarski kruže lopine i nesposobnjakovići, i to baš u vrijeme kada para, eto, više nema kao što ih je bilo prije.“

Antikorupcijski plakat u Zambiji. Foto: Lars Plougmann.
(Izvor)
Antikorupcijski plakat u Zambiji. Foto: Lars Plougmann. (Izvor)
U vrijeme dok se Drugi svjetski rat u Hrvatskoj bližio svome vrhuncu – dakle, početkom 2016. godine – jedna se zanimljiva vijest pojavila na portalima i novinskim stranicama a da je gotovo nitko nije primijetio: ugledna međunarodna organizacija Transparency International objavila je u svome redovnom godišnjem izvještaju o percepciji korupcije da smo napredovali za tri boda, dohvativši pedeseto mjesto na listi koja države niže od najmanje korumpirane Danske pa sve do najkorumpiranije Somalije. Pedeseti među 168 zemalja, to možda i ne zvuči kao spektakularan uspjeh; pa ipak, njime je Hrvatska po prvi put izišla iz zone „ozbiljnih korupcijskih problema“, kako to formulira izvještaj. Ili, nešto jednostavnije, kao što je pojasnio naslov na službenoj internetskoj stranici Transparency Internationala: „Hrvatska se više ne nalazi među korumpiranim državama svijeta!“
Usprkos obećanjima s početaka velike antikorupcijske akcije, većina građanki i građana – a posebno radnica i radnika – danas zapravo živi znatno lošije nego u (pred)sanaderovskim godinama korupcijskog cvata.
Čak ni svakodnevni medijski odjeci detonacija iz četrdesetih ne mogu objasniti zašto ovu vijest nismo bolje čuli: za društvo toliko zaokupljeno vlastitom prošlošću neobično smo brzo zaboravili da je prije samo pet ili šest godina baš korupcija ovdje bila prepoznata kao središnji ekonomski problem, da su se otvarale velike afere i zatvarali još veći političari, da je sveprisutna metafora hobotnice nezaustavljivo širila krakove javnim prostorom, a kolektivni se obračun s lopovima koji potkradaju proračun nametao kao sudbinsko ekonomsko pitanje, prijelomna bitka nakon koje ćemo napokon krenuti putem razvijenijih, transparentnijih i prosperitetnijih država ili pak zauvijek ostati zakopani u mulju mita i potkupljivosti. Sada, kada je stigla obavijest da je epohalna bitka konačno dobivena, nema slavlja ni euforije; nitko, zapravo, pobjedu nije niti registrirao. Bizaran rasplet može se jednim dijelom objasniti prostom činjenicom da atmosfera, generalno uzevši, baš i nije slavljenička: usprkos obećanjima s početaka velike antikorupcijske akcije, većina građanki i građana – a posebno radnica i radnika – danas zapravo živi znatno lošije nego u (pred)sanaderovskim godinama korupcijskog cvata. Većim dijelom, međutim, on se tiče novootkrivene opasnosti koja proporcijama nadilazi čak i kleptomanske egzibicije političkih elita: ta je opasnost teže uočljiva, ali zato masovnija, a na državnom proračunu – da stvar bude gora – parazitira u granicama zakona. Riječ je, jasno, o velikoj pošasti uhljeba.
 
Pojam nije nov, kao ni praksa koju označava: uhljebljivanje se odvija po stranačkoj, obiteljskoj ili bilo kojoj trećoj liniji koja se ne preklapa sa sposobnostima radnika, pa ga onda takvog, nekompetentnog, usmjerava prema poslovima kojima nije dorastao ili su, čak, upravo za njega izmišljeni, a zapravo posve nepotrebni. Sve to, naravno, isključivo na teret zajedničkog budžeta: u privatnim tvrtkama, gdje vladaju surovi zakoni tržišta, ovakva je pojava teoretski nemoguća, ali zato javni sektor, državna i lokalna uprava uhljebima naprosto vrve. Talože se ondje svakom novom promjenom vlasti, pa ostaju visiti na državnoj sisi sve do mirovine jer ih štite darežljive zakonske odredbe, ugovori na neodređeno i neefikasan sustav koji nitko ne nadgleda. Svi ih, naposljetku, dobro poznajemo: svi smo se prepirali s neljubaznom službenicom zabarikadiranom s one strane šaltera, svi smo uzaludno okretali broj telefona nekog ureda za nešto pri referentnom odjelu službe za to i to unutar navodno nadležne uprave samo kako bismo ustanovili da ondje odavno nema znakova života, svi smo očajnički tumarali birokratskim labirintima… E pa sada je toga konačno dosta! Dvije su, možda tri godine prošle otkako je veći dio hrvatskih medija objavio rat do istrebljenja proračunskim nametnicima, a dezinsekcijska se histerija zatim proširila društvom do razine samorazumljivosti:
Ako su uhljebi zaista toliki problem da je bilo kakav napredak nemoguć dok ih ne eliminiramo, kako to da su otkriveni tek nedavno? Kako ih nismo primijetili prije pet, deset ili petnaest godina?
negdje između neskrivenog prijezira i prikrivene mržnje, naslovi ih svakodnevno prozivaju dok portali pozivaju čitatelje da redakciji dostave snimke i podatke o lijenim ili bezobraznim uhljebima, kako bi apstraktna potjernica poprimila konkretne crte lica, a nezadovoljni korisnici javnih usluga mogli šakama prijeći s riječi na tijela. Iako se hajka na uhljebe predstavlja kao samorazumljiva, sve je teže razumjeti tko ti uhljebi zapravo jesu: pojam je postao rastezljiv poput tijesta od kojeg su ga umijesili, pa uhljeb danas može biti saborski zastupnik baš kao i umjetnica čiji projekt s nekoliko tisuća kuna financira ministarstvo kulture, direktorica javne tvrtke s menadžerskom plaćom baš kao i prosječni činovnik koji mjesečno zarađuje manje čak i od mizernog hrvatskog prosjeka, lijeni načelnikov nećak baš kao i medicinska sestra o čijoj brizi ovisite kada se razbolite. Svi su sumnjivi, nitko nije siguran: krivi su dok im se ne dokaže suprotno. Ono što ih pritom povezuje, činjenica je da žive s pogrešne strane proračuna: umjesto da ga pune, naime, njime se hrane, onemogućujući tako poštenu poduzetničku inteligenciju da zemlju napokon izvuče iz krize. Ili tako, barem, zvuči pripovijest koja nasumičnu stigmatizaciju jedne nedefinirane društvene skupine prikazuje kao borbu za opće dobro, a ruši se u nepovrat već pri prvom razumnom pitanju: ako su uhljebi zaista toliki problem da je bilo kakav napredak nemoguć dok ih ne eliminiramo, ako se već dva i pol desetljeća razmaženo ritaju na državnim jaslama i guše gospodarski razvoj čitave zemlje, kako to da su otkriveni tek nedavno? Kako ih nismo primijetili prije pet, deset ili petnaest godina? Neki bi slučajni promatrač još mogao pomisliti da su profesionalni medijski lovci na uhljebljene glave, na kraju krajeva, ljeniji i nesposobniji čak i od vlastitih meta, ako im je trebalo toliko dugo da ih uoče…
 
Razlog za ovako kasno paljenje masovnih strasti napokon dovodi pripovijest o uhljebima u jasnu vezu s već pomalo zaboravljenom pričom o borbi protiv korupcije: i jedna i druga služe uglavnom tome da sve ekonomske probleme interpretacijski prebace na teret državnog budžeta, otkrivajući kako oko njega lešinarski kruže lopine i nesposobnjakovići, i to baš u vrijeme kada para, eto, više nema kao što ih je bilo prije. To, naravno, ne znači da korupcije nije bilo ni da korupcija nije teška krađa naše zajedničke imovine, kao što ne znači ni da po agencijama, upravama i ministarstvima nema neradnika: problem, međutim, nastaje kada se korupciju ili uhljebe pokuša pretvoriti u šifru za razumijevanje cjelokupne ekonomsko-političke zbilje. Kada se, drugim riječima, propusti prethodno postaviti osnovna pitanja: a zašto para nema kao što ih je bilo prije? I nije li velika svjetska ekonomska kriza 2008.,
Nije li velika svjetska ekonomska kriza 2008., koja je pare odnijela, zapravo započela tamo gdje pouzdano nema nikakvih uhljeba, na hiperkompetitivnom Wall Streetu? Nije li rat protiv proračunskog parazitizma samo način da se prikrije jedna od najvećih kriza kapitalizma?
koja je pare odnijela, zapravo započela tamo gdje pouzdano nema nikakvih uhljeba, na hiperkompetitivnom Wall Streetu? Nismo li, dalje, prebrzo zaboravili da su prije te krize plaće činovnika i činovnica u Hrvatskoj godinama stagnirale, dok su plaće u privatnom sektoru ubrzano rasle? Nismo li zaboravili da su službenice s one strane šaltera komercijalnih banaka bile, doduše, ljubazne i vrijedne, ali su nam usput zaboravljale napomenuti što bi se sve moglo dogoditi s ratama kredita koje podižemo? Nismo li u žaru borbe protiv uhljebljivanja olako smetnuli s uma svojedobno slijepo povjerenje u pravocrtni tranzicijski hod prema ispunjavanju svakog reklamnog obećanja? Nije li – ukratko – rat protiv proračunskog parazitizma samo način da se prikrije jedna od najvećih kriza kapitalizma? Uhljebi su u taj rat uvučeni tek nakon što je nepovratno iscrpljen antikorupcijski narativ, a zauzvrat su ponudili znatno širu frontu protivnika, radnike privatnog postavljene protiv radnika javnog sektora i tezu da bi se oni koji imaju bolje radne uvjete pritom trebali prilagođavati onima koji imaju gore, umjesto da bude obratno. Ponudili su, također – za razliku od manje-više dovršene borbe protiv korupcije – obračun koji načelno može trajati vječno. Ili, barem, može trajati dok mu mi to dopustimo. Dok na međusobno suprotstavljanje radnika ne odgovorimo postavljanjem važnijih pitanja. Dok onima koji nam nude samo uhljeba i igara, drugim riječima, ne lansiramo odgovarajući od(hl)jeb.
 
RAD. su novine o radnim pravima i suradnji nastale oko ideje stvaranja fronte sindikatâ i civilnog sektora u borbi protiv svih oblika mjera štednje: smanjenja radničkih prava, dokidanja usluga institucija socijalne države, rasprodaje javnog dobra. Kao paralelni oblik distribucije, RAD. plasira tekstove na drugarskim portalima.
rad logo
 

Vezani članci

  • 6. svibnja 2016. Prosvjedi na ulicama Pariza protiv mirovinske reforme iz 2010. godine; na transparentu piše: „Metro, posao, groblje - Ne hvala!“ (izvor: commons.wikimedia.org). Penzioneri na udaru reformi Jednu od očitijih posljedica nagle deindustrijalizacije od 1980-ih predstavlja pad broja zaposlenih i povećan broj umirovljenih osoba. Autor teksta bavi se pitanjem reformi kojima se najavljuje podizanje minimalne dobne granice za odlazak u mirovinu, predviđa njihov utjecaj na stopu nezaposlenosti te u kratkim crtama predlaže kratkoročna, ali i dugoročna rješenja kojima bi se krah mirovinskog sustava mogao izbjeći.
  • 30. travnja 2016. Transparent na prosvjedu protiv rumunjskog premijera, optuženog za plagiranje (izvor: commons.wikimedia.org). Kriza obrazovanja za 250 kuna U svrhu istraživanja, autorica naručuje rad na temu obrazovanja te mogućnosti emancipacije i tako ulazi u dijalog s piscem/plagijatorom. Međutim, tekst koji je iz ove akademsko-trgovinske razmjene proizišao, svojom suhoparnošću, ignoriranjem zadane teme i preporučenih izvora te orijentiranjem na irelevantne statistike ostaje, tržišnim rječnikom, ono što i jest - roba sumnjive kvalitete.
  • 30. travnja 2016. "Studiranje s pogledom" (izvor: Tulane Public Relations prema Creative Commons licenci). Bilješke o obrazovanju – izvor: Njuškalo Sustav utemeljen na praksi da studenti prolaze kroz studij bez kritičkog propitivanja, prividno doskače problemu plagijatorstva razvijanjem informatičkih sustava koji prije svega kažnjavaju „prijestupnike“, pritom ne ulazeći u strukturalne uzroke koji proizvode generičkog intelektualca. Tekst polemizira s onima koji tržišnu logiku obrazovnog sustava generiraju kroz industriju akademskog pisanja.
  • 29. travnja 2016. Studenti Sveučilišta u Nebraski na promociji (izvor: John Walker prema Creative Commons licenci). Muke po akademskom pisanju ili zašto se piše diplomski rad Poteškoće pri pisanju akademskih radova i tržišna rješenja pomoću kojih studenti doskaču izvršavanju svojih obaveza služe kao ulazna točka u problematiziranje klasnih odnosa te emancipatornog potencijala unutar polja obrazovanja koje se u literaturi o radikalnim pedagogijama naziva „bankarskim“ i svojim ustrojem odnosa moći dovodi do manjka osjećaja odgovornosti za aktivno i angažirano promišljanje uloge intelektualaca u društvu.
  • 21. lipnja 2015. Connor Kilpatrick: Zašto desnica voli pričati o politici privilegija?

    “Konzervativna politika ima dosljednu logiku, a velik dio te logike je napad na ono što vide kao niz nepravednih i nepoštenih “privilegija” koje štiti liberalna država. Konzervativni pokret već desetljećima iskorištava slabost radničkog pokreta kako bi nadničare okrenuo protiv sindikalno organiziranih radnika. Sa svojim teško izborenim beneficijama i većim plaćama, sindikalno organizirani radnici su, ipak, […]

  • 29. ožujka 2015. Primož Krašovec: Je li problem stvarno u tome što su na vlasti loši, korumpirani ljudi?

    Ograničenja političkog djelovanja stranaka unutar okvira kapitalističke države ne mogu se tek tako premostiti: “Čak i ako iskreno radikalna ljevičarska stranka osvoji apsolutnu većinu u parlamentu i zauzme sva ključna ministarstva, ubrzo se suoči s objektivnim ograničenjima parlamentarne politike. Poveća li poreze na kapital, kako bi redistribucijom bogatstva poboljšala životne uvjete radničke klase, kapital može […]

  • 13. svibnja 2012. Domagoj Mihaljević: Ujedinjeni otpor protiv limba europske krize

    Objavljujemo tekst Domagoja Mihaljevića prezentiran u okviru programa Prvomajske škole DPU-a u Ljubljani, održane od 26. do 29. travnja. U tekstu je kaleidoskposki skicirana problematika ekonomske krize u Europi kliznim analitičkim zahvatom temeljne tematike: ekonomski duboko podijeljenog odnosa centra i periferije EU, surovosti posljedica politike štednje, odgovora političkih elita EU na trenutnu krizu u obliku […]

  • 4. veljače 2012. Andy Storey: Irska dužnička kriza: korijeni i reakcije

    Irska, koja je često bila opisivana kao gospodarsko čudo i uzor za mnoge zemlje, uključujući i Hrvatsku, sada je talac interesa privatnog kapitala. Popuštanje irske vlade zahtjevima MMF-a i ECB-a za preuzimanjem duga privatnih banaka na sebe uz provođenje mjera štednje jasno daje do znanja da za javni interes više nema mjesta u njenoj politici. […]

  • 8. ožujka 2013. Christine Vanden Doelen: Žene plaćaju krizu

    Baš kao što su planovi strukturne prilagodbe iscrpili i osiromašili žene zemalja Trećeg svijeta, mjere štednje dokrajčit će žene Europe. Isti mehanizmi koji proizlaze iz iste neoliberalne ideologije trenutno su posvuda na djelu; privatizacije, liberalizacije i proračunski rezovi u ime mjera štednje izjedaju socijalna prava i osiromašuju žene, učvršćuju i pogoršavaju nejednakost među spolovima te […]

  • 24. lipnja 2011. Izjava s konferencije u Ateni o dugu i mjerama štednje

    Na konferenciji “Debt and Austerity: From the Global South to Europe” održanoj u Ateni u svibnju ove godine donesena je izjava solidarnosti s narodima Grčke, Irske i Portugala te poziv na demokratsku revizije duga kao konkretnog koraka prema pravednosti u zaduživanju, demokratsko rješenje krize duga i ekonomsko restrukturiranje i redistribuciju.Mi, predstavnici pokreta i aktivisti iz […]

  • 11. siječnja 2012. Mjere štednje – grčko putovanje u pakao

    Prenosimo osvrt grčkog blogera od 30. prosinca 2011. na trenutno stanje u zemlji i posljedice koje grčki narod osjeća uslijed izloženosti mjerama štednje. Autor se nada da će ovdje opisana strava MMF-ovog žrvnja poslužiti kao upozorenje ostatku Europe kako se sličan scenarij ne bi odigrao i drugdje.Kako se kriza eura razvija, a bezumne političke vojske […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve