Facelift fašizma

Rušenjem realsocijalističkih društvenih uređenja krajem 20. stoljeća narodima istočne Europe obećani su prosperitet i neusporedivo bolja budućnost. Gotovo tri desetljeća kasnije „Europski san“ samo što se nije posve rasplinuo, no posljedice masovnog društvenog preodgoja, odnosno tzv. dekomunizacije, pružile su ideološku osnovu za ponovno političko oživljavanje ekstremne desnice. Možemo samo pretpostaviti koliko će novom fašizmu trebati da od prekrajanja povijesnih udžbenika i rehabilitiranja notornih zločinaca napokon skine i posljednji sloj maske za pomlađivanje.

Lenjin i drugi simbolični spomenici iz vremena socijalizma, Memento Park, Budimpešta (izvor: Szoborpark prema Creative Commons licenci).
Lenjin i drugi simbolični spomenici iz vremena socijalizma, Memento Park, Budimpešta (izvor: Szoborpark prema Creative Commons licenci).

Antikomunističke kampanje u istočnoj Europi ne bave se izgradnjom demokratskijeg društva, nego rehabilitacijom ekstremne desnice.



Antifašisti u Poljskoj prošle su godine održali komemoraciju za poljske učesnike Internacionalnih brigada na osamdesetu obljetnicu Španjolskog građanskog rata. Njihovo je okupljanje napadnuto i kroz vrata je ubačena dimna bomba. Na projektilu je bila napisana fraza „ha pasado,“ odnosno „prošli smo,“ Francov odgovor Dolores Ibárruri („no pasarán“) na dan kada je Republika pala.

Još jedna ikonička fraza koju se povezuje s građanskim ratom mnogo duguje poljskom utjecaju. „A las Barricadas,“ himna anarhosindikalističke CNT federacije, postala je najpoznatija pjesma rata – ali nije baš bila original. Melodiju je napisao Józef Pławiński, a riječi Wacław Święcicki, obojica poljski socijalistički glazbenici. Njihova je „Warszawianka“ postala himna poljske revolucije 1905. godine, kada su radničke milicije pokušale svrgnuti rusku carsku vladu.

Danas je progresivna historija pod napadom ne samo u Poljskoj, već i diljem Istočne Europe. Od svojih početaka, „dekomunizacija“ nije ciljala samo na sovjetsku eru, nego i na raniju socijalističku i republikansku historiju. 1990-ih, kada je mađarska vlada započela kompletno uklanjanje komunističkih spomenika, odlučila ih je sve pohraniti na jednom mjestu.
Dekomunizacija je postala oruđe kojim ponovno oživljeni nacionalistički pokreti rehabilitiraju vlastitu prošlost – koja je često uključivala kolaboraciju s nacistima
Rođen je budimpeštanski Memento Park, a arhitekt koji ga je nakon osvojenog natječaja trebao dizajnirati, Ákos Eleőd, bio je jasan oko njegove svrhe. „U ovom parku“, rekao je, „radi se o diktaturi.“
 

No, za jedan park o diktaturi, ima zanimljivu postavu. Pored spomenikâ političarima iz komunističkog perioda – i Marxu, Engelsu i Lenjinu – stoje ljevičari iz prethodnih generacija. Tu su našle svoje mjesto komemoracije i ličnosti kratkoživuće Mađarske Sovjetske Republike iz 1919. godine, uključujući Tibora Szamuelyja i Jenőa Landlera, kao i Edea Chlepkóa i Bélu Kuna, koji su smaknuti u Staljinovim čistkama. Statue Róberta Kreutza i Endrea Ságvárija, koje su ubili nacisti i mađarska fašistička vlada tijekom Drugog svjetskog rata, također su u parku. Njima se pridružuju Miklós Steinmetz i I.A. Ostapenko, satnici Crvene armije koji su poginuli oslobađajući Budimpeštu od njemačke okupacije. I naravno, tu je memorijal mađarskoj internacionalnoj brigadi u Španjolskoj.

Nažalost, ne iznenađuje da inicijative koje tvrde da propituju diktaturu ustvari demoniziraju one koji su se borili protiv fašizma. Dekomunizacija je postala oruđe kojim ponovno oživljeni nacionalistički pokreti rehabilitiraju vlastitu prošlost – koja je često uključivala kolaboraciju s nacistima.

2015. godine, jašući na valu nacionalističkih sentimenata nakon sukoba na istoku zemlje, Ukrajina je započela intenzivan proces dekomunizacije. Odonda je tisuće ulica i stotine gradova preimenovano, u svakom kutku zemlje srušeni su kipovi Lenjinu, a političke stranke za koje je procijenjeno da gaje previše simpatija prema komunističkoj prošlosti zabranjene su – uključujući Komunističku partiju Ukrajine, koja je redovito dobivala milijune glasova.

Zakon koji je bio na izglasavanju u ukrajinskom parlamentu nije se ticao isključivo komunizma. Njegov je tekst obećavao borbu protiv veličanja i „komunističkih i nacionalsocijalističkih totalitarnih režima“. No 2015. godine, u vrijeme usvajanja ovih mjera, ukrajinska je vlada ustvari institucionalizirala fašističke paravojske u sklopu vlastitih oružanih snaga. Tog ljeta je Azovski bataljun, kojega su osnovali članovi neonacističke Socijal-nacionalne skupštine, službeno pretvoren u Pukovniju specijalnih operacija Ukrajinske vojske. Njezini su članovi to proslavili fotografijama na kojima su pokazali svoje tetovaže SS-a, simbole koje je vlada navodno zabranila.

Institucionalizacija fašizma nije ograničena na vojsku. Ekstremna desnica sve je više zastupljena i u službenoj historiji, što je dio revizionističkog projekta kojeg sponzorira država, osmišljenog u svrhu uzdizanja ukrajinskog nacionalizma.
U svojoj srži, dekomunizacija je projekt stvoren u svrhu ponovnog ispisivanja historije, opraštanja fašizmu i osuđivanja onih koji su se borili protiv njega
Najpoznatiju ličnost za rehabilitaciju predstavlja Stepan Bandera, nacionalistički vođa koji je kolaborirao s nacistima tijekom Drugog svjetskog rata i čija je Ukrajinska ustanička armija učestvovala u Holokaustu.
 

No daleko od toga da je Bandera jedina ličnost koja je podvrgnuta ovakvom rebrandingu. U listopadu 2017. godine ukrajinski grad Vinica otkrio je spomenik Simonu Petljuri koji je predvodio antikomunistički ustanak protiv boljševičke revolucije. Pod njegovom vladavinom, tijekom pogromâ u Ukrajinskoj Narodnoj Republici, ubijeno je pedeset tisuća Židova. Ovo nije prikaz događaja kojega grad pokušava prikriti – lokalne su vlasti naposljetku odlučile postaviti njegov kip u historijskoj židovskoj četvrti, nedaleko jedne od malobrojnih preostalih sinagoga.

Dekomunizacija je i drugdje poslužila kao plašt za napade na istočnoeuropske Židove. Litvanska vlada, željna izgradnje nacionalističkog narativa koji opravdava kolaboraciju s nacistima, optužila je židovske partizane za ratne zločine. Spomenik njihovoj borbi, nekoć postavljen na istaknutom mjestu u glavnom gradu zemlje, skriven je od pogleda u još jednom parku „diktature“. Njegova plaketa danas bilježi da su partizani koji su se borili protiv nacistâ – u zemlji u kojoj je gotovo dvjesto tisuća poginulo u Holokaustu – „većinom bili Židovi“. Litvanci, kako piše, „nisu podržavali komuniste“.

Dosje Sovjetskog Saveza u Istočnoj Europi je sumoran – transferi stanovništva, politička represija i prisilne kolektivizacije u velikoj mjeri doprinose tome da resantiman ne jenjava. No pokušaj dekomuniziranja ima jako malo veze s izgradnjom demokratskijeg društva. U svojoj srži, to je projekt stvoren u svrhu ponovnog ispisivanja historije, opraštanja fašizmu i osuđivanja onih koji su se borili protiv njega.





Ronan Burtenshaw urednik je Jacobina za Europu.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 29. prosinca 2017. Hercegovački i dalmatinski partizani ulaze u Dubrovnik, oktobar 1944. godine (izvor). Ideologija pomirbe u službi desnog revizionizma Nedavnom javnom komemoracijom 75. obljetnice četničko-talijanskog pokolja nad stanovnicima sela Gata, u omiškom zaleđu, službeni izaslanici hrvatske države još su jednom demonstrirali nepoznavanje ili svjesno ignoriranje povijesnog konteksta u kojemu se zločin dogodio. Suprotno tvrdnjama prisutnih nacionalista iz redova klera i visoke politike, pokolj u Gatima i okolnim selima, sproveden uz punu suglasnost tadašnjih ustaških vlasti, nije motiviran njihovom nacionalnošću ili vjerskim opredjeljenjem, nego antifašističkim diverzantskim aktivnostima i političkom potporom Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije – partizanima.
  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 5. veljače 2017.
    Featured Video Play Icon
    Što da se radi? Politizacija radničkog pokreta kao kritika fašizma

    Rastko Močnik, sociolog iz Ljubljane, poznat je publici koja prati temu pojačane fašizacije društva već desetljećima, za što je uvelike zaslužna njegova knjiga Koliko fašizma?, objavljenoj u slovenskom izvorniku 1995. godine, a u hrvatskom prijevodu Srećka Puliga i Borislava Mikulića 1999. godine. Još u toj knjizi možemo naći misao koja je strukturirala i Močnikovo predavanje […]

  • 26. prosinca 2016. Sjetva slatkih krumpira na plantaži Jamesa Hopkinsona, oko 1862/63. godine (izvor). Crveni abolicionizam Održavanje robovlasničkog političko-ekonomskog sustava neizbrisiva je mrlja u američkoj povijesti. Ne treba nas stoga začuditi što su među najupornijim inicijalnim pobornicima ukidanja ropstva nezanemariv utjecaj imale socijalističke i komunističke ideje i prakse starog kontinenta. U današnjim se srednjostrujaškim medijima ova činjenica prigodno zaboravlja, no vratimo li se izvorima, uočit ćemo da ni neprijatelji abolicionističkog pokreta iz sredine 19. stoljeća nisu bili slijepi po pitanju inherentne poveznice između rasne, klasne i rodne eksploatacije. Njihovi su zaključci uglavnom točni: borba za emancipaciju uistinu se bazira na političkoj, ali i ekonomskoj jednakosti.
  • 16. listopada 2016. Detalj s murala u Cable Streetu (izvor: Nick prema Creative Commons licenci). Lekcije iz Cable Streeta Prije nekoliko dana obilježena je 80. godišnjica radničkog otpora jačanju fašizma u Velikoj Britaniji. Najupečatljiviji moment ovog historijskog događaja nije bio fizički okršaj između fašista i antifašista, nego brutalna upotreba policijske represije nad potonjima koji su, unatoč svemu, pokušali (i uspjeli) spriječiti javnu demonstraciju rasizma i neprikrivenog imperijalizma. Pouke izvučene iz ove borbe upućuju na čvrstu vezu između kapitala i fašizma čemu jedini efikasni odgovor pronalazimo u zajedništvu organizirane radničke klase.
  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kritika građanskog antifašizma

    U sklopu konferencije Politike prijateljstva 9. Subversive festivala, 7. svibnja 2016. godine održan je panel „Kritika građanskog antifašizma“. Nakon uvodnih izlaganja Nikole Vukobratovića, Luke Matića, Aleksandra Matkovića, Dragana Markovine i Žarka Puhovskog, uslijedila je 40-minutna rasprava, no bez Markovine koji je imao drugih obaveza. Zadnjih dvadesetak minuta bilo je rezervirano za pitanja iz publike. S […]

  • 6. kolovoza 2016. Japanski laki tenkovi elitne Kwantunške armije u ofenzivi protiv sovjetsko-mongolskih snaga na rijeci Khalkhi/Halki, srpanj 1939. godine (izvor: wikimedia). Fašizam i kultura zaborava Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
  • 28. lipnja 2016. Talijanski fašisti prilikom tzv. Marša na Rim, 1922. godine (izvor). Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 27. lipnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Promjena okvira #1
    O fašizmu

    Mozaik: [00:00:57] Danijela Dolenec / Uvodna riječ zimskog seminara Zelene akademije | integralna snimka [00:03:35] Andreas Novy / Avenues of Alternative Economic Thought/Policy in Europe | integralna snimka [00:03:59] Marko Kostanić / Bilans stanja: doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji | integralna snimka [00:04:32] Vladimir Simović / Bilans stanja [00:05:09] Jelena Veljić / Bilans stanja […]

  • 12. lipnja 2016. Fašističko uništavanje sjedišta sindikata CGL, Rim, 1922. godine (izvor). Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve