Ideologija pomirbe u službi desnog revizionizma

Nedavnom javnom komemoracijom 75. obljetnice četničko-talijanskog pokolja nad stanovnicima sela Gata, u omiškom zaleđu, službeni izaslanici hrvatske države još su jednom demonstrirali nepoznavanje ili svjesno ignoriranje povijesnog konteksta u kojemu se zločin dogodio. Suprotno tvrdnjama prisutnih nacionalista iz redova klera i visoke politike, pokolj u Gatima i okolnim selima, sproveden uz punu suglasnost tadašnjih ustaških vlasti, nije motiviran njihovom nacionalnošću ili vjerskim opredjeljenjem, nego antifašističkim diverzantskim aktivnostima i političkom potporom Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije – partizanima.

Hercegovački i dalmatinski partizani ulaze u Dubrovnik, oktobar 1944. godine (izvor).

Na prostoru svake regije bivše Jugoslavije moguće je proučavati veoma bogatu lokalnu povijest Narodnooslobodilačke borbe. Ta rasprostranjenost antifašističke povijesti nije nimalo neobična s obzirom da NOB (uz poslijeratni period obnove i intenzivne industrijalizacije) predstavlja daleko najmasovniju mobilizaciju u balkanskoj povijesti i drugu najuspješniju revoluciju na europskom tlu u 20. stoljeću, odmah nakon Oktobarske 1917. godine. Također, partizanska borba odvijala se u sklopu Drugog svjetskog rata, najkrvavijeg oružanog sukoba u povijesti čovječanstva čijih posljedica nije bilo pošteđeno niti jedno selo, grad ili društvena skupina na prostorima koje je zahvatio. Dalmacija se svakako ističe kao regija čija je povijest u razdoblju od 1941. do 1945. bila naročito burna. Mnoge okolnosti koje su uvjetovale razvoj i rast partizanskog pokreta na tom su mu području omogućile da dosegne masovnost nevjerojatnih razmjera te da se, zahvaljujući političkoj zrelosti vlastitog kadra i rukovodstva,  odupre kolonizaciji i brutalnoj represiji koju su nad domaćim stanovništvom sprovodili nacifašistički okupatori i njihovi lokalni pomagači. Opis povijesnog konteksta u kojem je Dalmaciju 1941. godine zatekla fašistička okupacija potrebno je započeti barem nekoliko desetljeća ranije.

Međuratno razdoblje kao početak okupacije

Najveći se dio Dalmacije između Prvog i Drugog svjetskog rata našao u sastavu Kraljevine SHS, koja je 1929. godine preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju. Međutim, značajna područja kao što su grad Zadar te otoci Lastovo i Palagruža već su 1920. godine Rapalskim ugovorom pripala Italiji. Osim navedenih dijelova Dalmacije, Italiji su pripali i Trst, Koruška, Gradiška, dio Kranjske te čitava Istra i Rijeka. Na gotovo svim ovim priobalnim područjima, kao i u zaleđu koje je razgraničenjem pripalo Kraljevini SHS, većinom je živjelo seljačko stanovništvo hrvatske, srpske i slovenske nacionalnosti. U Italiji je samo dvije godine kasnije uz pomoć fašističkih postrojbi skršen radnički pokret, a stranka Benita Mussolinija došla je na vlast. Fašisti su i prema ostatku jugoslavenskog primorja, posebice Dalmaciji, gajili osvajačke tendencije te su svoju vlast htjeli proširiti i izvan područja koja su im dodijeljena u Rapallu. Priliku će dočekati nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, kada 1941. godine, uz pomoć svojih nacističkih saveznika, na čelo novoosnovane fašističke NDH dovode ustaše, do tada marginalnu grupu koja je djelovala iz emigracije, uglavnom upravo iz Italije.

Otprilike mjesec dana nakon uspostave ustaške države, 18. maja, Pavelić i Mussolini potpisuju Rimske ugovore kojima Italija značajno širi svoje posjede u Dalmaciji. Pripala su joj šira područja tri najveća dalmatinska grada – Splita, Šibenika i Zadra, te svi otoci osim Paga, Brača i Hvara. Takozvana Nezavisna Država Hrvatska praktički je prepolovljena na talijansku i njemačku interesnu sferu, a Talijani su unutar svoje sfere uveli „drugu zonu“ koja im nije direktno pripala, ali je ustašama u njoj bilo zabranjeno graditi vojne objekte te „treću zonu“ koja je bila najudaljenija od mora i u kojoj je smjela postojati vojna i civilna ustaška uprava. Tako je već na početku rata čitava Dalmacija de facto došla pod talijansku vlast.

Korijeni pobune

Poput svake imperijalističke vlasti, i ona talijanska isticala se ugnjetavanjem lokalnog stanovništva. Talijanski su fašisti jugoslavenske narode smatrali rasno inferiornim barbarima koje treba protjerati, pobiti ili porobiti. Tako se na područjima od Istre do Boke Kotorske zatiralo pravo lokalnog stanovništva na upotrebu materinjeg jezika, sve u sklopu pokušaja talijanizacije ovih krajeva. Sibe Kvesić, nekadašnji direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije, ovako opisuje inicijalni period uspostave talijanske dominacije:

„U Splitu Talijani uklanjaju kip Grgura Ninskog, simbol borbe hrvatskog naroda protiv romanskih aspiracija na ove krajeve. Iz Etnografskog muzeja odnijeli su narodne nošnje i sve predmete u vezi s narodnim običajima i tradicijom. U Trogiru skidaju hrvatske ambleme i slova s nadgrobne ploče bana Mladena Subića, ploču s pročelja općinske zgrade, postavljenu u spomen 1000. godišnjice ‘lijepe naše’, i ploču s rodne kuće bana Petra Berislavića. U Korčuli su s pročelja stare gradske kule skinuli spomen-ploču kralju Tomislavu i niz drugih spomenika hrvatske prošlosti u gradu. Skidanje natpisa i spomen-ploča hrvatske povijesti Talijani su proveli i u drugim mjestima Dalmacije. Oni ukidaju i dotadašnje hrvatske nazive ulica i daju im talijanska imena, zahtijevaju skidanje hrvatskih natpisa s privatnih radnji i dućana, u urede i nadleštva uvode talijanski jezik, te počinju mijenjati građanstvu lična imena.“[1]

Pored toga, u svim većim mjestima osjeća se talijanska vojna prisutnost, osnivaju se fašistička društva, a sportski i kulturni klubovi bivaju zabranjeni ako ne žele djelovati po režimskom modelu, dok državni službenici moraju pozdravljati tzv. rimskim pozdravom itd. Ovolika količina etnički motiviranog ugnjetavanja učinila je Dalmaciju posebnom u pogledu potencijala za razvoj antifašističkog pokreta. Talijanska represija u prvi je plan političke borbe izbacila nacionalno pitanje, koncept čiju je važnost Komunistička internacionala (u okviru koje su djelovali i jugoslavenski komunisti) jasno prepoznala još mnogo ranije pa je narode koji trpe kolonijalni jaram istaknula kao naročito važan potencijalno revolucionarni subjekt. Valjalo bi naglasiti da se, nakon početka okupacije, strategiji antifašističke borbe koju su predvodili komunisti nije pristupilo s „antihrvatskih“ ili „antisrpskih“ pozicija, kako danas pojedini nacionalistički revizionisti sugeriraju. Upravo iz razloga što su prepoznali silinu kojom fašistička okupacija tlači stanovništvo Dalmacije (i ostalih krajeva), komunisti su pristupili izgradnji Narodnooslobodilačkog fronta koji je, pored važnosti zaoštravanja klasnog sukoba sa starim monarhističkim poretkom (čiji su predstavnici većim dijelom kolaborirali s okupatorima ili pobjegli u London), isticao i važnost borbe za nacionalno samoopredjeljenje jugoslavenskih naroda i oslobođenje od nacifašističke okupacije. Tako je, primjerice, jedna od prvih demonstracija u okupiranom Splitu bio prosvjed srednjoškolaca predvođenih članovima SKOJ-a (Saveza komunističke omladine Jugoslavije) protiv izdavanja svjedodžbi na talijanskom jeziku. Iako su sami imali vodeću ulogu u partizanskom pokretu, komunisti su aktivno radili na tome da u njega uključe pripadnike drugih političkih grupacija koji su odbacivali kolaboraciju, kao što je npr. lijevo krilo HSS-a, najpopularnije hrvatske stranke u međuratnom razdoblju. O komunističkoj političkoj liniji po pitanju ove teme dobro svjedoči izvještaj Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Hrvatske za Dalmaciju Centralnom komitetu KPH:

„Pristalice HSS-a moraju biti uvučene u tu borbu protiv okupatora i njihovog agenta Pavelića radi oslobođenja hrvatskog naroda od tiranije zulumćara, kao i za oslobođenje Dalmacije i ostalih krajeva ispod italijanskog jarma. Pitanje zajedničkog Narodnooslobodilačkog fronta svih demokratskih i rodoljubivih elemenata u Hrvatskoj, bez obzira na političku i versku pripadnost, jeste najvažniji zadatak koji danas stoji pred naprednim borcima Hrvatske.“[2]

Čak i pri površnom uvidu u partijske proglase ili memoarske zapise iz vremena NOB-a možemo uočiti da nikako nije nedostajalo oslobodilačke i domoljubne retorike koja oslobođenje hrvatskog (i drugih) naroda postavlja kao primarni cilj. No danas, barem u okvirima postjugoslavenske političke svakodnevice, čini se da je pravo nad upotrebom iole sličnih termina, na koje možemo naići čitajući spomenute dokumente, danas čvrsto pod kontrolom šovinističke desnice. Njihova je tobožnja antiimperijalistička retorika daleko inferiornija onoj narodnofrontovskoj koju je, pod komunističkim vodstvom, u praksi uz dosljedno provođenje borbe protiv okupacije pratilo i promicanje ravnopravnosti jugoslavenskih naroda i njihove suradnje. Ova politika „bratstva i jedinstva“ nije isključivala staro internacionalističko načelo prema kojemu je „glavni neprijatelj kod kuće“ te je hrvatsko radništvo i seljaštvo također upućivala na nepremostivu razliku između njihovih interesa i interesa vladajuće klase, najčešće označene sintagmom „hrvatska gospoda“. Tako CK KPJ u proglasu jugoslavenskim narodima na samom početku rata u posebnom pasusu Hrvatima poručuje:

„Uvijek su ti osvajači težili da zagospodare tvojim plodnim ravnicama i šumama, težili su da ti oduzmu divnu Dalmaciju – divno Jadransko more. Uvijek su hrvatska gospoda i vlastela bili ti koji su te prodali tvojim porobljačima da bi onda sama mogla lakše piti tvoju krv. Evo, takvu nezavisnost pripremili su tebi hrvatska gospoda.“[3]

Dinko Zaninović i Marko Pešić ovako objašnjavaju propagandnu aktivnost Partije uoči samog ustanka:

„Rečeno je kako treba objašnjavati narodu, osobito mladim ljudima, zašto je tako brzo i sramno propala stara Jugoslavija s dinastijom Karađorđevića. Trebalo je istodobno objašnjavati narodu da frankovci nikada nisu bili pošteni predstavnici i zaštitnici hrvatskog naroda. Upravo suprotno, oni su se tih sudbonosnih dana stavili u službu okupatora i Pavelića, bili su aktivni sudionici službene prodaje dijela hrvatske domovine Musolinijevom fašizmu.“[4]

Pogledamo li što je u istom razdoblju i veoma sličnom kontekstu na drugom kraju planete zagovarao kineski revolucionar Mao Ce Tung možemo još jasnije shvatiti masovnost i relevantnost narodnofrontovske politike i njenih antifašističkih i antikolonijalnih temelja. Govoreći o borbi protiv agresije njemačkog nacizma i njegove japanske inačice, Mao nudi odgovor na pitanje treba li komunist-internacionalist biti i patriot:

„Mi smatramo da ne samo što može nego i treba da bude. Konkretni sadržaj patriotizma određuju istorijski uslovi. Postoji ‘patriotizam’ japanskih agresora i Hitlera, postoji i naš patriotizam. Komunisti treba da odlučno istupaju protiv ‘patriotizma’ japanskih agresora i Hitlera. Japanski i nemački komunisti su za poraz njihovih zemalja u ratu. U interesu je japanskog i nemačkog naroda da svim sredstvima doprinose da se ratovi koje vode japanski agresori i Hitler završe porazom; što potpuniji bude taj poraz to će biti bolje… Jer ratovi koje vode japanski agresori i Hitler nanose štetu ne samo drugim narodima sveta nego i narodima njihovih zemalja. Drugačije stoji stvar sa Kinom koja je podvrgnuta agresiji. Zato kineski komunisti treba da kombinuju patrotizam i internacionalizam. Mi smo i internacionalisti i patrioti. Naša parola je: ratovati za odbranu Domovine, protiv agresora. Za nas je defetizam zločin dok je borba za pobedu u Ratu otpora japanskim agresorima naš obavezni dug.“[5]

Kao što smo već naveli, na postjugoslavenskom prostoru već desetljećima ne postoji relevantna revolucionarna opcija koja bi adresirala pitanje klasne dominacije i izrabljivanja na lokalnoj razini te podređenog položaja balkanskih naroda u širem geopolitičkom kontekstu. Gotovo pa najsvježiji tragovi djelovanja takve opcije jesu ovi sedamdesetak godina stari proglasi i pozivi na antifašističku borbu. Međutim, pogledamo li širi povijesni kontekst i emancipatorne dosege ne samo jugoslavenske već i kineske, vijetnamske ili kubanske revolucije zaključit ćemo kako masovne mobilizacije koje su predvodili komunisti nisu bile zločinačke ekspedicije poduzete u svrhu zatiranja „nacionalnog bića“. Upravo suprotno, one su bile napor da se uz očuvanje prava na nacionalnu samostalnost odupre kolonijalnim pretenzijama te da se premoste nacionalističke podjele između susjednih naroda uz isticanje klasne solidarnosti između potlačenih diljem svijeta.

Nezaobilazni faktor kojeg valja spomenuti, a koji je Komunističkoj partiji Jugoslavije omogućio da spremna dočeka 1941. godinu, tiče se iskustva ilegalnog rada koje je prikupljala još od 1920. i vremena Obznane, odnosno dekreta kralja Aleksandra, kojim je svaka komunistička aktivnost proglašena ilegalnom. Čak i u okolnostima stalnog policijskog progona, Partija je u Dalmaciji razvila snažan utjecaj. Njene najjače organizacije djelovale su u Splitu, Šibeniku i industrijskom bazenu Solina i Omiša. Iz ovih centara, radnički pokret se širio i po manjim priobalnim mjestima. Partijske organizacije djelovale su u Makarskom primorju, na Hvaru, Korčuli i Visu, u Zatonu i Vodicama kraj Šibenika, Biogradu te u Velikom i Malom Ižu. U Dalmatinskoj zagori, najjača partijska organizacija postojala je u Sinju i u obližnjem selu Glavice.
Već desetljećima ne postoji relevantna revolucionarna opcija koja bi adresirala pitanje klasne dominacije i izrabljivanja na lokalnoj razini te podređenog položaja balkanskih naroda u širem geopolitičkom kontekstu
Nekoliko organizacija djelovalo je i u pojedinim selima Sinjske krajine te po jedna u Kninu, Drnišu i rudniku Siverić.
 

Kako bi dijelom zaobišla zakonsku zabranu, Partija je osnivala paravanske organizacije, bilo da se radilo o čitaonicama, sportskim klubovima, kulturno-umjetničkim društvima i sličnim grupama. Najznačajniju legalnu ekspozituru Partije činila je Stranka radnog naroda, u kojoj su komunisti držali moćnu frakciju i čiji uspjesi na općinskim izborima svjedoče popularnosti ljevice u predratnom razdoblju. Već na izborima 1936. godine, šibenske su općine Zlarin, Vodice i Tisno dobile komuniste za načelnike, a na onima 1940. godine očekivalo se da Partija osvoji apsolutnu vlast i u samom gradu. Međutim, ispriječila se Mačekova vlada, koja je Šibenčanima zabranila izlazak na izbore pod izlikom ratne opasnosti. Ipak, nisu uspjeli spriječiti pobjede komunistâ u Sinju, Trogiru, Komiži i Vrboskoj.

Ovaj politički uspon pratilo je i stvaranje antifašistički orijentirane javnosti, koja je u Dalmaciji masovnim protestima reagirala na sva bitnija geopolitička dešavanja kao što su nacifašistička intervencija u Španjolskom građanskom ratu, njemačko pripojenje Austrije, teritorijalno komadanje Čehoslovačke, napad na Poljsku itd. Upravo u ovim međuratnim mobilizacijama treba tražiti ključ partizanske vještine koja se postupno razvijala kao odgovor na fašističku agresiju tijekom Narodnooslobodilačkog rata. Naime, samo pokret otpora koji dijeli sudbinu s vlastitim narodom ima šansu dočekati konačnu pobjedu.

Fašistička represija i nacionalistička aproprijacija

Prvog oktobra navršena je obljetnica jednog od najtragičnijih događaja povezanih uz fašističko gušenje otpora u Dalmaciji. Tog datuma, 1942. godine, četničke su snage pod zapovjedništvom popa Đujića u Gatima, selu u omiškom zaleđu, pobile 92 osobe, uglavnom žene i djecu.[6] Kao i svake godine, događaj je obilježen službenom komemoracijom. Tom prilikom, izaslanik aktualne hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, HDZ-ov župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban, ponudio je svoju interpretaciju događaja. Boban je tako prešutio važan dio povijesnih okolnosti te je zločin u Gatima šturo opisao kao „četnički pokušaj genocida nad hrvatskim narodom“. Ne samo što se time naglasak stavlja na potpuno krive stvari, nego se i otvoreno falsificira povijest, prvenstveno u svrhu relativizacije ustaške odgovornosti za pokolj Gaćana te etabliranje mita o tobožnjem inherentnom neprijateljstvu između srpskog i hrvatskog naroda, koje za vrijeme Drugog svjetskog rata – naročito na dalmatinskom području – nije postojalo.

Moramo se zapitati koji je stvarni razlog zbog kojeg su četnici baš u Gatima počinili svoj najmasovniji zločin na tlu današnje Hrvatske. Naime, 1942. godina poklapa se s periodom sve izraženijeg jačanja partizanskog pokreta na području BiH i Hrvatske. Njegovo rukovodstvo prethodno je napustilo nanovo okupirani teritorij tzv. Užičke Republike te se prebacilo zapadnije. Jedna od najtežih borbi vođenih u tom razdoblju bila je borba za kontrolu nad ustaškim uporištem u bosansko-hercegovačkom gradu Livnu.
Narodni zbor u oslobođenom Livnu, august 1942. godine (izvor).
Narodni zbor u oslobođenom Livnu, august 1942. godine (izvor).
Nakon oslobađanja Livna 7. augusta intenzivirane su partizanske aktivnosti na uništavanju okolnih puteva kako bi se otežali pokreti motoriziranih jedinica iz smjera priobalnog područja. Pokraj Gata razoreno je 60 metara ceste u dubini od 4 metra. U ovome je sudjelovalo nekoliko stotina mještana koji su radili pod stalnom paljbom talijanske artiljerije iz Omiša. Početkom septembra Pokrajinski komitet KPH za Dalmaciju naložio je lokalnim partijskim organizacijama uništavanje cesta koje od Splita vode prema Imotskom i Makarskoj te mobilizaciju što većeg broja seljaka za ove akcije. Upravo ova antifašistička aktivnost stanovnika Gata bila je razlog pokretanja odmazde.
 

Četničke snage su se, kao i ustaške, nalazile u potpuno servilnom položaju spram talijanskih okupatora što otkriva i njihov zvanični naziv – Milizia Volontaria Anti Comunista. Prema tome, nije bilo boljih kandidata koji bi po nalogu okupatora izvršili ovaj zločin. Ustaška vlast nije se smjela toliko otvoreno kompromitirati i sama izvršiti pokolj u etnički hrvatskom selu, već je zato iskorištena grupa kolaboracionista srpske nacionalnosti. Ustaše su učinili koliko su mogli, mirno propustivši četnike kroz Omiš, tada u sklopu teritorija NDH.

Taktiziranje koje se odigralo kao predigra masakru žena, djece i muškaraca, bilo je dio klasične okupatorske strategije (divide et impera). Talijani su svoje ustaške i četničke sluge koristili kako bi pomoću njihove brutalnosti na terenu stvorile međuetnički animozitet. Takva vrsta konflikta okupatorima bi značila najsigurniju garanciju protiv razvoja glavne prijetnje – nadnacionalnog i internacionalističkog partizanskog ustanka. Usprkos mnogim krvavim epizodama poput one u Gatima, partizanski je pokret nastavio rasti te je u konačnici oslobodio zemlju, a ustaški i četnički zločini ostali su zapisani kao zločini fašističkih suradnika koji se nikako ne mogu smatrati legitimnim predstavnicima naroda kojima pripadaju.

Također, fantaziranja o „genocidu“ potpuno su deplasirana. Upravo zahvaljujući snazi i popularnosti partizanskog pokreta četnici na području Dalmacije nisu predstavljali relevantan faktor koji bi mogao provoditi ikakav kompleksniji program, a naročito ne genocidni. Četnički pokret u Dalmaciji, slično kao i ustaški, nije prerastao okvire pljačkaške milicije, čija je eventualna stabilnost u nekim lokalnim kontekstima ovisila isključivo o podršci stranog okupacijskog aparata, a ne o popularnosti među širokim masama. Paljenje „hrvatskih kuća“ za njih je moglo predstavljati tek dodatnu šovinističku motivaciju, ali na ništa blaži način nisu postupali sa Srbima koji su stajali uz partizanski pokret, bilo da se radilo o Dalmaciji, BiH ili okupiranoj užoj Srbiji.
Još uvijek vidljiv natpis „Živio drug Staljin!“ u gatskom zaseoku Čovići (foto: BČ).
Još uvijek vidljiv natpis „Živio drug Staljin!“ u gatskom zaseoku Čovići (foto: BČ).
Prema tome, u Gatima se 1. oktobra 1942. dogodila jedna od epizoda fašističkog nasilja nad antifašistički opredijeljenim stanovništvom, a ne „genocid nad Hrvatima“.
 

Naravno, za sve ove narativne momente nema mjesta u govoru HDZ-ovog župana. Povijest koju on falsificira uvelike je i materijalno prebrisana. Na zajedničkoj grobnici žrtava pokolja više ne stoji zvijezda petokraka, već križ, iako Gaćani nisu pobijeni zbog svoje katoličke vjeroispovijesti, već (kao i mnogi pravoslavci, muslimani itd.) zbog svoje antifašističke opredijeljenosti.[7] Na pojedinim kućama u Gatima još uvijek su vidljive parole u čast Staljinu i Crvenoj armiji, koje svjedoče o Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj i Jugoslaviji, kao prvenstveno političkom sukobu većine stanovništva s fašističkim vlastodršcima. Nadalje, Blaženko Boban je u svom govoru optužio komunističke vlasti da u poslijeratnom razdoblju nisu jasno govorile o zločinu u Gatima. Za opovrgavanje ove maliciozne neistine dovoljno je spomenuti jednu zanimljivost – Jure Kaštelan, sudionik partizanskog pokreta i pjesnik rođen u susjednom selu Zakučac, žrtvama zločina posvetio je pjesmu koja nosi ime njihovog sela.

Iako se radi o jednom od najpoznatijih hrvatskih pjesnika te se malo koje selo s tek troznamenkastim brojem stanovnika može pohvaliti umjetničkom posvetom takvog „kalibra“, pjesma Jure Kaštelana više se ne čita na gatskim komemoracijama pod pokroviteljstvom najviših državnih institucija. Dovoljno je pročitati zadnja tri stiha ove pjesme kako bismo odgonetnuli zašto je tako:

„Iz probodenih srdaca, iz prerezanih vratova, iz proparanih utroba, iz zemlje i kamena, iz skamenjenih Gata od užasa vapije osveta…

 

Mosore, brate, ljuta stijeno. Mosore, sine i majko i sestro. Neka puknu puške na čukama, osvetničke puške partizanke.

 

Zazelenjet će polja gatska. Zapjevat će pjesmom osvetničkom pusta polja, krvava polja, zapjevat će puška partizanka.”[8]

Tako nacionalisti rade upravo ono za što lažno optužuju komuniste – nedovoljno jasno govore o zločinu u Gatima, jer realnost ne odgovora njihovim verzijama čija je primarna svrha rehabilitacija ustaških vlasti te demonizacija komunista i Srba. U stvarnosti, Dalmaciju je od talijanskih okupatora i ustaško-četničkih kvislinga oslobodio partizanski pokret, vođen načelom internacionalizma, sačinjen podjednako od hrvatskih koliko i od srpskih boraca i borkinja. Prema podacima istraživača Nikole Anića, u Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije sudjelovalo je preko 111 tisuća ljudi iz Dalmacije, od kojih je oko 18 tisuća izgubilo živote na ratištima diljem Jugoslavije, a čak je 15 tisuća Dalmatinaca i Dalmatinki izgubilo živote pod fašističkim terorom, dok ih je oko 82 tisuće prošlo kroz razne zatvore i logore.[9]

Među svim ovim desecima i stotinama tisuća ljudi nemoguće je pronaći nekoga tko se na svom ratnom putu, bilo da ga je vodio kroz partizanske jedinice i/ili fašističke logore, nije susreo s mnogim ljudima drugih nacionalnosti koji su dijelili njegovu sudbinu i ideale. Međutim, u današnje vrijeme, dominantne historijske interpretacije ne nude odgovor na pitanje kako su određeni procesi utjecali na život velike većine ljudi niti koje su se političke opcije, s obzirom na brojnost, mogle smatrati relevantnim narodnim predstavnicima. Društveno-politički život pun je ilustrativnih primjera ovih doslovce antinarodnih tumačenja. Zagrebačka izdavačka kuća Fraktura nedavno je objavila prijevod knjige koja u originalu nosi naziv A People’s History of the Russian Revolution. Njihov prijevod na hrvatski glasi Povijest Oktobarske revolucije uz ispuštanje riječi „narodna“. Današnje revizionističke interpretacije bilo kojeg razdoblja povijesti uporno zatomljuju klasnu perspektivu pri čemu se radnicima i seljacima uskraćuju njihove kolektivne revolucionarne zasluge. U toj perspektivi narod može postojati isključivo kao žrtva nepoželjne etničke skupine ili „totalitarne“ uprave, odnosno isključivo kao (historijski nepostojeći) instrument za sadašnje desničarske propagandne podvige. Zadatak antirevizionista jest isticati povijesnu stvarnost koja narod i mase otkriva kao ključni društveni subjekt – one koji tu stvarnost ispisuju.



Bilješke:

[1] Sibe Kvesić, Dalmacija u Narodnooslobodilačkoj borbi (Zagreb: Lykos, 1960), 74-75. Dostupno na: http://www.znaci.net/00001/124.htm

[2] „Bilten Glavnog štaba Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije 1,“ u: Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu Jugoslovenskih naroda 2 (Beograd: Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije, 1949), 16. Dostupno na: http://www.znaci.net/zb/4_2_1.htm

[3] „Proglas Centralnog komiteta KPJ narodima Jugoslavije od 15. travnja 1941. godine,“ u: Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, knjiga 1, ur. Braniča Vinko et al. (Split: Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, 1981), 10. Dostupno na: http://znaci.net/zb/4_21_1.htm

[4] Dinko Zaninović i Marko Pešić, „Omiš“ u: Ustaničke iskre u Hrvatskoj (Zagreb: Progres, 1977), 328-329. Dostupno na: http://www.znaci.net/00003/657.htm

[5] Mao Zedong, Citati predsednika Mao Ce Tunga (Peking: Izdavačko preduzeće literature na stranim jezicima, 1972), 211-213.

[6] Kvesić, 425.

[7] Ovo dokazuje i zapis tijekom poslijeratnog suđenja Draži Mihailoviću u Beogradu: „U oktobru 1942. godine, četnici Petra Baćovića, ubili su u selu Gatu, Niklice i Čišlu u Dalmaciji, zajedno sa Italijanima, 100 Hrvata kao simpatizera narodnooslobodilačkog pokreta.“ Dostupno na: http://www.znaci.net/00001/60.htm (Izricanje sudskih presuda, str. 2380)

[8] Zabilježio autor. Molimo čitatelje da nam pomognu locirati izvor u kojemu je ova pjesma objavljena jer ju nismo uspjeli pronaći u gradskim i sveučilišnim knjižnicama grada Zagreba. Navodno se nalazi na stranicama prvog broja prvog godišta Dalmatinke u borbi, glasila AFŽ-a Dalmacije iz travnja 1943. godine, no u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, u čijem je katalogu ovaj list naveden, rečeno nam je da ne posjeduju prvi broj.

[9] Nikola Anić, Povijest Osmog dalmatinskog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske 1943-1945 (Split: Udruga antifašističkih boraca i antifašista Grada, 2004). Dostupno na: http://www.znaci.net/00003/498.htm





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 16. listopada 2016. Lekcije iz Cable Streeta Prije nekoliko dana obilježena je 80. godišnjica radničkog otpora jačanju fašizma u Velikoj Britaniji. Najupečatljiviji moment ovog historijskog događaja nije bio fizički okršaj između fašista i antifašista, nego brutalna upotreba policijske represije nad potonjima koji su, unatoč svemu, pokušali (i uspjeli) spriječiti javnu demonstraciju rasizma i neprikrivenog imperijalizma. Pouke izvučene iz ove borbe upućuju na čvrstu vezu između kapitala i fašizma čemu jedini efikasni odgovor pronalazimo u zajedništvu organizirane radničke klase.
  • 15. listopada 2016. Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.
  • 6. kolovoza 2016. Fašizam i kultura zaborava Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
  • 27. srpnja 2016. S roguljama boj smo bili U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.
  • 28. lipnja 2016. Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 27. lipnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Promjena okvira #1
    O fašizmu
    U prvoj bilingvalnoj epizodi emisije „Promjena okvira“ pogledajte mozaični pregled događanja održanih tijekom veljače, ožujka i travnja 2016. u sklopu vaninstitucionalnog programa političke edukacije civilno-aktivističkog kulturnog sektora, prilog na temu fašizma u kojem govore Boris Buden, Luka Matić, Ivana Perica i Nikola Vukobratović te intervju s britanskom sociologinjom i političkom aktivistkinjom Hilary Wainwright, s kojom razgovaramo o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, odnosu između paralelnih ekonomija i državnih struktura te pitanju kućanskog rada. Nove epizode pratite na TV Istra svakog zadnjeg petka u mjesecu.
  • 12. lipnja 2016. Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 9. travnja 2016. Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?
  • 15. ožujka 2016. Biti vitez u NDH – elementi
    biografije Rafaela Bobana
    Rafael Boban bio je jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih članova ustaškog pokreta, a kasnije i ustaškog režima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH). Iako je bio jedan od osnivača „Crne legije“, svoju vojnu slavu stekao je političkim i vojnim djelovanjem u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zbog čega je bio nagrađen titulom viteza u NDH. Odličja, titule i prateća slava koje su mu dodijelile institucije NDH, omogućile su kasnijoj ustaškoj emigraciji da od njega stvore legendu po kojoj se tijekom 1990-ih zvala IX. bojna HOS-a, u čiju se čast u Koprivnici nedavno pokušala podići spomen-ploča. Tekst je pokušaj dubljeg shvaćanja značenja sintagmi „vitez“, „zapovjednik Koprivnice - ustaškog Sigeta“ ili „legendarni borac za hrvatsku slobodu“ te što nam biografija Rafaela viteza Bobana zapravo govori o proklamiranim i praktičnim politikama na kojima se NDH temeljila.
  • 28. studenoga 2009. Ljetna škola – Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam
  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kritika građanskog antifašizma
    Pročitajte izvještaj s panela održanog u sklopu 9. Subversive festivala. Uz pokušaj historijskog kontekstualiziranja antifašističkog otpora uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, povučene su i određene paralele u suvremenom kontekstu. Tijekom diskusije koju je nerijetko karakterizirao šum u komunikaciji, usuglašena je barem jedna zajednička pozicija – imperativ šire suradnje još je uvijek ključan u borbi za ostvarenje emancipatornih potencijala društva. Integralnu snimku panela na kojemu su govorili Dragan Markovina, Luka Matić, Aleksandar Matković, Žarko Puhovski i Nikola Vukobratović te prateće diskusije koju je moderirao Zoran Kurelić možete pogledati na video snimci.
  • 29. prosinca 2016. Tigar protiv slona 19. prosinca 2016. označio je 70. godišnjicu početka Prvog indokineskog rata. Te večeri 1946. godine eksplodirala je elektrana u Hanoiju, nakon čega je gradom zavladao mrak. Bila je to prva veća diverzija boraca Viet Minha, Revolucionarne lige za neovisnost Vijetnama, protiv francuskih kolonijalnih vlasti. Ova akcija će označiti uvod u sedmogodišnji ratni sukob (do 1. kolovoza 1954. godine) čija nam povijest pomaže rasvijetliti narav globalnih međunarodnih odnosa u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata te locirati konkretne ideološke pretpostavke koje su, čak i nakon bolnog iskustva nacifašističke okupacije, motivirale francuske političare da slične modele eksploatacije nastave primjenjivati u kolonijama.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve