Lažna opreka između „socijalnih“ i „kulturnih“ pitanja

U austrijskom profilu objavljen je komentar Barbare Blahe o mogućnosti promjena unutar Socijaldemokratske partije Austrije. Prema njoj, kad bismo samo u prvi plan ponovno stavili preraspodjelu, ljevica bi mogla mobilizirati tihu lijevu većinu. Ipak, prema Benjaminu Opratku nije moguće odvojiti socijalna od kulturalnih pitanja. Čak i socijalna država može biti rasistička i patrijarhalna.

Demonstracije više lijevih organizacija 2018. godine protiv Akademikerballa, kojeg krajem siječnja od 2013. godine kao svečani događaj za korporativnu elitu organizira FPÖ, esktremno desna austrijska stranka (izvor: Bwag @ Wikipedia prema Creative Commons licenci).

U Austriji postoje lijeve većine. Kad bismo samo u prvi plan ponovno stavili preraspodjelu, ljevica bi mogla i mobilizirati te većine. Tako piše Barbara Blaha u svojem gostujućem komentaru u profilu. Ipak, nije moguće odvojiti socijalna od kulturalnih pitanja. Čak i socijalna država može biti rasistička. Ovo je odgovor Benjamina Opratka Barbari Blaha.

 

U povodu dana stranke Socijaldemokratske stranke Austrije (Sozialdemokratische Partei Österreichs; SPÖ) Barbara Blaha nastoji svoju nekadašnju stranku preko profila usmjeriti prema onome što bi zastranjelu socijaldemokracija moglo ponovno vratiti na pravi kolosijek. Kako bi se napokon povukao iz defenzive, u koju ga je pritijesnila desna vlada koalicije, SPÖ bi morao smoći hrabrosti da stupi na podij „političkog rokenrola“. Do oslobođenja plesnom točkom: ljevica više ne smije plesati na melodiju i ritam desnice. Dosad je sve o čemu Blaha govori, bilo shvatljivo.

Podijeljeni Austrijanac

Iza svega toga stoji politička teza koja glasi: u Austriji ne postoji naprosto desna društvena većina. Štoviše, postoje dvije većine: po socijalnim i ekonomskim pitanjima, ispitivanja javnog mnijenja pokazuju „jake većine za više socijalne pravde“. Te bi se „gospodarskopolitičke lijeve većine“ pak našle nasuprot „desnoj hegemoniji u kulturalnim pitanjima“. Ne zastupa samo Barbara Blaha tu tezu. Slično se uvijek iznova može čuti od ljudi koje prolazi jeza na spomen crno-plave vlade.

Austrijanac, odnosno, Austrijanka bi prema tome idealno gledano u prosjeku bila jedna podvojena ličnost: socijalno nalijevo, kulturno nadesno. Kao lijeva stranka SPÖ bi prema tome morao adresirati „lijeve“ interese ljudi, a „desne“ staviti po stranu. Sve se svodi na to da se, kako to piše Barbara Blaha, „protivnika dovede na vlastiti teren, da se socijalna pitanja stavi u žarište, da se desne stranke prisili na raspravu o pravednosti“.

No zašto osobe s pravom glasa u Austriji onda unatoč tome daju dvije trećine svojih glasova desnim strankama, Blaha objašnjava time da nema stranke koja bi izražavala težnje „gospodarskopolitički lijeve većine“. „Kulturalna pitanja“ bi desnica prikazala kao skretanje pozornosti, dok je pak zapravo socijalno pitanje ono koje „uistinu pokreće ljude“ – ali se skoro uopće ne pojavljuje u dnevnoj politici“.

Socijalno vs. kulturalno

Koliko god bih rado s odobrenjem prihvatio demokratizaciju SPÖ-ovih struktura – što bi prema Blaha bio preduvjet za promjenu smjera stranke – i ogledanje na „Bernieja Sandersa, Jeremyja Corbyna ili Alexandriu Ocasio-Cortez“, bojim se da je ta analiza pogrešna. Jer Blaha pogrešno shvaća društvene odnose snaga.

Pretpostavimo na trenutak da zaista stoji da „sva ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da su jake većine za više socijalne pravde“. (Blaha ne navodi izvore za to; nedavno je jedna studija pak pokazala da  36 posto ljudi drži da je socijalna država premalo izgrađena, ali isto tako 37 posto njih smatra da je „previše izgrađena“. Jake većine izgledaju drugačije.). Nadalje, zanemarimo na trenutak da je „socijalna pravednost“ potpuno ispraženjen, ništavan pojam  pod kojim si sto ljudi predočava sto različitih stvari. Čak i ako sve to stavimo po stranu, ostaje nam osnovna pogreška koja leži u podjeli između „socijalnih“ odnosno „gospodarskopolitičkih“ pitanja s jedne strane, i kulturalnih pitanja s druge strane.

Socijalna pravda za naše ljude?

Može biti da zaista postoji demokratska volja da se kroz državne intervencije dio stečenog  bogatstva od kapitala preraspodijeli onima koji rade. No što ako bi jedan značajan dio „lijeve većine“ koji to želi, istovremeno smatrao da samo određeni dijelovi stanovništva trebaju profitirati na toj državnoj preraspodjeli? Kad „socijalna pravda“ znači da „naši ljudi“ vode pristojan život i da ih država pri tome treba podržavati, ali stranci, muslimani, lijeni, biciklisti, feministkinje, gejevi neka se lijepo izvole snaći kako znaju? Kad socijalna država treba bodljikavom žicom i oružanim nasiljem braniti granice nacije pred prezrenima svijeta? Je li to i tad još uvijek „lijeva većina“?

Ako rasizam i patrijarhat ubacite u isti koš s „kulturalnim pitanjima“, onda ih pogrešno shvaćate. Tako rado naglašavano „socijalno pitanje“ jednostavno glasi: tko bi smio imati udjela u blagodatima politike preraspodjele? Tko važi kao punovrijedni član društva? I tko mora neprestano iznova dokazivati da pripada tamo, zato što mu ime, vjera, boja kože, naglasak nije u skladu s austrijskom normom? Čije interese država drži vrijednima zaštite, čije potrebe legitimnima?

Kao fatamorgana

Dvije trećine austrijskog stanovništvo s pravom glasa se na posljednjim izborima odlučilo za stranke koje su dale jasne odgovore na ta pitanja. Austrijska narodna stranka (Österreichische VolksparteiÖVP) i  Slobodarska stranka Austrije (Freiheitliche Partei Österreichs, FPÖ) zalažu se za isključenje Drugih, za rasističku selekciju prema vani i unutra. Te stranke predstavljaju državu koja nagrađuje patrijarhalno nasilje, gleda s prezirom na slabost i kažnjava odstupanja od norme. To je u očima većine „socijalna pravednost“. Upravo zato ljudi biraju desne stranke. Upravo to im one i pružaju. Njihovi birači i biračice su zadovoljni: trenutna savezna vlada nailazi na odobravanje o kojem su ranije koalicije mogle samo sanjati. Tko u ovoj zemlji 2018. godine vidi lijeve većine, žedajući je u pustinji koji slijedi fatamorganu. Postoji nada na horizontu, no oni koji trče k njoj tek će skončati u pustinji.

Ne postoje lijeve većine pod desnom hegemonijem. Njihovo stvaranje je zamislivo samo kao dugoročni projekt. Prečaci – na kojima se rasizam i patrijarhat odbacuju kao „kulturalna pitanja“, ne bi li se ponovno moglo govoriti o „socijalnim pitanjima“ – ne postoje. Budući da su socijalni odnosi sami po sebi rasistički i patrijarhalni, nemamo druge, nego govoriti i o njima. Barbara Blaha je u pravu: radi se o tome da se uvjerljivo razloži to da lijeva politika može poboljšati živote velike većine – i to dobrim radnim mjestima, najboljim obrazovanjem, priuštivim stanovanjem, sigurnim mirovinama. Kao ljevica moramo, k tome, reći za koga to želimo.  Naime, za sve.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji, statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva ovisni o materijalnoj podlozi na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje - kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi „Ne treba previše da se oslanjamo na prošlost kao izvor borbe, već na trenutnu snagu i trenutne pozicije onih koji mogu da promene svet, a to je i dalje radnička klasa, koja se transformisala i ima neke nove elemente, ali koja suštinski još uvek živi od svoga rada, kao i stotinama godina u kapitalizmu. Trenutak kad shvati svoju snagu i moć da svrgne političke elite, trenutak je kome treba da se nadamo i na kom treba da radimo. Da li je u tom kontekstu sećanje na jugoslavenske samoupravne prakse instruktivno? Mislim da je, ali u relativno limitiranom smislu. Ukoliko pokazuje da neoliberalizam nije večan, utoliko je korisno kao pozitivna lekcija. Ukoliko koči stremljenja za idejom samoemancipacije radničke klase, utoliko je negativna lekcija.“

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve