Lažna opreka između „socijalnih“ i „kulturnih“ pitanja

Odbijajući razdvajanje između tzv. socijalnih i kulturnih pitanja, Benjamin Opratko u odgovoru Barbari Blahi iz Socijaldemokratske partije Austrije na ideju o potrebi mobiliziranja tihe lijeve većine suprotstavlja realnost nepostojanja takve većine te potrebu njezine dugoročne izgradnje kroz projekt koji će pristupati pitanjima rasizma i patrijarhata kao integralnom dijelu društvenih odnosa te otvoreno i neuvijeno proklamirati emancipaciju za sve.

Demonstracije više lijevih organizacija 2018. godine protiv Akademikerballa, kojeg krajem siječnja od 2013. godine kao svečani događaj za korporativnu elitu organizira FPÖ, esktremno desna austrijska stranka (izvor: Bwag @ Wikipedia prema Creative Commons licenci).

U Austriji postoji lijeva većina. Ljevica bi je mogla i mobilizirati, kada bismo samo u prvi plan ponovo stavili preraspodjelu. Tako piše Barbara Blaha u gostujućem komentaru na portalu profil. Međutim, nemoguće je odvojiti socijalna od kulturnih pitanja. Čak i socijalna država može biti rasistička. Benjamin Opratko reagira na komentar Barbare Blaha.


O fatamorgani lijeve većine



Iskoristivši kao povod kongres Socijaldemokratske partije Austrije (Sozialdemokratische Partei Österreichs; SPÖ), Barbara Blaha je na portalu profil svoju nekadašnju stranku pokušala usmjeriti prema rješenju koje bi zastranjelu socijaldemokraciju vratilo na pravi put. Kako bi se napokon izmaknula iz obrambenog položaja, u koji ju je gurnula vlada desne koalicije, SPÖ bi morala smoći hrabrosti za „politički rokenrol“. Do oslobođenja plesnom točkom: ljevica si više ne bi smjela dozvoliti da pleše na melodiju i ritam desnice. Sve o čemu Blaha dosad govori zvuči suvislo.

Podijeljeni Austrijanac

U pozadini navedenog stoji politička teza: u austrijskom društvu ne postoji samo desna većina. Zapravo postoje dvije većine: s obzirom na socijalna i ekonomska pitanja, ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da se „premoćna većina glasača zalaže za više socijalne pravde“. Međutim, ova „ekonomsko-politička lijeva većina“ suočena je s „desnom hegemonijom u kulturnim pitanjima“. Barbara Blaha nije jedina koja zastupa takvu tezu. Slične stavove opetovano iznose oni koji se groze od spomena crno-plave vlade.

Dakle, prosječni Austrijanac, odnosno Austrijanka podvojena je ličnost: socijalno lijevo, kulturno desno. Prema tome, lijeva bi stranka morala adresirati „lijeve“ interese ljudi, a „desne“ ostaviti po strani. Sve se svodi na to da se, kako piše Barbara Blaha, „protivnika dovede na vlastiti teren, socijalna pitanja stavi u žarište i desne stranke prisili na raspravu o pravednosti“.

Blaha pojašnjava da dvije trećine osoba s pravom glasa u Austriji i dalje bira desne stranke jer ne postoji stranka koja bi predstavljala težnje „ekonomsko-političke lijeve većine“. Desnica poteže „kulturna pitanja“ kao manevar za skretanje pozornosti, dok „ljude zapravo pokreće“ socijalno pitanje – koje se „uglavnom ne spominje u dnevnoj politici“.

Socijalno nasuprot kulturnog

Iako bih u velikoj mjeri pozdravio demokratizaciju struktura SPÖ-a – što bi prema Blaha bio preduvjet za promjenu smjera stranke – i ugledanje na „Bernieja Sandersa, Jeremyja Corbyna ili Alexandriu Ocasio-Cortez“, bojim se da je njezina analiza na krivom tragu. Naime, Blaha pogrešno tumači odnose moći u društvu.

Pretpostavimo načas da „sva ispitivanja javnog mnijenja [zaista] pokazuju kako velika većina podržava više socijalne pravde“. (Blaha ne navodi izvore tomu u prilog; nedavno je jedna studija pokazala da 36 posto ljudi smatra kako je socijalna država nedovoljno razvijena, ali i da 37 posto njih smatra da je „previše razvijena“. Ovako ne izgleda velika većina.) Na trenutak zanemarimo i to da je „socijalna pravda“ potpuno ispražnjen, jalov pojam pod kojim različiti ljudi zamišljaju različite stvari. Čak i ako sve to ostavimo po strani, ostaje nam osnovna pogreška koja leži u podjeli između „socijalnih“, odnosno „ekonomsko-političkih“ pitanja s jedne, i „kulturnih“ pitanja s druge strane.

Socijalna pravda za naše ljude?

Može biti da zaista postoji demokratska volja da se državnim intervencijama dio stečenog bogatstva redistribuira od kapitala prema onima koji rade. No što ako značajan dio „lijeve većine“ koja ovo zagovara istovremeno smatra da bi samo određeni dijelovi stanovništva trebali profitirati od te državne preraspodjele? Što ako se pod „socijalnom pravdom“ misli na državu koja bi trebala osigurati da „naši ljudi“ imaju dostojanstven život, a stranci, muslimani, ljenčine, biciklisti, feministkinje i gejevi neka se lijepo izvole snaći kako znaju? Što kada se socijalna država na nacionalnim granicama štiti bodljikavom žicom i brani oružanim nasiljem od prezrenih na svijetu? Radi li se u tom slučaju i dalje o „lijevoj većini“?

Pogrešno je rasizam i patrijarhat tretirati kao „kulturna pitanja“. Toliko zazivano „socijalno pitanje“ naprosto glasi: kome je dozvoljeno uživati u blagodatima politike državne preraspodjele? Koga se smatra punopravnim članom_icom društva, a tko je opetovano primoran dokazivati svoju pripadnost, zato što mu_joj ime, vjeroispovijest, boja kože ili naglasak odstupaju od austrijskog normativa? Čije interese država smatra vrijednima zaštite, čije potrebe legitimnima?

Kao fatamorgana

Dvije trećine austrijskog stanovništva s pravom glasa na posljednjim se izborima odlučilo za stranke koje su dale jasne odgovore na ova pitanja. Austrijska narodna stranka (Österreichische Volkspartei; ÖVP) i Slobodarska stranka Austrije (Freiheitliche Partei Österreichs; FPÖ) zalažu se za isključenje Drugih, za rasističku selekciju prema vani i unutra. Navedene stranke predstavljaju državu koja nagrađuje patrijarhalno nasilje, s prijezirom gleda na slabosti i kažnjava odstupanja od norme. U očima većine to je „socijalna pravda“, i ljudi biraju desne stranke upravo kako bi je osigurali. Njihovo je biračko tijelo zadovoljno: trenutna savezna vlada uživa popularnost o kojoj su prijašnje koalicije mogle samo sanjati. Tko u ovoj državi 2018. godine vidi lijevu većinu, postupa poput žednog čovjeka u pustinji koji slijedi fatamorganu. Nada je na horizontu, ali one koji joj pohrle ususret snaći će još veća nevolja.

Ne postoji lijeva većina pod desnom hegemonijom. Njezina izgradnja zamisliva je samo kao dugoročni projekt. Ne postoje prečaci kojima bi se rasizam i patrijarhat moglo ostaviti po strani kao „kulturna pitanja“ i ponovo govoriti o „socijalnim pitanjima“. Budući da su društveni odnosi sami po sebi rasistički i patrijarhalni, nema nam druge nego govoriti i o njima. Barbara Blaha je u pravu: potrebno je uvjerljivo razložiti da lijeva politika može poboljšati živote velike većine – dobrim radnim mjestima, najboljim obrazovanjem, priuštivim stanovanjem, sigurnim mirovinama. Međutim, kao ljevica pritom moramo naglasiti i za koga to želimo. Naime, za sve.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 8. veljače 2015. Kamo dalje, ljevico?
  • 25. listopada 2013. Hegemonija i autoritarni neoliberalizam, 17.10.2013.
  • 31. siječnja 2016. Kulturni materijalizam i politike identiteta Kako stvoriti univerzalni socijalistički projekt u kontekstu prioritiziranja „identitetskih politika“ danas je jedno od ključnih pitanja prilikom promišljanja lijevih progresivnih strategija otpora. Iz Up&Undergrounda 27/28 prenosimo prijevod teksta Richarda Seymoura o važnosti materijalizacije kulture i „identitetskih pitanja“ te neophodnosti da se u izgradnji univerzalnog političkog subjekta operacionalizira realno postojeća partikularna iskustva nepravde kao dio materijalnih procesa.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2017. Hegemonija i kolektivno djelovanje Historijski, kao i suvremeni razlozi izostanka kontinuiteta snažnog, organiziranog i politički artikuliranog radništva, neprestano otvaraju niz prijepora oko utjecaja vladajuće ideologije na radnički pristanak na eksploataciju. Donosimo prijevod teksta u kojem Tibor Rutar ukazuje na stranputice proizašle iz Althusserove interpretacije Gramscijeva koncepta hegemonije, koju do danas nastavljaju brojni utjecajni postmarksistički i postkolonijalni teoretičari. Autor radi jasan zaokret prema materijalističkom čitanju Gramscija, koje ideologiju i pristanak temelji u interesima eksploatiranih, ocrtavajući zablude kulturalističke optike i njezine oslonjenosti na totalitarizirajući učinak ideologije kao razloga za izostanak revolucionarnog subjekta promjene.
  • 26. siječnja 2017. Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 24. rujna 2016. Društveni parametri coming-outa U razgovoru s Mariom Kikašem iz RAD.-a adresiramo pitanja odnosa LGBTIQ+ populacije i pokreta prema državi, koja adekvatne odgovore dobivaju tek napuštanjem terena rasprave o vrijednostima, odnosno njihovim smještanjem u historijski okvir, određen razvojem kapitalističkih odnosa i građanske države te historije opresije nad marginalnim i subverzivnim društvenim grupama. Iz toga proizlazi i perspektiva daljnjeg razvoja LGBTIQ+ pokreta prema razvijanju kapaciteta društvenih institucija za inkluziju marginaliziranih skupina. Dolazimo do zahtjeva za izgradnjom šire progresivne koalicije koja neće tek braniti postojeće kapacitete socijalne države već i graditi nove.
  • 21. kolovoza 2016. Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.
  • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 16. srpnja 2017. Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2016. Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 21. studenoga 2012. Graditi progresivna savezništva
  • 31. listopada 2016. Izgradnja širokih koalicija Globalno već tri desetljeća suočen s trendom depolitizacije kroz festivalizaciju i karnevalizaciju, a u Hrvatskoj opterećen liberalnim nasljeđem institucionalnog usmjerenja svoje borbe još od 1990-ih, LGBTIQ+ pokret permanentno se nalazi pred izazovom politizacije svojeg djelovanja. U Hrvatskoj, već godinama najjasnije političke poruke šalju se sa zagrebačke Povorke ponosa, koja je postala tradicionalno okupljalište LGBTIQ+ osoba i njihovih drugarica i drugova s ljevice. O dosadašnjoj razvojnoj putanji LGBTIQ+ pokreta te njegovim trenutnim tendencijama i suradnjama razgovarali smo s Jelenom Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 19. travnja 2016. Dom je negdje drugdje Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
  • 15. lipnja 2011. Ujedinjeni u različitosti?

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve