„Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske

U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.

Sjena spomenika Franji Tuđmanu, Split, 2013. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci).
Uspjesi desničarskog[i] političkog organiziranja, bilo oko ulaska u političke institucije (AfD-a u Njemačkoj, FPÖ-a u Austriji, Lega-e u Italiji itd.), bilo oko protestnih mobilizacija (kao nedavno u Chemnitzu), zahtijevaju odgovore slijeva. Tvrditi da su postojeći odgovori ljevice ujednačeni i/ili homogeni bilo bi netočno – oni se razlikuju i prema ideološkim pozicijama i prema organizacijskim formama i prema ciljevima, a kreću se od grassroots organiziranja u lokalnim zajednicama i kontinuiranog političkog rada antifašističkih kolektiva, do rada strukturiranih masovnih organizacija, kao što su sindikati, partije i društveni pokreti. Osim neposrednog političkog rada na suzbijanju uspona desnice, treba spomenuti i doprinose koje analize problematičnih političkih i društvenih kretanja donose za izradu strategija efikasnog suprotstavljanja desnici. U takvom kontekstu, u hrvatskim se neprofitnim medijima pojavila vijest da Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA) osniva Centar za studij demokracije i ljudskih prava,
SABA-in edukacijski program nije odgovor na jačanje desnice, jer politička agenda koju program zagovara ne osporava strukturni okvir unutar kojega desnica trenutno prosperira
koji će provoditi edukaciju utemeljenu na „antifašističkim vrijednostima“. Program se sastoji od dvaju modula koji će se izvoditi u jesen i zimu 2018. godine.
 
Inicijalnu recepciju ponuđenog obrazovnog programa, bilo da je riječ o medijima koji su objavili vijest ili o komentarima na društvenim mrežama, većinski je obilježilo podržavanje. Ako ništa drugo, ta činjenica ukazuje na to da su opći trendovi rasta desnice primijećeni i u Hrvatskoj te da postoji potreba da se na njih odgovori artikulacijom političkih pozicija. Međutim, analiza objavljenog obrazovnog plana i programa ukazuje na niz izuzetno problematičnih postavki. Nastavljajući se na dosadašnji rad na kritici koncepta i praksi „građanskog antifašizma”,[ii] u ovome ću tekstu argumentirati da SABA-in edukacijski program ne možemo, ni u lokalnom, a ni širem, evropskom kontekstu, smatrati odgovorom na jačanje desnice, jer politička agenda koju program zagovara ne osporava strukturni okvir unutar kojega desnica trenutno prosperira. Ocjene i teze potkrijepit ću trima argumentima: historijskim, teorijskim i političkim.
 

Fašizam i antifašizam: historija jednog spora ili spor oko historije

U analitičkom smislu, fašizmu se najčešće prilazi na tri načina. Fašizam se primarno promatra u komparaciji sa standardima liberalne demokracije koji su historijski fiksirani krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme tzv. kraja povijesti, odnosno sloma realnih socijalizama i blokovske podjele svijeta. Drugi pristup definira fašizam pomoću fenomena prisutnih u fašističkim režimima, kojima pripisuje transhistorijske[iii] karakteristike, oslanjajući se u velikoj mjeri na rad Umberta Ecoa. Treći pristup historijskom fašizmu, ali i suvremenim desnim kretanjima, definira i opisuje ove pojave s obzirom na historijske i materijalne uvjete njihova nastanka i razvoja, kontekstualizirajući ih u strukturama društvenih odnosa i dinamici socijalnih razmjena. Informirani čitatelj prepoznat će da je prvi pristup dio hegemone paradigme političkog diskursa u posljednjih tridesetak godina, da drugi pristup pripada agendi liberalnog civilnog društva, a treći materijalističkoj analizi koja se politički operacionalizira kroz socijalističke aktere.
 
U dijelovima svijeta u kojima se historijski fašizam manifestirao na izrazito brutalan način i gdje je, da se metaforički izrazim, tlo natopio „nečistom krvlju”, kao što je nedvojbeno slučaj u Jugoslaviji, o fašizmu se govori i na četvrti način – s fokusom na konkretna stradanja koja su prouzrokovali fašistički režimi. Međutim, taj pristup neće biti predmetom ove analize jer za cilj nema definirati fašizam, već čuvati od zaborava njegove žrtve. Ipak, takav pristup smatram nužnim komplementom svakoj raspravi o fašizmu, zato što konceptualne i apstraktne odrednice prikazuje kao historijski konkretne posljedice.
 
Analiza fašizma za socijalističku ljevicu nikada nije bila samoj sebi svrha, već je služila osmišljavanju strategije za revolucionarnu antifašističku borbu
Postoji opasnost da se inzistiranje na potrebi da se odgovori što je fašizam protumači kao skolastička minucioznost, a samo pitanje kao nešto o čemu raspravljaju, u povoljnijem slučaju, dokoni ljudi, a u nepovoljnijem marksističke cjepidlake. No pristupimo li pitanju s dužnim poštovanjem prema historijskim činjenicama, što često izostaje i u analizama nominalnih historičara, vidjet ćemo da analiza fašizma za socijalističku ljevicu nikada nije bila samoj sebi svrha, već je služila osmišljavanju strategije za revolucionarnu antifašističku borbu.[iv] Valja se podsjetiti da su komunisti, povezujući analizu fašizma s klasnom politikom, artikulirali lijeve pozicije otpora već dvadesetih, a potom i tridesetih godina prošlog stoljeća, odnosno znatno prije negoli je fašizam ogrezao u zločine protiv čovječnosti. Tome svjedoče ne samo dva referata Georgija Dimitrova iznesena na 7. kongresu Komunističke internacionale u augustu 1935. godine,[v] nego i izvještaji koje su još početkom dvadesetih godina pisali talijanski komunistički lideri, Gramsci, Togliatti i Bordiga,[vi] a potom i rezolucija Kominterne nastala na temelju analize fašizma koju je ispisala Clara Zetkin.[vii] Nasuprot komunistima, liberalne demokracije Zapada suprotstavile su se fašizmu tek kada su im interesi bili direktno ugroženi. Njihov otpor nije bio utemeljen na prethodnim analizama – fašističke vođe i njihove režime proglasile su utjelovljenjem metafizičkog Zla, a kao polugu za masovnu mobilizaciju u cilju obrane interesa vlastitih elita iskoristile nacionalni sentiment.
 
Spektakularni obrat u SABA-inom obrazovnom programu sastoji se, dakle, u tome što liberalno-građansku agendu postavlja kao idejnu osnovu suprotstavljanja desnici, iako sukob liberalnih demokracija i fašizma nikad nije bio zasnovan na idejnom sukobu, nego sukobu oko materijalnih interesa u sferi međunarodnih odnosa. Ili, kako piše Ishay Landa u Šegrtovu čarobnjaku: „Primjerice, E. F. L. Wood, prvi grof od Halifaxa, jedna od vodećih ličnosti koje su stajale iza britanske politike poznate kao ‘politika popuštanja’, jamčio je Hitleru u studenome 1937. da su ‘on i drugi članovi britanske vlade sasvim svjesni da je Führer ne samo postigao mnogo toga u samoj Njemačkoj nego je i zapriječio put komunizmu u Zapadnu Europu uništivši ga u svojoj zemlji, pa se Njemačka s pravom može smatrati bedemom Zapada protiv boljševizma’ (…) Britanska politika prema nacizmu – koju bi, s obzirom na ustrajne napore Chamberlainove grupe između 1933. i 1939. da usmjeri nacističku Njemačku prema vojnom srazu sa SSSR-om, bolje bilo opisati kao ‘poticanje’ nego kao ‘popuštanje’ – ne može se razumjeti izvan konteksta duboke ideološke i praktične srodnosti (što ne znači i istovjetnosti).”[viii]
 

Čije pare, njegova ideologija: postrojavanje „građanskog antifašizma” pred nasljeđem Vrhovnika Tuđmana

Prema informaciji objavljenoj na naslovnici najave programa Centra za studij demokracije i ljudskih prava, financijer SABA-inog programa je Ministarstvo branitelja Republike Hrvatske. Radi se o ministarstvu koje protuzakonito, uz vojne počasti, organizira sahrane posmrtnih ostataka navodnih žrtava partizanskog terora, vojnika okupacijskih snaga za koje se „zna” da su bili nevini, iako njihovi posmrtni ostaci nisu identificirani. Također, Ministarstvo branitelja jedno je od najvažnijih čvorišta u kojem konvergiraju veliki iznosi proračunskih sredstava i tvrde desne ideološke linije. Zbog toga postoji izvjesna sumnja o tome jesu li autori programa ove edukacije uistinu na desničarskim pozicijama, kako sugerira formulacija cilja programa, ili su tek, zarad osiguravanja sredstava za izvođenje programa, pribjegli strategiji takozvanog keywordinga, odnosno upotrebi politički podobne natječajne terminologije. Na ovo ukazujem zato što formulacija cilja programa sadrži sintagme jednoznačno pripadne jezičnom kodu tvrdog desnog krila HDZ-a, kao što su referiranje na rat devedesetih kao na „četničku agresiju” ili na ratne veterane kao na „hrabre dragovoljce”. Dakle, kako bi se razumjele političke pozicije koje zauzima ovaj program, moramo analizirati unutarnju logiku njegova sadržaja te vidjeti koje su konzistencije i kontradikcije te logike.
 
Prva uočljiva kontradikcija na kojoj počiva SABA-in obrazovni program ona je između lijepih reklama i realnosti reklamiranih proizvoda. Lijepa je reklama, kako u opisu programa navodi Dragan Markovina, da su „današnja Europa i Hrvatska utemeljene na vrijednostima antifašizma i pobjedi antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu”. No realnost je sasvim drugačija – u „današnjoj Europi” antifašizma nema.
 
Na službenoj stranici Evropske unije, u kategoriji posvećenoj njezinoj povijesti, govori se o idealima „ujedinjene Europe mira i blagostanja” i cilju „okončanja učestalih i krvavih međususjedskih ratova koji su kulminirali Drugim svjetskim ratom”, koji se tijekom 50-ih ostvaruju osnivanjem Evropske zajednice za ugljen i čelik (1951) te Evropske ekonomske zajednice (1957), odnosno formiranjem zajedničkog tržišta. U takozvanoj Schumanovoj deklaraciji od 9. maja 1950. godine – na petu godišnjicu kapitulacije Trećeg Reicha – dokumentu koji se smatra temeljnim za Evropsku zajednicu za ugljen i čelik, također ne nalazimo spomen antifašizma. U njoj se govori o „eliminiranju vječnog antagonizma između Francuske i Njemačke” tako što će se metalska industrija, dakle najvažnija ratna industrija, staviti pod kontrolu jednog nadnacionalnog tijela
Aksiološka ignorancija problema koje evrointegracije donose perifernim zemljama članicama, a što smo u slučaju Grčke vidjeli na ekstremnom primjeru, dolazi iz potpunog odbacivanja lijeve kritike ulaska Hrvatske u EU
i time budući rat između tih dviju zemalja učiniti „ne samo nezamislivim nego i materijalno nemogućim”. Rimski ugovor (1957), koji je temelj Evropske ekonomske zajednice (EEZ), također ne spominje antifašizam. Naime, u njemu se pojačavaju poruke Schumanove deklaracije te izražava odlučnost za ujedinjavanjem naroda Evrope, brisanjem podjela, osiguranjem napretka i kontinuiranog poboljšanja životnih i radnih uvjeta. Današnja je Evropa institucionalno definirana Ugovorom iz Maastrichta, potpisanim 1992. godine, koji osim konsolidacije institucija EU postavlja i okvir monetarne unije (EMU).
 
Nasuprot idealističkom diskursu svojih temeljnih dokumenata, Evropa danas je „Evropa više brzina” (multi-speed Europe). Ta je Evropa duboko podijeljena ekonomski, socijalno i politički. K tome, pojava autoritarnih neoliberalnih režima u bivšim socijalističkim zemljama, kao i jačanje desne opozicije u starim zemljama članicama, ozbiljno ugrožavaju vrijednosti navedene u preambulama Rimskog i Maastrichtskog ugovora. Također, arhitekturu vrijednosti EU-a ugrozile su i same njezine institucije – političkim pritiskom na Grčku nakon referendumskog „ne” planu štednje u srpnju 2015. godine. Nakon toga su se diskusije na ljevici razvijale u dva smjera: prvi je doktrinarno odbacivanje evropske integracije, kao što smo imali prilike vidjeti[ix] u nedavnom sporu oko imena Makedonije; drugi obuhvaća kritičko raspravljanje o budućnosti evropske integracije i artikuliranje lijevih stavova na spektru od reformiranja EU iznutra do lijevog scenarija napuštanja bilo Unije, bilo eurozone, bilo obiju te izgradnje drukčije nadnacionalne, internacionalističke integracije.[x] Nasuprot realnosti današnje Evrope, SABA-in program poziva se na dvojbenu interpretaciju njezinih utemeljujućih dokumenata, od čijeg je donošenja prošao čitav jedan prosječni evropski statistički ljudski vijek. Aksiološka ignorancija problema koje evrointegracije donose perifernim zemljama članicama, a što smo u slučaju Grčke vidjeli na ekstremnom primjeru,[xi] dolazi iz potpunog odbacivanja lijeve kritike ulaska Hrvatske u EU.[xii]
 
Drugi se aspekt ove kontradikcije odnosi na utemeljenost „moderne Hrvatske” na antifašizmu. Program se poziva na preambulu Ustava Republike Hrvatske, u kojemu se kontinuitet hrvatske državnosti uspostavlja i preko odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a, nasuprot takozvanoj NDH. U materijalnom smislu, ta je ustavna odredba vjerojatno važna za priznavanje Hrvatske u takozvanim AVNOJ-skim granicama, no pitanje je koliko se ona ikad materijalizirala u političkoj praksi. Naime, negiranje antifašističkog nasljeđa u Hrvatskoj ide onkraj rušenja više od 3000 spomenika učesnicima i učesnicama Narodnooslobodilačke borbe te žrtvama okupatora – moramo voditi računa o još dvama oblicima institucionalnog anti-antifašizma.
 
Prvo, riječ je o negiranju socioekonomskog nasljeđa antifašističke borbe. Kao što svjedoči Gramsci u ranije navedenom tekstu (vidi bilješku [vi]), fašističko nasilje od početka je bilo usmjereno na izvlaštene klase, na radnike i seljake. Također, antifašistički otpor bio je prvenstveno masovni otpor seljaštva i radništva Jugoslavije, organiziran pod vodstvom Komunističke partije, posredstvom infrastrukture ilegalnog rada koju je Partija razvijala još od Obznane. Nema dvojbe da su u toj borbi sudjelovali i ne-komunisti te da većina boraca i borkinja nisu bili komunisti i komunistkinje, ali je isto tako neosporno da je ona imala emancipacijsku, socijalnu i demokratizacijsku agendu, dakle klasni cilj koji je artikulirao komunistički pokret. Enzo Traverso navodi da je među historičarima svih provenijencija – od popularizatora izjednačavanja fašizma i komunizma Francoisa Fureta i Ernsta Noltea do marksističkog historičara Erica Hobsbawma – uvriježeno razumijevanje prošlog vijeka do kraja Drugog svjetskog rata kao perioda građanskog rata između snaga emancipacije i njezinih protivnika.[xiii] Vratimo li se na jugoslavenski prostor, pobjeda NOB-a značila je modernizacijski iskorak koji je donio razvoj sustava samouprave na komunalnoj razini i na radnom mjestu, razvoj sustava socijalnih službi, zdravstva, školstva i kulturnih institucija te urbanizaciju u planski građenim naseljima. Partizanska borba u Jugoslaviji bila je i borba za žensku emancipaciju, naslijeđena, kako izvještava Tijana Okić, izravno iz međuratnih praksi KPJ.[xiv]
 
Akt kojim se „Domovinski rat” proglašava nedodirljivom vrednotom hrvatske politike donio je saziv Sabora u kojemu je većinu činila „antituđmanovska” koalicijska šestorka socijaldemokratskih i liberalnih stranaka
Druga tekovina Narodnooslobodilačke borbe, jednako nedovršena i jednako napadnuta institucionalnim anti-antifašizmom, nacionalna je ravnopravnost. Voditelj programa Centra Dragan Markovina često se javno izjašnjava da smatra kako je izgradnja povjerenja između srpskog i hrvatskog naroda najvažnija tekovina antifašističke borbe na našim prostorima. I zaista, nacionalno pitanje bilo je veliki problem monarhističke Jugoslavije, koja je nastala u procesu u kojem su dominirali „interesi srbijanske buržoazije uz podršku dijela buržoazija ostalih nacija i nacionalnih manjina”.[xv] Uslijed toga, njezino postojanje karakterizirao je „permanentan oštar sukob i trajna borba potlačenih naroda i narodnosti protiv dominacije velikosrpske buržoazije i vojnopolicijske diktature […] pri čemu je odnos snaga bio takav da politika dominacije nije mogla slomiti nacionalni otpor niti je taj otpor bio dovoljno jak da bi u kapitalističkim društvenim odnosima mogao razbiti hegemoniju.”[xvi] Nacionalno pitanje najzad je riješeno na liniji politike KPJ iz međuratnog razdoblja, dakle kroz provedbu politike prava naroda na samoodređenje do odcjepljenja. Dakle, prvo su konstituirane federalne jedinice – odnosno antifašistička vijeća narodnog oslobođenja u svakoj jugoslavenskoj zemlji ponaosob – da bi potom njihovi delegati na II. zasjedanju AVNOJ-a ustanovili Demokratsku Federativnu Jugoslaviju kao federaciju ravnopravnih naroda.[xvii] Hrvatska je tada ustanovljena kao zemlja hrvatskog i srpskog naroda te svih drugih narodnosti koje u njoj žive, što je i ostala do raspada Jugoslavije.
 
Tada je, u procesu konstituiranja „moderne Hrvatske na antifašističkim vrijednostima“ (kako to sugerira program SABA-ine edukacije), srpski narod izbačen iz reda konstitutivnosti i sveden na nacionalnu manjinu, da bi od 1991. do 2011. godine bilo iseljeno gotovo 400 000 Srba. Etnička homogenizacija Hrvatske, što je eufemizam za njezinu desrbizaciju, ostvarenje je programa koji je Franjo Tuđman zagovarao još krajem osamdesetih u Bespućima povijesne zbiljnosti. Naime, prvi predsjednik moderne Hrvatske „utemeljene na antifašističkim vrijednostima” – ujedno i pisac preambule njezina Ustava – revidirao je historiju Narodnooslobodilačke borbe, zastupajući tezu da je hrvatsko nacionalno pitanje nerješivo bez razgraničenja sa Srbijom. Kao što znamo iz historije sukoba devedesetih godina, on je to razgraničenje htio provesti na teritoriju susjedne Bosne i Hercegovine, i to na linijama sporazuma Cvetković-Maček kojim je ustanovljena Banovina Hrvatska u okvirima monarhističke Jugoslavije.[xviii] Takvu strategiju Tuđman je opravdavao nacionalističkom filozofijom povijesti prema kojoj je krajnja svrha ostvarenje „tisućljetnog sna hrvatskog naroda o vlastitoj državi”. Istu viziju svrhe povijesti imali su i ustaše.[xix] Zasnivanjem neovisne Hrvatske taj je telos postao kamen temeljac njezinog političkog polja i glavni legitimacijski kriterij političkih aktera.
 
Uzdignuvši „Domovinski rat” i „branitelje” na nivo neospornih vrijednosti, tuđmanizmu je osiguran kontinuitet i nakon Tuđmana, usprkos „detuđmanizaciji”, koja je, navodno, provođena dvijetisućitih godina. Svečanost povodom ulaska Hrvatske u Evropsku uniju 1. jula 2013. godine trebala je označiti historijsku prekretnicu – punopravno pripadanje Hrvatske „zapadnoj uljudbi”. No kao što su Arkzinovi autori/ce uočili čitavih 15 godina prije tog trenutka, liberalna opozicija Tuđmanovu režimu nije bila ništa manje nacionalistička, već samo manje agresivna i autoritarna.[xx] Tome u prilog svakako govori i činjenica da je akt kojim se „Domovinski rat” proglašava nedodirljivom vrednotom hrvatske politike donio saziv Sabora u kojemu je većinu činila „antituđmanovska” koalicijska šestorka socijaldemokratskih i liberalnih stranaka tokom prve godine obnašanja vlasti.[xxi] Liberalno civilno društvo, koje se devedesetih profiliralo kao protestni pokret za opuštanje autoritarne stege režima, u periodu „detuđmanizacije” služilo je kao korektiv režima, boreći se za proširenje shvaćanja i primjene ljudskih prava, zahvaljujući mogućnosti izvještavanja evropskim institucijama o njihovom kršenju te o institucionalnim zaprekama njihovog poštivanja. Međutim, nakon ulaska u EU i zadnji je institucionalni korektiv izgubljen.[xxii] Najveći dio tog perioda, lijeva je opozicija u Hrvatskoj bila gotovo nepostojeća.
 

Umjesto zaključka: lijevi žmigavac, desno skretanje

SABA-in program antifašističkog obrazovanja neodoljivo zaudara na devedesete, kao što, uostalom, ni političke prilike u Hrvatskoj ne ostavljaju mnogo drugačiji dojam. Međutim, ključno je razumjeti da ovo više nisu devedesete i da su se okolnosti promijenile. Primjerice, da se tijekom proteklog desetljeća razvila struja socijalističke ljevice koja je brojna pitanja – od pristupanja NATO-u i Evropskoj uniji, preko prava na javno financirano visoko obrazovanje, do radničkih prava, javnih dobara i ženskih prava – uvela na dnevni red političkih rasprava i za njih ponudila, te kontinuirano nudi nove progresivne i emancipatorne odgovore. Povrh toga, ta je ljevica u proteklih deset godina ponudila materijalno utemeljene analize koje su služile te i dalje služe kao osnova za izgradnju političke argumentacije. Anuliranje tog nasljeđa i povlačenje na poziciju obrane ljudskih prava neovisno o materijalnom kontekstu, strateški je promašeno i neefikasno iz dvaju razloga. Prvo, EU više nije subjekt discipliniranja hrvatske desnice, odnosno hrvatskih institucija. Drugo, regresija u obranu ljudskih prava politički eliminira lijevu kritiku kapitalističke Hrvatske, a time i čitav niz problematizacija s obzirom na klasu i rod, što se, uostalom, jasno vidi iz programa. To nas dovodi do posljednje kontradikcije ovoga programa.
 
Neprepoznavajući činjenicu da fašističke tendencije postoje sa svrhom radikalne rekonsolidacije klasne podjele društva, njegovi autori ne prepoznaju ni da antifašizam mora zahtijevati egalitarni društveni projekt, ili ga neće biti
Naime, jedino obilježje historijskog antifašizma koje nosioci programa, inače i zastupnici koncepta „građanskog antifašizma”, priznaju, jest politika Narodnog fronta. Međutim, u ovom slučaju pozivanje na politiku Narodnog fronta nije u funkciji okupljanja koalicije šire od revolucionarno socijalističkih pozicija, nego da bi se legitimiralo uključivanje ne-socijalističkih, čak i otvoreno antisocijalističkih aktera te marginaliziranje ili isključivanje socijalističkih aktera iz konceptualizacije antifašističke politike u Hrvatskoj danas.
 
Drugim riječima, program nudi viziju „pristojnog građanskog društva”, kantovskog svjetskog mira u vanjskoj, i fetišiziranog socijalnog dijaloga u unutarnjoj politici. Srednjoklasna je to utopija u kojoj nema potrebe da se ljudi bave politikom jer u njoj ne postoje krize i kontradikcije koje se ne mogu riješiti izlaskom na izbore svake četiri godine ili ponekim otvorenim pismom i podneskom pučkom pravobraniteljstvu. Svatko u toj utopiji zna svoje mjesto i svatko zna i radi svoj posao, a „narodni front” tek je platforma čije se političko djelovanje svodi na supotpisivanje apelâ institucijama. Kakve takav antifašizam ima veze s borbom za jednakost, odnosno sa ženskim i radničkim borbama čija se aktivnost u Hrvatskoj ne može poreći – točno nikakve. Upravo zato „antifašističke vrijednosti” ovog programa nemaju veze s antifašizmom, jer neprepoznavajući činjenicu da fašističke tendencije postoje sa svrhom radikalne rekonsolidacije klasne podjele društva, njegovi autori ne prepoznaju ni da antifašizam mora zahtijevati egalitarni društveni projekt, ili ga neće biti.






Bilješke:

[i] U ovom tekstu govorim o desnom političkom radu radije nego o desnom ekstremizmu te o desnici radije nego o ekstremnoj desnici, jer potonji izbori sadrže nesretnu implikaciju da postoji i „dobra”, „pristojna” i „prihvatljiva” desnica.

[ii] Navodim nekoliko tekstova karakterističnih za ovu kritiku: Luka Matić, „Osamnaesti brumaire našeg antifašizma” (http://www.bilten.org/?p=6840); Luka Matić, „Između dvaju antikomunizama: građanski sat sužavanja područja borbe?” (http://www.bilten.org/?p=12505); Bartul Čović, „Revizionizam građanskih intelektualaca: zamjena Tita za Nedića” (http://www.bilten.org/?p=19400); Krešimir Zovak, „Svi smo mi antitotalitaristi” (http://www.bilten.org/?p=11900); Andrea Milat, „Hrvatska liberalna ‘ljevica’: 20 godina tapkanja na mjestu?” (http://www.bilten.org/?p=24149); Danijel Švraka, „Fašizam i kultura zaborava” (http://slobodnifilozofski.com/2016/08/fasizam-kultura-zaborava.html); Martin Beroš (prir.), „Zašto je bitno raspravljati o ustašama i partizanima” (http://slobodnifilozofski.com/2016/03/zasto-je-bitno-raspravljati-o-ustasama.html). Održane su i najmanje dvije javne diskusije na tu temu, čije su snimke dostupne na webu: „Kritika građanskog antifašizma” na Subversive festivalu 2016. godine (http://slobodnifilozofski.com/skripta-tv/kritika-gradanskog-antifasizma) i debata „Antifašizam danas” u Novom Sadu, u organizaciji Regionalnog naučnog centra Novi Sad beogradskog Instituta za filozofiju i društvenu teoriju (https://www.youtube.com/watch?v=D56bnAWXFwE). Vidi i: Krunoslav Stojaković, „Revolucionarno nasilje u Narodnooslobodilačkom ratu” u: Milan Radanović, Kazna i zločin. Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), drugo, dopunjeno izdanje (Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung. Regionalna kancelarija za Jugoistočnu Evropu, 2016), 11-26, dostupno na: https://www.rosalux.rs/sites/default/files/publications/Kazna%20i%20zlo%C4%8Din_web.pdf.

[iii] Transhistorijsko ovdje postaje ahistorijsko, zato što fenomene koje uspoređuje izmješta iz njihovih konkretnih konteksta i uspoređuje u apstraktnom, zrakopraznom prostoru.

[iv] Vidi primjerice: Krunoslav Stojaković, „Antifašizam – neposlušnost prema političkom establišmentu i nazadnim društvenim konvencijama”, Liceulice, broj 47, god. 8, septembar/oktobar 2018, 10-12. Dostupno na webu na: http://www.antifasisticki-vjesnik.org/hr/prenosimo/6/Antifasizam_neposlusnost_prema_politickom_establismentu_i_nazadnim_drustvenim_konvencijama/309/

[v] Georgi Dimitrov, „The Fascist Offensive and the Tasks of the Communist International in the Struggle of the Working Class against Fascism. Main Report delivered at the Seventh World Congress of the Communist International“, dostupno na: https://www.marxists.org/reference/archive/dimitrov/works/1935/08_02.htm Također: Georgi Dimitrov, „Unity of the Working Class against Fascism. Concluding speech before the Seventh World Congress of the Communist International“, dostupno na: https://www.marxists.org/reference/archive/dimitrov/works/1935/unity.htm.

[vi] Antonio Gramsci, „The two fascisms“, dostupno na: https://www.marxists.org/archive/gramsci/1921/08/two_fascisms.htm. Amadeo Bordiga, „Fourth Congress of the Communist International. Report on Fascism. November 16, 1922“, dostupno na: https://www.marxists.org/archive/bordiga/works/1922/bordiga02.htm

[vii] Vidi: Andreja Gregorina, „Dok je kapitalizma, bit će i fašizma“ na: http://slobodnifilozofski.com/2018/08/dok-kapitalizma-fasizma.html

[viii] Ishay Landa, Šegrtov čarobnjak. Liberalna tradicija i fašizam (Zagreb: Disput, 2018), 95.

[ix] Referiram na polemiku na LeftEastu: http://www.criticatac.ro/lefteast/defeat-for-eu-and-nato-expansion-the-failed-referendum-in-macedonia/; http://www.criticatac.ro/lefteast/levica-a-left-case-for-boycott-of-the-referendum-on-the-macedonia-name-dispute/; http://www.criticatac.ro/lefteast/dealing-with-macedonia/; http://www.criticatac.ro/lefteast/macedonia-tsipras-zaev/

[x] O potonjem vidi: Marc Botenga, „Building a Different Europe”, Catalyst. A Journal of Theory & Strategy Vol. 1 No. 4 (2018), 81-115.

[xi] Vidi primjerice: Cedric Durand, „The Workers Have no Europe”, Catalyst. A Journal of Theory & Strategy Vol. 1 No. 4 (2018), 117-149.

[xii] U periodu prije referenduma o pristupanju Evropskoj uniji, u Zarezu br. 302. i 322. objavljeni su temati Demokratske inicijative protiv Europske unije „S onu stranu Schengena” i „S onu stranu Schengena 2”, danas dostupni na webu: http://slobodnifilozofski.com/tag/s-onu-stranu-schengena.

[xiii] Enzo Traverso, Fire and Blood. The European Civil War 1914-1945. (London/New York: Verso, 2016), Part I: Paths to Action, Chapter 1: Commencement.

[xiv] Tijana Okić, „Od revolucionarnog do proizvodnog subjekta: alternativna historija AFŽ-a” u: Andreja Dugandžić i Tijana Okić (ur.), Izgubljena revolucija. AFŽ između mita i zaborava (Sarajevo: CRVENA – Udruženje za kulturu i umjetnost, 2016), 148-189. U zaključku, na str. 185, Okić piše: „Šta bi onda danas značio AFŽ? Kakve političke lekcije možemo naučiti? Prva i najvažnija je ta da odgovor ljevice na historijski revizionizam današnjice ne može i ne smije biti revizionistički. Druga lekcija koju nam pokazuje historija AFŽ-a već je izrečena: Marxova i Fourrierova, da je položaj žena mjerilo napretka čovječanstva, što bi u slučaju o kojem je ovdje bilo riječi značilo da je poraz emancipacije žena istovremeno i nužno bio i poraz revolucije. Kao što je Lenjin običavao reći: trajnost revolucije ovisi o tome u kojoj mjeri u njoj sudjeluju žene. Treća, ništa manje važna, jest da zaustavljena revolucija ne znači i njenu nemogućnost. Naprotiv, AFŽ nam pokazuje da prošlost ne možemo ponoviti, ali iz nje možemo naučiti da samo u zajedničkoj političkoj borbi – koja je uvijek i borba za (ali ne i samo) prava – možemo emancipirati sebe i uvjete u kojima živimo. Emancipacija može doći samo iz kolektivnih napora, koji, parafrazirajući Bensaïda, nikada ne smiju zapasti u uvjerenje da revolucija nije moguća. To je zadnja i najvažnija lekcija AFŽ-a i jugoslavenske prošlosti.”

[xv] Gordana Vlajčić, Jugoslavenska revolucija i nacionalno pitanje (1919-1927), II. dopunjeno izdanje (Zagreb: Globus, 1987), 11.

[xvi] Dušan Bilandžić, Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Glavni procesi 1918-1985 (Zagreb: Školska knjiga, 1985), 27.

[xvii] Vidi isto, 65 i dalje.

[xviii] Franjo Tuđman, Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1989), 478-479: “Ili, glede SR Hrvatske nije se pošlo od povijesnih granica s kojima je ušla 1918. u jugoslavensku zajednicu, a odbačeno je i razgraničenje Hrvatske sa Srbijom u Srijemu, kao i sa Bosnom i Hercegovinom, prema hrvatsko-srpskom sporazumu o Banovini Hrvatskoj. Preko povijesnog čina tog sporazuma, postignutog poslije dugih pregovora i dvadesetogodišnje zaokupljenosti građanskih političara tim pitanjem prešlo se s potpunim omalovažavanjem, a uskrsnute su granice nastale osmanlijskom okupacijom prije nekoliko stoljeća. U vrijeme kad su takva osvajačka razgraničenja europskih imperijalista nestajala u azijsko-afričkim kolonijama priznat je doseg azijskog osvajanja u Europi. A pri tom se tako nastala povijesno-teritorijalna posebnost nije priznala u slučaju Sandžaka, čak ni glede njegove povezanosti s Bosnom i Hercegovinom. A i pri uskrsavanju njihovih granica iz osmanlijskog doba nije bilo dosljednosti. Zadržan je ‘turski izlaz na Jadransko more’ pri Kleku i Neumu, a ne i onaj kod Sutorine. Taj dvostruki izlaz Turska je bila dobila Požarevačkim mirom 1718, što je bio uspjeh dubrovačke diplomacije da svoju republiku odijeli od mletačke Dalmacije i Albanije. Ostaje nejasno zbog čije je diplomacije sada trebalo dijeliti teritorij SR Hrvatske na dvoje (njezinim teritorijem i stanovništvom), kad se već odustalo od izlaza kod Sutorine, na teritoriju koji je iz povijesne Dalmacije pripao Crnoj Gori.”

[xix] Tihomir Cipek, „Ustaška politika povijesti. 1941. kao revolucionarna godina” u: Sulejman Bosto i dr. (ur.), Kultura sjećanja: 1941. Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti (Zagreb: Disput, 2008), 133-143, na stranici 134: „Ustaška politika povijesti počela se oblikovati za boravka ustaša u emigraciji, a njezin osnovni cilj bio je da interpretacijama povijesti pokaže kako su upravo oni i njihov vođa Ante Pavelić pozvani da ostvare svrhu povijesti: samostalnu hrvatsku državu.”

[xx] Intelektualna kooperativa BASTARD, „Na grobu živa Predsjednika“, Arkzin: politički pop mega.zin 5.0 (1998), 14-17, citat se nalazi na stranici 17. Dostupno i na webu: http://arkzin.net/5/pusic.html.

[xxi] Deklaracija o Domovinskom ratu Hrvatskog Sabora, dostupna na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2000_10_102_1987.html

[xxii] Vidi: Paul Stubbs, „Networks, Organisations, Movements: Narratives and Shapes of Three Waves of Activism in Croatia”, Polemos: časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira vol. XV/2(30) (2012), 11-32. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/98573. Video Stubbsovog izlaganja na temu „Valovi aktivizma: oblici, ciljevi, prakse” vidi na: https://youtu.be/ZgMoI5Cug_E?t=353







Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 1. lipnja 2017. Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kritika građanskog antifašizma
    Pročitajte izvještaj s panela održanog u sklopu 9. Subversive festivala. Uz pokušaj historijskog kontekstualiziranja antifašističkog otpora uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, povučene su i određene paralele u suvremenom kontekstu. Tijekom diskusije koju je nerijetko karakterizirao šum u komunikaciji, usuglašena je barem jedna zajednička pozicija – imperativ šire suradnje još je uvijek ključan u borbi za ostvarenje emancipatornih potencijala društva. Integralnu snimku panela na kojemu su govorili Dragan Markovina, Luka Matić, Aleksandar Matković, Žarko Puhovski i Nikola Vukobratović te prateće diskusije koju je moderirao Zoran Kurelić možete pogledati na video snimci.
  • 8. siječnja 2012. Demokratska inicijativa protiv Europske unije: Često postavljana pitanja
  • 12. siječnja 2017. Onkraj doktrinarnih rasprava o ljevici Nedavno osnovanoj stranci Nova ljevica upućene su kritike da se ne radi o lijevoj, nego još jednoj liberalnoj stranci. Takvom dojmu svakako pridonosi činjenica da su se među osnivačima stranke našli prvaci i prvakinje liberalnog, ljudskopravaškog, civilnog društva i proponenti politike koja se uvriježeno naziva „građanski antifašizam“. Predsjednik Nove ljevice, Dragan Markovina, u tekstu za Novi plamen adresirao je kritike u pokušaju afirmacije svoje stranke kao ljevičarske, otvorivši prostor za polemiku na koju je odgovorio Mate Kapović iz Radničke fronte. Donosimo komentar na raspravu, s naglaskom na njezine neartikulirane i problematične pretpostavke.
  • 2. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Elitistički pasijans Latinke Perović
    Dosadašnja recepcija nove knjige beogradske historičarke Latinke Perović, objavljene prošle godine pod naslovom Dominantna i neželjena elita. Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek) u pravilu se svodila na pohvale autorici. Prvi glas neslaganja stigao je prošlog mjeseca, kada je sociologinja Mira Bogdanović u srbijanskom Le Monde diplomatiqueu objavila članak „Elitistički pasijans Latinke Perović“, u kojemu je prikazala dimenzije Perovićinog povijesnog revizionizma te njezino stvaralaštvo stavila u kontekst antikomunističke histerije prisutne posljednjih četvrt stoljeća. Donosimo snimku razgovora koji je povodom tog članka i nadolazeće knjige Mire Bogdanović o Latinki Perović održan 25. studenog u Zagrebu, navedeni članak iz srbijanskog LMD-a te kratki osvrt Luke Matića.
  • 3. travnja 2014. Što je to – fašizam?
  • 4. ožujka 2016. Zašto je bitno raspravljati
    o ustašama i partizanima?
    Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Inauguracijom nove vlade, na putu prema crnjoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomjeranja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličkog okvira, intenzivira već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kada se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne antagoniste, iz konceptualno površnog antitotalitarnog rakursa stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnoj budućnosti.
  • 9. travnja 2016. Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?
  • 15. listopada 2016. Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.
  • 17. lipnja 2010. Svi antikomunisti su tigrovi od papira
  • 12. travnja 2018. Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 12. lipnja 2016. Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 6. kolovoza 2016. Fašizam i kultura zaborava Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
  • 28. lipnja 2016. Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 9. studenoga 2017. Administracija klasnog sukoba Sfera civilnog društva i njegovih organizacija strukturno je mjesto u kapitalističkim društvima, koje se legitimira kao prostor gdje raznorodni subjekti imaju priliku utjecati na artikulaciju i mobilizaciju javnog mnijenja. O autonomiji i dosegu civilnog društva te nužnosti historizacije njegove uloge i područja djelovanja u konkretnim društvenim borbama, razgovarali smo s Lidijom Krienzer Radojević, teoretičarkom i aktivistkinjom organizacije za prava kulturnih radnika IG Kultur Steiermark, jednom od sudionica ovotjednog mikropolitičkog seminara kustoskog kolektiva [BLOK] „Infrastrukture u kulturi“.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 13. prosinca 2017. Dopuštena margina talasanja Uspješnost institucionalizacije konzervativnog dijela civilnog pokreta još je urgentnijom učinila analizu dosega zagovaranja vrijednosti liberalnog kapitalizma za radikalizaciju udruženog političkog djelovanja lijevog spektra civilnog društva. O emancipatornim potencijalima njegovih progresivnih aktera, ali i ograničenjima uslijed projektnog načina financiranja koje je dovelo do programske deradikalizacije, birokratizacije i prekarizacije djelovanja, razgovarale smo sa Sandrom Benčić, dugogodišnjom aktivistkinjom za ljudska prava i voditeljicom programa Socio-ekonomske pravednosti u Centru za mirovne studije.
  • 29. listopada 2012. EU ne mari za grčke dugove
  • 9. prosinca 2010. Eurokriza i budućnost europske integracije (I)
  • 29. prosinca 2016. Iluzija političke normalnosti Globalni rast desnog populizma, kojemu u zadnje vrijeme svjedočimo, antiklimaktički je rasplet višedesetljetnog neoliberalnog projekta depolitizacije javnog diskursa u svrhu opsluživanja interesa kapitala. U europskom kontekstu, neujednačen ekonomski razvoj između zemalja centra i periferije kad-tad je morao rezultirati sistemskom krizom u kojoj se status quo sve češće dovodi u pitanje. Pred socijalističkom ljevicom danas stoji historijski izazov mobilizacije, povećanja društvene participacije i širenja političkog utjecaja čemu se kao alternativa nudi predaja terena ekstremnoj, ksenofobnoj desnici. U intervjuu smo razgovarali s Markom Kostanićem, urednikom regionalnog portala Bilten.
  • 14. ožujka 2016. Nad Osijekom zora sviće,
    dobro doš’o Čarlse prinče
    Dva i pol desetljeća postsocijalizma dovela su nas do toga da je normalno da u istoj rečenici i prostoriji koegzistiraju „Njegovo kraljevsko visočanstvo princ Charles Philip Arthur George, princ od Walesa, vojvoda od Cornwalla, vojvoda od Rothesayja, grof od Carricka, grof od Chestera, barun od Renfrewa, gospodar Otočja, princ i veliki upravitelj Škotske“ te „mir, nenasilje i ljudska prava.“ O izostanku medijske reprezentacije disenzusa prilikom najava posjete princa Charlesa Osijeku.
  • 20. lipnja 2017. Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 27. srpnja 2016. S roguljama boj smo bili U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.
  • 9. svibnja 2018.
    Featured Video Play Icon
    Liberalizam 19. stoljeća kao ideološko utemeljenje poretka nejednakosti u 21. stoljeću
    Pogledajte snimku i pročitajte tekst izlaganja historičarke i sociologinje Mire Bogdanović s prošlogodišnjeg 10. Subversive festivala. Mapirajući liberalna srastanja dugogodišnjih aktera (post)jugoslavenske političke sfere i civilnog društva, Bogdanović identificira liniju elitističkog ljudsko-pravaško-privatno-vlasničkog fetišizma koja svojim antikolektivizmom ostaje slijepa za društvenu solidarnost, koja nudi tek nekritičku pohvalu političkih ustroja liberalnog zapadnog svijeta i pretpostavlja ih volji obespravljene većine, odnosno – u interpretaciji izvornog liberalizma kojoj se priklanja – diktatu rulje.
  • 27. lipnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Promjena okvira #1
    O fašizmu
    U prvoj bilingvalnoj epizodi emisije „Promjena okvira“ pogledajte mozaični pregled događanja održanih tijekom veljače, ožujka i travnja 2016. u sklopu vaninstitucionalnog programa političke edukacije civilno-aktivističkog kulturnog sektora, prilog na temu fašizma u kojem govore Boris Buden, Luka Matić, Ivana Perica i Nikola Vukobratović te intervju s britanskom sociologinjom i političkom aktivistkinjom Hilary Wainwright, s kojom razgovaramo o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, odnosu između paralelnih ekonomija i državnih struktura te pitanju kućanskog rada. Nove epizode pratite na TV Istra svakog zadnjeg petka u mjesecu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve