„Zašto glumiš marksista?“

"Biti „kapital“ nije supstantivna kvaliteta. Društveni odnosi kapitalizma pretvaraju stroj u kapital, što on nikako nije sam po sebi. Primjerice, krušna peć u kooperativnoj pekari u Montreuilu nije kapital, zato što je ugrađena u kooperativne i nenadničke društvene odnose. Međutim, ista krušna peć u industrijskoj pekari postaje kapital. Ista krušna peć. Kapital na jednom mjestu, ne-kapital na drugom. Biti kapital nije supstantivno svojstvo stvari."

Thomas Piketty govori na konferenciji Fronteiras do Pensamento, São Paulo, 27. rujna 2017. godine (izvor: Fronteiras do Pensamento @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Frédéric Lordon o knjizi Capital and Ideology Thomasa Pikettyja



31. siječnja u Bourse du travail u Parizu, održana je rasprava između Frédérica Lordona i Thomasa Pikettyja o njegovoj knjizi Capital and Ideology, na poziv Les Amis de L’Humanité. U nastavku donosimo uvodni govor Frédérica Lordona, uz minimalne revizije, koji je na engleski preveo David Fernbach.



Kapital i ideologija? Krenimo tim redom, počevši s „kapitalom“. Začuđujuće je da i dalje nemate koncept za ovo. Držite se „vlasništva“, ali vlasništvo nije kapital i samo po sebi nije kapitalističko. Midas nije bio kapitalist; Luj XIV. nije bio kapitalist – a teško da su bili siromašni! Fokusom na sukcesivne povijesne instancijacije „vlasništva“ dopuštate si zapadanje u zamku lažnog nominalnog kontinuiteta, što vas osuđuje na defektivnu „definiciju“ kapitalizma.
 
Vaša definicija glasi ovako: kapitalizam je „ekstenzija vlasništva u period velike industrije i međunarodnih financija“. Propuštanjem da razjasnite u čemu se sastoji ova „ekstenzija“, vaša definicija postaje cirkularna. Naime, „velika industrija“ je kapitalistički oblik proizvodnje (Kapital, prvi tom, poglavlje 15). Vaša definicija je cirkularna zato što definirate kapitalizam terminom koji kao takav već jest kapitalistički. Nema desetak izlaza iz ove slijepe ulice, nego samo jedan, koji nam pruža Marx, jer nam samo Marx daje koncept kapitala i kapitalizma na način da definira kapital kao društveni odnos. Društveni odnos koji se sastoji od tri stvari: 1) odvajanja radnika od sredstava za proizvodnju, to jest, od vlasništva u strogom smislu; ali također: 2) odvajanja radnika od proizvoda proizvodnje; i u konačnici, a možda i najvažnije: 3) profitabilnog zanimanja vlasništva, tj. upotrebe sredstava za proizvodnju i radne snage s namjerom profitabilne akumulacije, neograničene valorizacije.
 
Zbog svega ovoga neki stroj možemo nazvati kapitalom. Biti „kapital“ nije supstantivna kvaliteta. Društveni odnosi kapitalizma pretvaraju stroj u kapital, što on nikako nije sam po sebi. Primjerice, krušna peć u kooperativnoj pekari u Montreuilu nije kapital, zato što je ugrađena u kooperativne i nenadničke društvene odnose. Međutim, ista krušna peć u industrijskoj pekari postaje kapital. Ista krušna peć. Kapital na jednom mjestu, ne-kapital na drugom. Biti kapital nije supstantivno svojstvo stvari.
 
Dakle, tako stoje stvari. Radi se o poboljšanju u odnosu na vašu knjigu iz 2014. godine. Sada uviđate da vlasništvo sa sobom nosi pitanja moći. To je vrlo dobro. No ipak je riječ o ostvarenju koje kasni neko stoljeće i pol… Još od 2014. godine, a ponovno i nakon čitanja ove knjige, ne mogu se oteti istom zapanjujućem dojmu da niste čitali Marxa, barem ne njegova ekonomska djela – to ste i sami priznali u intervjuu za New Republic 2015. godine – nemate koncept kapitala, ali nastavljate ukrašavati naslovnice svojih knjiga riječju „Kapital“, ispisanom velikim slovima…
 
Bilo bi pogrešno smatrati ovo tek konceptualnim pitanjima bez drugog značaja: ona određuju iznimno političke posljedice, primjerice, u vezi s vašim prijedlozima za „nadilaženjem kapitalizma“ putem nečega što nazivate „participativnim socijalizmom“. Uzmemo li ove riječi ozbiljno, vaš „participativni socijalizam“ ni u kojem smislu ne ostvaruje neku vrstu prevladavanja kapitalizma. Da je suodlučivanje njemačkog stila – jer se vaš prijedlog, u konačnici, svodi na to – doveo i do najmanje mogućnosti za „nadilaženje kapitalizma“, njemački kapitalisti vjerojatno bi to naslutili – kao i mi.
 
U tome leži problem: vaš diskurs o prevladavanju kapitalizma i dalje je kodiran fundamentalnom gramatikom kapitalizma. Stoga ne dolazi ni do efekta „nadilaženja“. Na što mislim pod „fundamentalnom gramatikom kapitalizma“? Za ovu priliku ne mislim na njegovu strukturnu gramatiku kao konfiguraciju društvenih odnosa, nego njegovu praktičko-dinamičku gramatiku, a nešto preciznije, i na pitanje predujma. Problem je sljedeći: kako biste proizvodili, prije svega su vam potrebna sredstva za proizvodnju, strojevi i poluproizvodi, a stoga i mogućnost da ih financirate unaprijed, prije bilo kakve realizacije.
 
Moje kulturne reference vjerojatno su nešto manje otmjene od vaših. Referiram na film Françoisa Truffauta Les 400 coups (400 udaraca), u kojem Antoine Doisnel, odbjegli klinac koji se pokušava osamostaliti, planira pokretanje malog poduzeća s prijateljem – no otkud će smoći novac? Dva suučesnika na kraju ukradu očevu pisaću mašinu kako bi je prodali i priskrbili potrebna sredstva, što je, usput budi rečeno, i odlična ilustracija primitivne akumulacije: izvornog oplijenjenja (u ovom slučaju pljačke) koje omogućava zaobilaženje prepreke akumulacije kapitala.
 
No glavna se poanta nalazi u famoznoj frazi Antoinea Doisnela, koja govori dovoljno o problemu predujma: „Znaš, to je prije svega pitanje novca.“ A koji je kapitalistički odgovor na „problem predujma“? To je privatni financijski unos, poznat i kao glavnica. Jednom kada ste to rekli, sve ostalo se podrazumijeva. Financijski unos odmah određuje profitnu prirodu vlasništva: ulažete novac, ali on mora dati povrat! U protivnom, zašto biste ga ulagali?
 
Tvrdite da je veza između privatnih sredstava i vlasništva koje stvara profit labavija od toga i crpite iz rada Julije Cagé o novoj metodi financiranja medija.[1] Međutim, kao prvo, smatram da njezin primjer nije održiv, no još važnije, čak i da jest, ne mislim da se može generalizirati. Kada upitamo oligarhe za razloge zbog kojih ulažu u medije, dobro nam je poznato nadahnjujuće opravdanje kojega se dosjete: doprinošenje aktivnostima slobodnih medija, podupiranje demokracije, itd. Drugim riječima, radi se o savršenim operacijama simboličkog ispiranja koje su moguće zbog načina na koji su se ogrnule – neovisno o tome koliko lažno – „plemenitim ciljem“. Poput financijera kulturnih dobara i drugih mecena umjetnosti.
 
No ovu mogućnost nije moguće proširiti na obične kompanije. Zamislite, primjerice, tvrtku koja proizvodi gnječilice za krumpir ili stolce na preklapanje. Iz perspektive dodane simboličke vrijednosti, takvi proizvodi ne stoje toliko dobro. Što ćemo ponuditi sponzorima-financijerima kao quid pro quo? To da ćemo prihvatiti njihov savjet o ergonomici gnječilice za krumpir? O nijansi boje naslonjača na stolcima na preklapanje? Financijski doprinos isplati se samo ako se od njega može očekivati ovaj ili onaj oblik povrata: ili klasični financijski, ili politički (primjerice, mogućnost stjecanja moćnog oruđa kupnjom medijske kuće), ili simbolički. Ako pak nema povrata, neće biti ni doprinosa. Ono što nam valja dokinuti jest ovaj financijski doprinos, koji leži u samom srcu kapitalizma. Sve dok održavamo ovu logiku, nećemo ništa prevladati – u najboljem ćemo to slučaju ublažiti.
 
Postići ćemo još manje povedemo li se za jednim od vaših prijedloga proširivanja radničkog vlasništva. Naime, radničko dioničarstvo je sveti gral burze dionica. Sve vodeće kompanije nisu bez razloga od kraja 1990-ih pokrenule programe radničkog dioničarstva – to im svakako ne predstavlja preveliku smetnju, a čak je i u njihovu interesu. Radničko dioničarstvo zapravo je velika prevara za zaposlene.
 
Prvenstveno zato što ih izlaže riziku nediverzificiranog dioničkog portfelja; njihova ušteđevina u potpunosti je uložena u dionice kompanije… Nadalje, zato što se radi o ideološkoj operaciji karakterističnoj za neoliberalizam, koji neprestano pokušava zakriti figuru radnika kao proizvođača te je zamijeniti figurom potrošača i dioničara te promatranjem situacija isključivo iz njihove točke gledišta. Naposljetku, zato što je radničko dioničarstvo mehanizam razbijanja političkog jedinstva najamnih radnica i radnika. Ovo napose vrijedi za velike kompanije s više proizvodnih pogona. Primjerice, ako Renault zatvori svoj pogon u Cléonu, a sve druge okolnosti ostanu nepromijenjene (osobito ono malo radničke solidarnosti koja još uvijek postoji), zaposlenici u Flinu i Sandouvilleu i dalje će proći dobro. Njihova radna mjesta bit će očuvana, a njihove dionice porasti, kao i svaki put kada kompanija provede plan otpuštanja viška radne snage…
 
Premda u strogom smislu ne kažete previše toga o kapitalu, jer za njega nemate koncept, puno toga govorite o ideologiji. U ovoj knjizi poprilično govorite o tome, ali na vrlo iznenađujući način. Najviše upada u oči način na koji se, puni entuzijazma, bacate u jednu od najpopularnijih tema društvenih znanosti proteklog stoljeća i pol. Pristupate tome bez podrške ijedne reference, bez navođenja ijednog autora ili autorice! U uvodu svoje knjige postoji odjeljak pod nazivom „Izvori korišteni u ovoj knjizi: nejednakosti i ideologija“, koji je ponajprije posvećen statističkim i povijesnim podacima – ovaj je dio, očekivano, iznimno bogat referencama – a potom „ideologiji“.
 
Međutim, sve s čime se ovdje susrećemo su Hayek, Trump, Wall Street Journal, Financial Times i nekoliko romana. Pritom ne znam je li vam poznato da na delineacije problema ideologije (zanemarimo li anakronizam) nailazimo još u Platonovoj Državi? Da je tip po imenu Jean-Jacques u osamnaestom stoljeću pisao O podrijetlu i temeljima nejednakosti među ljudima? Mogli bismo citirati i Marxa i Engelsa koji su, ako se ne varam, napisali nešto što su nazvali Njemačka ideologija. Mogli bismo govoriti o čitavoj marksističkoj tradiciji, o Frankfurtskoj školi ili o Maxu Weberu, a u konačnici i o Bourdieu, upravo zato što on ne koristi koncept ideologije, nazivajući to „simboličkim nasiljem“ i prevladavajući na taj način problematiku ideologije, ali tako da je istovremeno očuva. No u vašoj knjizi nema ničega, što je prilično uznemirujuće.
 
Po pitanju suštine: sve što činite jest to da predlažete dodatni zaokret u stoljetnoj oscilaciji između materijalističke pozicije (ljudi imaju samo ideje koje proizlaze iz njihove materijalne situacije) i idealističke pozicije (ideje su autonomne i upravljaju svijetom). Pritom naprosto preokrećete materijalističku tvrdnju i vraćate se staroj idealističkoj poziciji. Međutim, možda biste trebali početi uviđanjem da je idealistička pozicija prije svega ideologija proizvođača ideologije. „Ideje upravljaju svijetom“ je spontana ideologija sitnih proizvođača ideja (nije mi namjera biti nimalo pejorativan: referiram na Marxovu „sitnu robnu proizvodnju“, a kako sam i sam sitni proizvođač ideologije, nalazim se u istom čamcu). Na tom tragu nije teško nastaviti vrtjeti se na ovom izlizanom ringišpilu. Mogli ste ga barem pokušati nadići.
 
Na koji način? Primjerice, mogli biste reći ovo: ljudi imaju ideje svojih afekata. Oblikuju ideje s obzirom na ono što im se događa, u skladu sa svojim iskustvima. Među ovim afektima su i oni materijalni. Budući da su oni zajednički klasama materijalnog postojanja, pojedinci i pojedinke u tom dijelu, u tom razmjeru, imaju ideje svoje klase. Međutim, klasne ideje ne iscrpljuju sve njihove ideje – kao što su marksisti bolno uvidjeli 1914. godine, kada su se njemački i francuski proletarijat, koji su se trebali solidarizirati na temelju zajedničkog pripadanja istoj klasi, umjesto toga namjerili jedan na drugoga u nacionalističkom, šovinističkom klanju.
 
Dakle: pojedinci se mobiliziraju pod impulsom ideja, od kojih neke korespondiraju determinaciji materijalnim uvjetima, a druge determinacijama druge prirode. Ove determinacije koegzistiraju u ljudskim glavama (i tijelima), po svoj prilici u antagonističnom odnosu, a rezultanta – koja je kontingentna i uvjetovana cjelokupnom sociohistorijskom konjunkturom – ukazuje nam se tek u konkretnoj situaciji. Zbog toga mi sljedeća rečenica nema smisla: „Politički se sukob prije svega tiče ideologije, a ne klase“. I to iz dobrog razloga: u njoj se termine koji nisu nepovezani postavlja u odnos opozicije. Naime, „idelogija“ sadrži materijalne, klasne i druge komponente.
 
Pored toga, bojim se da vašu vlastitu tezu oslabljuje teza da su ideje „ideologija“, a ne „klase“. Budući da je aktualna ideologija, kako sami kažete, „vlasništvo“. Međutim, oni koji ga dovode u pitanje su… ne-vlasnici. A „ne-vlasnici“ zvuči kao klasna determinacija!
 
Dopustite da ukratko sumiram, tako što ću zapravo postaviti pitanje. Zašto toliko revno ustrajete na tome da se predstavljate kao marksist, ako nema ničeg marksističkog u vašem radu? Da budemo jasni, nije samo po sebi problem ne biti marksist i ne pisati marksističke knjige – naravno, osim ako govorite o kapitalu… Međutim, problem je kada se pretvarate da ste marksist, a očito je da niste. To me podsjeća na engleski izraz, koji nije prevodiv [na francuski]: „to pay lip service“ (odati poštu). To znači da riječi izlaze iz ustiju ali ne izražavaju nikakvu konzistentnu misao koja bi s njima korespondirala na smislen način – riječi lebde u zraku, moglo bi se reći. Dakle, upitat ću vas ponovno: zašto glumite marksista?
 
Sve u svemu, teorijski dio vaše knjige ostavlja vrlo neobičan dojam. Na neki način, govorite nam sljedeće: „Nakon iscrpnog istraživanja, otkrio sam sljedeće: nejednakosti se često predstavlja kao prirodne, ali to nije tako: nejednakosti su društveno proizvedene i podupire ih ad hoc diskurs opravdanja koji nazivam ideologijom.“ Naravno, to nije pogrešno. Međutim, isto tako nam je neki fizičar 2019. mogao priopćiti: „Nakon ekstenzivnog istraživanja, otkrio sam da tijela padaju prema dolje uslijed efekta sile koju nazivam gravitacijom.“ Potom bi naš fizičar napisao veliku knjigu o njutonijanskoj mehanici i na naslovnicu napisao „Opća teorija relativnosti“. Dakle, ne, to nije u redu. Nije nam to dopušteno raditi. Govorim ovo iz perspektive standardâ akademskog polja, koje regulira proizvodnju znanstvenih tvrdnji, i koje nameće određene obveze. Ovi standardi obvezuju nas da ne predstavljamo kao otkriće nešto što je već ustanovljeno prije mnogo vremena. Obvezuju nas da, u najmanju ruku, prihvatimo rad koji je odrađen prije nas. Obvezuju nas da ne predstavljamo nešto kao ono što to nije.
 
Moram vam reći da me opetovano zapanjuje recepcija vaše knjige, osobito u akademskom polju, u kojem je automatski zadobila određenu validaciju. Muk. Nitko nije ništa rekao. Što se mene tiče – nudim vam misaoni eksperiment – mislim da ne biste mogli napisati ovakvu knjigu tijekom 1960-ih ili 1970-ih – doživjeli biste fijasko… Naime, to su godine jakog intelektualnog i političkog intenziteta, ljudi su puno čitali i bili su vrlo obrazovani… a atmosfera je bila vrlo marksistička. Ne biste se usudili objaviti takvu knjigu. Štoviše, ne biste ni željeli. Naime, budući da biste bili dio iste intelektualne atmosfere kao i svatko drugi, ideja da to učinite ne bi se ni formirala.
 
Sve što sam upravo izrekao ne iscrpljuje sud koji se može dati o vašoj knjizi. Postoje tri stvari koje su me se osobito dojmile i htio bih reći nešto o tome.
 
Kao prvo, raspon vašeg statističkog rada sve je impresivniji. Povijesne freske poprimaju gigantske proporcije. Naviknuli ste nas na ovo, ali svaki put se tome sve više divimo.
 
Nadalje, vaša je intervencija u ekonomsku situaciju pravovremena. To da istraživač poput vas, koji dolazi odakle dolazi, počne govoriti o ovakvim stvarima – čak i ako je to samo da nešto kaže! – više je nego dobrodošlo. Izgradili ste priličan simbolički kapital, ali ga trošite i posvećujete – za razliku od onih sitnih zgrtala koji ga se nikada ne mogu zasititi, i nastavljaju se ponašati pristojno kako bi dobili iduću medalju, iduću nagradu, i tako dalje. Vi „pomičete okvire“.
 
Na kraju, ali ne i manje važno: prošli ste dug put tijekom svih ovih godina, ali ne skrivate ništa u vezi s tim. Samopropitivanje nikako nije jedna od opće prihvaćenih stvari u akademskom svijetu, gdje se akteri većinu vremena trude potajice savladavati svoje zaokrete, nadajući se da nitko neće primijetiti. Čuo sam da ste izjavili kako ste jednom nešto napisali, i da nakon ponovnog razmišljanja sada zasigurno ne biste napisali istu stvar. Promijeniti svoje mišljenje za intelektualca bi trebala biti najnormalnija, čak i najnužnija stvar. Povrh toga, kao što i sami kažete, ne okolišate oko onoga što smatrate, recimo to tako, greškama iz prošlosti. Doista to cijenim. Na prste jedne ruke možete nabrojati one intelektualke i intelektualce koji su sposobni priznati tako banalnu stvar: „Napravio sam pogrešku.“ Ovime ne želim umanjiti ništa što sam rekao ranije, ali drago mi je što mogu završiti na tom tragu.






Bilješke:

[1] Julia Cagé, Sauver les média. Capitalisme, financement participative et démocratie (Seuil 2015).





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve