„Progresivni kapitalizam“ je neostvariv

Recenzija knjige Josepha E. Stiglitza People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent (W.W. Norton & Company: 2019).

Posvećenost Josepha Stiglitza „progresivnom kapitalizmu“ podsjeća na poznati Gandhijev odgovor na koncept Zapadne civilizacije: „Bila bi to vrlo dobra ideja.“

Kada bi progresivni kapitalizam bio u domeni mogućeg, možda bi i to mogla biti dobra ideja. Nobelom nagrađeni ekonomist lamentira o političkoj moći koja korumpira tržišta i generira nejednakost, što dodatno potiče upotrebu političke moći u svrhu daljnjeg smanjenja kompeticije, u negativnoj povratnoj sprezi. Ne razmatra mogućnost da je takvo stanje u kapitalizmu ireverzibilno. Knjiga je to puna nade.

Stiglitz je gigant u polju mikroekonomije, grane discipline koja se bavi ponašanjem pojedinaca, poslovnih firmi i vlada (za razliku od makroekonomije, koja se bavi velikim ekonomskim agregatima: brojem zaposlenih, nacionalnim dohotkom, investicijama, itsl.). Mikro/makro dihotomija zrcali se u debatama između autora koji se nalaze lijevo od centra, pri čemu se „mikro“ tabor često fokusira na problem „rentijerstva“,

Ideja o tržišnim „distorzijama“ pretpostavlja prethodno postojeće, netaknuto, nenarušeno tržište, o čijem bi se postojanju dalo iznijeti određene dvojbe

do kojega dolazi uslijed distorzija na hipotetički idealnim, kompetitivnim tržištima. Istaknuti primjeri su Dean Baker i Matt Stoller.

Stiglitz razlikuje blagotvorno „stvaranje bogatstva“ od predatorske „ekstrakcije bogatstva“. Za njega je ekonomska renta korijen eksploatacije. U srednjostrujaškoj ekonomskoj teoriji, renta je povrat koji odlazi prodavačima povrh razine profita koja je potrebna da im održi poslovanje (tzv. normalni profit). Prodavačima renta pristiže na onom tržištu na kojem postoji tek nekoliko dobavljača ili samo jedan monopolist, ili gdje prodavači imaju druge vrste tržišnih moći. To se također odnosi na tržišta kojima dominira jedan ili tek nekoliko kupaca, napose kupaca radne snage, odnosno zapošljavatelja.

Ovakav pristup trebao bi uznemiriti mnoge na ljevici. Ideja o tržišnim „distorzijama“ pretpostavlja prethodno postojeće, netaknuto, nenarušeno tržište, o čijem bi se postojanju dalo iznijeti određene dvojbe. Rentijerski okvir razmatranja ukazuje na reforme usmjerene prema poticanju kompeticije među poslovnim firmama, u težnji prema tom netaknutom, ali problematičnom idealu. Za razliku od navedenog, kod Marxa je eksploatacija inherentna tržištima koja (prema konvencionalnim standardima) savršeno funkcioniraju. Najamni rad sam je po sebi eksploatacija.

Dakle, prva manjkavost Stiglitzova pristupa, kao i srednjostrujaške ekonomije općenito, ogleda se u postavljanju kompetitivnog tržišnog modela kao primarne referentne točke – iako, ironično, nitko nije bolje od Stiglitza demonstrirao nedostatke tog modela s obzirom na njegove postavke. Druga ključna manjkavost Stiglitzovo je oslanjanje na rješenja koja se temelje na antitrustovskim politikama odnosno na prosvijećenoj regulaciji, umjesto na društvenom vlasništvu i nadzoru. Stoga ne iznenađuje da je ova knjiga usmjerena na socijaldemokratsku reformu, a ne socijalističku transformaciju.

Međutim, nefunkcioniranje tržišta, poput dominacije monopola, trebalo bi otvoriti pitanje društvenog vlasništva – ništa manje od mjera usmjerenih na održavanje kompeticije, kao što su regulacija ili razbijanje monopola u manje firme. Facebook je u tom smislu važan primjer. Premda bi odvajanje njegovih pojedinih afilijacija, kao što su Instagram ili WhatsApp, moglo biti korisno, cijepanje samog Facebooka narušilo bi njegovu temeljnu vrijednost kao sveobuhvatne mreže. Daleko je plauzibilnije rješenje njegovo podruštvljenje, uklanjanje oglašivača i zlonamjernih korisnika, te zaštita podataka kojima raspolaže od privatne eksploatacije.

Istovremeno, socijalisti moraju razumjeti da i društveno vlasništvo može biti podložno istim prednostima i nedostatcima kao i regulacija privatnih poduzeća. S jedne strane, privatno poduzeće se u pogledu određivanja cijena, prihvatljivih stopa povrata, i drugih praksi može podvrgnuti strogoj regulaciji, čega su ogledni primjer javne komunalne usluge.

Privatno poduzeće se u pogledu određivanja cijena, prihvatljivih stopa povrata, i drugih praksi može podvrgnuti strogoj regulaciji. Međutim, regulacija poslovnih firmi podložna je „zarobljavanju“ od vlastitih dioničara, pa se može ispostaviti blagom i neadekvatnom

Međutim, dobro je poznato da je regulacija poslovnih firmi podložna „zarobljavanju“ od vlastitih dioničara. Dakle, regulacija se može ispostaviti blagom i neadekvatnom.

S druge strane, javno poduzeće može biti podložno sličnim pritiscima. Relevantni primjeri su tzv. državno-sponzorirana poduzeća (government-sponsored enterprises – GSE) financirana privatnim kapitalom – ali i Poštanska služba SAD-a (US Postal Service – USPS). Ograničenja koja su nametnuta USPS-u osmišljena su s ciljem davanja prednosti prijevozničkim firmama u privatnom vlasništvu (ni rad za USPS nije baš najidealniji; samo priupitajte bilo kojeg člana poštanskog sindikata). Javna poduzeća podložna su političkom utjecaju koji nije nužno konstruktivan. Potrebna je pomnija analiza specifičnih tržišta kako bi se došlo do ikakvih procjena o relativnim prednostima tih dvaju pristupa.

Sve navedeno uplitanje u regulacije odnosno u društveno vlasništvo ukazuje na zahtjevnost provođenja socijaldemokratskih politika u svijetu u kojem i dalje buja privatni kapital. Podržavatelji politika koje održavaju kompetitivne odnose imaju obvezu staviti veći naglasak na alternative koje počivaju na društvenom vlasništvu. Tome korespondira zadaća zagovaratelja društvenog vlasništva da se bave problemima očuvanja javnog interesa unutar formalno javnih poduzeća u kapitalizmu.

Pored svega toga, makropolitika je slobodna za interpretaciju. Slabljenje tržišta rada zbog neadekvatne agregatne potražnje – razmjera u kojem sposobni i voljni radnici i radnice ne uspijevaju pronaći zaposlenje – uglavnom se ignorira, iako slaba potražnja za radnom snagom pojačava nejednakost, koja je središnja tema knjige. Čitatelji također neće pronaći ni pozitivni ni negativni spomen na modernu monetarnu teoriju.

Postoje nagovještaji podrške panacejama o smanjenju deficita, osobito u zaključnim poglavljima. Na jednom mjestu invocira se „uravnoteženi multiplikator proračuna“ (teorija prema kojoj jednak porast poreza i potrošnje približava BDP razini pune zaposlenosti). Na drugom se mjestu deficite koji proizlaze iz Trumpovih poreznih olakšica naziva „šećernim šutom“, a rezultirajuće povećanje duga redukcijom blagostanja budućih generacija. Sa stajališta evolucije kejnzijanske ekonomije, ove napomene ne izgledaju dobro.

Stiglitz nedvojbeno promovira puno širi javni sektor. Želi više javnih investicija (osobito u istraživanje i razvoj), javno zapošljavanje i obrazovanje, ali najčešće, ako ne i u potpunosti, na temelju proporcionalno proširenog sustava progresivnog oporezivanja.

Slabljenje tržišta rada zbog neadekvatne agregatne potražnje – razmjera u kojem sposobni i voljni radnici i radnice ne uspijevaju pronaći zaposlenje – uglavnom se ignorira, iako slaba potražnja za radnom snagom pojačava nejednakost, koja je središnja tema knjige

Drugim riječima, pretpostavka je da će porast javne potrošnje iziskivati „da netko za to plati“. Zeleni New Deal trebat će u potpunosti platiti. U tom se pogledu Stiglitz u stavovima podudara s Jeffreyjem Sachsom, koji je postao ekonomski savjetnik Bernie Sandersa.

Knjiga se bavi socijaldemokratskom ekonomijom, i u tom smislu može poslužiti kao odličan vodič kroz niz pitanja koja se tiču nejednakosti i političke korupcije, u kontekstu mikroekonomske analize tržišnih neuspjeha. Ona je vodič kroz reformu. Za one s ograničenim znanjem o predmetu, knjiga je iznimno koristan i iscrpan pregled. Čitateljice i čitatelji s nešto više iskustva neće u njoj pronaći previše toga što nisu čuli ranije, iako će biti korisna zbog svoje opsežne dokumentacije: bilješke predstavljaju otprilike 30 posto ukupnog broja stranica.

Prepoznaje se potencijal javnih opcija koje osiguravaju konkurenciju privatnih izvora dobara i usluga, uključujući neke u polju studentskih kredita i hipoteka koje su zanimljive, ali razmjer prijedloga je ograničen, a pažnja koja im se pridaje minimalna. Na istom se tragu spominju aktivne mjere za tržište rada, industrijska politika, kooperative i neprofitne organizacije, iako ne previše afirmativno.

Uvijek ima mjesta za razradu dostupnih, pragmatičkih ciljeva. Ako vam je to dovoljno, Stiglitz je jednako dobar vodič kao i bilo tko drugi. Ne želim zanemariti korisnost ovakvog materijala za svakodnevno djelovanje na zagovaranju progresivnih politika.

Međutim, istinski novo ekonomsko razmišljanje pokušalo bi podebljati prijedloge koji dolaze iz kampanje Bernieja Sandersa. Umjesto javnih dodataka predatorskim firmama iz privatnog sektora, trebali bismo razmotriti kako ih zamijeniti. Umjesto utjecaja na privatni kapital, želimo utjecati na inherentna svojstva javnog sektora, poput moći oporezivanja i proizvodnje novca. Umjesto fokusa na decentralizirana tržišta koja savršeno funkcioniraju, treba posvetiti više pozornosti perspektivi održivog ekonomskog planiranja.

U političkom pogledu, trebali bismo nadići liberalnu ideju (koju je nekoć promicao John Kenneth Galbraith, a sada preuzima Stiglitz) zagovaranja „kompenzacijske moći“ vis-à-vis kapitalističkog poslovanja. Trebali bismo više pažnje usmjeriti na potencijale sveobuhvatne moći: bez bogova, bez gospodara.

Utopijsko razmišljanje također može biti korisna stvar.

Max B. Sawicky je ekonomist i pisac iz divljine Virginije. Bio je zaposlen u Državnom uredu za odgovornost (Government Accountability Office) i Institutu za ekonomske politike (Economic Policy Institute).