„Progresivni kapitalizam“ je neostvariv

Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.

Joseph Stiglitz drži predavanje u sklopu konferencije u organizaciji Fronteiras do Pensamento, 4. studenog, 2015., Teatro Cetip, São Paulo (foto: Greg Salibian, izvor: Fronteiras do Pensamento @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Progresivni ekonomist Joseph Stiglitz ima dobre namjere, ali san o „progresivnom kapitalizmu“ ostat će samo san, a njegovi horizonti zauvijek čvrsto ograničeni kapitalističkim privatnim vlasništvom.



Recenzija knjige Josepha E. Stiglitza People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent (W.W. Norton & Company: 2019).



Posvećenost Josepha Stiglitza „progresivnom kapitalizmu“ podsjeća na poznati Gandhijev odgovor na koncept Zapadne civilizacije: „Bila bi to vrlo dobra ideja.“
 
Kada bi progresivni kapitalizam bio u domeni mogućeg, možda bi i to mogla biti dobra ideja. Nobelom nagrađeni ekonomist lamentira o političkoj moći koja korumpira tržišta i generira nejednakost, što dodatno potiče upotrebu političke moći u svrhu daljnjeg smanjenja kompeticije, u negativnoj povratnoj sprezi. Ne razmatra mogućnost da je takvo stanje u kapitalizmu ireverzibilno. Knjiga je to puna nade.
 
Stiglitz je gigant u polju mikroekonomije, grane discipline koja se bavi ponašanjem pojedinaca, poslovnih firmi i vlada (za razliku od makroekonomije, koja se bavi velikim ekonomskim agregatima: brojem zaposlenih, nacionalnim dohotkom, investicijama, itsl.). Mikro/makro dihotomija zrcali se u debatama između autora koji se nalaze lijevo od centra, pri čemu se „mikro“ tabor često fokusira na problem „rentijerstva“,
Ideja o tržišnim „distorzijama“ pretpostavlja prethodno postojeće, netaknuto, nenarušeno tržište, o čijem bi se postojanju dalo iznijeti određene dvojbe
do kojega dolazi uslijed distorzija na hipotetički idealnim, kompetitivnim tržištima. Istaknuti primjeri su Dean Baker i Matt Stoller.
 
Stiglitz razlikuje blagotvorno „stvaranje bogatstva“ od predatorske „ekstrakcije bogatstva“. Za njega je ekonomska renta korijen eksploatacije. U srednjostrujaškoj ekonomskoj teoriji, renta je povrat koji odlazi prodavačima povrh razine profita koja je potrebna da im održi poslovanje (tzv. normalni profit). Prodavačima renta pristiže na onom tržištu na kojem postoji tek nekoliko dobavljača ili samo jedan monopolist, ili gdje prodavači imaju druge vrste tržišnih moći. To se također odnosi na tržišta kojima dominira jedan ili tek nekoliko kupaca, napose kupaca radne snage, odnosno zapošljavatelja.
 
Ovakav pristup trebao bi uznemiriti mnoge na ljevici. Ideja o tržišnim „distorzijama“ pretpostavlja prethodno postojeće, netaknuto, nenarušeno tržište, o čijem bi se postojanju dalo iznijeti određene dvojbe. Rentijerski okvir razmatranja ukazuje na reforme usmjerene prema poticanju kompeticije među poslovnim firmama, u težnji prema tom netaknutom, ali problematičnom idealu. Za razliku od navedenog, kod Marxa je eksploatacija inherentna tržištima koja (prema konvencionalnim standardima) savršeno funkcioniraju. Najamni rad sam je po sebi eksploatacija.
 
Dakle, prva manjkavost Stiglitzova pristupa, kao i srednjostrujaške ekonomije općenito, ogleda se u postavljanju kompetitivnog tržišnog modela kao primarne referentne točke – iako, ironično, nitko nije bolje od Stiglitza demonstrirao nedostatke tog modela s obzirom na njegove postavke. Druga ključna manjkavost Stiglitzovo je oslanjanje na rješenja koja se temelje na antitrustovskim politikama odnosno na prosvijećenoj regulaciji, umjesto na društvenom vlasništvu i nadzoru. Stoga ne iznenađuje da je ova knjiga usmjerena na socijaldemokratsku reformu, a ne socijalističku transformaciju.
 
Međutim, nefunkcioniranje tržišta, poput dominacije monopola, trebalo bi otvoriti pitanje društvenog vlasništva – ništa manje od mjera usmjerenih na održavanje kompeticije, kao što su regulacija ili razbijanje monopola u manje firme. Facebook je u tom smislu važan primjer. Premda bi odvajanje njegovih pojedinih afilijacija, kao što su Instagram ili WhatsApp, moglo biti korisno, cijepanje samog Facebooka narušilo bi njegovu temeljnu vrijednost kao sveobuhvatne mreže. Daleko je plauzibilnije rješenje njegovo podruštvljenje, uklanjanje oglašivača i zlonamjernih korisnika, te zaštita podataka kojima raspolaže od privatne eksploatacije.
 
Istovremeno, socijalisti moraju razumjeti da i društveno vlasništvo može biti podložno istim prednostima i nedostatcima kao i regulacija privatnih poduzeća. S jedne strane, privatno poduzeće se u pogledu određivanja cijena, prihvatljivih stopa povrata, i drugih praksi može podvrgnuti strogoj regulaciji, čega su ogledni primjer javne komunalne usluge.
Privatno poduzeće se u pogledu određivanja cijena, prihvatljivih stopa povrata, i drugih praksi može podvrgnuti strogoj regulaciji. Međutim, regulacija poslovnih firmi podložna je „zarobljavanju“ od vlastitih dioničara, pa se može ispostaviti blagom i neadekvatnom
Međutim, dobro je poznato da je regulacija poslovnih firmi podložna „zarobljavanju“ od vlastitih dioničara. Dakle, regulacija se može ispostaviti blagom i neadekvatnom.
 
S druge strane, javno poduzeće može biti podložno sličnim pritiscima. Relevantni primjeri su tzv. državno-sponzorirana poduzeća (government-sponsored enterprises – GSE) financirana privatnim kapitalom – ali i Poštanska služba SAD-a (US Postal Service – USPS). Ograničenja koja su nametnuta USPS-u osmišljena su s ciljem davanja prednosti prijevozničkim firmama u privatnom vlasništvu (ni rad za USPS nije baš najidealniji; samo priupitajte bilo kojeg člana poštanskog sindikata). Javna poduzeća podložna su političkom utjecaju koji nije nužno konstruktivan. Potrebna je pomnija analiza specifičnih tržišta kako bi se došlo do ikakvih procjena o relativnim prednostima tih dvaju pristupa.
 
Sve navedeno uplitanje u regulacije odnosno u društveno vlasništvo ukazuje na zahtjevnost provođenja socijaldemokratskih politika u svijetu u kojem i dalje buja privatni kapital. Podržavatelji politika koje održavaju kompetitivne odnose imaju obvezu staviti veći naglasak na alternative koje počivaju na društvenom vlasništvu. Tome korespondira zadaća zagovaratelja društvenog vlasništva da se bave problemima očuvanja javnog interesa unutar formalno javnih poduzeća u kapitalizmu.
 
Pored svega toga, makropolitika je slobodna za interpretaciju. Slabljenje tržišta rada zbog neadekvatne agregatne potražnje – razmjera u kojem sposobni i voljni radnici i radnice ne uspijevaju pronaći zaposlenje – uglavnom se ignorira, iako slaba potražnja za radnom snagom pojačava nejednakost, koja je središnja tema knjige. Čitatelji također neće pronaći ni pozitivni ni negativni spomen na modernu monetarnu teoriju.
 
Postoje nagovještaji podrške panacejama o smanjenju deficita, osobito u zaključnim poglavljima. Na jednom mjestu invocira se „uravnoteženi multiplikator proračuna“ (teorija prema kojoj jednak porast poreza i potrošnje približava BDP razini pune zaposlenosti). Na drugom se mjestu deficite koji proizlaze iz Trumpovih poreznih olakšica naziva „šećernim šutom“, a rezultirajuće povećanje duga redukcijom blagostanja budućih generacija. Sa stajališta evolucije kejnzijanske ekonomije, ove napomene ne izgledaju dobro.
 
Stiglitz nedvojbeno promovira puno širi javni sektor. Želi više javnih investicija (osobito u istraživanje i razvoj), javno zapošljavanje i obrazovanje, ali najčešće, ako ne i u potpunosti, na temelju proporcionalno proširenog sustava progresivnog oporezivanja.
Slabljenje tržišta rada zbog neadekvatne agregatne potražnje – razmjera u kojem sposobni i voljni radnici i radnice ne uspijevaju pronaći zaposlenje – uglavnom se ignorira, iako slaba potražnja za radnom snagom pojačava nejednakost, koja je središnja tema knjige
Drugim riječima, pretpostavka je da će porast javne potrošnje iziskivati „da netko za to plati“. Zeleni New Deal trebat će u potpunosti platiti. U tom se pogledu Stiglitz u stavovima podudara s Jeffreyjem Sachsom, koji je postao ekonomski savjetnik Bernie Sandersa.
 
Knjiga se bavi socijaldemokratskom ekonomijom, i u tom smislu može poslužiti kao odličan vodič kroz niz pitanja koja se tiču nejednakosti i političke korupcije, u kontekstu mikroekonomske analize tržišnih neuspjeha. Ona je vodič kroz reformu. Za one s ograničenim znanjem o predmetu, knjiga je iznimno koristan i iscrpan pregled. Čitateljice i čitatelji s nešto više iskustva neće u njoj pronaći previše toga što nisu čuli ranije, iako će biti korisna zbog svoje opsežne dokumentacije: bilješke predstavljaju otprilike 30 posto ukupnog broja stranica.
 
Prepoznaje se potencijal javnih opcija koje osiguravaju konkurenciju privatnih izvora dobara i usluga, uključujući neke u polju studentskih kredita i hipoteka koje su zanimljive, ali razmjer prijedloga je ograničen, a pažnja koja im se pridaje minimalna. Na istom se tragu spominju aktivne mjere za tržište rada, industrijska politika, kooperative i neprofitne organizacije, iako ne previše afirmativno.
 
Uvijek ima mjesta za razradu dostupnih, pragmatičkih ciljeva. Ako vam je to dovoljno, Stiglitz je jednako dobar vodič kao i bilo tko drugi. Ne želim zanemariti korisnost ovakvog materijala za svakodnevno djelovanje na zagovaranju progresivnih politika.
 
Međutim, istinski novo ekonomsko razmišljanje pokušalo bi podebljati prijedloge koji dolaze iz kampanje Bernieja Sandersa. Umjesto javnih dodataka predatorskim firmama iz privatnog sektora, trebali bismo razmotriti kako ih zamijeniti. Umjesto utjecaja na privatni kapital, želimo utjecati na inherentna svojstva javnog sektora, poput moći oporezivanja i proizvodnje novca. Umjesto fokusa na decentralizirana tržišta koja savršeno funkcioniraju, treba posvetiti više pozornosti perspektivi održivog ekonomskog planiranja.
 
U političkom pogledu, trebali bismo nadići liberalnu ideju (koju je nekoć promicao John Kenneth Galbraith, a sada preuzima Stiglitz) zagovaranja „kompenzacijske moći“ vis-à-vis kapitalističkog poslovanja. Trebali bismo više pažnje usmjeriti na potencijale sveobuhvatne moći: bez bogova, bez gospodara.
 
Utopijsko razmišljanje također može biti korisna stvar.




Max B. Sawicky je ekonomist i pisac iz divljine Virginije. Bio je zaposlen u Državnom uredu za odgovornost (Government Accountability Office) i Institutu za ekonomske politike (Economic Policy Institute).




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 26. veljače 2012. Poučak s grčkog fronta
  • 21. svibnja 2013. “Revolucionar” koji to nije bio
  • 31. ožujka 2014. Dug i kazna: Kritička recenzija knjige “Dug: prvih 5000 godina” Davida Graebera
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva Odbacujući dualizam između Prirode i Čovječanstva, Jason W. Moore, historičar okoliša, historijski geograf i docent na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta Binghamton te koordinator World Ecology Research Network, preispituje koncept antropocena, prema kojemu je za ekološku krizu kriva ljudska vrsta u cjelini. Nadomještajući ga pojmom kapitalocena, Moore naglašava presudni utjecaj kapitalizma, koji je historijski isprepleten s mrežom života, teži neodrživom ekonomskom rastu te parazitira na besplatnom i jeftinom radu ljudi i ostatka prirode.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 31. prosinca 2018. Javnost uistinu može posjedovati sve U nedavnom komentaru, Paul Krugman tvrdi da je javno vlasništvo prikladno za dijelove ekonomije u kojima je privatni sektor podbacio, poput obrazovanja, zdravstva, sektora socijalne skrbi te komunalnih usluga, određujući trgovinu i proizvodnju kao segmente koje ipak treba prepustiti tržištu. Donosimo prijevod reakcije na ovakvo limitirano razmatranje javnog vlasništva, u kojoj Matt Bruenig napominje da Krugman zanemaruje fondove društvenog blagostanja kao treću opciju kojom bi se moglo strukturirati funkcioniranje trgovinskih i proizvodnih subjekata kao javnih entiteta.
  • 9. kolovoza 2014. Impresivni podaci, teorijski deficiti
  • 22. ožujka 2015. Nicholas Kristof spašava svijet
  • 17. svibnja 2015. Elon Musk spašava svijet?
  • 21. prosinca 2015. Preispitivanje „egalitarnog sindroma“ Josipa Županova Rad ukazuje na slabosti empirijskih uporišta i teorijskih postupaka na kojima se temelji utjecajna teza Josipa Županova o egalitarnom sindromu kao prepreci razvoju. Kontekstualizacija njegova djelovanja u kasne šezdesete godine propituje njegov kritički karakter, pokazujući kako su Županovljeve teze o homo oeconomicusu predstavljale dio protržišno orijentirane liberalne reformske struje. Konačno, Županovljeva teza o modernizaciji u Jugoslaviji kao “devijantnoj” naspram pretpostavke da sva društva konvergiraju prema kapitalističkom modelu razvoja, osporava se uvođenjem pristupa višestrukih moderniteta, prema kojem modernizacija nije linearna putanja prema hegemonijskom modelu, nego otvoren proces koji nužno poprima povijesno specifične oblike.
  • 3. rujna 2012. Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma (I.)
  • 17. siječnja 2013. Razdoblja barbarizma nužan su preduvjet za daljnju akumulaciju kapitala
  • 12. svibnja 2014. Svi smo mi prekarni – o konceptu prekarijata i njegovim pogrešnim uporabama
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2016. Feminizam nije moralna policija U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.
  • 18. studenoga 2013. Teorijska istorija Marksove kritike ekonomije
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 11. svibnja 2015. Još jednom o kućanskom radu
  • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve