Društvena zaraza: mikrobiološki klasni rat u Kini

"Dok sekularna kriza kapitalizma poprima naizgled neekonomski karakter, nove epidemije, glad, poplave i druge „prirodne“ katastrofe koristit će se kao opravdanje za proširivanje državne kontrole, a odgovor na te krize sve će više funkcionirati kao prilika za vježbanje novih i neisprobanih protupobunjeničkih mjera. Dosljedna komunistička politika mora moći zajedno sagledati obje te činjenice. Na teorijskoj razini to znači razumijevanje činjenice da je kritika kapitalizma osiromašena ako se odvaja od prirodnih znanosti. No, na praktičnoj razini to također podrazumijeva da je jedini politički projekt koji je danas moguć onaj koji je sposoban orijentirati se na terenu definiranom globalnom ekološkom i mikrobiološkom katastrofom, kao i djelovati u ovom stanju neprestane krize i atomizacije."

Ulica u gradu Qingdao u pokrajini Shandong tijekom karantene, 18. ožujka 2020. godine (izvor: Gauthier DELECROIX - 郭天 @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)

Peć

Wuhan je zbog svojih nesnosno vrućih i vlažnih ljeta kolokvijalno poznat kao jedna od „četiri peći“ (四大 火炉) Kine, zajedno s Chongqingom, Nanjingom te naizmjence s Nanchangom i Changshaom, gradovima u dolini rijeke Yangtze ili njezinoj blizini, s dugom poviješću i prepunima života. Međutim, Wuhan vrvi i pravim pećima: masivni gradski kompleks funkcionira kao svojevrsna jezgra kineske industrije čelika i betona, kao i ostalih industrija povezanih s građevinskim sektorom, dok je njegov krajolik načičkan sporo-hladećim visokim pećima preostalih ljevaonica željeza i čelika u državnom vlasništvu, koje su trenutno pod udarom pretjerane proizvodnje i prisiljene na novu rundu prijepornog smanjivanja broja zaposlenih, privatizacije i općeg restrukturiranja – što je u posljednjih pet godina rezultiralo mnogoljudnim štrajkovima i prosvjedima. Ovaj grad je u osnovi građevinska prijestolnica Kine, što znači da je odigrao osobito važnu ulogu u razdoblju nakon globalne ekonomske krize, jer su to bile godine u kojima je kineski rast ojačan usmjeravanjem investicijskih fondova u infrastrukturne i nekretninske projekte. Osim što je Wuhan punio ovaj mjehur prezasićenjem tržišta građevinskim materijalima i građevinskim inženjerima, pritom je doživio i vlastiti nekretninski procvat. Prema našim vlastitim izračunima, ukupna površina alocirana za gradilišta u Wuhanu 2018. i 2019. godine ekvivalentna je veličini otoka Hong Konga.
 
Međutim, čini se da se ova peć koja je ranije pokretala kinesku postkriznu ekonomiju, umnogome slično pećima u njezinim ljevaonicama željeza i čelika, sada počela hladiti. Iako je taj proces već tada bio prilično odmakao, metafora sada više nije ni isključivo ekonomska, budući da je nekada užurbani grad bio zatvoren više od mjesec dana, a njegove ulice ispražnjene su vladinim nalogom – „Najveći doprinos koji možete dati jest da se ne okupljate i ne stvarate kaos“, pisalo je u naslovu Guangming Dailyja, kojim upravlja propagandni odjel Komunističke partije Kine. Danas su nove široke avenije Wuhana i blještave građevine od čelika i stakla koje ih okrunjuju hladne i šuplje, dok zima na izmaku protječe kroz lunarnu novu godinu, a grad stagnira pod ograničenjem stroge karantene. Samoizolacija je zdrav savjet za svakoga u Kini, gdje je epidemija novog koronavirusa (nedavno preimenovanog u „SARS-CoV-2“, a bolest koju uzrokuje u „COVID-19“) uzela živote više od dvije tisuće ljudi – više od njezine prethodnice, epidemije SARS-a iz 2003. godine. Čitava je zemlja u blokadi, kako je bilo i tijekom SARS-a. Škole su zatvorene, a ljudi diljem zemlje ne izlaze iz svojih domova. Gotovo sve ekonomske aktivnosti zaustavile su se oko praznika lunarne Nove Godine 25. siječnja, ali stanka je produžena za dodatnih mjesec dana kako bi se obuzdalo širenje epidemije. Kineske peći kao da su prestale gorjeti, ili je u najmanju ruku u njima preostao samo ugljen koji polako tinja. Ipak, grad je na neki način postao drugom vrstom peći jer koronavirus bukti kroz ogromno stanovništvo poput goleme groznice.
 
Za epidemiju se pogrešno optuživalo sve od zavjereničkog i/ili slučajnog puštanja virusnog soja iz Instituta za virusologiju u Wuhanu (ovu sumnjivu tvrdnju koja se proširila društvenim medijima, osobito putem paranoičnih Facebook objava iz Hong Konga i Tajvana, trenutno podržavaju konzervativni tisak i vojni interesi sa Zapada), do sklonosti Kineza da konzumiraju „prljavu“ ili „neobičnu“ hranu, budući da je virusna epidemija povezana sa šišmišima ili zmijama koje se prodaju na poluilegalnim „mokrim tržnicama“, specijaliziranima u prodaji divljači i drugih rijetkih životinjskih vrsta (mada to nije bio krajnji izvor). Oba glavna motiva indikatori su neprikrivenog ratnohuškaštva i orijentalizma koji su česti u izvještavanju o Kini, a na ovu temeljnu činjenicu ukazali su brojni članci. No, čak se i ti komentari uglavnom fokusiraju samo na pitanja percepcije virusa u kulturnoj sferi, posvećujući puno manje prostora kopanju po mnogo brutalnijim dinamikama koje se skrivaju ispod medijske mahnitosti.
 
Nešto složenija varijanta barem pokazuje razumijevanje ekonomskih posljedica, iako preuveličava potencijalne političke reperkusije radi retoričkog učinka. Ovdje nalazimo uobičajene sumnjivce, od standardnih politikanata-ratnih huškača koji kreću u lov na kineskog zmaja, do onih iz krugova visokog liberalizma koji hine zaprepaštenost: medijske agencije od National Reviewa do New York Timesa već su implicirale da bi epidemija mogla dovesti do „krize“ legitimiteta Komunističke partije Kine, usprkos činjenici da se u zraku jedva osjeća dašak ustanka. Međutim, zrno istine ovih predviđanja leži u njihovu tumačenju ekonomskih dimenzija karantene – nečega što novinari s dioničkim portfeljima debljima od vlastitih lubanja sasvim sigurno razumiju Činjenica je da će ljudi, usprkos pozivu vlade na samoizolaciju, vjerojatno uskoro biti prisiljeni da se „okupe“ kako bi se udovoljilo potrebama proizvodnje. Prema posljednjim početnim procjenama, epidemija će već u ovoj godini uzrokovati usporavanje rasta kineskog BDP-a na 5 posto, što je manje od ionako opadajuće prošlogodišnje stope rasta od 6 posto, najniže u tri desetljeća. Neki analitičari kažu da bi rast u prvom tromjesečju mogao potonuti za 4 posto ili više, te kako postoji rizik da to posluži kao okidač za neku vrstu globalne recesije. Postavlja se dosad nezamislivo pitanje: što će se zapravo dogoditi s globalnom ekonomijom kada se kineska peć počne hladiti?
 
U samoj Kini teško je predvidjeti konačnu putanju ovog slučaja, ali moment je već doveo do rijetkog, kolektivnog procesa propitivanja društva i učenja o njemu. Uslijed epidemije virusom je zaraženo gotovo 80 000 ljudi (prema najkonzervativnijoj procjeni), no unijela je nemir u svakodnevni život u kapitalizmu za 1,4 milijarde ljudi, zarobljenih u trenutku prekarne samorefleksije. Ovaj trenutak, iako prepun straha, natjerao je sve da istovremeno postavljaju neka vrlo ozbiljna pitanja: „Što će se dogoditi sa mnom? S mojom djecom, obitelji i prijateljima? Hoćemo li imati dovoljno hrane? Hoću li dobiti plaću? Hoću li moći platiti stanarinu? Tko je odgovoran za sve ovo?“ Na neki neobičan način, subjektivno iskustvo pomalo nalikuje masovnom štrajku – ali štrajku koji svojim nespontanim „odozgo-prema-dolje“ karakterom, a osobito svojom nedobrovoljnom hiperatomizacijom, ilustrira osnovne dileme naše paralizirane političke sadašnjosti jednako jasno kao što su pravi masovni štrajkovi prethodnog stoljeća objelodanjivali kontradikcije svoje ere. Karantena je, u tom smislu, poput štrajka ispražnjenog od svojih kolektivnih obilježja, ali ipak kadrog zadati jak udarac kako psihi, tako i ekonomiji. Sama ta činjenica čini karantenu vrijednom promišljanja.
 
Naravno, nagađanja o skorom padu KPK-a, jedna od omiljenih razbibriga New Yorkera i The Economista, predvidljive su besmislice. U međuvremenu se aktiviraju uobičajeni protokoli djelatni u slučajevima medijskog zataškavanja: otvoreno rasističkim kolumnama etabliranih mas-medijskih servisa suprotstavlja se gomila analitičkih članaka na internetskim platformama koji polemiziraju protiv orijentalizma i drugih ideoloških aspekata. No, ova rasprava gotovo u cijelosti ostaje na razini pojavnosti – ili je u najboljem slučaju svedena na politike suzbijanja i ekonomske posljedice epidemije – bez ulaženja u pitanje kako se takve bolesti uopće stvaraju, a još manje u to kako se šire. Međutim, ni to nije sasvim dovoljno. Trenutno nije vrijeme za pojednostavljenu „Scooby-Doo marksističku“ vježbu skidanja maske s negativca, kako bi se otkrilo da se iza koronavirusa zapravo cijelo vrijeme skrivao kapitalizam! To ne bi bilo ništa suptilnije od stranih komentatora koji njuše promjenu režima. Naravno da je kapitalizam kriv – ali na koji točno način socijalno-ekonomska sfera interferira s biološkom i kakve se dublje lekcije mogu izvući iz cijelog ovog iskustva?
 
U tom smislu, epidemija nudi dvije mogućnosti za razmišljanje: kao prvo, otvara se didaktički prostor za postavljanje suštinskih pitanja o tome kako se kapitalistička proizvodnja odnosi prema ne-ljudskom svijetu, i to na puno fundamentalnijoj razini. Naime, u kratkim crtama, „prirodni svijet“, uključujući njegove mikrobiološke supstrate, ne može se razumjeti bez navođenja načina na koji društvo organizira proizvodnju (jer ta dva aspekta de facto nisu odvojena). To je ujedno i podsjetnik da je jedini komunizam vrijedan spomena onaj koji uključuje potencijal potpuno politiziranog naturalizma. Kao drugo, ovaj trenutak izolacije možemo iskoristiti kako bismo i sami razmislili o aktualnom stanju kineskog društva. Određene stvari postaju jasne tek kad dođe do neočekivanog zastoja i kad ovakva usporavanja neizbježno objelodane dotad prikrivene napetosti. U nastavku ćemo zato istražiti oba pitanja, pokazujući ne samo kako kapitalistička akumulacija proizvodi ovakve pandemije, već i kako je trenutak pandemije sam po sebi kontradiktorni primjer političke krize, koji ljudima čini očitima nevidljive potencijale i uvjetovanosti svijeta koji ih okružuje, nudeći još jedan izgovor za sve veće prodiranje sustavâ kontrole u svakodnevni život.
 

Proizvodnja pandemija

Virus koji je uzrokovao trenutnu epidemiju (SARS-CoV-2), kao i njegovi prethodnik SARS-CoV iz 2003. godine, te ptičja i svinjska gripa prije njega, inkubirao se na razmeđi ekonomije i epidemiologije. Nije slučajno da je toliko ovih virusa dobilo ime prema životinjama: širenje novih bolesti na ljudsku populaciju gotovo je uvijek proizvod tzv. zoonotskog prijenosa, što je tehnički naziv za situacije u kojima takve infekcije prelaze sa životinja na ljude. Ovakav skok s jedne vrste na drugu uvjetovan je faktorima poput blizine i redovnog kontakta, koji tvore okoliš u kojem je bolest prisiljena evoluirati. Kada se ovo područje dodira između ljudi i životinja promijeni, mijenjaju se i uvjeti u kojima se takve bolesti razvijaju. Dakle, ispod četiri peći nalazi se mnogo fundamentalnija peć, koja pokreće industrijska središta svijeta: evolucijski štednjak kapitalističke poljoprivrede i urbanizacije. On osigurava idealni medij u kojem sve pogubnije pandemije nastaju i transformiraju se, te ih se inducira na zoonotske skokove, a zatim agresivno vektoriraju kroz ljudsku populaciju. Tome treba nadodati procese koji su slični po intenzitetu, a odvijaju se na rubovima ekonomije, gdje se ljudi koji su potaknuti na sve opsežnije agroekonomske prodore u lokalne ekosisteme susreću s „divljim“ sojevima. S obzirom na svoje „divlje“ podrijetlo i naglo širenje kroz duboko industrijaliziranu i urbaniziranu jezgru globalne ekonomije, najnoviji koronavirus predstavlja obje dimenzije naše nove ere političko-ekonomskih pandemija.
 
Ovu centralnu ideju najopsežnije razvijaju ljevičarski biolozi poput Roberta G. Wallacea, čija knjiga Big Farms Make Big Flu iz 2016. godine iscrpno govori o povezanosti kapitalističkog agrobiznisa i etiologije nedavnih epidemija, u rasponu od SARS-a do ebole.[i] Ove epidemije moguće je okvirno grupirati u dvije kategorije – one koje potječu iz centra agroekonomske proizvodnje, i one s njezine periferije. U sklopu trasiranja širenja H5N1, poznatog i kao virusa ptičje gripe, Wallace je sažeo nekoliko ključnih geografskih čimbenika onih epidemija koje potječu iz proizvodne jezgre:
Ruralne krajolike mnogih najsiromašnijih zemalja trenutno karakterizira neregulirana poljoprivredna industrija koja se naslanja na periurbane slamove. Nekontrolirana transmisija u osjetljiva područja povećava genetsku varijaciju kojom karakteristike H5N1-a mogu evoluirati na način da postanu specifične za ljude. Šireći se na tri kontinenta, brzo evoluirajući H5N1 dolazi i u doticaj sa sve većim brojem različitih socioekoloških okruženja, uključujući lokalno-specifične kombinacije prevladavajućih vrsta domaćina, načine uzgoja peradi i mjere zdravstvene zaštite životinja.[ii]
Naravno, ovo širenje potaknuto je globalnim kruženjem robe i redovitim migracijama radne snage koje obilježavaju kapitalističku ekonomsku geografiju. Rezultat je „neka vrsta eskalirajuće populacijske selekcije“ zahvaljujući kojoj se pred virusom pruža veći broj evolucijskih puteva u kraćem vremenu, što najprikladnijim varijantama omogućava da nadmaše ostale.
 
No, ovoj se poanti nije teško domisliti, i uobičajena je u srednjostrujaškom tisku: činjenica je da „globalizacija“ omogućava brže širenje bolesti, iako je bitno napomenuti kako i sam taj proces cirkulacije stimulira bržu mutaciju virusa. Međutim, pravo pitanje postavlja se ranije: prije cirkulacije koja povećava otpornost takvih bolesti, osnovna logika kapitala pomaže pri premještanju prethodno izoliranih ili bezopasnih virusnih sojeva u hiper-kompetitivna okruženja, koja favoriziraju specifične osobine koje izazivaju epidemije, kao što su brzi virusni životni ciklusi, sposobnost zoonotskog preskakanja između vrsta nositelja i sposobnost brzog razvijanja novih transmisijskih vektora. Ovi virusni sojevi često se ističu upravo zbog svoje virulentnosti. Čini se da bi razvijanje virulentnijih sojeva, samo po sebi, trebalo imati suprotni učinak, jer brže ubijanje domaćina pruža manje vremena za širenje virusa. Obična prehlada je dobar primjer ovog načela – održavanje niske razine intenziteta olakšava njezino široko rasprostranjivanje kroz populaciju. No, u određenim okruženjima, suprotna logika ima puno više smisla: kada su brojni domaćini iste vrste u neposrednoj blizini virusa, a osobito kada ti domaćini već imaju skraćeni životni ciklus, povećana virulencija postaje evolucijska prednost.
 
Dobar primjer je ponovo ptičja gripa. Wallace napominje kako studije pokazuju „da nema endemičnih, visoko patogenih sojeva [gripe] u populacijama divljih ptica, krajnjem izvoru gotovo svih podtipova gripe.“[iii]. Za razliku od navedenog, veza pripitomljenih populacija, naguranih po industrijskim farmama, i takvih epidemija čini se jasnom iz očitih razloga:
Uzgoj genetskih monokultura domaćih životinja uklanja sve imunološke barijere koje bi mogle usporiti transmisiju. Brojnije i gušće populacije omogućavaju veću brzinu transmisije. Takvi prenapučeni uvjeti potiskuju imunološki odgovor. Visoka propusnost, element svake vrste industrijske proizvodnje, osigurava kontinuirano obnavljajuću zalihu podložnih domaćina, goriva za evoluciju virulencije.[iv]
Naravno, svaka od tih karakteristika rezultat je logike industrijske konkurencije. Velika brzina „propusnosti“ u takvim okvirima ima osobito snažnu biološku dimenziju: „Industrijski uzgajane životinje ubija se čim dostignu odgovarajuću masu. Postojeće infekcije gripe moraju brzo dostići svoj prag transmisije u bilo kojoj životinji […] Što se virusi brže proizvode, veća je šteta za životinju.“[v] Ironično je da pokušaji suzbijanja takvih epidemija masovnim odstrelom – kao u nedavnim slučajevima afričke svinjske groznice, koji su rezultirali gubitkom gotovo četvrtine svjetske ponude svinjetine – mogu nehotice utjecati na dodatno povećanje selekcijskog pritiska, inducirajući time evoluciju hiper-virulentnih sojeva. Iako su se takve epidemije tijekom povijesti uglavnom događale kod udomaćenih vrsta, često nakon razdoblja ratnih sukoba ili ekoloških katastrofa koje vrše pojačani pritisak na stočne populacije, porast intenziteta i virulencije takvih bolesti neosporno prati širenje kapitalističke proizvodnje.
 

Povijest i etiologija

Pandemije su u velikoj mjeri sjena kapitalističke industrijalizacije, a istovremeno djeluju i kao njezin vjesnik. Očiti slučajevi malih boginja i drugih pandemija uvezenih u Sjevernu Ameriku suviše su jednostavan primjer, jer je njihov intenzitet pojačan dugotrajnim razdvajanjem populacija putem fizičke geografije – a takve su bolesti ionako već bile ostvarile svoju virulenciju posredstvom pretkapitalističkih merkantilnih mreža i rane urbanizacije Azije i Europe. Promotrimo li umjesto toga Englesku, gdje je kapitalizam nastao na selu, kroz masovno uklanjanje seljaka sa zemlje kako bi ih se zamijenilo monokulturama stoke, vidjet ćemo najranije primjere ovih distinktivno kapitalističkih pandemija. Tri različite pandemije dogodile su se u Engleskoj u 18. stoljeću, u vremenu između 1709.-1720., 1742.-1760. i 1768.-1786. Porijeklo svake bila je stoka uvezena iz Europe, zaražena uobičajenim pretkapitalističkim pandemijama koje su slijedile nakon ratova. Međutim, u Engleskoj se stoku počelo koncentrirati na nove načine, pa se uvoz zaražene stoke odrazio kroz stanovništvo mnogo agresivnije nego što je to bilo slučaj u Europi. Stoga nije slučajno da su epidemije bile koncentrirane u velikim londonskim mljekarama, koje su pružale idealno okruženje za intenziviranje virusa.
 
U konačnici, sve su te epidemije obuzdane procesom selektivnog ranog odstrela manjih razmjera, kombiniranim s primjenom moderne medicinske i znanstvene prakse – što je u osnovi slično načinu na koji se takve epidemije suzbijaju i danas. Ovo je prva instanca onoga što će postati jasni obrazac, koji oponaša obrazac same ekonomske krize: sve intenzivniji kolapsi koji naizgled cijeli sustav guraju do ruba litice, ali se na kraju prevladavaju kombinacijom masovnog žrtvovanja, koje čisti tržište/populaciju, i intenziviranjem tehnološkog napretka – u ovom slučaju suvremene medicinske prakse i novih cjepiva, koja često dolaze prekasno, ali ipak pomažu da se stvari raščiste nakon devastacije.
 
Ovaj primjer iz domovine kapitalizma također mora biti uparen s objašnjenjem učinaka koje su kapitalističke poljoprivredne prakse imale na njegovu periferiju. Dok su stočne pandemije rane kapitalističke Engleske bile kontrolirane, drugdje su rezultati bili mnogo pogubniji. Primjer s najvećim povijesnim utjecajem vjerojatno je izbijanje goveđe kuge u Africi 1890-ih godina. Sam datum nije slučajnost: goveđa kuga raširila se Europom intenzitetom koji je u stopu pratio rast masovne poljoprivrede, dok ju je pod kontrolom držao tek napredak moderne znanosti. Međutim, u kasnom 19. stoljeću europski imperijalizam bio je na vrhuncu, utjelovljen u kolonizaciji Afrike. Goveđa kuga je iz Europe u Istočnu Afriku došla s Talijanima, koji su nastojali sustići druge imperijalne sile, kolonizirajući Afrički rog nizom vojnih akcija. Te su akcije uglavnom bile bezuspješne, ali se bolest tada proširila na autohtonu stočnu populaciju i naposljetku pronašla svoj put do Južne Afrike, gdje je opustošila ranu kapitalističku poljoprivrednu ekonomiju kolonije, pobivši čak i stado na imanju zloglasnog samoproglašenog bjelačkog supremacista Cecila Rhodesa. Širi povijesni učinak bio je neporeciv: kuga je pobila čak 80-90 posto sve stoke, što je rezultiralo neviđenom glađu u pretežno pastoralističkim društvima supsaharske Afrike. Nakon te depopulacije uslijedila je invazivna kolonizacija savane trnovitim grmljem, što je stvorilo stanište za ce-ce muhe, koje istovremeno prenose bolest spavanja i sprečavaju ispašu stoke. To je ograničilo regeneraciju populacije regije nakon razdoblja gladi te omogućilo daljnje širenje europskih kolonijalnih sila diljem kontinenta.
 
Osim što povremeno izazivaju poljoprivredne krize i stvaraju apokaliptične uvjete koji pomažu kapitalizmu da se razvije izvan svojih prijašnjih granica, ovakve pandemije more i proletarijat u samoj industrijskoj jezgri. Prije nego što se vratimo na mnoge novije primjere, vrijedi ponovno napomenuti kako ne postoji ništa tipično kinesko u epidemiji koronavirusa. Razlozi zbog kojih se čini da mnoge epidemije nastaju u Kini nisu kulturno pitanje, već pitanje ekonomske geografije. To postaje potpuno jasno usporedimo li Kinu sa SAD-om ili Europom, u vrijeme kada su one bile središta globalne proizvodnje i masovnog industrijskog zapošljavanja.[vi] Rezultat je u osnovi identičan, s potpuno jednakim značajkama. Odumiranje stoke na selu dočekale su loše sanitarne prakse i rasprostranjena kontaminacija u gradu. Na ove su aspekte bili fokusirani rani liberalno-progresivni napori uvođenja reformi u radničke dijelove grada, utjelovljeni u recepciji romana Džungla Uptona Sinclaira, koji je izvorno napisan s ciljem dokumentiranja patnje imigrantskih radnika_ca u mesnoj industriji, ali su ga preuzeli bogatiji liberali, zabrinuti zbog narušavanja zdravlja i općenito nesanitarnih uvjeta u kojima se pripremala njihova hrana.
 
Ova liberalna zgranutost „nečistoćom“, zajedno s rasizmom koji implicira, još uvijek definira ono što bismo mogli smatrati automatskom ideologijom većine ljudi kada se suoče s političkim dimenzijama nečega poput epidemije koronavirusa ili SARS-a. No, radnici imaju vrlo malo kontrole nad uvjetima u kojima rade. Štoviše, iako se nesanitarni uvjeti uistinu šire iz tvornice putem kontaminiranih namirnica, ova je kontaminacija zapravo tek vrh sante leda. Takvi su uvjeti ambijentalna norma za one koji rade u njima ili žive u obližnjim proleterskim naseljima, a razlog su i lošijeg zdravstvenog stanja na razini cjelokupnog stanovništva, što pruža čak i bolje uvjete za širenje mnogih kapitalističkih pandemija. Uzmimo za primjer španjolsku gripu, jednu od najsmrtonosnijih epidemija u povijesti. Ovo je bila jedna od najranijih epidemija influence H1N1 (povezane s novijim epidemijama svinjske i ptičje gripe), a dugo se pretpostavljalo da se, s obzirom na veliku smrtnost, kvalitativno razlikuje od ostalih varijanti gripe. Iako se čini da je to djelomično točno (zbog sposobnosti gripe da inducira pretjeranu reakciju imunološkog sustava), kasnije revizije literature i historijska epidemiološka istraživanja otkrili su da možda nije bila značajno virulentnija od ostalih sojeva. Njezina visoka stopa smrtnosti vjerojatno je bila uzrokovana prvenstveno raširenom pothranjenošću, prenapučenošću gradova i općenito nesanitarnim uvjetima života u pogođenim područjima, što je potaknulo ne samo širenje gripe, već i uzgoj bakterijskih superinfekcija povrh virusne infekcije.[vii]
 
Drugim riječima, iako je smrtnost španjolske gripe prikazana kao nepredvidiva aberacija u karakteru virusa, u jednakoj je mjeri bila stimulirana društvenim uvjetima. Naglo širenje gripe istovremeno je potpomognuto globalnom trgovinom i globalnim ratovima, koji su u to vrijeme bili vezani uz brzo promjenjive imperijalizme koji su preživjeli Prvi svjetski rat. Ovdje se ponovo susrećemo sa sada već poznatom pričom o tome kako je takav smrtonosni soj gripe uopće nastao: iako još uvijek nije sasvim jasno koje je točno njegovo porijeklo, za sada je općeprihvaćena pretpostavka da potječe od domaćih svinja ili peradi, vrlo vjerojatno iz Kanzasa. Vrijeme i lokacija su znakoviti, budući da su godine nakon rata bile svojevrsna prijelomna točka američke poljoprivrede, u kojoj je došlo do raširene primjene sve mehaniziranijih, tvorničkih metoda proizvodnje. Ovi su se trendovi samo pojačali tijekom 1920-ih, a masovna primjena tehnologija poput kombajna izazvala je i postepenu monopolizaciju te ekološku katastrofu, čija je kombinacija rezultirala Dust Bowl krizom, nakon čega je uslijedila i masovna migracija. Tada još nije bila razvijena intenzivna koncentracija stoke koja će obilježiti kasnije tvorničke farme, ali osnovni oblici koncentracije i intenzivni protok koji su već proizveli stočne epidemije u Europi postali su norma. Ako engleske stočne epidemije iz 18. stoljeća predstavljaju prve slučajeve izrazito kapitalističke stočne pandemije, a izbijanje goveđe kuge 1890-ih godina u Africi najveći epidemiološki holokaust imperijalizma, španjolsku gripu može se tumačiti kao prvu kapitalističku pandemiju koja je zahvatila proletarijat.
 

Pozlaćeno doba

Paralele s aktualnim kineskim slučajem su upadljive. COVID-19 ne može se razumjeti bez uzimanja u obzir načine na koji je Kina, posljednjih nekoliko desetljeća razvoja u globalnom kapitalističkom sistemu i kroz njega, oblikovala zdravstveni sustav zemlje i stanje javnog zdravlja u cjelini. Koliko god ova epidemija bila nova, iz tih je razloga slična drugim javno-zdravstvenim krizama koje su nastupile prije nje, i koje se često proizvode gotovo istom pravilnošću kao i ekonomske krize, te ih se u popularnom tisku tretira na sličan način – kao da su nasumični događaji koje se naziva „crnim labudovima“, krajnje nepredvidivi i bez presedana. Međutim, realnost je da ove zdravstvene krize slijede vlastite kaotične, ciklične obrasce ponavljanja, koji su postali vjerojatnijima uslijed niza strukturnih kontradikcija, ugrađenih u prirodu proizvodnje i proleterskog života u kapitalizmu. Vrlo slično slučaju španjolske gripe, koronavirus se izvorno uspio održati i brzo raširiti zbog opće degradacije osnovne zdravstvene zaštite stanovništva u cjelini. No upravo zato što se ta degradacija dogodila za vrijeme spektakularnog ekonomskog rasta, zasjenjena je raskošću blještavih gradova i masivnih tvornica. Međutim, stvarnost je takva da su rashodi za javna dobra poput zdravstvene zaštite i obrazovanja u Kini i dalje izuzetno niski, dok je većina javne potrošnje usmjerena na fizičku infrastrukturu poput mostova, cesta i jeftine električne energije za proizvodnju.
 
Također, kvaliteta proizvoda na domaćem tržištu često je pogibeljno loša. Kineska industrija je desetljećima proizvodila robu visoke kvalitete i vrijednosti za izvoz, napravljenu prema najvišim svjetskim standardima za globalno tržište, poput iPhone uređaja i računalnih čipova. No roba koja je ostavljena za potrošnju na domaćem tržištu ekstremno je lošeg standarda, što izaziva redovite skandale i duboko nepovjerenje javnosti. Mnogi slučajevi neosporno podsjećaju na Sinclairovu Džunglu i druge priče iz američkog Pozlaćenog doba. Najpoznatiji slučaj iz nedavne prošlosti je skandal iz 2008. godine, s mlijekom kontaminiranim melaminom od kojega je umrlo desetak novorođenčadi, te hospitalizirano desetine tisuća (iako su time vjerojatno pogođene stotine tisuća). Od tada brojni skandali redovno potresaju javnost: 2011. godine otkriveno je da je „kanalizacijsko ulje“ iz filtera za mast korišteno u restoranima širom zemlje, 2018. su neispravna cjepiva ubila nekoliko djece, a potom su godinu dana kasnije deseci hospitalizirani zbog korištenja lažnih cjepiva protiv HPV-a. Umjereniji primjeri još su rašireniji i dio su scenografije dobro poznate svim stanovnicima Kine: sapun umiješan u instant juhe u prahu kako bi se smanjili troškovi, poduzetnici koji susjednim selima prodaju svinje uginule zbog misterioznih razloga, podrobni tračevi o tome u kojim ćete se uličnim trgovinama najlakše razboljeti.
 
Prije nego što se Kina postepeno uključila u globalni kapitalistički sustav, servisi poput zdravstvene zaštite u ovoj su se zemlji pružali (uglavnom u gradovima) pod danwei sustavom beneficija temeljenom na poduzećima ili (uglavnom, ali ne isključivo, na selu) u lokalnim zdravstvenim klinikama u kojima su radili mnogobrojni „bosonogi liječnici“, i to je sve bilo besplatno. Dostignuća zdravstvene skrbi iz socijalističkog doba, poput dostignuća na području osnovnog obrazovanja i pismenosti, bila su dovoljno značajna da su ih čak i najstroži kritičari Kine morali priznati. Shistosomoza, koja je stoljećima harala zemljom, bila je gotovo iskorijenjena u većem dijelu svoje povijesne jezgre, ali se vratila još jača nakon što se krenulo u demontažu socijalističkog sustava zdravstvene skrbi. Smrtnost dojenčadi naglo je pala, a čak i usprkos gladi koja je pratila „Veliki skok naprijed“, očekivani životni vijek skočio je između 1950. godine i početka 1980-ih sa 45 na 68 godina. Došlo je do opće raširenosti imunizacije i općih higijenskih praksi, a osnovne informacije o prehrani i javnom zdravstvu, kao i pristup osnovnim lijekovima, bili su besplatni i dostupni svima. Sustav bosonogih liječnika istovremeno je pomogao distribuirati temeljno, iako ograničeno medicinsko znanje velikom dijelu stanovništva, pomažući u izgradnji snažnog sustava zdravstvene skrbi odozdo prema gore u uvjetima ozbiljnog materijalnog siromaštva. Vrijedi se prisjetiti da se sve to događalo u vrijeme kada je Kina po glavi stanovnika bila siromašnija od nekih supsaharskih afričkih zemalja danas.
 
Otada je kombinacija zanemarivanja i privatizacije uvelike degradirala ovaj sustav, upravo u vrijeme kada su nagla urbanizacija i neregulirana industrijska proizvodnja kućanskih dobara i prehrambenih proizvoda stvorili nikada akutniju potrebu za raširenom zdravstvenom skrbi, a potrebu za regulacijom hrane, lijekova i sigurnosti da ni ne spominjemo. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, kineska javna potrošnja na zdravstvo danas iznosi 323 američka dolara po stanovniku. Ova brojka je niska čak i u usporedbi s ostalim zemljama „gornjeg i srednjeg dohotka“, a iznosi otprilike polovicu potrošnje država kao što su Brazil, Bjelorusija i Bugarska. Regulacije su minimalne do nepostojeće, što rezultira brojnim skandalima gore spomenutog tipa. Usto, učinke svega toga najjače osjećaju stotine milijuna migrantskih radnika_ca, koji u potpunosti gube svako pravo na osnovnu zdravstvenu skrb kada napuste svoja rodna sela (gdje su, prema sustavu hukou, stalni stanovnici bez obzira na svoje stvarno boravište, što znači da se preostalim javnim resursima ne može pristupiti na nekoj drugoj lokaciji).
 
Javnu zdravstvenu skrb je krajem 1990-ih navodno trebao zamijeniti privatiziraniji sustav (iako pod državnom upravom) u kojem bi kombinacija doprinosa zapošljavatelja i zaposlenika osiguravala medicinsku skrb, mirovine i stambeno osiguranje. No, u ovaj se sustav socijalnog osiguranja sistematično premalo uplaćivalo, do te mjere da su se navodno „nužni“ doprinosi zapošljavatelja često jednostavno zanemarivali, te je ogromna većina radnica i radnika bila primorana plaćati ih iz svojeg džepa. Prema posljednjoj dostupnoj nacionalnoj procjeni, samo 22 posto migrantskih radnika_ca imalo je osnovno medicinsko osiguranje. Međutim, nedostatak doprinosa za sustav socijalnog osiguranja nije samo čin prkosa pojedinačnih korumpiranih šefova, već je uglavnom rezultat činjenice da niske profitne marže ne ostavljaju mjesta za izdvajanje za socijalne beneficije. Svojom vlastitom računicom ustanovile_i smo da bi istjerivanje neplaćenog socijalnog osiguranja u industrijskom središtu poput Dongguana smanjilo industrijski profit na pola i gurnulo mnoge tvrtke u bankrot. Kako bi nadoknadila ogromne nedostatke, Kina je uspostavila dodatnu najosnovniju zdravstvenu shemu za umirovljenike i samozaposlene, koja u prosjeku isplaćuje samo nekoliko stotina juana po osobi godišnje.
 
Ovaj izmučeni zdravstveni sustav proizvodi vlastite zastrašujuće društvene tenzije. Svake godine umire određen broj medicinskog osoblja, dok su deseci ozlijeđeni u napadima bijesnih pacijenata ili, što je češće, članova obitelji pacijenata preminulih pod njihovom skrbi. Najnoviji napad dogodio se na Badnjak kada je u Pekingu liječnika na smrt izbo sin pacijentice, zbog sumnje da mu je majka umrla uslijed nedostatne skrbi u bolnici. Jedno istraživanje otkrilo je da je zapanjujućih 85 posto liječnika doživjelo nasilje na radnom mjestu, a drugo, iz 2015. godine, da je 13 posto liječnika u Kini fizički napadnuto prethodne godine. Kineski liječnici pregledaju četiri puta više pacijenata godišnje od američkih liječnika, a plaća im je manja od 15 000 američkih dolara godišnje – usporedbe radi, to je manje od dohotka po glavi stanovnika (16 760 američkih dolara), dok je u SAD-u prosječna liječnička plaća (oko 300 000 američkih dolara) gotovo pet puta veća od dohotka po glavi stanovnika (60 200 američkih dolara). Prije nego što je 2016. godine ugašen, a njegovi tvorci uhićeni, sada neaktivni blog projekt iza kojeg su stajali Lu Yuyu i Li Tingyu, koji je pratio nemire, bilježio je najmanje nekoliko štrajkova i prosvjeda medicinskih radnica i radnika mjesečno.[viii] U 2015. godini, posljednjoj punoj godini njihovog pomnog prikupljanja podataka, bila su 43 takva događaja. Također su svaki mjesec zabilježili desetke „[prosvjednih] incidenata vezanih uz medicinske postupke“, koje su predvodili članovi_ce obitelji pacijenata_ica, te kakvih je 2015. godine zabilježeno 368.
 
U takvim uvjetima masovnog izostanka ulaganja u javni sustav zdravstvene skrbi, ne čudi što je COVID-19 tako lako uzeo maha. U kombinaciji s činjenicom da se nove zarazne bolesti pojavljuju u Kini jednom u godini do jednom u dvije godine, izgledno je da će se takve epidemije nastaviti. Kao u slučaju španjolske gripe, generalno loši uvjeti javnog zdravstva među proleterskom populacijom pomogli su virusu da stekne uporište i odatle se brzo proširi. Međutim, ponavljamo kako ovo nije samo pitanje distribucije. Moramo razumjeti i kako je sam virus proizveden.
 

Ne postoji divljina

U slučaju najnovije epidemije, priča je manje jednostavna od slučajeva svinjske ili ptičje gripe, koji su toliko jasno povezani s jezgrom agroindustrijskog sustava. S jedne strane, točno podrijetlo virusa još nije u potpunosti razvidno. Moguće je da je došao od svinja, koje su jedna od mnogih pripitomljenih i divljih životinja koje se prodaju na mokroj tržnici u Wuhanu, za koju se čini da je epicentar izbijanja, pa bi u tom slučaju uzrok mogao biti sličniji gornjim slučajevima nego što to izgleda. Ipak, čini se izvjesnijim da virus potječe od šišmiša ili eventualno zmija, životinja koje se obično love u divljini. Međutim, čak i ovdje postoji veza – pad dostupnosti i sigurnosti svinjetine zbog epidemije svinjske groznice značio je da se povećana potražnja mesa na ovim mokrim tržnicama nadoknađuje prodavanjem mesa „divljači“. No, može li se uistinu reći da isti ekonomski procesi snose odgovornost za ovaj konkretni slučaj, ako nije bilo izravne veze s tvorničkim uzgojem?
 
Odgovor je da, ali na drugačiji način. Treba ponoviti da Wallace ne ukazuje na jedan, nego na dva glavna načina kojima kapitalizam pomaže u inkubaciji i oslobađanju sve smrtonosnijih epidemija. Prvi, gore opisani način, izravno se oslanja na industriju – virusi se inkubiraju u industrijskim okruženjima koja su u potpunosti supsumirana pod logiku kapitalizma. Drugi, neizravni način, odvija se putem kapitalističke ekspanzije i ekstrakcije na periferiji, gdje se prethodno nepoznati virusi u suštini akumuliraju iz divljih populacija i šire usporedo globalnoj cirkulaciji kapitala. Naravno, ta dva načina nisu sasvim odvojena, no čini se da je drugi onaj koji najbolje opisuje nastanak trenutne epidemije.[ix] U ovom slučaju, povećana potražnja za tijelima divljih životinja za konzumaciju, medicinsku upotrebu ili (kao u slučaju deva i MERS-a) razne kulturno značajne funkcije, gradi nove globalne robne lance „divljih“ dobara. U drugim slučajevima, otprije postojeći agroekološki lanci vrijednosti jednostavno se šire u nekadašnje „divlje“ sfere, mijenjajući lokalne ekologije i modificirajući područje dodira između ljudskog i ne-ljudskog.
 
Wallace je jasan po tom pitanju, i razlaže više dinamika koje stvaraju još gore bolesti, unatoč tome što sami virusi već postoje u „prirodnim“ okruženjima. Samo širenje industrijske proizvodnje „može gurnuti sve kapitaliziraniju divlju hranu dublje u posljednji kutak primarnog krajolika, izbacujući veću raznolikost potencijalno protopandemijskih patogena“. Drugim riječima, kako akumulacija kapitala zahvaća nove teritorije, tako gura životinje u manje dostupna područja, gdje one dolaze u kontakt s prethodno izoliranim sojevima bolesti, i to u trenutku kada same te životinje postaju meta komodifikacije, budući da „čak i najdivlje vrste koje se koriste za namirivanje osnovnih ljudskih potreba bivaju uvučene u agrikulturne lance vrijednosti.“ Ekspanzija na sličan način gura ljude bliže ovim životinjama i okolišima, što „može povećati područje dodira (i prelijevanje) između divlje ne-ljudske populacije i novo urbaniziranog ruralnog područja“. To virusu daje više mogućnosti i resursa da mutira na način koji mu omogućuje da zarazi ljude, povećavajući vjerojatnost biološkog prelijevanja. Geografija same industrije ionako nikad nije naprosto gradska ili ruralna, baš kao što monopolizirana industrijska poljoprivreda koristi i velike farme i mala poljoprivredna gospodarstva: „na malom imanju podizvođača [tvorničke farme] na granici sa šumom, životinje koje se koriste za prehranu mogu se zaraziti patogenom prije nego što budu otpremljene u tvornicu za preradu na periferiji nekog većeg grada“.
 
Činjenica jest da je „prirodna“ sfera već podvedena pod potpuno globalni kapitalistički sistem koji je uspio promijeniti temeljne klimatske uvjete i opustošiti tolike pretkapitalističke[x] ekosisteme da ni preostali više ne funkcioniraju kao nekoć. U tome leži još jedan uzročni čimbenik, jer, prema Wallaceu, svi ti procesi ekološke devastacije smanjuju „okolišnu složenost kojom šuma ometa transmisijske lance.“ Dakle, zapravo je pogrešno razmišljati o takvim područjima kao prirodnoj „periferiji“ kapitalističkog sistema. Kapitalizam već jest globalan i već jest totalizirajuć. Više nema ivicu ili granicu s nekom prirodnom, nekapitalističkom sferom izvan sebe, te stoga ne postoji niti veliki lanac razvoja u kojem „zaostale“ zemlje slijede one ispred sebe na svom putu po lancu vrijednosti, kao ni ikakva istinska divljina koja bi se mogla očuvati u nekakvom čistom, netaknutom stanju. Umjesto toga, kapital ima tek podređenu periferiju koja je u potpunosti supsumirana unutar globalnih lanaca vrijednosti. Proizašli društveni sustavi – uključujući sve od pretpostavljenog „tribalizma“ do obnove antimodernih fundamentalističkih religija – u potpunosti su suvremeni proizvodi i gotovo su uvijek de facto uključeni u globalna tržišta, često vrlo izravno. Isto se može reći i za biološko-ekološke sisteme koji iz toga proizlaze, budući da su područja „divljine“ zapravo imanentna ovoj globalnoj ekonomiji, kako u apstraktnom smislu ovisnosti o klimi i povezanim ekosistemima, tako i u izravnom smislu uključenosti u iste ove globalne lance vrijednosti.
 
Ova činjenica stvara potrebne uvjete za pretvaranje „divljih“ virusnih sojeva u globalne pandemije. Ali COVID-19 nije ni najgora od njih. Idealna ilustracija osnovnog principa – i globalne opasnosti – zapravo je ebola. Virus ebole[xi] školski je primjer prelijevanja postojećeg virusnog rezervoara u ljudsku populaciju. Trenutni dokazi upućuju na to da su izvorni domaćini virusa nekoliko vrsta šišmiša podrijetlom iz zapadne i središnje Afrike, koji prenose virus, ali sami nisu njime pogođeni. To nije slučaj kod ostalih divljih sisavaca, kao što su primati i dujker antilope, koji se periodično zarazuju virusom te ih pogađaju nagle i iznimno smrtonosne epidemije. Ebola ima posebno agresivni životni ciklus izvan vrsta koje čine njezin rezervoar. Ljudi se mogu zaraziti kroz kontakt s bilo kojim od ovih divljih domaćina, što može imati razorne posljedice. Nekoliko velikih epidemija već se dogodilo, a stopa smrtnosti za većinu njih bila je izuzetno visoka, gotovo uvijek viša od 50 posto. Najveća zabilježena epidemija, koja je s prekidima trajala od 2013. do 2016. godine u nekoliko zapadnoafričkih zemalja, rezultirala je s 11 000 smrtnih slučajeva. Stopa smrtnosti za pacijente hospitalizirane tijekom ove epidemije kretala se u rasponu od 57-59 posto, a bila je i mnogo viša za one koji nisu imali pristup bolnicama. U posljednjih nekoliko godina privatne kompanije razvile su nekoliko cjepiva, ali spori mehanizmi odobravanja i stroga prava intelektualnog vlasništva, u kombinaciji s raširenim nedostatkom zdravstvene infrastrukture, rezultirali su situacijom u kojoj cjepiva nisu mnogo pridonijela obustavljanju najrecentnije – a trenutno i najdugotrajnije – epidemije sa središtem u Demokratskoj Republici Kongo (DRC).
 
Bolest se često predstavlja kao nešto nalik prirodnoj katastrofi – u najboljem je slučaju nasumična, a u najgorem nešto za što su krive „nečiste“ kulturne prakse siromašnih stanovnika šuma. No, tajming ove dvije velike epidemije (2013.-2016. u zapadnoj Africi, 2018. naovamo u DRC-u) nije slučajnost. Obje su se dogodile upravo kada je ekspanzija primarnih industrija dodatno raselila stanovnike šuma i razorila lokalne ekosisteme. Zapravo, čini se da to ne vrijedi isključivo za ove najnovije slučajeve, budući da se, kako Wallace objašnjava, „čini kako epidemije ebole uvijek dolaze ruku pod ruku s promjenama u korištenju zemljišta koje pokreće kapital, što uključuje i prvu epidemiju u Nzari, u Sudanu, 1976. godine, gdje je postojala tvornica za predenje i tkanje lokalnog pamuka koju je financirala Velika Britanija.“ U sličnim su uvjetima izbile epidemije u Gvineji 2013. godine, nakon što je nova vlada počela otvarati zemlju globalnom tržištu i prodavati velike površine zemljišta međunarodnim konglomeratima agrobiznisa. Čini se da je industrija palminog ulja, ozloglašena zbog svoje uloge u krčenju šuma i ekološkom uništavanju diljem svijeta, osobiti krivac za širenje virusa jer njezine monokulture s jedne strane devastiraju snažne ekološke barijere koje pomažu u prekidu transmisijskog lanca, dok istodobno privlače vrste šišmiša koje služe kao prirodni rezervoari virusa.[xii]
 
U isto vrijeme prodaja velikih zemljišnih površina komercijalnim poljoprivredno-šumarskim tvrtkama podrazumijeva i razvlašćivanje stanovnika šume i smetnje u lokalnim oblicima proizvodnje i žetve koji ovise o ekosistemu. Ruralnoj sirotinji često ne preostaje drugo nego povući se dublje u šumu, iako je njezin tradicionalni odnos s tim istim ekosistemom poremećen. Ovakva situacija rezultira time da opstanak sve više ovisi o lovu na divljač ili o žetvi lokalne flore i sječi stabala radi prodaje na globalnim tržištima. Takve populacije tada postaju mete gnjeva globalnih ekoloških organizacija, koje ih javno osuđuju kao „lovokradice“ i „ilegalne drvosječe“ odgovorne za upravo ono krčenje šuma i ekološko uništenje koje ih je same primoralo na takve poslove. Ovaj proces često zadobiva i mračniju notu, primjerice u Gvatemali, gdje su antikomunističke paravojne snage, preostale nakon građanskog rata, pretvorene u „zelene“ snage sigurnosti koje imaju zadatak „štititi“ šumu od ilegalne sječe, lova i krijumčarenja droge, odnosno jedinih djelatnosti na raspolaganju njezinim starosjediocima koji su u takve aktivnosti gurnuti upravo nasilnom represijom koju su nad njima tijekom rata vršile iste te paravojne postrojbe.[xiii] Taj se obrazac otada reproducira diljem svijeta, osokoljen objavama na društvenim medijima u kojima razvijene zemlje slave (često doslovno ulovljena kamerom) pogubljenja „krivolovaca“ od navodno „zelenih“ snaga sigurnosti.[xiv]
 

Politike suzbijanja epidemije kao vježba iz državništva

COVID-19 privukao je dotad neviđene količine globalne pažnje. Naravno, mediji su se bili pomamili i za ebolom, ptičjom gripom i SARS-om, ali ova nova epidemija odolijeva na nekakav drugačiji način. Gotovo je sigurno da je ta situacija djelomično nastala zbog spektakularnih razmjera reakcije kineske vlade, što je rezultiralo jednako spektakularnim prikazima ispražnjenih mega-gradova koji su sušta suprotnost uobičajenoj medijskoj slici Kine kao prenapučene i prezagađene. Ova je reakcija također poslužila kao sočan povod za uobičajene spekulacije o neminovnom političkom ili ekonomskom kolapsu zemlje, dodatno potaknute neprestanim napetostima ranog stadija trgovinskog rata sa SAD-om. U kombinaciji s brzinom kojom se virus širi, ovo epidemiji daje karakter izravne prijetnje na globalnoj razini, unatoč njezinoj niskoj stopi smrtnosti.[xv]
 
Međutim, na dubljoj razini se najfascinantnijim u odgovoru države čini način izvedbe, putem medija, kao svojevrsna melodramatična generalna proba za potpunu mobilizaciju domaćih protupobunjeničkih snaga. Ovo nam pruža stvarni uvid u represivni kapacitet kineske države, ali također naglašava njezinu dublju nesposobnost, razotkrivenu potrebom države za toliko intenzivnim oslanjanjem na kombinaciju apsolutnih propagandnih mjera distribuiranih putem svih medijskih kanala i volonterske mobilizacije mještana koji inače nemaju nikakvu materijalnu odgovornost pridržavati se ovih mjera. I kineska i zapadna propaganda ističu stvarnu represivnu sposobnost karantene, prva prikazivanjem iste kao slučaja učinkovite vladine intervencije u izvanrednoj situaciji, a druga kao još jedan slučaj totalitarnog prekoračenja ovlasti distopijske kineske države. Međutim, prešućena je istina da upravo agresivnost represije ukazuje na dublju nesposobnost kineske države, koja je i sama još uvijek u fazi izgradnje.
 
Već nam ovo pruža uvid u prirodu kineske države, pokazujući na koji način razvija nove i inovativne tehnike društvene kontrole i odgovora na krizu, primjenjive čak i u uvjetima u kojima su osnovni državni mehanizmi oskudni ili nepostojeći. Takvi uvjeti nam istovremeno nude još zanimljiviju (mada spekulativniju) sliku o tome kako bi vladajuća klasa u bilo kojoj zemlji mogla reagirati kada rasplamsala kriza i aktivna pobuna uzrokuju slične slomove čak i u najsnažnijim državama. Virusnoj epidemiji u svakom su pogledu pomogle loša povezanost između različitih razina vlasti: represija koju protiv doktora „zviždača“ provode lokalni dužnosnici, suprotno interesima države, neučinkoviti mehanizmi za prijavljivanje u bolnice te izuzetno manjkava osnovna zdravstvena zaštita samo su neki od brojnih primjera. U međuvremenu su se različite lokalne samouprave vratile u normalu vlastitim tempom, gotovo potpuno mimo kontrole središnje države (osim u epicentru, pokrajini Hubei). U trenutku pisanja teksta izgleda da nema nikakve logike prema kojoj su neke luke operativne, a neka mjesta ponovno pokrenula proizvodnju. No, ova šarolika karantena znači da su logističke mreže između gradova na dugim udaljenostima i dalje poremećene, jer se dobiva dojam da bilo koja lokalna uprava može jednostavno spriječiti prelazak vlakova ili teretnih kamiona preko njenih granica. Ova temeljna nesposobnost kineske vlade prisilila ju je na to da se nosi s virusom kao da je riječ o pobuni, igrajući se građanskog rata protiv nevidljivog neprijatelja.
 
Nacionalna državna mašinerija zaozbiljno se pokrenula 22. siječnja, kada su vlasti proširile mjere za hitne slučajeve u cijeloj provinciji Hubei i poručile javnosti da imaju zakonske ovlasti za postavljanje karantenskih objekata, kao i za „prikupljanje“ svog osoblja, vozila i objekata potrebnih za obuzdavanje bolesti, te za postavljanje blokada i kontrolu prometa (čime su praksama za koje su ionako znale da su neizbježne dale službeni pečat). Drugim riječima, potpuna implementacija državnih resursa zapravo je započela pozivom lokalnoj populaciji na volonterski angažman. S jedne strane, takva golema katastrofa opterećuje kapacitete bilo koje države (kao što je vidljivo na primjeru odgovora na uragane u SAD-u). No, s druge strane, ovime se ponavlja uobičajeni obrazac kineskog državništva, kod kojeg se centralna država, kojoj nedostaju učinkovite formalne i provedive zapovjedne strukture koje se protežu sve do lokalne razine, mora oslanjati na kombinaciju naširoko distribuiranih poziva na mobilizaciju usmjerenih prema lokalnim dužnosnicima_cama i građanima_kama, i niza ex post kazni onima koji nisu adekvatno reagirali (što se prikazuje kao sprečavanje korupcije). Jedini zaista učinkovit odgovor može se pronaći na onim područjima na koja središnja država koncentrira većinu svoje moći i pažnje – u ovom slučaju je to pokrajina Hubei, a osobito Wuhan. Do jutra 24. siječnja, grad je već bio potpuno blokiran te vlakovi nisu dolazili ni odlazili gotovo mjesec dana od trenutka kada je detektiran novi soj koronavirusa.
Fotografija jedne od lokalnih karantenskih kontrolnih točaka koja se proširila kineskim društvenim medijima
Nacionalni zdravstveni službenici izjavili su da zdravstvene vlasti imaju mogućnost bilo koga pregledati i staviti u karantenu, prema vlastitom nahođenju. Nakon većih gradova pokrajine Hubei, deseci drugih gradova širom Kine, uključujući Peking, Guangzhou, Nanjing i Šangaj, započeli su provoditi karantene različitih razina propusnosti ljudi i robe preko svojih granica.
 
Kao odgovor na poziv centralne države da se mobiliziraju, neki su gradovi poduzeli vlastite neobične, striktne mjere. Najviše zastrašuje primjer iz četiri grada u provinciji Zhejiang, gdje su za trideset milijuna ljudi izdane lokalne putovnice koje dopuštaju samo jednoj osobi po kućanstvu da jednom u dva dana izlazi iz kuće. Gradovi poput Shenzhena i Chengdua naredili su zatvaranje svih četvrti i stavljali bi cijele stambene zgrade pod karantenu na 14 dana u slučaju jednog jedinog potvrđenog slučaja zaraze virusom među stanarima. Stotine su pritvorene ili novčano kažnjene zbog „širenja glasina“ o bolesti, a neki od onih koji su prekršili karantenu uhićeni su i osuđeni na duge zatvorske kazne, dok sami zatvori postaju žarištima zbog nesposobnosti službenika da izoliraju bolesne pojedince, čak i u okruženju osmišljenom upravo u svrhe jednostavnog izoliranja. Ove vrste očajničkih, agresivnih mjera ekvivalentne su onima za kojima se posezalo u ekstremnim protupobunjeničkim programima, a najviše podsjećaju na akcije vojno-kolonijalne okupacije mjesta kao što je Alžir ili, recentnije, Palestina. Takve mjere nikada ranije nisu provođene u ovakvim razmjerima, niti u ovakvim mega-gradovima u kojima živi velik dio svjetske populacije. Takvo suzbijanje epidemije služi kao neočekivana lekcija onima kojima je na umu globalna revolucija, budući da je riječ o generalnoj probi državne reakcije za takav slučaj.
 

Nesposobnost

Ovim restrikcijama u korist ide njihov naizgled humanitarni karakter, s obzirom na to da je kineska država uspjela mobilizirati veći dio lokalnog stanovništva kako bi joj pomoglo u onome što je, u stvari, plemeniti čin zaustavljanja širenja virusa. Međutim, predvidljivo je da će se takva represija uvijek obiti o glavu onima koji ju provode. Na kraju krajeva, protupobunjeničke mjere su očajnička vrsta rata koji se vodi tek kad pouzdaniji oblici osvajanja, pravljenja ustupaka i ekonomske integracije više nisu mogući. To je skupa, neučinkovita i obrambena radnja, koja otkriva duboku nesposobnost bilo koje sile čija je zadaća implementirati je – bilo da je riječ o francuskim kolonijalnim interesima, propadajućem američkom imperiju, ili kome drugome. Rezultat represije gotovo je uvijek druga pobuna, okrvavljena gušenjem prve, i zbog toga još očajnija. U ovom slučaju teško da karantena odražava stvarnost građanskog rata i protupobunjeničkih mjera. No čak se i u ovoj situaciji represija na svoj način obila o glavu svojim provoditeljima. Uz sve napore koje je država uložila u kontrolu informacija i stalnu propagandu distribuiranu putem svih mogućih medijskih aparata, nemiri su se uglavnom razbuktali na tim istim platformama.
 
Smrt doktora Lia Wenlianga, jednog od prvih zviždača o opasnosti virusa, 7. veljače, potresla je građane_ke zatvorene u svojim domovima diljem zemlje. Li je bio jedan od osam liječnika koje je policija privela zbog širenja „lažnih informacija“ početkom siječnja, prije nego što je i sam zaražen virusom. Njegova smrt izazvala je bijes internetskih korisnika, a vlada Wuhana izrazila je svoje žaljenje. Ljudi počinju uviđati da državu čine nesposobni dužnosnici i birokrati koji nemaju pojma što trebaju raditi, ali se prave odlučnima.[xvi] Ta se činjenica u principu pokazala kada je gradonačelnik Wuhana, Zhou Xianwang, bio prisiljen na državnoj televiziji priznati da je njegova vlada otezala s objavljivanjem ključnih informacija o virusu nakon što je došlo do epidemije. Sama napetost koja je izazvana izbijanjem zaraze, u kombinaciji s napetošću koju je izazvala državna mobilizacija, počela je otkrivati širokom pučanstvu duboke pukotine u prozirnoj priči o sebi koju vlada pokušava prodati. Drugim riječima, ovakvi uvjeti raskrinkali su temeljnu nesposobnost kineske države rastućem broju ljudi koji su prije vladinu propagandu uzimali zdravo za gotovo.
 

#Kina Propaganda Komunističke partije Kine o „kontroli zaraze“ u #Wuhan, stanovnici komentiraju:
„Dolaze svaki dan samo kako bi se slikali sa zastavom Partije.“
„Skinuli su osobnu zaštitnu opremu (OZO/PPE) nakon što su završili s fotografiranjem. Uzeo ju je i njome prebrisao svoj automobil!“
„Upravo je bacio zaštitnu opremu u kantu za smeće!“ #WuhanKoronavirus pic.twitter.com/Gb1fxBXy12
— W. B. Yeats (@WBYeats1865) 12. veljače 2020.

Kada bismo morali jednim jedinim simbolom ilustrirati osnovni karakter državnih mjera, bilo bi to na tragu ovog video zapisa kojeg je snimio stanovnik Wuhana, a sa Zapadnim je internetom podijeljen putem Twittera u Hong Kongu.[xvii] Ukratko, snimka prikazuje nekoliko ljudi koji izgledaju kao liječnici ili članovi hitne službe odjeveni u punu zaštitnu opremu, kako se fotografiraju s kineskom zastavom. Osoba koja snima video objašnjava da svaki dan dolaze pred tu istu zgradu kako bi se naslikavali. Video zatim prati muškarce dok skidaju zaštitnu opremu te čavrljaju i puše, a jedno od odijela koriste i za čišćenje automobila. Prije negoli se odvezu dalje, jedan od muškaraca neceremonijalno baci zaštitno odijelo u obližnju kantu za smeće, ne trudeći se čak ni gurnuti ga na dno kako ga nitko ne bi vidio. Ovakve se snimke brzo prošire prije nego ih se cenzurira – sitne pukotine u fasadi državno odobrenog spektakla.
 
Na još fundamentalnijoj razini, karantenu je također počeo pratiti prvi val ekonomskih odjeka u osobnim životima ljudi. O makroekonomskoj strani epidemije naširoko se izvještava: zbog ogromnog smanjenja kineskog rasta prijeti nova globalna recesija, osobito s obzirom na to da mu parira kontinuirana stagnacija u Europi i nedavni pad jednog od glavnih indeksa ekonomskog zdravlja u SAD-u, koji pokazuje nagli pad u poslovnoj djelatnosti. Diljem svijeta, kineske tvrtke i one temeljno ovisne o kineskim proizvodnim mrežama sada se uzdaju u klauzule o „višoj sili“, koje omogućavaju odgađanje i otkazivanje odgovornosti obje stranke u poslovnom ugovoru kada taj ugovor postane „nemoguće“ izvršiti. Iako je to u ovom trenutku malo vjerojatno, sama mogućnost ovog scenarija izazvala je bujicu zahtjeva za obnovom proizvodnje u cijeloj zemlji. Međutim, ekonomska aktivnost je oživjela tek mjestimično, jer u nekim područjima sve već glatko funkcionira, dok je u drugima proizvodnja do daljnjega zaustavljena. Za sada je 1. ožujka postao provizorni datum do kojeg su centralne vlasti pozvale da se sva područja izvan epicentra izbijanja zaraze vrate na posao.
 
No, postoje i druge, manje vidljive, ali nedvojbeno važnije posljedice. Mnogi_e migrantski_e radnici_e, uključujući one koji su tijekom Proljetnog festivala ostali u gradovima u kojima rade ili su se uspjeli u njih vratiti prije nego što je karantena stupila na snagu, sada su zapeli u opasnom limbu. U Shenzhenu, gdje veliku većinu stanovništva čine migranti_kinje, mještani_ke javljaju da se broj beskućnika_ca počeo povećavati. Međutim, novi ljudi koji se pojavljuju na ulicama nisu dugotrajni_e beskućnici_e, već izgledaju kao da su se tek nedavno našli na ulici, bez ikakve alternative. I dalje nose relativno lijepu odjeću, ne znaju gdje mogu spavati na otvorenom ni gdje mogu potražiti hranu. U mnogim zgradama zabilježen je porast sitnih krađa, uglavnom hrane dostavljene pred vrata osobama koje su zbog karantene zatvorene u stanovima. Radnici_e posvuda ostaju bez plaća dok je proizvodnja zaustavljena. U najboljem se slučaju kod prekida rada karantena provodi u radničkim dormitorijima, kao u slučaju karantene nametnute u Foxconnovoj tvornici u Shenzhenu, gdje se radnike_ce koji se vrate na posao zatvara u njihovom smještaju na tjedan ili dva, uplaćuje im se otprilike trećina uobičajene plaće, a zatim im se dopušta povratak na proizvodnu liniju. Siromašnije firme nemaju takve mogućnosti, a vladin pokušaj da ponudi nove pakete jeftinih kredita manjim poduzećima vjerojatno će dugoročno imati slabi efekt. Čini se da će u nekim slučajevima virus naprosto ubrzati postojeće trendove preseljenja tvornica, kako tvrtke poput Foxconna budu proširivale proizvodnju u Vijetnamu, Indiji i Meksiku ne bi li kompenzirale zastoj.
 

Nadrealni rat

U isto vrijeme, početni nespretni odgovor na virus, oslanjanje države na ekstremno kaznene i represivne mjere kako bi taj isti virus kontrolirala, te nesposobnost centralne vlade da se učinkovito koordinira s lokalnim vlastima kako bi održala ravnotežu između proizvodnje i karantene, svi zajedno upućuju na duboku nesposobnost u samom središtu državne mašinerije. Ako je, kako tvrdi naš prijatelj Lao Xie, fokus Xijeve administracije bio na „izgradnji države“, čini se da je na tom području potrebno još mnogo rada. Paralelno s ovime, ako se kampanja protiv COVID-19 može tumačiti kao generalna proba borbe protiv pobune, primjetno je da je središnja vlada u stanju učinkovito se koordinirati isključivo u epicentru, u provinciji Hubei, te da su njezine reakcije u drugim pokrajinama – čak i u bogatim i renomiranim područjima poput Hangzhoua – uglavnom neusklađene i neefikasne. To možemo tumačiti na dva načina: prvo, kao pouku o slabosti koja stoji iza slike nepokolebljive državne moći, a drugo, kao poziv na oprez zbog prijetnje koju još uvijek predstavljaju nekoordinirani i iracionalni odgovori na lokalnoj razini u slučajevima kada je centralna državna mašinerija preopterećena.
 
Ovo su važne lekcije za razdoblje u kojem se uništenje uzrokovano neprekidnom akumulacijom proširilo kako prema gore, na globalni klimatski sistem, tako i prema dolje, na mikrobiološke supstrate života na Zemlji. Takve će se krize događati sve češće. Dok sekularna kriza kapitalizma poprima naizgled neekonomski karakter, nove epidemije, glad, poplave i druge „prirodne“ katastrofe koristit će se kao opravdanje za proširivanje državne kontrole, a odgovor na te krize sve će više funkcionirati kao prilika za vježbanje novih i neisprobanih protupobunjeničkih mjera. Dosljedna komunistička politika mora moći zajedno sagledati obje te činjenice. Na teorijskoj razini to znači razumijevanje činjenice da je kritika kapitalizma osiromašena ako se odvaja od prirodnih znanosti. No, na praktičnoj razini to također podrazumijeva da je jedini politički projekt koji je danas moguć onaj koji je sposoban orijentirati se na terenu definiranom globalnom ekološkom i mikrobiološkom katastrofom, kao i djelovati u ovom stanju neprestane krize i atomizacije.
 
U Kini pod karantenom počinjemo uviđati naznake takvog krajolika, barem u obrisima: prazne kasnozimske ulice prekrivene tankim slojem neizgaženog snijega, lica koja se naviruju kroz prozore dok ih osvjetljavaju telefonski ekrani, mjestimične barikade na kojima stoji tek nekolicina medicinskih sestara, policajaca, volontera ili naprosto plaćenih glumaca čija je zadaća podići zastavu i reći vam da stavite masku i vratite se kući. Zaraza je društvena. Dakle, ne treba čuditi kako je jedini način da se borimo protiv iste u tako poodmakloj fazi taj da vodimo svojevrsni nadrealni rat protiv društva kao takvog. Ne okupljajte se, ne izazivajte kaos. Ali kaos se može stvarati i u izolaciji. Dok se peći u svim ljevaonicama hlade i prvo postaju žar koji tiho pucketa, a potom i pepeo hladan poput snijega, brojna mala očajanja neizbježno probijaju van iz karantene i nježno se slijevaju jedno za drugim u sve veći kaos koji bi jednog dana, baš poput ove društvene zaraze, moglo biti teško obuzdati.






Bilješke:

[i] Velik dio onoga što ćemo objasniti u ovom dijelu teksta naprosto je koncizniji sažetak Wallaceovih argumenata, usmjeren ka široj publici i bez potrebe da druge biologe „uvjerimo u njihovu valjanost“ izlaganjem rigorozne argumentacije i opsežnih dokaza. Za one koji žele osporiti osnovne dokaze, napominjemo kako se kroz cijeli tekst pozivamo na rad Wallacea i njegovih drugova.

[ii] Robert G. Wallace, Big Farms Make Big Flu: Dispatches on Infectious Disease, Agribusiness, and the Nature of Science (Monthly Review Press, 2016), 52.

[iii] Ibid., 56.

[iv] Ibid., 56-57.

[v] Ibid., 57.

[vi] To ne znači da usporedbe SAD-a s današnjom Kinom ne pružaju određene uvide. Budući da SAD ima svoj masivni agroindustrijski sektor, on i sam daje ogroman doprinos proizvodnji opasnih novih virusa, a bakterijske infekcije otporne na antibiotike da ni ne spominjemo.

[vii] Vidi: Brundage, J.F.; Shanks, G.D., „What really happened during the 1918 influenza pandemic? The importance of bacterial secondary infections“. The Journal of Infectious Diseases. Svezak 196, broj 11, prosinac 2007., 1717-1718, odgovor autora 1718-1719; i: Morens, D.M.; Fauci, A.S., „The 1918 influenza pandemic: Insights for the 21st century“. The Journal of Infectious Diseases. Svezak 195, broj 7, travanj 2007., 1018-1028.

[viii] Vidi „Picking Quarrels“ u drugom izdanju našeg časopisa: http://chuangcn.org/journal/two/picking-quarrels/

[ix] Ova dva načina proizvodnje pandemija svaki na svoj način reflektiraju ono što Marx naziva „realnom“ i „formalnom“ supsumacijom u sferi proizvodnje. Kod realne supsumacije postojeći proces proizvodnje mijenja se uvođenjem novih tehnologija koje mogu intenzivirati tempo i obim proizvodnje – slično načinu na koji je industrijsko okruženje promijenilo osnovne uvjete evolucije virusa, tako da se nove mutacije proizvode bržim tempom i s većom virulentnošću. Kod formalne supsumacije, koja prethodi realnoj, ove nove tehnologije još nisu primijenjene. Umjesto toga, postojeći se oblici proizvodnje naprosto povezuju na novim lokacijama koje su u dodiru s globalnim tržištem, primjerice, radnice na tkalačkim stanovima smješta se u radionice koje njihove proizvode prodaju za profit. Ovo je slično načinu na koji se virusi proizvedeni u „prirodnim“ okruženjima iznose iz divljine i unose u domaće populacije putem globalnog tržišta.

[x] Međutim, pogreška je izjednačavati takve ekosisteme s „pred-ljudskim“ sistemima. Kina je savršen primjer, budući da su mnogi njeni naizgled „iskonski“ prirodni pejzaži zapravo rezultat mnogo starijih perioda ljudske ekspanzije koja je istrijebila vrste koje su nekoć bile uobičajene u kopnenoj istočnoj Aziji, poput slonova.

[xi] Zapravo, ovo je pojam koji obuhvaća pet ili više različitih virusa, od kojih je najsmrtonosniji jednostavno nazvan virusom ebole, prvobitno zair virus.

[xii] Za slučaj zapadne Afrike, vidi: R.G. Wallace, R. Kock, L. Bergmann, M. Gilbert, L. Hogerwerf, C. Pittiglio, Mattioli R. i R. Wallace, „Did Neoliberalizing West African Forests Produce a New Niche for Ebola,“ International Journal of Health Services, svezak 46, broj 1, 2016; za širi pregled povezanosti ekonomskih uvjeta s ebolom kao takvom, vidi: Robert G. Wallace i Rodrick Wallace (ur.), Neoliberal Ebola: Modelling Disease Emergence from Finance to Forest and Farm, Springer, 2016; za najizravniji prikaz slučaja, iako manje znanstven, vidi Wallaceov članak „Neoliberal Ebola: the Agroeconomic Origins of the Ebola Outbreak,“ Counterpunch, 29. srpnja 2015.

[xiii] Vidi: Megan Ybarra, Green Wars: Conservation and Decolonization in the Maya Forest, University of California Press, 2017.

[xiv] Svakako je pogrešno implicirati da sav krivolov provodi lokalno ruralno siromašno stanovništvo, ili da svi rendžeri u nacionalnim šumama različitih zemalja djeluju na isti način kao nekadašnje antikomunističke paravojne postrojbe, iako se čini da najoštriji sukobi i najagresivniji slučajevi militarizacije šumskih zemljišta u osnovi slijede ovaj obrazac. Za široki pregled fenomena, vidi posebni broj časopisa Geoforum (69) za 2016. godinu, posvećen toj temi. Predgovor možete pronaći ovdje: Alice B. Kelly i Megan Ybarra, „Introduction to themed issue: ‘Green security in protected areas’“, Geoforum, svezak 69, 2016. 171-175.

[xv] Daleko najnižoj stopi smrtnosti od svih zaraza spomenutih u članku: veliki broj smrtnih slučajeva uvelike je rezultat brzog širenja virusa na veliki broj ljudskih domaćina, što je rezultiralo povećanim apsolutnim brojem smrtnih slučajeva, unatoč vrlo niskoj stopi smrtnosti.

[xvi] Au Loong Yu se u podcast-intervjuu poziva na prijatelje iz kontinentalnog dijela Kine kada kaže da je pandemija praktički paralizirala vladu Wuhana. Au sugerira da kriza ne razdire samo društveno tkivo već i razara birokratski stroj Komunističke partije Kine, što će se samo intenzivirati kako se virus bude širio i uzrokovao sve jaču krizu za ostale lokalne vlade diljem zemlje. Intervju je za The Dig vodio Daniel Denvir, a objavljen je 7. veljače. https://www.thedigradio.com/podcast/hong-kong-with-au-loong-yu/

[xvii] Sam video zapis je autentičan, no bitno je napomenuti da je Hong Kong itekako rasadnik rasističkih stavova i teorija zavjere usmjerenih protiv kontinentalaca i KPK-a, pa bi velik dio informacija o virusu koje stanovnici Hong Konga dijele na društvenim mrežama trebalo pažljivo provjeriti.







Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.





Vezani članci

  • 27. rujna 2020. Beyoncéin Black Is King i zamke afričke svijesti "Postoje razlozi za uživanje u pompi filma Black Is King, osobito u vrijeme akutne rasne traume. Ipak, njegova mistika kulturne autentičnosti i blagonaklone monarhije ne bi smjela zakloniti materijalnu stvarnost svakodnevnog života. Neoliberalno upravljanje, ekstraktivni kapitalizam te militarizam i dalje uzrokuju socijalnu i ekološku devastaciju u dijelovima Afrike, obaju Amerika i šire. Sučeljavanje s ovim isprepletenim stvarnostima znači razvijanje konkretne, globalne analize, uz istovremeno opiranje metafizičkim vizijama svijeta."
  • 27. rujna 2020. Privatizacija zdravstvene skrbi u Keniji "U Keniji si samo bogati i oni s političkim poznanstvima mogu priuštiti pristojnu zdravstvenu skrb. Sve ostale ozbiljna bolest ili automobilska nesreća dijeli od propasti."
  • 27. rujna 2020. Trump namjerava ukrasti izbore i jedino ga mi možemo spriječiti U SAD-u se 3. studenog održavaju predsjednički izbori. Premda trenutni predsjednik Donald Trump najavljuje da se ne namjerava pridržavati rezultata ako mu ne budu po volji, kandidat Demokratske stranke Joe Biden ne pokazuje da ozbiljno shvaća prijetnju. Sve izgleda kao da će se ponoviti prijeporna izborna situacija iz 2000. godine, kada su Al Gore i vodstvo Demokratske stranke, suočeni s tijesnim izbornim rezultatom i nepotpunim prebrojavanjem glasova položili vjeru u Vrhovni sud, demobilizirali prosvjednu opoziciju iz baze i omogućili George W. Bushu da dođe na vlast. Ponovni ustavni puč Republikanske stranke, ovoga puta na čelu s Trumpom, koji ovih dana radi na popunjavanju mjesta u Vrhovnom sudu upražnjenog smrću Ruth Bader Ginsburg, zaustavit će samo militantna mobilizacija odozdo.
  • 20. rujna 2020. Resetiranje države blagostanja "Potrebno je potpuno resetiranje – redizajn države blagostanja za digitalno doba, ali tako da se, umjesto da poštimavamo detalje na lešini koju smo naslijedili, vratimo temeljnim principima koji su inspirirali socijaldemokrate sredinom 20. stoljeća."
  • 20. rujna 2020. Stručnost na temelju iskustva: sustav socijalne sigurnosti trebali bi osmišljavati tražitelji naknada "Povjerenstvo koje je u potpunosti sačinjeno od osoba sa življenim iskustvom sustava socijalnih naknadi pokrenulo je radni plan kako bi preuredilo sustav socijalne sigurnosti."
  • 20. rujna 2020. Sto godina Addisonovog zakona "Prije jednog stoljeća, Addisonov zakon naložio je državi odgovornost za stambene kapacitete radničke klase – i utro put izgradnji stotina tisuća državnih jedinica socijalnog stanovanja."
  • 13. rujna 2020. Protiv britanske kozmičke desnice u usponu ljevica se mora boriti razumom "Jednom kada prihvatimo da smo svi uvučeni u probleme s kojima se suočava cijeli svijet, njihovo rješavanje postaje puno zahtjevniji zadatak od pukog svrgavanja neke tajne kabale. Međutim, to ipak znači da možemo adresirati i ponuditi bolja objašnjenja i rješenja za stvarne svjetske probleme i iskustva zbog kojih ljudi mogu završiti u zečjoj rupi ekstremno desnih teorija zavjere."
  • 13. rujna 2020. Darovna ili podatkovna platforma? Kapitalistička gostoljubivost i novi platni zid Couchsurfinga "Couchsurfing je od 2010. do 2011. godine prolazio transformaciju. Kasnije se ispostavilo da se korisnicima i korisnicama lagalo. Pretvara li se Couchsurfing.com u platformu za marketing i prikupljanje podataka kojima bi se trebalo puniti jedan drugi biznis? Važno je da budemo svjesni posljedica ako je ovaj scenarij točan. Vrijeme će pokazati kakva se podvala krije iza aktualne strategije."
  • 6. rujna 2020. Znati što je ispravno, a činiti suprotno: Asistentica i rad "Film Asistentica, redateljice Kitty Green, u startu je dočekan kao film #metoo pokreta. Teško je ne gledati ga na ovaj način. Film o kojem njegova redateljica/scenaristica govori kao „scenariziranoj ne-fikciji“ bavi se jednim danom u životu asistentice holivudskog producenta, koji se u svakom smislu doima kao tip sličan Harvey Weinsteinu, sve do zalihe injekcija alprostandila koju drži u uredu. Film je zanimljiv jer ni u jednom trenutku ne prikazuje ovog lika, zadržavajući se na zvuku njegova glasa dok se dere i na prikazu njegovih manipulativnih e-mailova. Film ne zanimaju poslovične „trule jabuke“, kako kaže Green, nego strukturni uvjeti koji omogućuju takve osobe."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve