Pojmovnik: Ekonomski rast

Ekonomski rast izražen rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.

Plenarna dvorana konvencijskog centra kralja Husseina na Mrtvom moru u Jordanu, gdje je od 21-23. listopada 2011. održan izvanredni sastanak Svjetskog ekonomskog foruma o ekonomskom rastu i stvaranju radnih mjesta u arapskom svijetu (foto: Nader Daoud, izvor: World Economic Forum @ Flickr prema Creative Commons licenci).
Plenarna dvorana konvencijskog centra kralja Husseina na Mrtvom moru u Jordanu, gdje je od 21-23. listopada 2011. održan izvanredni sastanak Svjetskog ekonomskog foruma o ekonomskom rastu i stvaranju radnih mjesta u arapskom svijetu (foto: Nader Daoud, izvor: World Economic Forum @ Flickr prema Creative Commons licenci).

U javnim raspravama stručnjaci i političari ekonomski rast – rast bruto domaćeg proizvoda (BDP) po glavi stanovnika – redovito predstavljaju kao mjerilo napretka. BDP nije osmišljen kao mjerilo blagostanja i kvalitete života, no u nedostatku drugih uzima se kao zamjensko mjerilo i podrazumijeva se da svojim rastom donosi dobrobit cijelom stanovništvu. Vlade SAD-a i Velike Britanije prve su uočile potrebu za makromjerilima poput BDP-a, a njima su nastojale detektirati stanje vlastite proizvodnje kako bi njome uspješnije upravljale, pogotovo u vremenima najvećih ekonomskih kriza.

Ne može bez države

Ključan su koncept za računanje BDP-a ekonomske aktivnosti – aktivnosti za koje je procijenjeno da ih treba uzimati u obzir kao stvaranje nove vrijednosti, a ne kao potrošnju. S obzirom na to da je BDP osmišljen za potrebe država u kojima je većinu proizvodnje tada činila kapitalistička proizvodnja, definicija ekonomskih aktivnosti slijedila je logiku takve proizvodnje koristeći tržišne cijene, a zanemarujući drugačiji, nekapitalistički karakter proizvodnje javnog sektora. Iz perspektive BDP-a posebno je problematičan bio status vojnih izdataka. Razvoj najbogatijih kapitalističkih zemalja nezamisliv je bez velike uloge vojske, bilo da je riječ o osvajačkim akcijama, ulaganju u istraživanja vezana za nova oružja ili o zapošljavanju stanovništva iz siromašnijih krajeva. Vojne su aktivnosti bitni ekonomski faktori za SAD i Veliku Britaniju, stoga je teško bilo opravdati klasifikaciju vojne proizvodnje kao troška, odnosno kao aktivnosti koja se ne smatra novostvorenom vrijednošću uračunatom u BDP.
BDP je osmišljen za potrebe država u kojima je većina proizvodnje tada bila kapitalistička, a definicija ekonomskih aktivnosti slijedila je logiku takve proizvodnje koristeći tržišne cijene i zanemarujući drugačiji, nekapitalistički karakter proizvodnje javnog sektora
S druge strane, s obzirom na fokus BDP-a na kapitalističku proizvodnju, u kojoj kupac individualno odlučuje o kupnji, vojnu je proizvodnju nemoguće valorizirati istom logikom.
 
U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata ubrzano raste proizvodnja u javnom sektoru svih razvijenijih država, posebice u zdravstvu, obrazovanju, stanovanju, skrbi, transportu, infrastrukturi te urbanom planiranju i svemu što je potrebno za kvalitetno širenje gradova. U računanju BDP-a, pa tako i ekonomskog rasta, javni sektor nije sasvim zanemaren, računa se da on stvara vrijednost jednaku ukupnom budžetu dodijeljenom za njegovu proizvodnju. No kako proizvodnja javnog sektora nije profitno orijentirana, ekonomski rast koji se računa BDP-om ne može adekvatno prikazati njen stvarni doprinos (u) društvu. Primjerice u slučaju identičnih proizvoda u obama sektorima, poput obrazovnih ili zdravstvenih usluga, proizvodi i organizacije javnog sektora ne mogu biti izvor rasta onako kako to mogu biti u privatnom sektoru. S obzirom na to da u javnom sektoru nema novčanog profita, sve organizacije i proizvodi unutar njega su, unatoč doprinosu proizvodnji, osuđeni na status – u najboljem slučaju – troškova koje se tolerira. To je jedan od osnovnih razloga zašto se aktivnosti javnog sektora tretiraju kao prevelik trošak koji treba rezati, smanjivati i vječno reformirati ne bi li država smanjila izdatke.
 

Društvena proizvodnja

No statistike pokazuju da od početka 20. stoljeća među razvijenim zemljama nema ni jedne u kojoj javni sektor i njegova podložnost donekle demokratskim odlukama nisu igrali pozitivnu ulogu značajnu za razvoj tih zemalja. Važnost javnog sektora ukazuje na problem koncepta ekonomskog rasta osmišljenog isključivo po logici privatne kapitalističke proizvodnje. Takav koncept nije primjeren društvenoj proizvodnji u cjelini jer kapitalistička je proizvodnja već dugi niz desetljeća samo jedan od velikih sektora proizvodnje. Društvenoj proizvodnji značajno doprinose i drugi sektori, poput javnog sektora, kućanstava i neprofitnih organizacija, koji imaju specifične karakteristike, internu logiku i društvene odnose. U klasičnom konceptu ekonomskog rasta koji koristimo takve se razlike ne mogu uočiti. Stoga niz aktivnosti javnog sektora nužnih za reprodukciju i razvoj društva u cjelini ne mogu biti shvaćeni niti adekvatno uračunati kao izvor rasta. Pod ovim aktivnostima podrazumijevamo zdravstvo, školstvo, stanovanje, skrb te planiranje i gradnju gradova i svih sadržaja bitnih za razvoj, poput knjižnica, muzeja, parkova, dječjih igrališta, vrtića i trgova, ali i prometnica, energetske i telekomunikacijske infrastrukture, kanalizacije i sistema regulacije otpada.

Granice inventivnosti

Još jedan problem postojećeg koncepta ekonomskog rasta jest i njegovo baziranje isključivo na proizvodnji koja je u svojoj osnovi špekulantska i natjecateljska. Taj koncept pretpostavlja da su organizacije u konstantnoj borbi, što je potpuno oprečno funkcioniranju javnog sektora. U razvojnoj fazi određenih vrsta proizvoda takvo je natjecanje često imalo pozitivnu funkciju poticanja inovacija. Kada se došlo do faze izjednačavanja funkcionalnosti proizvoda, a to se dogodilo u mnogim industrijama, takva se profitna proizvodnja i njen doprinos ekonomskom rastu i dalje pogrešno razumijevaju kao poželjne.
 
Dva su pitanja koja bismo svakako mogli postaviti i koja su važna za računanje BDP-a i ekonomskog rasta. Prvo, bi li se neki aspekti kapitalističke proizvodnje, poput velike potrošnje na marketing ili na umnožavanja funkcionalno gotovo identičnih,
Javni sektor podrazumijeva drastično manju ulogu špekulacije, natjecanja i antagonizma, a njihovo mjesto zauzimaju planiranje, solidarnost i suradnja
a izgledom vrlo sličnih proizvoda, trebali dijelom tretirati kao trošak, tj. kao korištenje resursa koje ne stvara novu vrijednost, već troši postojeću, a zbog multiplikacije rada i nedostatka inventivnosti potrošačima ne donosi ništa novo? Drugo, bi li za većinu stanovnika i za društvo u cjelini bilo bolje da se neke grane proizvodnje prebace u javni sektor?
 

Kada promatramo suodnos javnog i privatnog sektora kroz prizmu ekonomskog rasta, otvaraju se i mnoga druga pitanja: zašto se u dugim periodima nude toliko slični proizvodi ako privatni sektor jamči inovacije i zašto velik dio bitnih inovacija dolazi iz javno financiranih istraživanja te iz javnog sektora? Javni sektor podrazumijeva drastično manju ulogu špekulacije, natjecanja i antagonizma, a njihovo mjesto zauzimaju planiranje, solidarnost i suradnja. Reklame i marketing nisu potrebni jer riječ je o društvenom dogovoru da ti proizvodi trebaju društvu u cjelini i da služe ljudskom razvoju.

Demokratizacija solidarnosti

Također, javni sektor afirmira ideju pripadnosti društvu bez obzira na individualno bogatstvo tako što proizvode alocira kolektivno (rekreativni sportski objekti, trgovi, parkovi, prometna i energetska infrastruktura) te prema kriterijima zadovoljenja potreba. U velikom broju slučajeva nema naplate krajnjem korisniku u trenutku korištenja, ili je ona daleko ispod cijene troškova proizvodnje. Kada se lijekovi počnu nabavljati od privatnog sektora te naplaćivati krajnjim korisnicima po istoj cijeni po kojoj ih je prije bez naplate korisnicima proizvodio i alocirao javni sektor, BDP ostaje isti, no smanjuju se solidarnost i demokratizacija društva. Javna proizvodnja i alokacija njenih proizvoda komparativno su gledano u velikoj mjeri predmet demokratskih odluka, dok je privatna proizvodnja podložna demokraciji samo zbog toga što se mora držati regulacija. Stoga je pitanje primjerenijih načina mjerenja proizvodnje pitanje adekvatnijeg razumijevanja ljudskog razvoja, a također je i osnova za stvaranje uvjeta pogodnih za širenje demokratizacije i solidarnosti u društvu.

 
RAD. su novine o radnim pravima i suradnji nastale oko ideje stvaranja fronte sindikatâ i civilnog sektora u borbi protiv svih oblika mjera štednje: smanjenja radničkih prava, dokidanja usluga institucija socijalne države, rasprodaje javnog dobra. Kao paralelni oblik distribucije, RAD. plasira tekstove na drugarskim portalima.
rad logo
 

Vezani članci

  • 24. svibnja 2015.
    Featured Video Play Icon
    Kritika javnog sektora kao slijepa pjega ljevice

    Lokacija: Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Ilica 85, 14h, 8.5.2015.   Pri prosvjedovanju protiv proračunskih rezova, mjera štednje i neoliberalnih demonizacija javnog sektora i njegovih zaposlenika, ponekad može biti taktički nužno zanemariti realno postojeće nejednakosti i nepravde unutar realno postojećeg javnog sektora. No ukoliko ljevica nastavi zanemarivati takve probleme, riskira da njezin politički diskurs postane irelevantan, […]

  • 8. kolovoza 2014. John Bellamy Foster: Kapitalizam i negativni rast: teorem nemogućnosti + snimka tribine: “Dosta?: prirodna ograničenja ekonomskog rasta”

    Uz snimku tribine “Dosta?: prirodna ograničenja ekonomskog rasta” u organizaciji Grupe22, na kojoj su govorili Igor Matutinović i Brian Davey, sa stranice Prava na Grad prenosimo prijevod teksta Johna Bellamyja Fostera Kapitalizam i negativni rast: teorem nemogućnosti: “S obzirom na to da je njezina meta apstraktni koncept ekonomskog rasta, a ne konkretna stvarnost akumulacije kapitala, […]

  • 28. prosinca 2016. Gašenje požara na naftnoj platformi u Meksičkom zaljevu, 21. travnja 2010. godine (izvor). Kapitalizam je u konfliktu s planetom Pitanja prirodnog okoliša najčešće se promatraju u opreci spram pitanja društvenih odnosa. Pozicija čovjeka utoliko je ambivalentna jer ga se promatra i kao prirodno i kao društveno biće. Jedna od paradigmi koja nadilazi binarnu opreku priroda-društvo politička je ekologija, koja u svoj fokus stavlja povratnu vezu između društvenih odnosa i promjena u prirodnom okruženju. S Tomislavom Tomaševićem iz zagrebačkog Instituta za političku ekologiju razgovarali smo o historiji političke ekologije i njezinim temeljnim postavkama, razvojnoj putanji političke ekologije u Hrvatskoj, kao i o praktičnoj sprezi zajedničkih dobara (commons), klimatske pravde i pokreta odrasta (degrowth).
  • 11. prosinca 2016. Fotografija iz 1870-ih koja prikazuje brdo bizonskih lubanja koje su kasnije samljevene za umjetno gnojivo (izvor). Ljudi bez empatije su užasno problematičan društveni činilac Među izazovima suvremenog kapitalizma koji se nalaze na dnevnom redu evropske ljevice sve više i sve češće nalaze se i ekološka pitanja, odnosno takozvana zelena agenda. Važnu ulogu pritom igra politička ekologija, pristup usmjeren na klasnu analizu uzroka i posljedica ekoloških promjena. Uključivanjem takvog pristupa, ljevica nadograđuje registar tema kojima se bavi i svoju političku borbu proširuje na dosad zanemarivane probleme i populacije. O odnosu političke ekologije i ljevice, crveno-zelenoj privredi, socijalnoj inkluziji marginaliziranih društvenih grupa, ali i odnosu čovjeka prema drugim živim bićima razgovarali smo s Marijom Jakovljević, sociologinjom iz Beograda.
  • 7. kolovoza 2016.
    Featured Video Play Icon
    Zelena akademija / zimski seminar

    Seminar:   New Economic Thought, Policies and Practices for Green-Left Alliances Discussion framework   Green Academy winter seminar aims to depart from analysis of current economic situation in Europe and present a landscape of current theoretical, political and practical alternatives which are being proposed, designed or developed by variety of European left and green actors. […]

  • 26. svibnja 2011. Andrea Milat: Obrazovanje u EU između tržišnog i javnog dobra

    Na bojnom polju politike visokog obrazovanja i znanosti sukobljavaju se dva suprotna ideološka koncepta, a osnovu sukoba čini oprečno poimanje obrazovanja i znanosti kao javnog dobra odnosno kao robe. U sukob su involvirani veliki igrači. Na strani obrazovanja kao javnog dobra diljem svijeta nalaze se u prvom redu studenti – posljednje tri do četiri godine […]

  • 3. listopada 2014. Asbjørn Wahl: Deset točaka o sindikalnoj strategiji borbe protiv klimatskih promjena

    Uoči prosvjeda “People’s Climate March”, u New Yorku je održana panel diskusija “Radna mjesta, klimatske promjene i sistemska promjena”. Naglasak je stavljen na dvije točke koje često izostaju u borbi protiv klimatskih promjena: “Prva je da klimatske promjene mogu potaknuti otvaranje radnih mjesta. Druga je da, premda ćemo se trebati boriti za svaku neposrednu reformu […]

  • 3. rujna 2012. Bellofiore, Garibaldo, Halevi: Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma (I.)

    Važan tekst trojice heterodoksnih ekonomista u kojem objašnjavaju razvoj i institucionalnu podlogu europskog neomerkantilizma pod kojim misle na “provedbu ekonomskih politika i institucionalnih aranžmana koji kao ključni izvor profita vide vanjsko-trgovinski neto suficit.” O posljedicama takve politike te ulozi EU, eurozone, ECB itd., pročitajte u studiji izvorno objavljenoj u časopisu Socialist Register čiji prijevod prenosimo […]

  • 27. studenoga 2010. Daniel Saunders: Studenti u neoliberalnom svijetu

    U broju JCEPS-a iz kolovoza 2010. izašao je članak Daniela Saundersa Neoliberal Ideology and Public Higher Education in United States iz kojeg smo preveli poglavlje o promjeni logike: studente se više ne promatra kao učenike nego kao klijente odnosno kupce. Pobuna studenata diljem svijeta koja je prvenstveno klasna, može se promatrati i iz ove perspektive. […]

  • 11. travnja 2011. David Harvey: Budućnost zajedničkih dobara

    Kako se sve upravljalo i kako se upravlja zajedničkim resursima, na koje ih se načine ograđuje ili dijeli, i koja su racionalna opravdanja privatnog i kolektivnog vlasništva, pročitajte u nedavno objavljenom članku Davida Harveyja. Više ni ne brojim koliko sam puta vidio da se klasični članak Garretta Hardina „Tragedija zajedničkih dobara“ [1] citira kao neoborivi […]

  • 12. siječnja 2011. David Harvie: Zajednička dobra i zajednice na sveučilištu (I)

    U Zarezu br. 299-300 od 6. siječnja 2011. izašao je prijevod prvog dijela teksta profesora Davida Harviea koji, polazeći od koncepcije akademske zajednice i zajedničkih intelektualnih dobara koje akademske zajednice održavaju, pokušava artikulirati alternative neoliberalnim strategijama visokog obrazovanja.UvodDa je visoko obrazovanje u krizi u Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i u mnogim drugim zemljama, postalo je općim […]

Plenum FFZG

pogledaj sve

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve