Država je poput ljepenke sastavljena struktura

Na okruglom stolu s ciljem strateškog pozicioniranja rasprave o naprednim politikama i alternativnom društvenom razvoju u Sloveniji i šire, Močnik je u izlaganju ukazao na ograničenja koja stoje pred parlamentarnom strankom u pokušaju vođenja lijeve politike, kako u odnosu na državu, tako i s obzirom na europske institucije, odnosno aparate pojedinih frakcija globalnog kapitala.

Okrugli stol „Što da ljevica učini s evropskim integracijama“, govore: Ana Podvršič, Sašo Slaček i Rastko Močnik; moderira: Marko Kržan; Kreativni centar Poligon, Ljubljana, 7. svibnja 2019. (izvor).
Ukratko ću ukazati kakve bi morale biti i kakve su nužno koordinate lijeve politike. Neću predlagati recepte, već ukazati na koordinate unutar kojih se lijeva politika kreće po nekoj povijesnoj nužnosti, pod materijalnim pritiskom povijesti.
 
Evropske ustanove, tj. EU i ekonomsko-novčana unija, drugim riječima, ustanove evrozone, Evropska banka – sve su to krletke unutar kojih postoji vrlo malo prostora za lijevu politiku. Drugim riječima, nije moguće učiniti neke veće iskorake bez ulaska u konflikt sa sadašnjom strukturom evropskih integracija. Pokazat ću da nije moguće učiniti niti male korake, a da prije ili kasnije, uglavnom prije, ne dođemo u sukob s organizacijskom strukturom evropskih integracija.
 
Uzmimo primjer Slovenije – nedavno je stranci Ljevica (Levica) u parlamentu uspjelo da podigne minimalnu plaću. Kapital je, dok je to još bio samo prijedlog, pokrenuo veliku propagandnu kampanju, koju su mediji vjerno pratili i prenosili, prijeteći seljenjem proizvodnih pogona i prestankom novih investiranja, jer je dizanje minimalne plaće nešto katastrofalno za kapital. Dakle, podigli su paniku zbog nečega što ne ugrožava logiku kapitalističkog sistema – sindikalne borbe za podizanje egzistencijalnog minimuma, najlegitimnije borbe radništva protiv siromaštva i pauperizacije.
Kako bi se lijeva vlada obranila od manevara kapitala poput preseljenja određenih proizvodnih pogona u inozemstvo?
 
Zamislimo sada što bi se dogodilo kada bi kapital, prema najavama, najesen započeo ostvarivati svoje prijetnje. Kako bi se lijeva vlada branila od njegovih manevara? Kako se obraniti od preseljenja određenih proizvodnih pogona u inozemstvo? Podruštvljenjem tih pogona kako bi mogli djelovati relativno neovisno na području Slovenije. Što je podruštvljenje? To nije isto što i podržavljenje. U nekadašnjem socijalističkom žargonu podruštvljenjem se nazivalo davanje vlasti radnicima nad poduzećima. Kako spriječiti bijeg kapitala? Društvenim nadzorom nad financijskim ustanovama, posebice nad bankama, fondovima i štedionicama. Kako se oduprijeti bojkotu investicija međunarodnog kapitala? Govori se da on tu više neće htjeti investirati jer su uvjeti za kapital grozni. Oduprijeti se može tako da država nastupi kao investitor. Sve ove obrambene mjere vode u neposredan sukob s ustanovama evropskih integracija. Skromna mjera povećanja egzistencijalnog minimuma vodi u eskalaciju, koja zahtijeva obrambene mjere, a već one same ugrožavaju kapitalistički sistem.
 
Što slijedi iz hipotetičke skice koju sam upravo ocrtao? Kao prvo, za lijevu politiku ne vrijede razgraničenja koja su karakteristična za kapitalističku klasnu politiku i za kapitalistički sistem. A to su granice između unutrašnje i vanjske politike država i razgraničenje između ekonomske i političke sfere. Prema neoliberalnoj dogmi (iako ne i prema svim kapitalističkim ideologijama), ekonomija je nedodirljiva, tržište mora djelovati slobodno, a konkurencija mora biti zdrava. No to je mit, koji je prvi puta raskrinkan 1867. godine, kada je objavljen prvi tom Kapitala, ali i u trećem tomu, devedesetih godina 19. stoljeća, a kasnije i u knjizi Karla Polanyija Velika transformacija, objavljenoj 1944. godine.
 
Lijeva politika dovodi do sukoba s aparatima onoga što Marx naziva cjelokupnim kapitalom (Gesamtkapital). Danas je taj cjelokupni kapital globalni kapital. Mi svojim lijevim politikama dolazimo u sukob s aparatima određenih frakcija tog kapitala, kao što su Evropska komisija, Evropska centralna banka, evropska monetarna unija, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija itd. Riječ je o heterogenim institucijama, što treba respektirati, no to nije od pomoći, jer su sve od reda na strani kapitala. Stoga se u taj sukob moguće upustiti samo pomoću internacionalističke politike, koja će povezati politiku lijeve vlade s društvenim pokretima i mogućim naprednim vladama drugdje po svijetu, a pogotovo u Evropi. Naravno, prije ili kasnije bit će potrebna internacionalna koordinacija masovnih naprednih pokreta.
 
Samopreobrazba radnih ljudi u političku klasu je stvar političkog rada, samoorganizacije, i naravno, organizacije radnih ljudi u sindikatima, političkim strankama, udruženjima itd.
Drugo razgraničenje je možda i zanimljivije, jer ga nije lako ostvariti, ali je neizbježno. Radi se o razlikovanju između ekonomije i politike. Podruštvimo li banke i određena poduzeća, liberali će reći da je država slab vlasnik i upravljač. Zanimljivo je da ti isti ljudi, koji govore da nema druge demokracije osim buržoaske, ujedno tvrde i da država nije dobar kapitalist. Međutim, lijeva politika ne podržavljuje banke i određena poduzeća, već ih podruštvljuje, što znači da u poduzećima vlast preuzimaju radnički savjeti. Oni ujedno postaju ekonomska uprava i politička vlast – vlast radničke klase koja proizvodi i stvara bogatstvo, upotrebne vrijednosti, a potencijalno i razmjenske vrijednosti. A to znači da već sada, prije nego što ljevica preuzme vladu, treba stvarati institucionalne zametke koji će dovesti do preuzimanja konkretne vlasti u poduzećima i bankama: radničke savjete, radničku kontrolu i sl. Dakle, ne uspostavlja se samo institucionalni kostur budućeg preuzimanja, nego se i ljudi, dok stvaraju te male zametke radničke vlasti, osposobljavaju za njezino vršenje. Drugim riječima, radništvo se – iz radne snage na tržištu ili u procesu eksploatacije na radnom mjestu – pretvara u radničku klasu, tj. u mase koje su organizirane za ekonomsku i političku borbu. Samopreobrazba radnih ljudi u političku klasu je stvar političkog rada, samoorganizacije, i naravno, organizacije radnih ljudi u sindikatima, političkim strankama, udruženjima itd. U stvarnosti je svjetska tradicija na tom polju vrlo bogata i ne vidim tu posebnih problema.
 
No, pitanje je kako preobraziti trenutno postojeću državu iz aparata kapitala u aparat radnih ljudi. Ja predlažem da državu zamišljamo kao ljepenku sastavljenu od struktura različitih i raznorodnih aparata. Na okupu je drže različiti procesi i u ovom je trenutku vrlo nestabilna, što se i vidi. Čitate li novine između redaka, primijetit ćete da su ove postnacionalne države, koje su usto i nejasno profilirane, vrlo nestabilne i da ih razdiru unutarnje proturječnosti. Ukratko, što drži na okupu tu ljepenku različitih aparata koju nazivamo državom? Zajedno je drže unutarnje borbe pojedinih aparata, a pogotovo vanjski pritisci, među kojima su važna dva tipa. Jedan je pritisak ljudstva koje održava cijelu konstrukciju. Drugi je pritisak buržoaskih političkih aparata, odnosno buržoaskog parlamentarizma. To su pak kontradiktorni, antagonistički pritisci. S jedne strane ljudstvo, s druge strane parlament i buržoaski aparati, stranke, tajni lobiji itd.
 
Ovaj antagonizam upozorava na proturječni položaj lijeve parlamentarne stranke – s jedne strane, ona se nužno profilira prema kroju buržoaskih stranaka, dakle, u sebi nosi crva dekadencije. S druge strane, djeluje u buržoaskom parlamentu, koji je i uspostavljen kako bi je blokirao. Lenjin je u poznatoj otzovističkoj[*] diskusiji ustvrdio da je lijeva parlamentarna stranka odred proletarijata koji djeluje na neprijateljskom teritoriju. Danas možemo dodati da je ona odred proletarijata koji postaje zarobljenikom neprijatelja, ako ne djeluje kao gerilac, partizan na neprijateljskom teritoriju. Ukratko, metoda partizanske borbe moguća je upravo zato što nema fronta. Država nije jedinstvena, već je sastavljena od različitih aparata.
Lijeva parlamentarna stranka je odred proletarijata koji postaje zarobljenikom neprijatelja, ako ne djeluje kao gerilac, partizan na neprijateljskom teritoriju
 
Završit ću na primjeru koji mi je blizak – ideološkim državnim aparatima. U aktualnoj buržoaskoj podjeli oni funkcioniraju kao kultura, znanost i obrazovanje. Uzmite znanost. Što je danas znanost? Znanost je polje u kojem se sukobljavaju cehovske mafije. To se najbolje vidi pratite li konkurse i tko dobiva državne novce, a tko ne itd. Cehovske mafije bore se za taj javni, državni novac. Međutim, sve te cehovske mafije spaja činjenica da su u stvarnosti kompradorska birokracija – birokracija, a ne buržoazija. Drugim riječima, sve one služe nekom višem interesu; u našem slučaju, interesu angloameričkog institucionalnog znanstvenog i akademskog aparata. Svako malo postavi se pitanje trebamo li na univerzitetu predavati na engleskom jeziku. Istraživači moraju objavljivati na engleskom. Ne na francuskom, srpsko-hrvatskom, njemačkom ili ruskom, što su velike akademske tradicije, nego u glupavim američkim revijama, kojima upravlja neki azijski fond. A te revije imaju bizarne zahtjeve o tome kako morate pisati fusnote, kako morate navoditi literaturu itd., što sve postaje važnije od onoga o čemu pišete. Način modernog pisanja diktiraju veliki profesori američkih, ponekad i javnih, univerziteta.
 
Ukratko, nalazimo se u srednjovjekovnoj cehovskoj situaciji, koju na okupu drži globalistički kompradorski horizont. Unutar toga se surovo iskorištava one koji uistinu rade u znanosti i školstvu. Na djelu je nevjerojatna cenzura s obzirom na teme koje se istražuju i o kojima se predaje, te način na koji se to čini. Privatizacijske su tendencije sve moćnije i sve manje prikrivene – drugim riječima, javna znanstvena i akademska sfera u stvarnosti je samo paravan za privatno prisvajanje javnog novca. Pogledate li novi prijedlog zakona o znanstvenoj i inovativnoj djelatnosti, vidjet ćete da ide u smjeru razbijanja javnih aparata znanosti i visokog obrazovanja, na način koji je vrlo sličan razbijanju javnog zdravstva.
 





Bilješke:

[*] Otzovisti su bili članovi radikalne boljševičke grupe koja je, usprkos imenu „opozovitelja“, odbijala svaki oblik sudjelovanja s ruskom vlašću, a osobito se protivila ideji članstva u parlamentu – Dumi, što je postalo moguće sredinom 1907. godine. Porazila ih je Lenjinova frakcija, koja je bila za ulazak u Dumu (op. prev.).





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 24. travnja 2017. Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.
  • 5. veljače 2017.
    Featured Video Play Icon
    Što da se radi? Politizacija radničkog pokreta kao kritika fašizma
    U srijedu 4. svibnja 2016. godine na 9. Subversive festivalu Rastko Močnik održao je predavanje „Što da se radi? Politizacija radničkog pokreta kao kritika fašizma“. Predavanje se sastojalo od tri dijela: u prvom je govorio o općem opisu društva nakon svjetske financijske krize iz 2007/2008. godine s fokusom na sociometriju društvenih nejednakosti u zemljama centra i periferije; u drugom dijelu o historijskoj putanji organiziranja radničke klase u zemljama postsocijalističke periferije nakon restauracije kapitalističkih odnosa; a u trećem dijelu, skraćenom zbog vremenskog ograničenja, Močnik je načeo temu politizacije radničkog otpora kao načinu antifašističke akcije. Donosimo snimku predavanja i izvještaj.
  • 31. prosinca 2018.
    Featured Video Play Icon
    Politička ljevica u perifernim zemljama Europe i lekcije Syrize
    Politički teoretičar Stathis Kouvelakis i historičar te politolog Éric Toussaint iz CADTM-a govore o okršaju iz 2015. godine između lijeve grčke vlade na čelu sa Syrizom i Trojke, u koji je grčka strana ušla bez mobiliziranja naroda na otpor, u potpunosti se oslonivši na vlastitu precijenjenu pregovaračku poziciju i tajnu diplomaciju, što odgovara zaokretu 2012. godine, kada je Syriza sve snage usmjerila u parlamentarnu strategiju, zanemarivši rad na terenu. Rezultat su masovne privatizacije i društveno te ekonomski opustošena Grčka u kojoj većina relevantnih institucija funkcionira kao protektorat Trojke. Drugim riječima, forma države koju Kouvelakis naziva periferni autoritarni neoliberalizam. Pogledajte snimku okruglog stola s 11. Subversive festivala, a snimke s proteklih izdanja potražite na plejlisti.
  • 22. listopada 2011. Bez organizacije nema revolucije
  • 30. siječnja 2012. Imati vlast, ali nemati moć: lijeve stranke u procijepu između ljudskih očekivanja i nepovoljne ravnoteže moći
  • 31. prosinca 2017.
    Featured Video Play Icon
    Ekonomska kriza – tri alternativna pogleda
    Donosimo snimku i izvještaj s panela o ekonomskoj krizi na kojem se razgovaralo o trenutnim ekonomskim odnosima snaga u Europi i njihovim političkim dimenzijama, različitim odgovorima na krizu i mogućnostima koje se u takvoj situaciji nadaju za ljevicu. Kroz raspravu je dominiralo suprotstavljanje dviju teza o uzrocima krize: radi li se o krizi profitabilnosti ili financijskoj krizi. Panel je održan 16. svibnja 2017. godine u sklopu Subversive Foruma 10. Subversive festivala, a na njemu su, uz moderaturu Domagoja Mihaljevića, sudjelovali Joachim Becker, Zoltán Pogátsa i Costas Lapavitsas. Dosad objavljene snimke s prethodnih Subversive festivala potražite na playlisti.
  • 7. svibnja 2017. Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 9. veljače 2014. Čileanski put u socijalizam – kronika
  • 27. prosinca 2017. Prema sintezi parlamentarnog i vanparlamentarnog rada Uloga paralelnih struktura u organiziranju i edukaciji radničke baze za političko djelovanje i promjenu dominantnih političkih i ekonomskih odnosa postaje sve važnija s krizom liberalne demokracije i komodifikacijom sfere društvene reprodukcije. O nesistemskim karakteristikama i protusistemskim potencijalima paralelnih struktura, dosezima i ograničenjima parlamentarnog i vanparlamentarnog političkog rada te važnosti demokratizacije javne sfere solidarne ekonomije razgovarali/e smo s Markom Kržanom iz stranke Levica.
  • 13. svibnja 2012. Ujedinjeni otpor protiv limba europske krize
  • 27. rujna 2016. Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
  • 16. travnja 2012. Europa, kapital, demokracija: Napomene o Europskoj uniji i nacionalnoj državi
  • 11. prosinca 2017. Nismo svi u istom čamcu S Giacomom D'Alisom, ekološkim ekonomistom, političkim ekologom i višim istraživačkim suradnikom IPE-a za 2017./18., razgovarali smo o odnosu koncepta neograničenog ekonomskog rasta i stvarnosti ograničenih planetarnih resursa, ulozi kapitalizma u globalnim klimatskim promjenama, migrantskim politikama, konceptu odrasta (degrowth) te sužavanju proizvodne sfere naspram feminističkog jačanja društvene reprodukcije. Intervju je snimljen 2016. godine na Visu, za vrijeme Zelene akademije, a D'Alisa će u utorak 12. prosinca u Zagrebu održati predavanje pod naslovom „Odrast i država“.
  • 29. prosinca 2016. Iluzija političke normalnosti Globalni rast desnog populizma, kojemu u zadnje vrijeme svjedočimo, antiklimaktički je rasplet višedesetljetnog neoliberalnog projekta depolitizacije javnog diskursa u svrhu opsluživanja interesa kapitala. U europskom kontekstu, neujednačen ekonomski razvoj između zemalja centra i periferije kad-tad je morao rezultirati sistemskom krizom u kojoj se status quo sve češće dovodi u pitanje. Pred socijalističkom ljevicom danas stoji historijski izazov mobilizacije, povećanja društvene participacije i širenja političkog utjecaja čemu se kao alternativa nudi predaja terena ekstremnoj, ksenofobnoj desnici. U intervjuu smo razgovarali s Markom Kostanićem, urednikom regionalnog portala Bilten.
  • 2. listopada 2011. Mjere štednje i novi paket zakona o ekonomskom upravljanju u EU
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 1. kolovoza 2016. Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
  • 31. prosinca 2016. Parlamenti pod kontrolom kormilarâ kapitalizma Europska unija je redovita tema lijeve kritike od izbijanja globalne ekonomske krize, no britanska odluka o izlasku iz EU uspjela je otvoriti sasvim novi val diskusija. Uz to, Britanija je od prošlogodišnjih parlamentarnih izbora poprište vrlo zanimljive političke dinamike koja otvara prostor afirmaciji novih aktera na lijevom krilu parlamentarne politike. Naime, pružila se prilika za imaginiranje alternativnih modela nadnacionalnog europskog udruživanja, kao i za daljnju delegitimaciju njegova sadašnjeg ustroja. Kako može izgledati drugačija Europa te koja je uloga ljevice u njoj neke su od tema o kojima smo razgovarali sa socioekonomistom Tonijem Prugom, nedavnim povratnikom iz Velike Britanije.
  • 9. veljače 2016.
    Featured Video Play Icon
    Makroekonomske politike u klasnom kontekstu
    Pogledajte snimku predavanja Marka Kržana (21. prosinca 2015., MAZ), održanog u sklopu prošlogodišnjeg programskog ciklusa Centra za radničke studije posvećenog klasi i klasnoj teoriji. Kržan daje globalni presjek uspona i padova socijalističkih parlamentarnih političkih grupacija i ukazuje na njihove granice, koje su u trenutnom kontekstu određene jedinstvenim tržištem i monetarnom unijom u Europi, kao i logikom međunarodnog financijskog i drugih globalnih tržišta. Kao korekciju i profilaciju socijalističke strategije, Kržan predlaže zalaganje u parlamentu za radikalan socijalni program protiv bijede i marginalizacije te za radničko upravljanje u granicama sadašnjeg sustava; protiv prenošenja suvereniteta na međunarodne organizacije i sustave, a u suradnji s drugim državama koje zastupaju multipolarnost u međudržavnim odnosima; te prebacivanje težišta političkog rada s parlamentarnog na vanparlamentarni i formiranje vlastitih komunikacijskih kanala, istraživačkih centara i ostalih institucija za idejnopolitički i aktivistički rad.
  • 24. kolovoza 2015. Poslije novog memoranduma – koji je plan za lijevu vladu u Grčkoj?
  • 2. siječnja 2016. Propala strategija Donosimo analizu političkog puta Syrize od izbora 25. siječnja, do pred Tsiprasovo raspuštanje vlade 20. kolovoza i novih izbora 20. rujna 2015., na kojima Syriza osvaja skoro apsolutnu većinu i ponovno formira vladu koja se sukladno sporazumu s „institucijama“ ograničila na administriranje mjera štednje: „Radi se o poznatom obrascu nemoćnih političara i vlada koje se skrivaju iza EU tehnokrata, čija se otuđenost od realnih društvenih interesa može mjeriti jedino s njihovim tvrdnjama kako nisu u poziciji osigurati te interese zbog istih onih institucija za koje se tako grčevito drže. To da je Tsiprasu pošlo za rukom provesti jedan od najdrskijih zaokreta ikad viđen na radikalnoj ljevici odražava nepostojanje društvene baze za autentičnu alternativu.“
  • 27. veljače 2015. Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
  • 18. prosinca 2011. Šesteroglava aždaja “six-packa”
  • 8. lipnja 2017. Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 5. rujna 2013. Snimka panela: “Nacionalizam, nacionalno pitanje i ljevica” – Catherine Samary, Stipe Ćurković, Walter Baier, Rastko Močnik, 9.5.2013.
  • 31. ožujka 2012. Snimka tribine “Kriza kapitalizma – kapitalizam u krizi”, 28.3.2012.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve