Država je poput ljepenke sastavljena struktura

Ukratko ću ukazati kakve bi morale biti i kakve su nužno koordinate lijeve politike. Neću predlagati recepte, već ukazati na koordinate unutar kojih se lijeva politika kreće po nekoj povijesnoj nužnosti, pod materijalnim pritiskom povijesti.

Evropske ustanove, tj. EU i ekonomsko-novčana unija, drugim riječima, ustanove evrozone, Evropska banka – sve su to krletke unutar kojih postoji vrlo malo prostora za lijevu politiku. Drugim riječima, nije moguće učiniti neke veće iskorake bez ulaska u konflikt sa sadašnjom strukturom evropskih integracija. Pokazat ću da nije moguće učiniti niti male korake, a da prije ili kasnije, uglavnom prije, ne dođemo u sukob s organizacijskom strukturom evropskih integracija.

Uzmimo primjer Slovenije – nedavno je stranci Ljevica (Levica) u parlamentu uspjelo da podigne minimalnu plaću. Kapital je, dok je to još bio samo prijedlog, pokrenuo veliku propagandnu kampanju, koju su mediji vjerno pratili i prenosili, prijeteći seljenjem proizvodnih pogona i prestankom novih investiranja, jer je dizanje minimalne plaće nešto katastrofalno za kapital. Dakle, podigli su paniku zbog nečega što ne ugrožava logiku kapitalističkog sistema – sindikalne borbe za podizanje egzistencijalnog minimuma, najlegitimnije borbe radništva protiv siromaštva i pauperizacije.

Zamislimo sada što bi se dogodilo kada bi kapital, prema najavama, najesen započeo ostvarivati svoje prijetnje. Kako bi se lijeva vlada branila od njegovih manevara? Kako se obraniti od preseljenja određenih proizvodnih pogona u inozemstvo? Podruštvljenjem tih pogona kako bi mogli djelovati relativno neovisno na području Slovenije. Što je podruštvljenje? To nije isto što i podržavljenje. U nekadašnjem socijalističkom žargonu podruštvljenjem se nazivalo davanje vlasti radnicima nad poduzećima. Kako spriječiti bijeg kapitala? Društvenim nadzorom nad financijskim ustanovama, posebice nad bankama, fondovima i štedionicama. Kako se oduprijeti bojkotu investicija međunarodnog kapitala? Govori se da on tu više neće htjeti investirati jer su uvjeti za kapital grozni. Oduprijeti se može tako da država nastupi kao investitor. Sve ove obrambene mjere vode u neposredan sukob s ustanovama evropskih integracija. Skromna mjera povećanja egzistencijalnog minimuma vodi u eskalaciju, koja zahtijeva obrambene mjere, a već one same ugrožavaju kapitalistički sistem.

Što slijedi iz hipotetičke skice koju sam upravo ocrtao? Kao prvo, za lijevu politiku ne vrijede razgraničenja koja su karakteristična za kapitalističku klasnu politiku i za kapitalistički sistem. A to su granice između unutrašnje i vanjske politike država i razgraničenje između ekonomske i političke sfere. Prema neoliberalnoj dogmi (iako ne i prema svim kapitalističkim ideologijama), ekonomija je nedodirljiva, tržište mora djelovati slobodno, a konkurencija mora biti zdrava. No to je mit, koji je prvi puta raskrinkan 1867. godine, kada je objavljen prvi tom Kapitala, ali i u trećem tomu, devedesetih godina 19. stoljeća, a kasnije i u knjizi Karla Polanyija Velika transformacija, objavljenoj 1944. godine.

Lijeva politika dovodi do sukoba s aparatima onoga što Marx naziva cjelokupnim kapitalom (Gesamtkapital). Danas je taj cjelokupni kapital globalni kapital. Mi svojim lijevim politikama dolazimo u sukob s aparatima određenih frakcija tog kapitala, kao što su Evropska komisija, Evropska centralna banka, evropska monetarna unija, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija itd. Riječ je o heterogenim institucijama, što treba respektirati, no to nije od pomoći, jer su sve od reda na strani kapitala. Stoga se u taj sukob moguće upustiti samo pomoću internacionalističke politike, koja će povezati politiku lijeve vlade s društvenim pokretima i mogućim naprednim vladama drugdje po svijetu, a pogotovo u Evropi. Naravno, prije ili kasnije bit će potrebna internacionalna koordinacija masovnih naprednih pokreta.

Drugo razgraničenje je možda i zanimljivije, jer ga nije lako ostvariti, ali je neizbježno. Radi se o razlikovanju između ekonomije i politike. Podruštvimo li banke i određena poduzeća, liberali će reći da je država slab vlasnik i upravljač. Zanimljivo je da ti isti ljudi, koji govore da nema druge demokracije osim buržoaske, ujedno tvrde i da država nije dobar kapitalist. Međutim, lijeva politika ne podržavljuje banke i određena poduzeća, već ih podruštvljuje, što znači da u poduzećima vlast preuzimaju radnički savjeti. Oni ujedno postaju ekonomska uprava i politička vlast – vlast radničke klase koja proizvodi i stvara bogatstvo, upotrebne vrijednosti, a potencijalno i razmjenske vrijednosti. A to znači da već sada, prije nego što ljevica preuzme vladu, treba stvarati institucionalne zametke koji će dovesti do preuzimanja konkretne vlasti u poduzećima i bankama: radničke savjete, radničku kontrolu i sl. Dakle, ne uspostavlja se samo institucionalni kostur budućeg preuzimanja, nego se i ljudi, dok stvaraju te male zametke radničke vlasti, osposobljavaju za njezino vršenje. Drugim riječima, radništvo se – iz radne snage na tržištu ili u procesu eksploatacije na radnom mjestu – pretvara u radničku klasu, tj. u mase koje su organizirane za ekonomsku i političku borbu. Samopreobrazba radnih ljudi u političku klasu je stvar političkog rada, samoorganizacije, i naravno, organizacije radnih ljudi u sindikatima, političkim strankama, udruženjima itd. U stvarnosti je svjetska tradicija na tom polju vrlo bogata i ne vidim tu posebnih problema.

No, pitanje je kako preobraziti trenutno postojeću državu iz aparata kapitala u aparat radnih ljudi. Ja predlažem da državu zamišljamo kao ljepenku sastavljenu od struktura različitih i raznorodnih aparata. Na okupu je drže različiti procesi i u ovom je trenutku vrlo nestabilna, što se i vidi. Čitate li novine između redaka, primijetit ćete da su ove postnacionalne države, koje su usto i nejasno profilirane, vrlo nestabilne i da ih razdiru unutarnje proturječnosti. Ukratko, što drži na okupu tu ljepenku različitih aparata koju nazivamo državom? Zajedno je drže unutarnje borbe pojedinih aparata, a pogotovo vanjski pritisci, među kojima su važna dva tipa. Jedan je pritisak ljudstva koje održava cijelu konstrukciju. Drugi je pritisak buržoaskih političkih aparata, odnosno buržoaskog parlamentarizma. To su pak kontradiktorni, antagonistički pritisci. S jedne strane ljudstvo, s druge strane parlament i buržoaski aparati, stranke, tajni lobiji itd.

Ovaj antagonizam upozorava na proturječni položaj lijeve parlamentarne stranke – s jedne strane, ona se nužno profilira prema kroju buržoaskih stranaka, dakle, u sebi nosi crva dekadencije. S druge strane, djeluje u buržoaskom parlamentu, koji je i uspostavljen kako bi je blokirao. Lenjin je u poznatoj otzovističkoj^[*] diskusiji ustvrdio da je lijeva parlamentarna stranka odred proletarijata koji djeluje na neprijateljskom teritoriju. Danas možemo dodati da je ona odred proletarijata koji postaje zarobljenikom neprijatelja, ako ne djeluje kao gerilac, partizan na neprijateljskom teritoriju. Ukratko, metoda partizanske borbe moguća je upravo zato što nema fronta. Država nije jedinstvena, već je sastavljena od različitih aparata.

Završit ću na primjeru koji mi je blizak – ideološkim državnim aparatima. U aktualnoj buržoaskoj podjeli oni funkcioniraju kao kultura, znanost i obrazovanje. Uzmite znanost. Što je danas znanost? Znanost je polje u kojem se sukobljavaju cehovske mafije. To se najbolje vidi pratite li konkurse i tko dobiva državne novce, a tko ne itd. Cehovske mafije bore se za taj javni, državni novac. Međutim, sve te cehovske mafije spaja činjenica da su u stvarnosti kompradorska birokracija – birokracija, a ne buržoazija. Drugim riječima, sve one služe nekom višem interesu; u našem slučaju, interesu angloameričkog institucionalnog znanstvenog i akademskog aparata. Svako malo postavi se pitanje trebamo li na univerzitetu predavati na engleskom jeziku. Istraživači moraju objavljivati na engleskom. Ne na francuskom, srpsko-hrvatskom, njemačkom ili ruskom, što su velike akademske tradicije, nego u glupavim američkim revijama, kojima upravlja neki azijski fond. A te revije imaju bizarne zahtjeve o tome kako morate pisati fusnote, kako morate navoditi literaturu itd., što sve postaje važnije od onoga o čemu pišete. Način modernog pisanja diktiraju veliki profesori američkih, ponekad i javnih, univerziteta.

Ukratko, nalazimo se u srednjovjekovnoj cehovskoj situaciji, koju na okupu drži globalistički kompradorski horizont. Unutar toga se surovo iskorištava one koji uistinu rade u znanosti i školstvu. Na djelu je nevjerojatna cenzura s obzirom na teme koje se istražuju i o kojima se predaje, te način na koji se to čini. Privatizacijske su tendencije sve moćnije i sve manje prikrivene – drugim riječima, javna znanstvena i akademska sfera u stvarnosti je samo paravan za privatno prisvajanje javnog novca. Pogledate li novi prijedlog zakona o znanstvenoj i inovativnoj djelatnosti, vidjet ćete da ide u smjeru razbijanja javnih aparata znanosti i visokog obrazovanja, na način koji je vrlo sličan razbijanju javnog zdravstva.