Društveni razvoj ekonomskih ideja
Ekonomija se u javnom i akademskom diskursu (samo)prezentira kao objektivna znanstvena disciplina koja, zahvaljujući svojoj neutralnosti i apstraktnosti, predstavlja neophodni alat za donošenje političkih odluka. Toni Prug svoje je izlaganje temeljio na tezi kako razvoj ekonomske misli ukazuje na njenu uvjetovanost društvenim i političkim kontekstom – ortodoksna, odnosno neoklasična ekonomija, kao srednja struja suvremene ekonomske misli, utemeljena je na aksiomima koji ne podliježu znanstvenoj verifikaciji, a njezina samoproglašena „nepolitičnost“ sredstvo je za legitimaciju kapitalističkog načina proizvodnje, akumulacije i distribucije viška vrijednosti. Predavač je stavio posebni naglasak na ahistorijski i nekritički prikaz prevladavajućih ekonomskih ideja u udžbenicima ekonomije, te ulogu institucija u podržavanju razvoja ekonomske misli. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog na Ekonomskom fakultetu u sklopu kolegija „Politička ekonomija rasta“.
Važna karakteristika ortodoksne, odnosno neoklasične ekonomije, naglasio je Toni Prug, naturaliziranje je vlastite metodologije i objekta istraživanja: ova trenutno mainstream ekonomija, sljedeći postavke metodološkog individualizma i instrumentalizma, agregatne pojave izvodi iz individualnih, a kapitalizam tretira kao „prirodni“, ekvilibrirani sustav u kojem odstupanja predstavljaju tek prolazne nepravilnosti. Primjerice, za neoklasičnu ekonomiju sve oruđe u povijesti i sadašnjosti ljudske proizvodnje predstavlja kapital, dok je za druge škole kapital društveni odnos prisutan isključivo u kapitalizmu – neoklasičari ne prave razliku između viška koji se u feudalizmu pojavljuje u robnom obliku i ne monetizira posredstvom tržišta, te viška koji nastaje u kapitalizmu i predstavlja sredstvo za maksimizaciju profita. Tako definiran kategorijalni aparat, istaknuo je Prug, utječe na strukturiranje objekta istraživanja – primjerice, proizvodnja u javnom sektoru, kućanstvima i nevladinim organizacijama postaje iznimka koju nije moguće kategorizirati.
Neoklasičari ne prave razliku između viška koji se u feudalizmu pojavljuje u robnom obliku i ne monetizira posredstvom tržišta, te viška koji nastaje u kapitalizmu i predstavlja sredstvo za maksimizaciju profita
različite oblike opresija (rodnu, nacionalnu, etničku, vjersku, na temelju materijalnog statusa itd.), kao i nacionalne te regionalne specifičnosti razvoja kapitalističkog načina proizvodnje.
Proces ukidanja i degradiranja povijesti ekonomske misli (history of economic thought) kao institucionalizirane ekonomske discipline započeo je 1980-ih, dok do njene djelomične rehabilitacije dolazi nakon 2008-9. godine, porastom interesa za uvide neortodoksnih ekonomskih škola. Predavač je kao prikladniji naziv za znanstvenu disciplinu koja bi se bavila historijskim pregledom razvoja ekonomskih teorija predložio „društveni aspekt razvoja ekonomskih ideja“, smatrajući da se takva disciplina ne bi smjela fokusirati samo na tehničke, nego i na političke aspekte razvoja ekonomske misli.
Predavač je podsjetio da se metodologija koju koristi neoklasična ekonomija u velikoj mjeri temelji na empirijski neprovjerljivim postulatima. Primjerice, njezina plauzibilnost zasnovana je na teoriji granične korisnosti, čija centralna kategorija nema mjernu jedinicu. Navodeći citate Paula Samuelsona iz knjige Ekonomija (orig. 1948, 19. izdanje na hrvatskom, 2011), Prug je skrenuo pozornost na to da autor definira zakon opadajuće marginalne korisnosti kao znanstveni konstrukt koji objašnjava način na koji potrošač razumno raspodjeljuje svoja ograničena sredstva između proizvoda koji mu pričinjavaju zadovoljstvo. Međutim, istovremeno priznaje da „zadovoljstvo“, pomoću kojeg definira pojam granične korisnosti, nije moguće izmjeriti. Prednost sociološkog pristupa razvoju ekonomske misli, smatra Prug, omogućava nam da predmet svojeg istraživanja definiramo u relaciji prema materijalnoj stvarnosti, a ne u nepostojećem apstraktnom prostoru ekonomske znanosti.
Predavač je kroz predavanje prikazao historijat razvoja ekonomskih ideja, referirajući na osnovne teze merkantilista, fiziokrata i političkih ekonomista, da bi na kraju distingvirao Marxovu kritiku političke ekonomije, koja historizira kapitalistički (i svaki drugi) način proizvodnje, od neoklasične ekonomije, koja mu pristupa idealtipski. S obzirom na genezu makroekonomskih ideja, oslanjao se na knjigu Antoin E. Murphyja The Genesis of Macroeconomics: New Ideas from Sir William Petty to Henry Thornton (2008) naglasivši i Murphyjevu sugestiju da rad autora koje proučavamo treba čitati unutar historijskog konteksta, zbog stjecanja uvida u okolnosti koje su doprinijele oblikovanju njihovih teza.
Prateći razvoj prvih makroekonomskih teorija od 17. stoljeća nadalje, lako možemo uočiti da su autori ranih studija u velikoj mjeri bili veleposjednici, vlasnici banaka, ratni profiteri te investitori u dionice, koji su ih razvijali s ciljem uvećanja vlastitog bogatstva
Kao autore od velike važnosti za razvoj makroekonomske teorije predavač je još spomenuo francuskog investitora Richarda Cantillona (1680-1734), koji je prvi ukazao na limitiranost i nestabilnost ekonomskih mjehura, te istaknuo ulogu poduzetnika i važnost rizika u ekonomskim procesima, kao i liječnika Francois Quesnaya (1694-1774), autora prve teorije rasta koja i danas predstavlja predmet ekonomskih analiza.
Na poticaj industrijalaca i ekonomista koji se zalažu za slobodniji uvoz, podsjetio je Prug, tijekom 19. stoljeća sve više slabe protekcionističke mjere utemeljene na merkantilističkom uvjerenju da samo prodaja vlastitih proizvoda kroz izvoz stvara novu vrijednost u obliku zlata i drugih dragocjenih metala. Ideja komparativne prednosti, koju su, primjerice, zagovarali klasični ekonomisti poput Davida Ricarda (1772-1823) i J. S. Milla (1806-1873), po prvi je puta donijela prevlast ideji slobodnog tržišta, otvorivši državne granice uvoznim proizvodima. Ideja razvoja države temeljem njene komparativne prednosti doživjela je mnogo kritika, istaknuo je Prug, osvrnuvši se na kritike njene konceptualne baze: teorija predstavlja povijesni odraz britanskih razvojnih interesa, utemeljena je na ideološkoj i interesnoj netrpeljivosti prema zemljoposjednicima (Joan Robinson), a tzv. komparativna prednost, koja se prezentira kao objektivni aspekt razvoja, uvjetovana je nejednakom raspodjelom moći uslijed kolonijalnih osvajanja (Ferdinand Braudel). S druge strane, istaknuo je Prug, vrlo je malen broj zemalja zaista primjenjivao ovu teoriju, koja je pak pronašla svoje mjesto u većini mainstream ekonomskih udžbenika i često se njome interpelira manje i srednje razvijene zemlje. Primjerice, SAD se, kao velika zagovornica slobodnog tržišta, nikada nije odrekla protekcionističkih trgovinskih mjera.
Eksplozija ekonomskih ideja tijekom 19. stoljeća odvijala se u kontekstu ubrzane industrijalizacije i sve intenzivnije akumulacije kapitala, ali i pojave prvih oblika radničkog (samo)organiziranja zbog izrazito loših radnih uvjeta i niskih nadnica. Predavač je podsjetio na dugotrajnost procesa pretvaranja seljaka i seljanki u „slobodne građane_ke“, odnosno jeftinu radnu snagu za novi, kapitalistički način proizvodnje – proces ograđivanja, odnosno uspostave privatnog vlasništva nad komunalnom zemljom (land enclosure) u Engleskoj je trajao od 15. do početka 20. stoljeća. Također, ukazao je kako ideja o zajedničkom ulaganju, planiranju i alociranju sredstava prema potrebama zajednice historijski nije inicirana od strane države, nego radništva koje se samoorganiziralo kako bi zadovoljilo određene potrebe. Fondove solidarne pomoći (friendly societies) radnici su uspostavljali u različitim zemljama, najviše u Njemačkoj, gdje se u drugoj polovici 19. stoljeća razvio snažan sindikalni i radnički pokret. Prug je iznio primjer samoorganiziranja rudara i radnika u čeličani iz malog velškog mjesta Tredegar koji su početkom 1870-ih putem zdravstvenog fonda solidarnosti svojim članovima pružali besplatne zdravstvene usluge i usluge ukopa (nakon osnivanja Tredegar Medical Aid Society krajem 19. stoljeća udruženje je 1904. godine uspjelo sagraditi javnu bolnicu bez državne pomoći). Nakon Drugog svjetskog rata, ovaj će način samoorganiziranja radnika postati model za izgradnju britanskog javnozdravstvenog sustava. U tom kontekstu Prug je podsjetio na izjavu prvog britanskog poslijeratnog ministra zdravstva Aneurina Bevana o potrebi tredegarizacije Britanije, kao i da se danas za zajedničke potrebe u razvijenim zemljama izdvaja od 10 do 15 posto, u nekim zemljama i do 25 posto BDP-a, te po modelu planske ekonomije, bez imperativa stvaranja profita, distribuira u javni sektor.
Ideja o zajedničkom ulaganju, planiranju i alociranju sredstava prema potrebama zajednice historijski nije inicirana od strane države, nego radništva koje se samoorganiziralo kako bi zadovoljilo određene potrebe
zagovarač mjera ograničenja porasta stanovništva, koje su obuhvaćale, primjerice, i poticanje izbijanja kuge („Esej o principima stanovništva“,1826).
Prug napominje kako su sa sve snažnijim razvojem socijalističkih ideja i poboljšanjem radničkog standarda u drugoj polovici 19. stoljeća klasični ekonomisti bili prisiljeni napustiti tezu o fiksnom fondu plaća te iznaći drugačije objašnjenje za isključivanje radništva iz podjele viška vrijednosti. Karl Marx je prilikom analize inzistirao na društvenom karakteru svakog, pa i kapitalističkog načina proizvodnje, stavljajući, primjerice, naglasak na važnost uloge novca i društvenih oblika viška (poput profita, najamnine i kamata) u procesu kapitalističke akumulacije. Novostečena „sloboda“ radnika_ca, smatrao je Marx, prikriva činjenicu da radništvo nema pravo odlučivanja o raspodjeli viška vrijednosti koji kapitalist prisvaja temeljem trenutnog „društvenog dogovora“, a ne zbog prirodne uvjetovanosti kapitalističkog načina proizvodnje. Također, u drugoj polovici 19. stoljeća sve više jačaju i socijaldemokratske partije koje, kao i sindikati, temeljne Marxove teze, poput one o eksploataciji radnika_ce i nepravednom prisvajanju viška vrijednosti od strane kapitalista, koriste kao sredstvo političke agitacije i propagande. Vrijeme je to, podsjetio je predavač, kada započinje proces inauguriranja neoklasične ekonomije kao apstraktne znanosti, koja iz političkih motiva naturalizira kapitalistički način proizvodnje putem niza aksiomatski postuliranih teza, poput, primjerice, one o nepostojanju viška vrijednosti te sukoba rada i kapitala.
Marxova teorija o eksploataciji radnika dobila je povijesnu antitezu u prvim neoklasičnim teorijama koje, istaknuo je Prug, nisu nastale kao rezultat novih empirijskih spoznaja, nego predstavljaju ideološki odgovor na Marxovu kritiku političke ekonomije i jačanje radničkog te sindikalnog pokreta. Osvrnuo se na rad jednog od prvih neoklasičara, poznatog američkog ekonomista J. B. Clarka (1847-1938), koji je komunističke i socijalističke ideje u svojim ranim radovima (1877-1879) nazvao najvećom društvenom prijetnjom – protiv širenja njihova utjecaja neophodno se istovremeno boriti „nasilnim suzbijanjem“ i nizom, za sustav podnošljivih, ustupaka. Predavač je u Clarkovom zahtjevu prepoznao utjecaj Otta von Bismarcka (1815-1898), kancelara Njemačkog Carstva, koji je, kako bi onemogućio jačanje socijalističkog pokreta, istovremeno legislativnim putem zabranio djelovanje radničkih organizacija i partija (1878-1890) te implementirao niz socijalnih mjera (primjerice, uvodi zdravstveno osiguranje i starosne mirovine). Nadalje, govoreći o opasnosti od izbijanja revolucije, Clark je u tekstu „How to Deal With Communism“ („Kako se nositi s komunizmom“, 1878) istaknuo kako nije važno da li su radnici_ice potplaćeni ili nisu – mnogo je važnije uvjeriti ih da su plaćeni prema zasluzi (postulat o pravednoj plaći). U kasnijim radovima Clark je razvijao teoriju marginalne (granične) korisnosti prema kojoj rad nije izvor vrijednosti, a profit ne postoji, jer su u tržišnim uvjetima svi faktori proizvodnje plaćeni pravedno, odnosno prema doprinosu, dok se sav prihod može pripisati graničnom proizvodu. Prug je podsjetio kako je ovakav tip otvorenog iskazivanja netrpeljivosti prema radničkom pokretu i sindikatima netipičan za kasnije radove neoklasičnih ekonomista, poput Paula Samuelsona (1915-2009), koji su inzistirali na nekontaminiranosti svojeg rada ideološkim pobudama i političkim intervencionizmom.
Polazeći od teze da smo svi plaćeni po zasluzi, Piketty je rješenja za rastuće klasne nejednakosti sveo na zahtjev za pravednijim poreznim i redistributivnim mehanizmima, ne zadirući u kapitalistički način proizvodnje i akumulacije
Piketty je rješenja za rastuće klasne nejednakosti sveo na zahtjev za pravednijim poreznim i redistributivnim mehanizmima, ne zadirući u kapitalistički način proizvodnje i akumulacije.
Pred kraj predavanja Prug se osvrnuo na teoriju rasta kao još jednu nezaobilaznu temu ortodoksne ekonomije. Teorija rasta, koja ukupni domaći proizvod nacionalne ekonomije prezentira kao funkciju rada i kapitala jednadžbom Y=F(K,N), doživjela je niz kritika od početka 20. stoljeća. Međutim, kritike poput onih da agregacija fizičkog kapitala (za razliku od fizičkog rada) nije moguća, ili da funkcija predstavlja tek drugačije izraženi zapis nacionalnog računovodstva, nisu prisutne u mainstream ekonomskim udžbenicima. Prug je podsjetio da su mnogi poznati neoklasični autori priznali kako ne raspolažu potrebnim argumentima za obranu ove teorije, zbog čega su se u raspravama pozivali na vlastito „uvjerenje“ (statement of faith). Osvrnuo se i na rad Scotta Cartera o vjeri kao jedinom preostalom „argumentu“ neoklasičnih ekonomista („C.E. Ferguson and the Neoclassical Theory of Capital: A Matter of Faith“, u: Review of Political Economy 23(3):339-356, srpanj 2011), u kojem autor mapira visoku učestalost upotrebe riječi „faith“ u radovima poznatih neoklasičara poput J. B. Clarka, Irvinga Fischera, Friedricha von Hayeka, Paula Samuelsona i dr. u razdoblju od kraja 19. stoljeća do 1970-ih godina.
Uloga institucija, koja predstavlja temelj razvoja kapitalističke proizvodnje i društvenih odnosa, nije prepoznata u neoklasičnoj ekonomiji. Kao trenutke važne za unapređenje analize makroekonomskih parametara kapitalističkog razvoja, Prug je istaknuo dvije velike krize kapitalizma koje su mainstream ekonomsku znanost prisilile da prihvati vlastitu uvjetovanost materijalnom stvarnošću. Tijekom krize 1929-33. dolazi do eksplozije javnog sektora i aktiviranja države u ulozi proizvođača, dok 2007-9. započinje strukturirana kritika temeljnih neoklasičnih ekonomskih alata koji su se pokazali nedostatnima u kriznim situacijama.
Tijekom ove posljednje velike ekonomske krize došlo je i do aktualizacije zahtjeva za implementacijom sociološke metodologije društvenog razvoja u promišljanju socioekonomskih odnosa. Primjerice, podsjetio je Prug, nesrazmjer između pozitivnih pokazatelja ekonomskog rasta i pada kvalitete životnog standarda ukazao je na neadekvatnost BDP-a kao neoklasičnog oruđa za analizu društvenog razvoja, te bi u konačnosti mogao dovesti u pitanje povjerenje ljudi u institucije liberalne demokracije. Temeljem preporuka komisije koju je 2009. godine osnovao konzervativni francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, među kojima je i poziv na razvijanje računovodstva ne-tržišnih proizvoda, kako bi se mogao mjeriti i doprinos države BDP-u, nastao je OECD-ov ekonomski parametar za mjerenje društvenog razvoja (Better Life Index), koji uključuje elemente poput kvalitete stanovanja, okoliša i obrazovanja, osjećaja sigurnosti i zadovoljstva itd. Predavač je podsjetio kako se pokazalo da mainstream ekonomija, koja je izbacila sve sociološke elemente u korist apstraktnih matematičkih modela, u trenutku izbijanja krize nije bila u mogućnosti izvršiti mjerenja povezana s, primjerice, javnim uslugama i kućanstvima te državi pružiti potrebne informacije o stanju ekonomije.
Međutim, Prug je, referirajući na knjigu Matthiasa Schmelzera The Hegemony of Growth: The OECD and the Making of the Economic Growth Paradigm (2016), upozorio da je OECD još 1970-ih počeo razvijati alat sličan BLI-u, no odustao iz političkih razloga jer takav analitički alat u tom trenutku nije bio u interesu razvijenih zapadnih zemalja. Institucije poput OECD-a Schmelzer je nazvao geopolitičkim platformama koje reprezentiraju ekonomske interese kapitalističkog Zapada, a predavač smatra da i EUROSTAT predstavlja politički alat, jer se makromjerila i statistike u njega pripuštaju (i tako pronalaze svoj put do akademskih i političkih rasprava) samo ako podržavaju ekonomski model koji zagovara Europska unija. Na kraju je predavač zaključio kako su udžbenici ekonomije s vremenom očišćeni od svih kontroverzi povezanih s neoklasičnom ekonomijom te danas predstavljaju hegemonijski alat zapadnih europskih zemalja koje u praksi ne provode teorije koje zastupaju.
Andreja Gregorina
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.
19.4.2018., Dvorana 11, Ekonomski fakultet u Zagrebu
Predavač: Toni Prug
Moderira: Velibor Mačkić
Predavanje se održava u sklopu kolegija Politička ekonomija rasta i otvoreno je za sve zainteresirane. Izlaganje drži gostujući predavač Toni Prug, doktorirao 2014. na Queen Mary, University of London.
Društveni razvoj ekonomskih ideja
Više od stoljeća, ekonomisti svoju disciplinu uspješno predstavljaju kao objektivnu, znanstveno utemeljenu i politički nepristranu. No, uvid u razvoj ekonomskih ideja otkriva disciplinu kao politički angažiranu u službi legitimacije kapitalističke proizvodnje kao najboljeg i prirodnog oblika stvaranja bogatstva i raspodjele viškova.
Počevši od prvih makroekonomskih teorija iz 17. stoljeća, izlaganje će kroz niz primjera predstaviti argumente u korist teze da nije moguće razumjeti karakter ekonomskih ideja i discipline u cjelini, a da se pritom ne uzme u obzir društveni kontekst njihovog razvoja. On uključuje i pitanja koja su se postavljala kako bi se razvile nove ideje te motivacije i političke ciljeve institucija koje su često financirale razvoj.
Izložit će se i povijesni razvoj kritika neoklasičnih teorija distribucije prihoda i rasta koje tvrde sljedeće. Prvo, osnove na kojima su izgrađene neoklasične teorije rasta su razvijene u obliku aksiomatskih postulata koji nisu empirijski provjerljivi. Drugo, te osnove su nastale kao odgovor na porast obima i snage radničkog pokreta, sindikata i socijalističkih ideja u drugoj polovici 19. stoljeća.
Ako kritike stoje, neoklasična ekonomija ostaje bez mnogih centralnih elemenata koji su potrebni da bi se moglo govoriti o ekonomskoj teoretskoj školi. Izlaganje će se dotaknuti i načina na koji se ekonomske ideje nekritički i bez društvenog konteksta razvoja prezentiraju u udžbenicima ekonomije. Ukazat će se na vezu između politički motiviranog nastanka ekonomskih ideja i načina na koji se prezentiraju studentima.
(izvor)
