Nitko neće zvati trola na konferenciju

Povlačenjem direktne korelacije između obrazovnog sustava i tržišta rada zanemaruju se makroekonomske proporcije pronalaženja zaposlenja u sve fleksibiliziranijoj globalnoj ekonomiji i poseže u suspektne elaboracije teorija individualne akumulacije ljudskog kapitala. Sa sociologom Primožom Krašovcem, docentom s Filozofskog fakulteta u Ljubljani, razgovarali/e smo o hegemonijskoj i tjelesno disciplinirajućoj funkciji obrazovanja, važnosti klasne perspektive u analizi neoliberalnih modela obrazovanja, financiranju visokog obrazovanja, miopičnim kurikularnim intervencijama, permisivnim i autoritarnim pedagoškim trendovima te prijemčivosti akademskog polja za izazove kritičke teorije.

Studenti Sveučilišta Buffalo na Državnom sveučilištu u New Yorku pjevaju Almu Mater, 1907. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene).
Studenti Sveučilišta Buffalo na Državnom sveučilištu u New Yorku pjevaju Almu Mater, 1907. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene).

Kako pristupiti kritici prema kojoj neoliberalni modeli obrazovanja proizvode upravo onakve ljude kakve kapitalistički sistem treba – pasivne potrošače, a ne aktivne mislioce?

Pored kritika o smanjenju opsega financiranja i rezovima u školstvu, dosta je uobičajena i kritika neoliberalnih transformacija obrazovanja koja se u većoj mjeri usmjerava na same pedagoške prakse i obrasce. Prema njoj, današnji univerziteti proizvode pasivne studente, u opreci s politički aktivnim građanima koji o stvarima promišljaju kritički. S jedne strane, ova je kritika adekvatna ili istinita, no s druge strane može biti politički problematična ako ostanemo slijepi za njen klasni sadržaj.
 
U temeljnom stavu o studentima iz nižih klasa kao pasivnim studentima poprilično je perfidno kamufliran klasni sadržaj
Ovo nije novi problem, Bourdieu je to adresirao još ranih 70-ih u svojim analizama visokog školstva u Francuskoj. U knjizi o reprodukciji navodi kako je u temeljnom stavu o studentima iz nižih klasa kao pasivnim studentima – koji proizlazi iz metode razlikovanja među vrijednim i nemarnim ili dobrim i lošim studentima na razini profesorskog habitusa u elitnim francuskim univerzitetima – poprilično perfidno kamufliran klasni sadržaj. Prema Bourdieuovim istraživanjima, studenti koji su pasivni u ogromnoj većini dolaze upravo iz nižih klasa ili siromašnih obitelji. Međutim, on tvrdi da su i studenti iz nižih klasa svjesni arbitrarnosti pedagoške akcije, simboličkog uređenja i odnosâ dominacije koji se provodi na univerzitetu (osobito između profesora i studenata), ali da, za razliku od studenata iz srednje klase, nisu opremljeni kulturnim kapitalom za izražavanje moralnog ogorčenja, najuobičajenije metode izražavanja kritike, karakteristične za srednju klasu. Takvi studenti zapravo nemaju izbora nego biti pasivni.
 

Dakle, ako adresiramo taj problem isključivo na razini utvrđivanja da su neki ljudi pasivni, a drugi aktivni, te da su aktivni studenti vredniji od pasivnih, zapravo ostajemo slijepi za klasni sadržaj kojim se trebamo baviti na nekoj drugoj razini, a ne reagirati nekim tipom moralnog ogorčenja, jer time samo reproduciramo klasnu podjelu između onih koji su opremljeni kulturnim kapitalom za izražavanje moralnog ogorčenja i onih koji nisu.

Koliko je hegemonijska funkcija obrazovanja bitna za kritiku obrazovnog sustava?

Društvena uloga ili funkcija obrazovanja ne može se svesti tek na legitimaciju postojećeg poretka ili na izgradnju i reprodukciju ideološke hegemonije. To je jedan od elemenata, ali nije najveći ili najbitniji u sustavu obrazovanja. Smatram da je mnogo veći dio obrazovanja učenje tjelesnih tehnika i o tome ću govoriti u svojem predavanju. Znači, ne primanje određenih ideoloških sadržaja na simboličkoj razini, na razini značenja, uvjeravanja i ideološke indoktrinacije, nego naprosto učenje mirnog sjedenja.
Usvajanje određenih oblika ponašanja, kao i jezičnog ponašanja, mnogo je bitniji aspekt obrazovanja, osobito na nižim razinama obrazovanja, od samog sadržaja, koji se brzo zaboravlja, dok rezultati socijalnog rangiranja putem filtera pristojnog ponašanja ostaju
 
Ako nas nečemu nauče u školskom sustavu, to je da šutimo i sjedimo na miru sat i pol, što je kasnije, osobito ako radimo neki kancelarijski posao, puno bitnije od svih potencijalnih ideoloških indoktrinacija. Ne radi se samo o mirnom sjedenju, nego čitavom nizu konverzacijskih tehnika, upotrebe jezika – ne toliko na razini sadržaja, nego na razini manire ili vokabulara i svega ostalog što povezuje visoko obrazovane koji ciljaju na više društvene pozicije. Dakle, usvajanje određenih oblika ponašanja, kao i jezičnog ponašanja, mnogo je bitniji aspekt obrazovanja, osobito na nižim razinama (osnovna i srednja škola) od samog sadržaja, koji se brzo zaboravlja, dok rezultati socijalnog rangiranja putem filtera pristojnog ponašanja ostaju. Na primjer, poslodavci neće prepoznati nekoga kao inteligentnog i kreativnog tako što će mu na intervjuu dati da rješava matematičke zadatke, nego prema tome kako govori, a i po gestikulaciji, načinu sjedenja itd. Kroz markere inteligencije koje identificiraju u specifičnim načinima ponašanja (a ne nužno u intelektualnom sadržaju), prepoznat će habitus koji je blizak (ili udaljen) njihovom.
 

Također, ako bismo govorili o sadržaju obrazovanja samo iz perspektive hegemonije, imali bismo velike poteškoće pri objašnjavanju zašto se većina kurikuluma u srednjim školama sastoji od prirodoslovnih znanosti. Kao ideološke predmete u osnovnoj i srednjoj školi mogli bismo navesti povijest, nacionalni jezik s književnošću i moralni odgoj, ali to su samo tri predmeta, pored kojih se uči i kemija, fizika, puno matematike, biologija i sve te stvari. Teško bismo objasnili veći dio školskog kurikuluma kao isključivo ideološki driling. Razlozi zbog kojih upravo ovi prirodoslovni predmeti predstavljaju većinu kurikuluma, prekompleksni su da u to ulazimo ovom prilikom, ali mislim da je simptomatično da su upravo izrazito ideološki predmeti u javnosti uvijek prepoznati kao problem, što može biti oslonac za pokretanje kritike ili javne mobilizacije. Religiozni odgoj, pa čak ni poduzetnički odgoj, ne može se uvesti nabrzinu, preko noći i bez barem minimalnih kritika.

Što s pozicijom autoriteta? Koliko su perspektive radikalnih pedagogija, koje urušavaju klasičnu hijerarhiju između autoriteta profesora i studenta, nužne u današnjem visokom obrazovanju?

U Sloveniji su permisivni odgoj i permisivna pedagogija već postali norma. Još uvijek postoji neki odnos autoriteta između profesora i studenta, ali to je sve više odnos autoriteta profesora koji sjedi u kratkim hlačama i japankama na faksu. Čak je i persiranja sve manje ili samo u najformalnijim situacijama. Znači, taj klasični austrougarski odnos autoriteta manje-više je već urušen. U većini situacija postoji trend da se i sama predavanja u većoj mjeri organiziraju na američki način i kroz diskusijski pristup, recimo uz praksu da studenti prekidaju predavača pitanjima itsl.

Prevladavajuća struja kritike tog trenda u Sloveniji je psihoanalitička, koja izražava nostalgiju za tradicionalnim očinskim autoritetima. S tog stajališta, bilo bi jednostavno odgovoriti da ovaj sustav proizvodi patološki narcizam i urušava sve kriterije znanja jer svatko može reći što hoće te da trebamo ponovno ojačati
Moguće je pridržavati se discipline mišljenja i istraživanja te dolaziti do istine i u demokratskim te horizontalnim odnosima. Autoritarna figura učitelja, pored toga što je etički i politički problematična, sama po sebi ničim ne garantira znanstvenu vrijednost
neke figure autoriteta koje ne potječu nužno iz 19. stoljeća, ali tamo negdje. Psihoanalitička kritika, koja je dosta uvažena, barem u Sloveniji, pritom se poziva na dijagnoze Christophera Lascha i drugih kritičara postmodernizma, patološkog narcizma itsl.
 

Nisam siguran slažem li se s takvom kritikom ovog permisivnog trenda. Smatram da su i permisivni trend i neoautoritarni backlash dva dosta loša izbora i da se tu sigurno previđa još neki moment. Kritika permisivnosti koja tvrdi da u situaciji u kojoj svatko može reći što god hoće ne postoji nikakav kriterij znanja, istine ili bilo čega, zasigurno je opravdana. Međutim, pitanje je garantira li neki tradicionalni očinski autoritet kriterij istine koji bi bio išta manje arbitraran od ovog postmodernog, permisivnog kriterija istine. Mislim da je ideja, prema kojoj je bez očinskog autoriteta profesora nemoguće zalagati se za istinu protiv arbitrarnog mnijenja, kratki spoj ovakvih psihoanalitičkih interpretacija. Podvala takve psihoanalitičke kritike leži u tome da nas se, ako želimo imati neke kriterije znanja i istine, primorava da progutamo autoritaran odnos moći između profesora i studenata kao nužno zlo, a nisam siguran da je tome tako. Smatram da se može pridržavati discipline mišljenja i istraživanja te dolaziti do istine i u demokratskim te horizontalnim odnosima, odnosno, da autoritarna figura učitelja, pored toga što je etički i politički problematična, sama po sebi ničim ne garantira znanstvenu vrijednost. U tom smislu, nekako mi je bliži Rancière od lakanovaca.

Koja bi bila funkcija obrazovanja u kapitalističkom sustavu proizvodnje? Konkretno, kakva je veza tržišta rada i obrazovnog sustava?

Pitanje odnosa između obrazovanja i tržišta rada sve se oštrije postavlja kada je nezaposlenost visoka. U situaciji pune ili visoke zaposlenosti, to se pitanje rijetko postavlja ili je barem rijetko toliko politizirano i u centru svih javnih rasprava. Međutim, ta je veza puno kompleksnija od onoga kako se obično predstavlja u tim medijskim ili liberalnim raspravama. Obično se krivi škole za veliku nezaposlenost – ljudi nemaju prava znanja i vještine i zbog toga su nezaposleni. Najveći problem s takvim tumačenjem jest što se njime pretpostavlja Sayov zakon, prema kojem će svaka ponuda nužno pronaći svoju potražnju na tržištu. Znači, ako ćemo se u školi dobro opremiti vještinama i tržištu potrebnim znanjima, sigurno ćemo naći zaposlenje, čime se čitav problem nezaposlenosti reducira na mikroodnos između pojedinca koji traži zaposlenje i poslodavca koji ga nudi, kao da nezaposlenost nije makroekonomski problem.
Zbog fleksibilizacije suvremene ekonomije, u trenutku upisa je nemoguće predvidjeti za kojim će znanjima i vještinama vladati potražnja na tržištu rada nakon 5 godina. Od trenutka kada upišeš fakultet, do vremena kada diplomiraš, može se sve promijeniti, čak i ako si napravio najracionalniji poduzetnički izbor
Kao da stopa zaposlenosti nije uvjetovana mogućnošću investicija i očekivanim profitima unutar neke ekonomije, što se određuje na makro razini, i puno više zavisi od makroekonomske situacije i politike nego od toga koliko ljudi napravi kreativni CV s multimedijalnom prezentacijom ili YouTube klipovima itsl.
 
Drugi problem također proizlazi iz promjena suvremene kapitalističke ekonomije i postavlja je u drukčiji odnos s obrazovanjem nego prije 100 ili 200 godina, kada si stvarno mogao izučiti neka znanja ili vještine, recimo u stručnim školama, postati kovač, pekar ili tako nešto i pronaći zaposlenje. Zbog fleksibilizacije suvremene ekonomije, u trenutku upisa je nemoguće predvidjeti za kojim će znanjima i vještinama vladati potražnja na tržištu rada nakon 5 godina. Od trenutka kada upišeš fakultet, do vremena kada diplomiraš, može se sve promijeniti, čak i ako si napravio najracionalniji poduzetnički izbor. Dakle, ovo trpanje više praktičnih vještina u kurikulum nema smisla čak ni sa stajališta kapitalističke racionalnosti – čak i ako želimo biti korisni kapitalističkoj ekonomiji, time joj sigurno nismo.
 

Iz perspektive kapitalističke racionalnosti, ima više smisla često ponavljana fraza o „učenju učenja“ – usvajanju generičke vještine usvajanja vještina. Pritom se nedvojbeno radi o ideologiji socijalizacije u prekarne ili fleksibilne uvjete rada – u život u kojem ćemo biti primorani često mijenjati zaposlenje, zaboraviti stare vještine i naučiti nove preko noći. Iako se možemo politički ne složiti s ovom ideologijom, ona barem ima smisla u svojem realizmu. Trpanje određenih stručnih vještina u kurikulum nema smisla čak ni iz ove realpragmatične perspektive.

U habitusu aktivista formiranih na fakultetima društveno-humanističkih znanosti, nerijetko se čuju glasovi koji vrednuju obrazovanje kroz njegov pretpostavljeni kritičko-prosvjetiteljski ili emancipatorni potencijal, a iz te se pozicije znalo zagovarati i protiv njegove daljnje komercijalizacije. Međutim, kako bismo formulirali zahtjev za potpuno javno financiranim visokim obrazovanjem s obzirom na odnos obrazovanja i tržišta rada?

Kao prvo, ne mislim da se može braniti realno postojeće filozofske fakultete u regiji. Može se braniti neke pojedince i neke predmete, ali mislim da su u globalu poprilično loši, unatoč tome što su javni, i što bi njihova misija trebala biti na tragu prosvjetiteljstva. Kao što čujem, u Zagrebu se javlja nacionalizam, pa i flertovanje s klerikalnom ideologijom, kroz prijedlog povezivanja Filozofskog i Katoličko bogoslovnog fakulteta. Puno je programske inercije, odbacivanja bilo kakve kritičke misli koja bi mogla poljuljati utabanu doksu na odsjecima za filozofiju, sociologiju, itd. Također, puno je autonomnog poticaja za komercijalizacijom. Zapravo, često je problem da ti pritisci prema komercijalizaciji ne dolaze izvana,
Pritisci prema komercijalizaciji često ne dolaze izvana, nego sami profesori ili upravljački kadar na javnim fakultetima prvo započne s popodnevnim biznisima i povezivanjem s poslovnim sektorom, da bi na kraju zagovarao školarine itsl.
nego sami profesori ili upravljački kadar na javnim fakultetima prvo započne s popodnevnim biznisima i povezivanjem s poslovnim sektorom, da bi na kraju zagovarao školarine itsl. Mislim da je veoma bitno da se ne postavljamo na poziciju koja tvrdi „s postojećim javnim faksovima je sve u redu“, nego da u kritiku uključimo i njih same, inače smo u dosta bezizlaznoj, čak idealističkoj poziciji.
 

Po pitanju argumenta da nam treba besplatni faks kako bismo svi dobili posao, vratio bih se na svoj prošli odgovor – mislim da tu ne postoji izravna veza – pitanje pune zaposlenosti mnogo je više povezano s centralnom bankom i ministarstvima zaduženima za ekonomsku politiku, nego s univerzitetima ili školama. No mogli bismo preformulirati ovaj argument: „treba nam kritička teorija, barem na nekim humanističkim faksovima, kako bismo znali da je pitanje zaposlenosti više pitanje vrijednosti valute, stope inflacije i drugih makroekonomskih kretanja, nego naših vještina, kreativnosti te inicijative u traženju posla“. Možda je i ovo dosta idealistički argument, ali nemam drugi ili bolji…

To stoji, no bez obzira kako ljudi kotirali na tržištu, fakultet im se nadaje kao trošak. Vjerojatno je moguće formulirati zahtjev za potpuno javno financiranim obrazovanjem, u svrhu toga da studenti nauče da neće dobiti posao, ali…

Mislim da to ne bi prošlo u medijskom diskursu…

Postavimo to ovako – ima li iz lijeve pozicije uopće smisla braniti koncept visokog obrazovanja kao javnog dobra, financiranog iz državnog proračuna? Čak i ako ljudi pogrešno vjeruju da će od upisa na pojedini fakultet izvući neki benefit na tržištu rada u smislu vertikalne mobilnosti, što se i statistički pokazuje kao netočno, značajni postotci srednjoškolske populacije još uvijek upisuju fakultetski studij, iz čega proizlaze i troškovi, koji se, s obzirom na klasni ključ, prevode u fenomene poput neodržive situacije sa studentskim kreditima (npr. u UK-u i SAD-u), ili primoranost na niskokvalificirani rad tijekom studija, kako bi se otplaćivalo školarine i ostale troškove studija (dobrim dijelom i u sektorima seksualne industrije). Problem nabujalog studentskog duga adresirao je Bernie Sanders tijekom svoje predizborne kampanje, a i Jeremy Corbyn javno se očitovao o namjeri da se uhvati ukoštac s problemom. Dok svijest o podiskorištenosti visokoobrazovanih kadrova i pretjeranoj saturaciji tržišta visokoobrazovanom radnom snagom ne prodre u mainstream, a u izostanku održivijeg odgovora na pitanje masovne nezaposlenosti i podzaposlenosti, ima li iz progresivne pozicije smisla poduprijeti kampanju otpisa postojećih studentskih dugova, ukidanja školarina ili nešto slično tome?

Da, ima smisla kao obrana nečega što je korisno, produktivno i vrijedno, kako za individualni, tako i za društveni život, ne nužno samo iz ekonomske perspektive. Smatram da bi smisleni i realistični kompromis bio da se obrazovanje financira javnim sredstvima ako omogućava razvijanje i prijenos znanosti, teorije i osnovnih praktičnih vještina, a da dodatne specijalizacije, prilagođene naknadnim uvjetima rada, kao i prekvalifikacije, povezane uz nepredvidljivost tržišta, financira privatni sektor.

Školarine imaju smisla samo u perspektivi obrazovanja kao stjecanja ljudskog kapitala, koji povećava mogućnosti zapošljavanja (i gdje je plaćanje školarine početna investicija), no ta perspektiva ne uzima u obzir makroekonomsku perspektivu, koju sam skicirao ranije. Međutim, tamo gdje školarine postoje, veoma ih je teško ukinuti, a slično vrijedi i za studentske dugove. Otpis studentskih dugova u Ujedinjenom Kraljevstvu ili SAD-u sigurno bi puno značio mladim ljudima u ovim zemljama, ali je na pitanje kako to postići nemoguće odgovoriti bez detaljnijeg poznavanja tamošnje političke situacije i njezinih potencijala.

Bourdieu je nazvao sociologiju borilačkom vještinom – može li se isto reći za teoriju općenito, kakav je njezin emancipatorni potencijal?

Teorija sigurno može nastupati u nekoj emancipatornoj ulozi, ali to nikako nije nužno, odnosno, nije ničim zagarantirano. Teorija je u Bourdieovom smislu kritična ili politična kao borilačka vještina ili oruđe neke društvene borbe samo kada je eksplicitno kritična. Ne kada je kritična u smislu da govori „ovo je loše, ono je loše“, nego kritična u smislu da ništa ne prihvaća zdravo za gotovo, znači da ide protiv uobičajenog načina razmišljanja, uobičajene dokse. Međutim, to je upravo ono što univerzitetski habitus, čak i na javnim univerzitetima, uprkos njihovim programskim deklaracijama, ne samo da ne omogućava, nego aktivno sprečava.

Biti kritičan prema bilo kakvoj utvrđenoj doksi je karijerno samoubojstvo – imaš problema s objavom tekstova, itsl. Nitko neće zvati trola na konferencije. A upravo na konferencijama se formiraju lokalne dokse unutar disciplina i poddisciplina i nitko neće zvati nekoga tko će propitivati te dokse. U uredničkom radu, peer reviewima i procedurama zapošljavanja također postoje filteri koji mogu pravovremeno spriječiti takve pokušaje. To ne znači da se kritička teorija ne može dogoditi na univerzitetu, ali sama institucionalna infrastruktura trenutno joj, barem u regiji, nikako nije prijateljski nastrojena.







Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o obrazovanju četvrte epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 29.7.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.







Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 12. kolovoza 2009. Ljetna škola – Alain Bihr: Ljudski kapital

    U sklopu SlobFil on-line ljetne škole, nakon dokumentarnog filma “Class Dismissed – How TV Frames the Working Class”, donosimo tekst Alaina Bihra, profesora sociologije na Sveučilištu Franche-Comté; pretipkan iz hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea za prosinac 2007., str. 24.Dugo vremena zatvoren u uskom krugu neoklasičnih ekonomista*, pojam ‘ljudskog kapitala’ se 1980-ih počeo širiti da bi […]

  • 15. kolovoza 2009. Ljetna škola – Pierre Bourdieu, Loic Wacquant: Nova planetarna vulgata

    U sklopu SlobFil on-line ljetne škole, kao nastavak priče o novogovoru iz teksta Alaina Bihra koji smo objavili prošli put, objavljujemo tekst sociologa Pierrea Bourdieua i Loica Wacquanta, profesora na College de France odnosno na University of California Berkley. Tekst je originalno objavljen u Le Monde diplomatique (svibanj, 2000, str. 6-7) pod naslovom La nouvelle […]

  • 19. rujna 2016. Vasina ulica, Beograd
07.11.2012.
Za BESPLATNO OBRAZOVANJE!
 (Izvor: Facebook Zahtevamo BESPLATNO OBRAZOVANJE u Srbiji. Obrazovanje jeftine radne snage Implementacija neoliberalne agende u politiku obrazovanja u Srbiji započela je već početkom 1990-ih diskretnim povlačenjem države iz financiranja visokog obrazovanja i uvođenjem različitih modela „individualnog ulaganja u obrazovanje“. Prilagodba slobodnom tržištu intenzivirala se usprkos otporu studenata, a najava novog zakona o visokom obrazovanju pokazuje iste trendove. Posljedično, ova politika umanjuje dostupnost visokog obrazovanja velikom dijelu društva i uspješno antagonizira članove akademske zajednice, oslabljujući potencijal obrane javnog dobra. O visokom obrazovanju u Srbiji razgovarali smo s Jelenom Veljić iz Društvenog centra Oktobar.
  • 31. listopada 2016. Skup Antifašističkog fronta žena u selu kraj Splita, svibanj 1944. godine (izvor: Znaci.net). Borba u polju diseminacije znanja U uvjetima depolitiziranog identitarnog (post)diskursa odvojenost koncepta roda od pripadajućih ekonomskih kategorija ideološka je nadgradnja buržoasko-tehnokratske vizije kurikularne reforme. U tom se kontekstu ključnima pokazuju emancipatorni napori za smještanjem feminističkog obrazovanja unutar obrazovnih institucija, ali uz očuvanje neformalnih oblika proizvodnje znanja koja bi trebala težiti širem, klasnom povezivanju te pomjeranju obrazovnog modela individualnog osnaživanja prema sistemskoj, kolektivnoj borbi za zajedničke društvene interese. O navedenim temama razgovarali smo s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije u Zagrebu.
  • 7. listopada 2016. Svečana promocija doktora znanosti i umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu (izvor: Hina / Tomislav Pavlek - 25.9.2016). Autorska prava su zaštićena, nije dozvoljeno preuzimanje, prenošenje i redistribuiranje sadržaja Hine. Napamet naučeni tržišni refren Obrazovanje u Hrvatskoj stiješnjeno je između optimističnog utopijskog liberalno-pluralističkog koncepta koji zagovaraju pobornici Cjelovite kurikularne reforme, permanentnih pritisaka za daljnjom komercijalizacijom i ekonomizacijom sustava i njegovih aktera te impulsa klerikalizacije obrazovnog sustava, uslijed čega brojne teme vezane uz obrazovanje ostaju neotvorene u široj javnosti. S Hrvojem Tutekom s Odsjeka za anglistiku FFZG-a razgovarali smo o prelamanju političkih silnica u obrazovanju, položaju studenata i akademskih radnika te manje vidljivim problemima desnog napada na sekularnu i humanističku obrazovnu, napose sveučilišnu tradiciju.
  • 8. lipnja 2016. Prizor polaganja prijemnog ispita za stipendije već u osnovnoškolskoj dobi; snimljeno 1940. godine u Australiji (izvor: commons.wikimedia.org). Čemu toliko ispita? Marksistički odgovor Pitanje obrazovanja nemoguće je adresirati parcijalnim reformama u okviru kapitalističkog realizma. Vjera u sustav koji se navodno temelji na nepristranosti i nepolitičnosti stručnjakâ te na inherentnoj dobronamjernosti autoritetâ, ostaje slijepa za političko-ekonomsku dimenziju obrazovanja. Autor nudi drukčiju perspektivu razmišljanja i djelovanja, koja zahtijeva širi društveni angažman.
  • 9. ožujka 2010. Ljetna škola – Franck Lepage: Od obrazovanja naroda do pripitomljavanja preko “kulture” (Povijest utopije o emancipaciji)

    U sklopu Ljetne škole prenosimo prijevod teksta Francka Lepagea iz hrvatskog izdanja Le Monde Diplomatiquea za svibanj 2009. u kojem se pitanju narodnog obrazovanja i socijalnih antagonizama u Francuskoj pristupa problematizirajući pojam “kulture” u situaciji u kojoj se ona poistovjećuje s “umjetnošću”, umjesto bilo kojim društvenim odnosom. Također, kako “kulturno”, poništavanjem “političkog” u smislu vrijednosnog […]

  • 30. travnja 2016. Transparent na prosvjedu protiv rumunjskog premijera, optuženog za plagiranje (izvor: commons.wikimedia.org). Kriza obrazovanja za 250 kuna U svrhu istraživanja, autorica naručuje rad na temu obrazovanja te mogućnosti emancipacije i tako ulazi u dijalog s piscem/plagijatorom. Međutim, tekst koji je iz ove akademsko-trgovinske razmjene proizišao, svojom suhoparnošću, ignoriranjem zadane teme i preporučenih izvora te orijentiranjem na irelevantne statistike ostaje, tržišnim rječnikom, ono što i jest - roba sumnjive kvalitete.
  • 12. siječnja 2011. David Harvie: Zajednička dobra i zajednice na sveučilištu (I)

    U Zarezu br. 299-300 od 6. siječnja 2011. izašao je prijevod prvog dijela teksta profesora Davida Harviea koji, polazeći od koncepcije akademske zajednice i zajedničkih intelektualnih dobara koje akademske zajednice održavaju, pokušava artikulirati alternative neoliberalnim strategijama visokog obrazovanja.UvodDa je visoko obrazovanje u krizi u Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i u mnogim drugim zemljama, postalo je općim […]

  • 25. veljače 2015. Ivana Perica: Jacques Rancière i nevolje univerzalne pedagogije

    Rasprava o zborniku “Političko ↔ Pedagoško: Janusova lica pedagogije” udruge Blaberon na kojoj će autori tekstova Alen Sućeska, Ivana Perica i Hrvoje Tutek govoriti o visokoškolskom obrazovanju i znanosti s aspekta “konformizam znanstvenika – akademska proizvodnja nezaposlenosti – bolonjska pedagogija” održat će se 5. ožujka u 20 h u “Škveru” (Zvonimirova 31, Zagreb). Sućeskin prilog […]

  • 4. prosinca 2015. Osnove akademskog poduzetništva Neoliberalna logika financiranja visokog obrazovanja pretvara akademske radnike u poduzetne birokrate. Sve je manje mjesta za kritički dijalog, a pritisku kompetitivnih tržišnih zakona najviše su podložne društveno-humanističke znanosti koje se smatra neisplativima, te studenti, na koje pada sve veći teret financiranja sveučilišta. Promjena je najvidljivija u anglosaksonskom svijetu: „Razvija se prava tržišna situacija, s kupcima usluga (studentima) te prodavačima usluga (sveučilištima), koji se kao pravi „racionalni agenti“ nadmeću u privlačenju što većeg broja kupaca. Rektor postaje izvršni direktor, dekani fakulteta i predstavnici odsjeka postaju njemu podređeni menadžeri, a akademsko osoblje uči kako postati što učinkovitiji proizvođač tržišno što atraktivnije robe.“
  • 20. studenoga 2011. Alan Nasser i Kelly Norman: Mjehur studentskih dugova zbog kredita – Prokletstvo prve američke generacije zahvaćene mjerama štednje

    Prošloga je ljeta objavljeno kako studentski kreditni dug od 830 milijardi američkih dolara premašuje totalni američki dug na kreditnim karticama koji se i sam umjetno podigao na 827 milijardi dolara, a studentski kreditni dug raste za 90 milijardi dolara godišnje. Daleko je manje studenata nego korisnika kreditnih kartica. Postoji li mogućnost mjehura studentskog duga u […]

  • 15. ožujka 2016. Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Predrag Šustar, dekan Katoličkog Bogoslovnog fakulteta Tonči Matulić, kardinal Josip Bozanić, predsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner i Damir Boras, rektor Sveučilišta u Zagrebu na svečanoj sjednici Fakultetskog vijeća KBF-a povodom proslave 20. obljetnice povratka tog fakulteta u okrilje zagrebačkoga Sveučilišta (Izvor: HINA / Zagrebačka nadbiskupija / mm / 11.3.2016 - autorska prava su zaštićena, nije dozvoljeno preuzimanje, prenošenje i redistribuiranje sadržaja Hine) Amenovanje ugovora na neodređeno U jeku neokonzervativizacije hrvatskog društva ponovno je iskrsnulo pitanje uspostave formalne suradnje Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Trenutna Uprava FFZG-a još žustrije nego prije pokušava osigurati pristanak za novi prijedlog ugovora koji nije ništa manje sporan od svoje prethodne verzije. Problemi koje pritom identificiramo jasno ukazuju kako se i u prostoru obrazovanja otvara svjetonazorsko bojno polje. S obzirom na to, itekako je nužno razvoj situacije držati pod povećalom i pokušati formirati kritičku javnu svijest o potrebi pružanja otpora navedenome planu.
  • 5. veljače 2015. Foto: Marko Miletić. Čemu služi studentski dom? Studentski smještaj predstavlja bitnu stavku u budžetu studenata koji dolaze izvan mjesta studiranja - ukoliko si ne mogu priuštiti podstanarstvo, studentski dom ostaje jedina mogućnost. No osim što je pravo na mjesto u domu teško ostvariti zbog ograničenih kapaciteta i socijalno neosjetljivih kriterija, čitav niz loših rješenja u sustavu koji je uslijed politike štednje primarno usredotočen na financijsku bilancu, nerijetko rezultira substandardnim uvjetima stanovanja. Kako izgleda sustav studentskog smještaja u Srbiji i vrši li svoju potpornu ulogu u razvoju studenata, pročitajte u analizi Marije Jakovljević.
  • 29. ožujka 2015. Chuck Collins: Tempirana bomba studentskog duga

    Višedesetljetno smanjenje javnog financiranja obrazovanja dovelo je do stalnog i ubrzanog porasta ukupnog studentskog duga u SAD-u. Industrija studentskih zajmova i njeni drakonski uvjeti dižu na noge sve veći broj mladih Amerikanaca – oni su nezanemariva sila koju se više ne može ignorirati, upozorava autor teksta: “Postepeno jača snažan zvuk legitimnog nezadovoljstva 40 milijuna Amerikanaca […]

  • 7. svibnja 2009. Metelkova ulica, Ljubljana (izvor).
Foto: Zairon. Dani komune Primož Krašovec nakon nekoliko dana provedenih na blokiranom FFZG analizira glavna obilježja studentskog pokreta. Krašovec najprije ukazuje na uklapanje sveučilišta u postpolitičku koncepciju svijeta posredstvom provođenja bolonjske reforme. Zatim ukazuje na političke novitete koje je studentski pokret uveo, de facto suspendirajući političku kulturu postsocijalističkih društava. Naposljetku, ukazuje na transformativne političke potencijale studentskog pokreta u odnosu na postsocijalističko političko polje.
  • 17. ožujka 2012. Michael Perelman: Privatiziranje obrazovanja

    Michael Perelman predaje ekonomiju na Kalifornijskom državnom sveučilištu u Chicu i autor je više knjiga, uključujući i Manufacturing Discontent: The Trap of Individualism in Corporate Society te Railroading Economics: The Creation of the Free Market Mythology. Ovaj je esej ranija verzija poglavlja iz knjige The Confiscation of American Prosperity: From Right-Wing Extremism and Economic Ideology […]

  • 22. ožujka 2015. Occupy LSE – Free University of London: Zašto okupiramo

    Studentsko zauzimanje glavne dvorane upravne zgrade Sveučilišta LSE započelo je 17. ožujka 2015. Zahtijevaju uspostavu Slobodnog sveučilišta Londona koje ne bi podlijegalo profitnom motivu, kojim bi upravljali studenti i svi radnici Sveučilišta (kako akademski tako i ne-akademski) i koje bi bilo oslobođen prostor kritičkog mišljenja. U ovoj kolektivnoj izjavi objašnjavaju razloge svoje borbe te navode […]

  • 25. travnja 2013. Panagiotis Sotiris: Neoliberalizam i visoko obrazovanje u Grčkoj

    Panagiotis Sotiris je potpredsjednik Sindikata nastavnika Sveučilišta u Aegeanu. U nastaku pročitajte njegovo izlaganje održano na konferenciji sindikata nastavnika Eğitim-Sen o visokom obrazovanju 22. veljače 2013. u Ankari, na kojemu je govorio o posljedicama gospodarske krize i mjera štednje na visoko obrazovanje u Grčkoj: uvođenju privatnih visokih učilišta, suzbijanju autonomije sveučilišta i studentskih pokreta te […]

  • 18. travnja 2011. Primož Krašovec: Klasna borba u univerzitetskom polju

    Iz temata Akademski kapitalizam objavljenog u Zarezu br. 306 prenosimo tekst Primoža Krašovca u kojemu ovaj slovenski autor govori o stanju na univerzitetima nakon provedenih neoliberalnih reformi koje su posebno pogodile društveno-humanističke znanosti.Posljednji ciklus masovnih antikapitalističkih borbi u Evropi i Sjevernoj Americi događa se na univerzitetima — na internetskoj stranici namijenjenoj praćenju zaposjednutih fakulteta po […]

  • 11. prosinca 2010. Rodolfo Leyva: No child left behind: Neoliberalno prepakiranje socijalnog darvinizma

    Rodolfo Leyva, s King’s Collegea u Londonu, u ovom se tekstu usredotočuje na rezultate Bushevog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju, poznatom kao No child left behind, i na neoliberalne ideale meritokracije, sebičnosti i natjecanja koji mu čine temelje, te razmatra povijesni kontinuitet između tih ideala i Spencerovog socijalnog darvinizma koji se ponovno pojavljuje u […]

  • 24. lipnja 2012. William Clare Roberts: Čemu nas Quebec može poučiti? Preliminarna analiza sveučilišta kao poprišta borbe

    William Clare Roberts piše o prosvjedima kvebečkih studenata iz marksističke perspektive nastojeći predočiti poziciju sveučilišta u kapitalističkoj ekonomiji te o ograničenjima samog prosvjeda i mogućnosti prenošenja tih iskustava drugamo. Iako se o glavnom tijeku događaja u Quebecu tijekom proteklih nekoliko mjeseci naširoko izvještavalo, želim se dotaknuti dva pitanja koja bi mogla biti zanimljiva onima koji […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve