Nitko neće zvati trola na konferenciju
Povlačenjem direktne korelacije između obrazovnog sustava i tržišta rada zanemaruju se makroekonomske proporcije pronalaženja zaposlenja u sve fleksibiliziranijoj globalnoj ekonomiji i poseže u suspektne elaboracije teorija individualne akumulacije ljudskog kapitala. Sa sociologom Primožom Krašovcem, docentom s Filozofskog fakulteta u Ljubljani, razgovarali/e smo o hegemonijskoj i tjelesno disciplinirajućoj funkciji obrazovanja, važnosti klasne perspektive u analizi neoliberalnih modela obrazovanja, financiranju visokog obrazovanja, miopičnim kurikularnim intervencijama, permisivnim i autoritarnim pedagoškim trendovima te prijemčivosti akademskog polja za izazove kritičke teorije.
Kako pristupiti kritici prema kojoj neoliberalni modeli obrazovanja proizvode upravo onakve ljude kakve kapitalistički sistem treba – pasivne potrošače, a ne aktivne mislioce?
U temeljnom stavu o studentima iz nižih klasa kao pasivnim studentima poprilično je perfidno kamufliran klasni sadržaj
Dakle, ako adresiramo taj problem isključivo na razini utvrđivanja da su neki ljudi pasivni, a drugi aktivni, te da su aktivni studenti vredniji od pasivnih, zapravo ostajemo slijepi za klasni sadržaj kojim se trebamo baviti na nekoj drugoj razini, a ne reagirati nekim tipom moralnog ogorčenja, jer time samo reproduciramo klasnu podjelu između onih koji su opremljeni kulturnim kapitalom za izražavanje moralnog ogorčenja i onih koji nisu.
Koliko je hegemonijska funkcija obrazovanja bitna za kritiku obrazovnog sustava?
Usvajanje određenih oblika ponašanja, kao i jezičnog ponašanja, mnogo je bitniji aspekt obrazovanja, osobito na nižim razinama obrazovanja, od samog sadržaja, koji se brzo zaboravlja, dok rezultati socijalnog rangiranja putem filtera pristojnog ponašanja ostaju
Također, ako bismo govorili o sadržaju obrazovanja samo iz perspektive hegemonije, imali bismo velike poteškoće pri objašnjavanju zašto se većina kurikuluma u srednjim školama sastoji od prirodoslovnih znanosti. Kao ideološke predmete u osnovnoj i srednjoj školi mogli bismo navesti povijest, nacionalni jezik s književnošću i moralni odgoj, ali to su samo tri predmeta, pored kojih se uči i kemija, fizika, puno matematike, biologija i sve te stvari. Teško bismo objasnili veći dio školskog kurikuluma kao isključivo ideološki driling. Razlozi zbog kojih upravo ovi prirodoslovni predmeti predstavljaju većinu kurikuluma, prekompleksni su da u to ulazimo ovom prilikom, ali mislim da je simptomatično da su upravo izrazito ideološki predmeti u javnosti uvijek prepoznati kao problem, što može biti oslonac za pokretanje kritike ili javne mobilizacije. Religiozni odgoj, pa čak ni poduzetnički odgoj, ne može se uvesti na brzinu, preko noći i bez barem minimalnih kritika.
Što s pozicijom autoriteta? Koliko su perspektive radikalnih pedagogija, koje urušavaju klasičnu hijerarhiju između autoriteta profesora i studenta, nužne u današnjem visokom obrazovanju?
U Sloveniji su permisivni odgoj i permisivna pedagogija već postali norma. Još uvijek postoji neki odnos autoriteta između profesora i studenta, ali to je sve više odnos autoriteta profesora koji sjedi u kratkim hlačama i japankama na faksu. Čak je i persiranja sve manje ili samo u najformalnijim situacijama. Znači, taj klasični austrougarski odnos autoriteta manje-više je već urušen. U većini situacija postoji trend da se i sama predavanja u većoj mjeri organiziraju na američki način i kroz diskusijski pristup, recimo uz praksu da studenti prekidaju predavača pitanjima itsl.
Moguće je pridržavati se discipline mišljenja i istraživanja te dolaziti do istine i u demokratskim te horizontalnim odnosima. Autoritarna figura učitelja, pored toga što je etički i politički problematična, sama po sebi ničim ne garantira znanstvenu vrijednostneke figure autoriteta koje ne potječu nužno iz 19. stoljeća, ali tamo negdje. Psihoanalitička kritika, koja je dosta uvažena, barem u Sloveniji, pritom se poziva na dijagnoze Christophera Lascha i drugih kritičara postmodernizma, patološkog narcizma itsl.
Nisam siguran slažem li se s takvom kritikom ovog permisivnog trenda. Smatram da su i permisivni trend i neoautoritarni backlash dva dosta loša izbora i da se tu sigurno previđa još neki moment. Kritika permisivnosti koja tvrdi da u situaciji u kojoj svatko može reći što god hoće ne postoji nikakav kriterij znanja, istine ili bilo čega, zasigurno je opravdana. Međutim, pitanje je garantira li neki tradicionalni očinski autoritet kriterij istine koji bi bio išta manje arbitraran od ovog postmodernog, permisivnog kriterija istine. Mislim da je ideja, prema kojoj je bez očinskog autoriteta profesora nemoguće zalagati se za istinu protiv arbitrarnog mnijenja, kratki spoj ovakvih psihoanalitičkih interpretacija. Podvala takve psihoanalitičke kritike leži u tome da nas se, ako želimo imati neke kriterije znanja i istine, primorava da progutamo autoritaran odnos moći između profesora i studenata kao nužno zlo, a nisam siguran da je tome tako. Smatram da se može pridržavati discipline mišljenja i istraživanja te dolaziti do istine i u demokratskim te horizontalnim odnosima, odnosno, da autoritarna figura učitelja, pored toga što je etički i politički problematična, sama po sebi ničim ne garantira znanstvenu vrijednost. U tom smislu, nekako mi je bliži Rancière od lakanovaca.
Koja bi bila funkcija obrazovanja u kapitalističkom sustavu proizvodnje? Konkretno, kakva je veza tržišta rada i obrazovnog sustava?
Zbog fleksibilizacije suvremene ekonomije, u trenutku upisa je nemoguće predvidjeti za kojim će znanjima i vještinama vladati potražnja na tržištu rada nakon 5 godina. Od trenutka kada upišeš fakultet, do vremena kada diplomiraš, može se sve promijeniti, čak i ako si napravio najracionalniji poduzetnički izborKao da stopa zaposlenosti nije uvjetovana mogućnošću investicija i očekivanim profitima unutar neke ekonomije, što se određuje na makro razini, i puno više zavisi od makroekonomske situacije i politike nego od toga koliko ljudi napravi kreativni CV s multimedijalnom prezentacijom ili YouTube klipovima itsl.
Iz perspektive kapitalističke racionalnosti, ima više smisla često ponavljana fraza o „učenju učenja“ – usvajanju generičke vještine usvajanja vještina. Pritom se nedvojbeno radi o ideologiji socijalizacije u prekarne ili fleksibilne uvjete rada – u život u kojem ćemo biti primorani često mijenjati zaposlenje, zaboraviti stare vještine i naučiti nove preko noći. Iako se možemo politički ne složiti s ovom ideologijom, ona barem ima smisla u svojem realizmu. Trpanje određenih stručnih vještina u kurikulum nema smisla čak ni iz ove realpragmatične perspektive.
U habitusu aktivista formiranih na fakultetima društveno-humanističkih znanosti, nerijetko se čuju glasovi koji vrednuju obrazovanje kroz njegov pretpostavljeni kritičko-prosvjetiteljski ili emancipatorni potencijal, a iz te se pozicije znalo zagovarati i protiv njegove daljnje komercijalizacije. Međutim, kako bismo formulirali zahtjev za potpuno javno financiranim visokim obrazovanjem s obzirom na odnos obrazovanja i tržišta rada?
Pritisci prema komercijalizaciji često ne dolaze izvana, nego sami profesori ili upravljački kadar na javnim fakultetima prvo započne s popodnevnim biznisima i povezivanjem s poslovnim sektorom, da bi na kraju zagovarao školarine itsl.nego sami profesori ili upravljački kadar na javnim fakultetima prvo započne s popodnevnim biznisima i povezivanjem s poslovnim sektorom, da bi na kraju zagovarao školarine itsl. Mislim da je veoma bitno da se ne postavljamo na poziciju koja tvrdi „s postojećim javnim faksovima je sve u redu“, nego da u kritiku uključimo i njih same, inače smo u dosta bezizlaznoj, čak idealističkoj poziciji.
Po pitanju argumenta da nam treba besplatni faks kako bismo svi dobili posao, vratio bih se na svoj prošli odgovor – mislim da tu ne postoji izravna veza – pitanje pune zaposlenosti mnogo je više povezano s centralnom bankom i ministarstvima zaduženima za ekonomsku politiku, nego s univerzitetima ili školama. No mogli bismo preformulirati ovaj argument: „treba nam kritička teorija, barem na nekim humanističkim faksovima, kako bismo znali da je pitanje zaposlenosti više pitanje vrijednosti valute, stope inflacije i drugih makroekonomskih kretanja, nego naših vještina, kreativnosti te inicijative u traženju posla“. Možda je i ovo dosta idealistički argument, ali nemam drugi ili bolji…
To stoji, no bez obzira kako ljudi kotirali na tržištu, fakultet im se nadaje kao trošak. Vjerojatno je moguće formulirati zahtjev za potpuno javno financiranim obrazovanjem, u svrhu toga da studenti nauče da neće dobiti posao, ali…
Mislim da to ne bi prošlo u medijskom diskursu…
Postavimo to ovako – ima li iz lijeve pozicije uopće smisla braniti koncept visokog obrazovanja kao javnog dobra, financiranog iz državnog proračuna? Čak i ako ljudi pogrešno vjeruju da će od upisa na pojedini fakultet izvući neki benefit na tržištu rada u smislu vertikalne mobilnosti, što se i statistički pokazuje kao netočno, značajni postotci srednjoškolske populacije još uvijek upisuju fakultetski studij, iz čega proizlaze i troškovi, koji se, s obzirom na klasni ključ, prevode u fenomene poput neodržive situacije sa studentskim kreditima (npr. u UK-u i SAD-u), ili primoranost na niskokvalificirani rad tijekom studija, kako bi se otplaćivalo školarine i ostale troškove studija (dobrim dijelom i u sektorima seksualne industrije). Problem nabujalog studentskog duga adresirao je Bernie Sanders tijekom svoje predizborne kampanje, a i Jeremy Corbyn javno se očitovao o namjeri da se uhvati ukoštac s problemom. Dok svijest o podiskorištenosti visokoobrazovanih kadrova i pretjeranoj saturaciji tržišta visokoobrazovanom radnom snagom ne prodre u mainstream, a u izostanku održivijeg odgovora na pitanje masovne nezaposlenosti i podzaposlenosti, ima li iz progresivne pozicije smisla poduprijeti kampanju otpisa postojećih studentskih dugova, ukidanja školarina ili nešto slično tome?
Da, ima smisla kao obrana nečega što je korisno, produktivno i vrijedno, kako za individualni, tako i za društveni život, ne nužno samo iz ekonomske perspektive. Smatram da bi smisleni i realistični kompromis bio da se obrazovanje financira javnim sredstvima ako omogućava razvijanje i prijenos znanosti, teorije i osnovnih praktičnih vještina, a da dodatne specijalizacije, prilagođene naknadnim uvjetima rada, kao i prekvalifikacije, povezane uz nepredvidljivost tržišta, financira privatni sektor.
Školarine imaju smisla samo u perspektivi obrazovanja kao stjecanja ljudskog kapitala, koji povećava mogućnosti zapošljavanja (i gdje je plaćanje školarine početna investicija), no ta perspektiva ne uzima u obzir makroekonomsku perspektivu, koju sam skicirao ranije. Međutim, tamo gdje školarine postoje, veoma ih je teško ukinuti, a slično vrijedi i za studentske dugove. Otpis studentskih dugova u Ujedinjenom Kraljevstvu ili SAD-u sigurno bi puno značio mladim ljudima u ovim zemljama, ali je na pitanje kako to postići nemoguće odgovoriti bez detaljnijeg poznavanja tamošnje političke situacije i njezinih potencijala.
Bourdieu je nazvao sociologiju borilačkom vještinom – može li se isto reći za teoriju općenito, kakav je njezin emancipatorni potencijal?
Teorija sigurno može nastupati u nekoj emancipatornoj ulozi, ali to nikako nije nužno, odnosno, nije ničim zagarantirano. Teorija je u Bourdieovom smislu kritična ili politična kao borilačka vještina ili oruđe neke društvene borbe samo kada je eksplicitno kritična. Ne kada je kritična u smislu da govori „ovo je loše, ono je loše“, nego kritična u smislu da ništa ne prihvaća zdravo za gotovo, znači da ide protiv uobičajenog načina razmišljanja, uobičajene dokse. Međutim, to je upravo ono što univerzitetski habitus, čak i na javnim univerzitetima, uprkos njihovim programskim deklaracijama, ne samo da ne omogućava, nego aktivno sprečava.
Biti kritičan prema bilo kakvoj utvrđenoj doksi je karijerno samoubojstvo – imaš problema s objavom tekstova, itsl. Nitko neće zvati trola na konferencije. A upravo na konferencijama se formiraju lokalne dokse unutar disciplina i poddisciplina i nitko neće zvati nekoga tko će propitivati te dokse. U uredničkom radu, peer reviewima i procedurama zapošljavanja također postoje filteri koji mogu pravovremeno spriječiti takve pokušaje. To ne znači da se kritička teorija ne može dogoditi na univerzitetu, ali sama institucionalna infrastruktura trenutno joj, barem u regiji, nikako nije prijateljski nastrojena.
Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o obrazovanju četvrte epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 29.7.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.
