Nitko neće zvati trola na konferenciju

Povlačenjem direktne korelacije između obrazovnog sustava i tržišta rada zanemaruju se makroekonomske proporcije pronalaženja zaposlenja u sve fleksibiliziranijoj globalnoj ekonomiji i poseže u suspektne elaboracije teorija individualne akumulacije ljudskog kapitala. Sa sociologom Primožom Krašovcem, docentom s Filozofskog fakulteta u Ljubljani, razgovarali/e smo o hegemonijskoj i tjelesno disciplinirajućoj funkciji obrazovanja, važnosti klasne perspektive u analizi neoliberalnih modela obrazovanja, financiranju visokog obrazovanja, miopičnim kurikularnim intervencijama, permisivnim i autoritarnim pedagoškim trendovima te prijemčivosti akademskog polja za izazove kritičke teorije.

Studenti Sveučilišta Buffalo na Državnom sveučilištu u New Yorku pjevaju Almu Mater, 1907. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene).

Kako pristupiti kritici prema kojoj neoliberalni modeli obrazovanja proizvode upravo onakve ljude kakve kapitalistički sistem treba – pasivne potrošače, a ne aktivne mislioce?

Pored kritika o smanjenju opsega financiranja i rezovima u školstvu, dosta je uobičajena i kritika neoliberalnih transformacija obrazovanja koja se u većoj mjeri usmjerava na same pedagoške prakse i obrasce. Prema njoj, današnji univerziteti proizvode pasivne studente, u opreci s politički aktivnim građanima koji o stvarima promišljaju kritički. S jedne strane, ova je kritika adekvatna ili istinita, no s druge strane može biti politički problematična ako ostanemo slijepi za njen klasni sadržaj.
 
U temeljnom stavu o studentima iz nižih klasa kao pasivnim studentima poprilično je perfidno kamufliran klasni sadržaj
Ovo nije novi problem, Bourdieu je to adresirao još ranih 70-ih u svojim analizama visokog školstva u Francuskoj. U knjizi o reprodukciji navodi kako je u temeljnom stavu o studentima iz nižih klasa kao pasivnim studentima – koji proizlazi iz metode razlikovanja među vrijednim i nemarnim ili dobrim i lošim studentima na razini profesorskog habitusa u elitnim francuskim univerzitetima – poprilično perfidno kamufliran klasni sadržaj. Prema Bourdieuovim istraživanjima, studenti koji su pasivni u ogromnoj većini dolaze upravo iz nižih klasa ili siromašnih obitelji. Međutim, on tvrdi da su i studenti iz nižih klasa svjesni arbitrarnosti pedagoške akcije, simboličkog uređenja i odnosâ dominacije koji se provodi na univerzitetu (osobito između profesora i studenata), ali da, za razliku od studenata iz srednje klase, nisu opremljeni kulturnim kapitalom za izražavanje moralnog ogorčenja, najuobičajenije metode izražavanja kritike, karakteristične za srednju klasu. Takvi studenti zapravo nemaju izbora nego biti pasivni.
 

Dakle, ako adresiramo taj problem isključivo na razini utvrđivanja da su neki ljudi pasivni, a drugi aktivni, te da su aktivni studenti vredniji od pasivnih, zapravo ostajemo slijepi za klasni sadržaj kojim se trebamo baviti na nekoj drugoj razini, a ne reagirati nekim tipom moralnog ogorčenja, jer time samo reproduciramo klasnu podjelu između onih koji su opremljeni kulturnim kapitalom za izražavanje moralnog ogorčenja i onih koji nisu.

Koliko je hegemonijska funkcija obrazovanja bitna za kritiku obrazovnog sustava?

Društvena uloga ili funkcija obrazovanja ne može se svesti tek na legitimaciju postojećeg poretka ili na izgradnju i reprodukciju ideološke hegemonije. To je jedan od elemenata, ali nije najveći ili najbitniji u sustavu obrazovanja. Smatram da je mnogo veći dio obrazovanja učenje tjelesnih tehnika i o tome ću govoriti u svojem predavanju. Znači, ne primanje određenih ideoloških sadržaja na simboličkoj razini, na razini značenja, uvjeravanja i ideološke indoktrinacije, nego naprosto učenje mirnog sjedenja.
Usvajanje određenih oblika ponašanja, kao i jezičnog ponašanja, mnogo je bitniji aspekt obrazovanja, osobito na nižim razinama obrazovanja, od samog sadržaja, koji se brzo zaboravlja, dok rezultati socijalnog rangiranja putem filtera pristojnog ponašanja ostaju
 
Ako nas nečemu nauče u školskom sustavu, to je da šutimo i sjedimo na miru sat i pol, što je kasnije, osobito ako radimo neki kancelarijski posao, puno bitnije od svih potencijalnih ideoloških indoktrinacija. Ne radi se samo o mirnom sjedenju, nego čitavom nizu konverzacijskih tehnika, upotrebe jezika – ne toliko na razini sadržaja, nego na razini manire ili vokabulara i svega ostalog što povezuje visoko obrazovane koji ciljaju na više društvene pozicije. Dakle, usvajanje određenih oblika ponašanja, kao i jezičnog ponašanja, mnogo je bitniji aspekt obrazovanja, osobito na nižim razinama (osnovna i srednja škola) od samog sadržaja, koji se brzo zaboravlja, dok rezultati socijalnog rangiranja putem filtera pristojnog ponašanja ostaju. Na primjer, poslodavci neće prepoznati nekoga kao inteligentnog i kreativnog tako što će mu na intervjuu dati da rješava matematičke zadatke, nego prema tome kako govori, a i po gestikulaciji, načinu sjedenja itd. Kroz markere inteligencije koje identificiraju u specifičnim načinima ponašanja (a ne nužno u intelektualnom sadržaju), prepoznat će habitus koji je blizak (ili udaljen) njihovom.
 

Također, ako bismo govorili o sadržaju obrazovanja samo iz perspektive hegemonije, imali bismo velike poteškoće pri objašnjavanju zašto se većina kurikuluma u srednjim školama sastoji od prirodoslovnih znanosti. Kao ideološke predmete u osnovnoj i srednjoj školi mogli bismo navesti povijest, nacionalni jezik s književnošću i moralni odgoj, ali to su samo tri predmeta, pored kojih se uči i kemija, fizika, puno matematike, biologija i sve te stvari. Teško bismo objasnili veći dio školskog kurikuluma kao isključivo ideološki driling. Razlozi zbog kojih upravo ovi prirodoslovni predmeti predstavljaju većinu kurikuluma, prekompleksni su da u to ulazimo ovom prilikom, ali mislim da je simptomatično da su upravo izrazito ideološki predmeti u javnosti uvijek prepoznati kao problem, što može biti oslonac za pokretanje kritike ili javne mobilizacije. Religiozni odgoj, pa čak ni poduzetnički odgoj, ne može se uvesti na brzinu, preko noći i bez barem minimalnih kritika.

Što s pozicijom autoriteta? Koliko su perspektive radikalnih pedagogija, koje urušavaju klasičnu hijerarhiju između autoriteta profesora i studenta, nužne u današnjem visokom obrazovanju?

U Sloveniji su permisivni odgoj i permisivna pedagogija već postali norma. Još uvijek postoji neki odnos autoriteta između profesora i studenta, ali to je sve više odnos autoriteta profesora koji sjedi u kratkim hlačama i japankama na faksu. Čak je i persiranja sve manje ili samo u najformalnijim situacijama. Znači, taj klasični austrougarski odnos autoriteta manje-više je već urušen. U većini situacija postoji trend da se i sama predavanja u većoj mjeri organiziraju na američki način i kroz diskusijski pristup, recimo uz praksu da studenti prekidaju predavača pitanjima itsl.

Prevladavajuća struja kritike tog trenda u Sloveniji je psihoanalitička, koja izražava nostalgiju za tradicionalnim očinskim autoritetima. S tog stajališta, bilo bi jednostavno odgovoriti da ovaj sustav proizvodi patološki narcizam i urušava sve kriterije znanja jer svatko može reći što hoće te da trebamo ponovno ojačati
Moguće je pridržavati se discipline mišljenja i istraživanja te dolaziti do istine i u demokratskim te horizontalnim odnosima. Autoritarna figura učitelja, pored toga što je etički i politički problematična, sama po sebi ničim ne garantira znanstvenu vrijednost
neke figure autoriteta koje ne potječu nužno iz 19. stoljeća, ali tamo negdje. Psihoanalitička kritika, koja je dosta uvažena, barem u Sloveniji, pritom se poziva na dijagnoze Christophera Lascha i drugih kritičara postmodernizma, patološkog narcizma itsl.
 

Nisam siguran slažem li se s takvom kritikom ovog permisivnog trenda. Smatram da su i permisivni trend i neoautoritarni backlash dva dosta loša izbora i da se tu sigurno previđa još neki moment. Kritika permisivnosti koja tvrdi da u situaciji u kojoj svatko može reći što god hoće ne postoji nikakav kriterij znanja, istine ili bilo čega, zasigurno je opravdana. Međutim, pitanje je garantira li neki tradicionalni očinski autoritet kriterij istine koji bi bio išta manje arbitraran od ovog postmodernog, permisivnog kriterija istine. Mislim da je ideja, prema kojoj je bez očinskog autoriteta profesora nemoguće zalagati se za istinu protiv arbitrarnog mnijenja, kratki spoj ovakvih psihoanalitičkih interpretacija. Podvala takve psihoanalitičke kritike leži u tome da nas se, ako želimo imati neke kriterije znanja i istine, primorava da progutamo autoritaran odnos moći između profesora i studenata kao nužno zlo, a nisam siguran da je tome tako. Smatram da se može pridržavati discipline mišljenja i istraživanja te dolaziti do istine i u demokratskim te horizontalnim odnosima, odnosno, da autoritarna figura učitelja, pored toga što je etički i politički problematična, sama po sebi ničim ne garantira znanstvenu vrijednost. U tom smislu, nekako mi je bliži Rancière od lakanovaca.

Koja bi bila funkcija obrazovanja u kapitalističkom sustavu proizvodnje? Konkretno, kakva je veza tržišta rada i obrazovnog sustava?

Pitanje odnosa između obrazovanja i tržišta rada sve se oštrije postavlja kada je nezaposlenost visoka. U situaciji pune ili visoke zaposlenosti, to se pitanje rijetko postavlja ili je barem rijetko toliko politizirano i u centru svih javnih rasprava. Međutim, ta je veza puno kompleksnija od onoga kako se obično predstavlja u tim medijskim ili liberalnim raspravama. Obično se krivi škole za veliku nezaposlenost – ljudi nemaju prava znanja i vještine i zbog toga su nezaposleni. Najveći problem s takvim tumačenjem jest što se njime pretpostavlja Sayov zakon, prema kojem će svaka ponuda nužno pronaći svoju potražnju na tržištu. Znači, ako ćemo se u školi dobro opremiti vještinama i tržištu potrebnim znanjima, sigurno ćemo naći zaposlenje, čime se čitav problem nezaposlenosti reducira na mikroodnos između pojedinca koji traži zaposlenje i poslodavca koji ga nudi, kao da nezaposlenost nije makroekonomski problem.
Zbog fleksibilizacije suvremene ekonomije, u trenutku upisa je nemoguće predvidjeti za kojim će znanjima i vještinama vladati potražnja na tržištu rada nakon 5 godina. Od trenutka kada upišeš fakultet, do vremena kada diplomiraš, može se sve promijeniti, čak i ako si napravio najracionalniji poduzetnički izbor
Kao da stopa zaposlenosti nije uvjetovana mogućnošću investicija i očekivanim profitima unutar neke ekonomije, što se određuje na makro razini, i puno više zavisi od makroekonomske situacije i politike nego od toga koliko ljudi napravi kreativni CV s multimedijalnom prezentacijom ili YouTube klipovima itsl.
 
Drugi problem također proizlazi iz promjena suvremene kapitalističke ekonomije i postavlja je u drukčiji odnos s obrazovanjem nego prije 100 ili 200 godina, kada si stvarno mogao izučiti neka znanja ili vještine, recimo u stručnim školama, postati kovač, pekar ili tako nešto i pronaći zaposlenje. Zbog fleksibilizacije suvremene ekonomije, u trenutku upisa je nemoguće predvidjeti za kojim će znanjima i vještinama vladati potražnja na tržištu rada nakon 5 godina. Od trenutka kada upišeš fakultet, do vremena kada diplomiraš, može se sve promijeniti, čak i ako si napravio najracionalniji poduzetnički izbor. Dakle, ovo trpanje više praktičnih vještina u kurikulum nema smisla čak ni sa stajališta kapitalističke racionalnosti – čak i ako želimo biti korisni kapitalističkoj ekonomiji, time joj sigurno nismo.
 

Iz perspektive kapitalističke racionalnosti, ima više smisla često ponavljana fraza o „učenju učenja“ – usvajanju generičke vještine usvajanja vještina. Pritom se nedvojbeno radi o ideologiji socijalizacije u prekarne ili fleksibilne uvjete rada – u život u kojem ćemo biti primorani često mijenjati zaposlenje, zaboraviti stare vještine i naučiti nove preko noći. Iako se možemo politički ne složiti s ovom ideologijom, ona barem ima smisla u svojem realizmu. Trpanje određenih stručnih vještina u kurikulum nema smisla čak ni iz ove realpragmatične perspektive.

U habitusu aktivista formiranih na fakultetima društveno-humanističkih znanosti, nerijetko se čuju glasovi koji vrednuju obrazovanje kroz njegov pretpostavljeni kritičko-prosvjetiteljski ili emancipatorni potencijal, a iz te se pozicije znalo zagovarati i protiv njegove daljnje komercijalizacije. Međutim, kako bismo formulirali zahtjev za potpuno javno financiranim visokim obrazovanjem s obzirom na odnos obrazovanja i tržišta rada?

Kao prvo, ne mislim da se može braniti realno postojeće filozofske fakultete u regiji. Može se braniti neke pojedince i neke predmete, ali mislim da su u globalu poprilično loši, unatoč tome što su javni, i što bi njihova misija trebala biti na tragu prosvjetiteljstva. Kao što čujem, u Zagrebu se javlja nacionalizam, pa i flertovanje s klerikalnom ideologijom, kroz prijedlog povezivanja Filozofskog i Katoličko bogoslovnog fakulteta. Puno je programske inercije, odbacivanja bilo kakve kritičke misli koja bi mogla poljuljati utabanu doksu na odsjecima za filozofiju, sociologiju, itd. Također, puno je autonomnog poticaja za komercijalizacijom. Zapravo, često je problem da ti pritisci prema komercijalizaciji ne dolaze izvana,
Pritisci prema komercijalizaciji često ne dolaze izvana, nego sami profesori ili upravljački kadar na javnim fakultetima prvo započne s popodnevnim biznisima i povezivanjem s poslovnim sektorom, da bi na kraju zagovarao školarine itsl.
nego sami profesori ili upravljački kadar na javnim fakultetima prvo započne s popodnevnim biznisima i povezivanjem s poslovnim sektorom, da bi na kraju zagovarao školarine itsl. Mislim da je veoma bitno da se ne postavljamo na poziciju koja tvrdi „s postojećim javnim faksovima je sve u redu“, nego da u kritiku uključimo i njih same, inače smo u dosta bezizlaznoj, čak idealističkoj poziciji.
 

Po pitanju argumenta da nam treba besplatni faks kako bismo svi dobili posao, vratio bih se na svoj prošli odgovor – mislim da tu ne postoji izravna veza – pitanje pune zaposlenosti mnogo je više povezano s centralnom bankom i ministarstvima zaduženima za ekonomsku politiku, nego s univerzitetima ili školama. No mogli bismo preformulirati ovaj argument: „treba nam kritička teorija, barem na nekim humanističkim faksovima, kako bismo znali da je pitanje zaposlenosti više pitanje vrijednosti valute, stope inflacije i drugih makroekonomskih kretanja, nego naših vještina, kreativnosti te inicijative u traženju posla“. Možda je i ovo dosta idealistički argument, ali nemam drugi ili bolji…

To stoji, no bez obzira kako ljudi kotirali na tržištu, fakultet im se nadaje kao trošak. Vjerojatno je moguće formulirati zahtjev za potpuno javno financiranim obrazovanjem, u svrhu toga da studenti nauče da neće dobiti posao, ali…

Mislim da to ne bi prošlo u medijskom diskursu…

Postavimo to ovako – ima li iz lijeve pozicije uopće smisla braniti koncept visokog obrazovanja kao javnog dobra, financiranog iz državnog proračuna? Čak i ako ljudi pogrešno vjeruju da će od upisa na pojedini fakultet izvući neki benefit na tržištu rada u smislu vertikalne mobilnosti, što se i statistički pokazuje kao netočno, značajni postotci srednjoškolske populacije još uvijek upisuju fakultetski studij, iz čega proizlaze i troškovi, koji se, s obzirom na klasni ključ, prevode u fenomene poput neodržive situacije sa studentskim kreditima (npr. u UK-u i SAD-u), ili primoranost na niskokvalificirani rad tijekom studija, kako bi se otplaćivalo školarine i ostale troškove studija (dobrim dijelom i u sektorima seksualne industrije). Problem nabujalog studentskog duga adresirao je Bernie Sanders tijekom svoje predizborne kampanje, a i Jeremy Corbyn javno se očitovao o namjeri da se uhvati ukoštac s problemom. Dok svijest o podiskorištenosti visokoobrazovanih kadrova i pretjeranoj saturaciji tržišta visokoobrazovanom radnom snagom ne prodre u mainstream, a u izostanku održivijeg odgovora na pitanje masovne nezaposlenosti i podzaposlenosti, ima li iz progresivne pozicije smisla poduprijeti kampanju otpisa postojećih studentskih dugova, ukidanja školarina ili nešto slično tome?

Da, ima smisla kao obrana nečega što je korisno, produktivno i vrijedno, kako za individualni, tako i za društveni život, ne nužno samo iz ekonomske perspektive. Smatram da bi smisleni i realistični kompromis bio da se obrazovanje financira javnim sredstvima ako omogućava razvijanje i prijenos znanosti, teorije i osnovnih praktičnih vještina, a da dodatne specijalizacije, prilagođene naknadnim uvjetima rada, kao i prekvalifikacije, povezane uz nepredvidljivost tržišta, financira privatni sektor.

Školarine imaju smisla samo u perspektivi obrazovanja kao stjecanja ljudskog kapitala, koji povećava mogućnosti zapošljavanja (i gdje je plaćanje školarine početna investicija), no ta perspektiva ne uzima u obzir makroekonomsku perspektivu, koju sam skicirao ranije. Međutim, tamo gdje školarine postoje, veoma ih je teško ukinuti, a slično vrijedi i za studentske dugove. Otpis studentskih dugova u Ujedinjenom Kraljevstvu ili SAD-u sigurno bi puno značio mladim ljudima u ovim zemljama, ali je na pitanje kako to postići nemoguće odgovoriti bez detaljnijeg poznavanja tamošnje političke situacije i njezinih potencijala.

Bourdieu je nazvao sociologiju borilačkom vještinom – može li se isto reći za teoriju općenito, kakav je njezin emancipatorni potencijal?

Teorija sigurno može nastupati u nekoj emancipatornoj ulozi, ali to nikako nije nužno, odnosno, nije ničim zagarantirano. Teorija je u Bourdieovom smislu kritična ili politična kao borilačka vještina ili oruđe neke društvene borbe samo kada je eksplicitno kritična. Ne kada je kritična u smislu da govori „ovo je loše, ono je loše“, nego kritična u smislu da ništa ne prihvaća zdravo za gotovo, znači da ide protiv uobičajenog načina razmišljanja, uobičajene dokse. Međutim, to je upravo ono što univerzitetski habitus, čak i na javnim univerzitetima, uprkos njihovim programskim deklaracijama, ne samo da ne omogućava, nego aktivno sprečava.

Biti kritičan prema bilo kakvoj utvrđenoj doksi je karijerno samoubojstvo – imaš problema s objavom tekstova, itsl. Nitko neće zvati trola na konferencije. A upravo na konferencijama se formiraju lokalne dokse unutar disciplina i poddisciplina i nitko neće zvati nekoga tko će propitivati te dokse. U uredničkom radu, peer reviewima i procedurama zapošljavanja također postoje filteri koji mogu pravovremeno spriječiti takve pokušaje. To ne znači da se kritička teorija ne može dogoditi na univerzitetu, ali sama institucionalna infrastruktura trenutno joj, barem u regiji, nikako nije prijateljski nastrojena.







Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o obrazovanju četvrte epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 29.7.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.







Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve