Kumek

Filmski redatelj i performer Dario Juričan imao je krajem prošle godine premijeru novog dugometražnog dokumentarnog filma Kumek, o gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću. Međutim, redatelj nije uspio kapitalizirati ozbiljni četverogodišnji istraživački novinarski rad i prevesti ga u ambiciozniju političku analizu, zadržavajući repetitivni narativ na razini esencijalističkog moralnog prokazivanja, površnih generalizacija uz izlete u urbani rasizam i prijezira prema narodu koji je i sam navodno sklon korupciji te biranju vlastodržaca po svojoj mjeri i kada idu protiv njegovih interesa.

Gradonačelnik Milan Bandić predvodi kolonu 5. Zagrebačke biciklijade, 19. rujna 2015. godine, kadar iz filma Kumek (izvor)
Za razliku od drugih rodova umjetnosti, među svjetske prvoborce umjetnosti performansa, kao jednog od najmlađih, kanonski priznatih umjetničkih rodova, ubrajaju se i razni hrvatski umjetnici i umjetnice, od kojih su neki, poput Tomislava Gotovca ili Sanje Iveković, već odavno konsekrirani u svjetskih antologijama tog žanra. U uzlaznoj putanji je i međunarodna vidljivost Siniše Labrovića, koji kontinuiranim i promišljenim profiliranjem svoje poetike već dvije decenije zauzima najviše medijskog prostora. Međutim, u novije se vrijeme na scenu probio novi protagonist koji ubire lovorike kulturno senzibilnije publike – Dario Juričan.
 
U teoriji performansa spore se dvije temeljne struje. Prva, nazovimo je puritanska, tvrdi da je performans isključivo jednostruka gesta koja se odvija u mediju tijela izvođača. Svako dokumentiranje ili repriziranje narušava tu autentičnu ontologiju i od performansa čini nešto drugo: multimedijsku izvedbu, a u konačnici i spektakl – medijski događaj za široku konzumaciju, onoga protiv čega su se pioniri performansa inicijalno pobunili. Druga, dominantnija struja, naglašava kako bez dokumentacije, najčešće u video formatu, ali i kritičkoj refleksiji, povijest performansa ne bi bila moguća, niti bi taj žanr ikad zaživio u razmjerima u kojima danas postoji, kao institucionalno legitimiran oblik umjetničkog stvaralaštva.
 
Obje se struje, međutim, slažu da ishodišta performansa sežu u period historijske avangarde, do dadaizma i nadrealizma. Ondašnji su „provokatori“ svojim intervencijama izazivali dominantni građanski ukus, ali snatrili i o puno radikalnijim posljedicama, ponajprije o nadilaženju opresivnog okvira umjetničke autonomije i zalaženju u polje politike. Kako tvrdi rusko-njemački estetičar Boris Groys, avangarda je u čistoći svog zahtjeva zaživjela jedino u staljinizmu, angažmanom umjetnika na političkim funkcijama.[1]
 
Iz tako naznačenih smjernica vrijedi osmotriti slučaj Darija Juričana, bez premca najprovokativnijeg hrvatskog performera u zadnjih nekoliko godina. Iako profesijom i umjetničkom profilacijom filmski redatelj, njegovo djelovanje obuhvaća stvaranje u različitim medijima – tradicionalni oblici performansa, multimedija, instalacije, video, film, a sve s jasnim ciljem vrlo neumjetničke prirode: svrgavanje zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Juričanov „projekt Bandić“ poprilično je dosljedan zbir akcija koje smjeraju destabilizaciji i konačnom micanju tiranina s gradskog trona. U tu je svrhu Juričan čak i legalno promijenio ime – u Milan Bandić – kako bi gestom subverzivne afirmacije potencirao apsurdnost Bandićeve vladavine i, može se pretpostaviti, dodatno iritirao originalnog nosioca tog imena. Gesta pritom nije posebno originalna jer su trojica ljubljanskih umjetnika – Emil Hrvatin, Davide Grassi i Žiga Kariž – 2007. godine legalno promijenili svoja imena u Janez Janša. Njihova je akcija zaživjela izuzetno dobro u umjetničkom svijetu, no politički je ostala jalova. Kod Juričana, pak, politički motiv dominira nad umjetničkim i sukladno gornjem određenju može se reći da je taj njegov čin „avangardniji“.
 
Posljednja u nizu većih akcija u „projektu Bandić“ je i film Kumek, čija je premijera krajem studenog dočekana kao kulturni događaj par excellence, dijelom sigurno i zato što je jedno javno zagrebačko kino oportunistički odustalo od projekcije, iskreno se pravdajući strahom od odmazde gradskih institucija.
 
Od umjetnika u čijem službenom životopisu stoji i diploma s London Film Academyja[2], a čiji filmski portfolio krase već dva uspješna dokumentarca, za očekivati je da će politički udar u tom mediju biti najartikuliraniji. Na samom početku autor, ujedno i protagonist, kratkom osobnom crticom o početku rada na filmu, koji koincidira s rođenjem djeteta, daje do znanja da se radi o osobnoj priči. Kroz film će još nekoliko puta iskoristiti prisnu komunikaciju s kćerkicom koja dramaturški funkcionira kao prolog u sljedeću epizodu.
 
Međutim, iako motiviran osobnim animozitetom, film ne predstavlja osobnu ispovijest. Riječ je o (pseudo)političkom pamfletu koji se u realizaciji ne može odlučiti želi li biti subverzivno vrckava, trolerska intervencija, još jedna u nizu sličnih akcija kojom Juričan udara na zagrebačkog despota, ili projekt ozbiljne političke dekonstrukcije jednog koruptivnog administrativnog aparata. U svakom slučaju, krajnji ishod podbacuje na oba plana.
 
U prvim minutama filma autor napominje kako je gradonačelnik odbio tri poziva na intervju pa je redatelj bio „prisiljen“ organizirati audiciju kako bi odabrao najboljeg kandidata koji će u filmu glumiti Bandića. Iako naoko zabavna i dramaturški potentna, ideja se ubrzo pretvara u nedosljednu alatku trbuhozborstva Juričanovih ideja. Sredovječni muškarci s audicije samo u nekoliko navrata „glume“ Bandića, a u svim ostalim iskazima govore ono čime nas redatelj bombardira u paralelnom tijeku, a to je spektakularna objava da je Bandićev gotovo dvadesetogodišnji mandat prožet korupcionaškim aferama, koje mahom prolaze bez sudskih sankcija.
 
Juričanov stav o tome neka je vrsta kulturpesimističnog antropološkog fatalizma. Kako kaže nekoliko „glumaca“ s audicije: svi bismo si malo uzeli da smo na poziciji, takvi smo mi. Problem, dakle, prvenstveno leži u kvarnom narodu. Što i ne čudi jer je riječ o istom narodu kojega u kvazi-duhovitom uvodu u Bandićeve političke početke autor obilježava kao najvještijeg lopova u disciplini „krađe radnog vremena“. U takvoj konstelaciji, s lijenim i glupavo korumpiranim narodom, ne može se ni očekivati drugo nego da nam takvi vladaju. Juričanu se mjestimice omaknu i iskazi nepatvorenog urbanog rasizma, što nažalost nije tolika iznimka metropolitanskog građanskog aktivizma. U izvještaju o prometnoj nesreći u kojoj je Bandić sudjelovao te potom policiji dao iskaz da je popio par gemišta, Juričan iznosi ničim potkrijepljeni sud da se Bandić napio hercegovačkim crnim vinom, dok se jelo sir iz mješine.
 
Nije potrebna posebna etnološka ekspertiza da znamo na što su to aluzije, a još manje socijalno-psihološka da znamo kakav to afekt stvara kod „pravih“ Zagrepčana. U polje petparačke etnologije Juričan nanovo zalazi nešto kasnije, kada prosuđuje da je Bandića stiglo najgore „hercegovačko prokletstvo“: imati milijune, a ne moći ih pokazati. Da je bio nešto marljiviji, mogao je naš autor pogledati i pokoji od nekoliko hiljada filmova koji se bave istim prokletstvom, kojeg nekim čudom ima i izvan Hercegovine, pače u samim srcima urbanosti poput londonskog Cityja ili njujorškog Wall Streeta.
 
Čitav 80-minutni film faktički ne nastoji dati ni jednu drugu vizuru, što u nekom trenutku počinje biti i neinformativno te zamorno. Afere koje iznosi javnosti su poznate, njihovo puko nabrajanje uz dronovske preglede lokacija s kojima se mešetarilo ni filmski ni novinarski ne donose ništa novo. Negdje na zadnjoj petini filma Juričan otvara novu temu – prikaz svoje kampanje pred izbore za predsjednika Republike koju je vodio pod geslom „Korupcija svima“, sad već pod legalno izmijenjenim imenom – Milan Bandić. Sam se čin preimenovanja u filmu ne ističe niti propituje, dok je naglasak opet na beskonačnom ponavljanju iste teze kako naš narod voli korupciju.
 
Iole ozbiljnija i ambicioznija politička analiza, za koju Juričan nema interesa, a sudeći po dosadašnjem višegodišnjem radu, ni kompetencija, pokušala bi se barem pomaknuti od paušalnih generalizacija i iskaza poput „ljudi su mala smeća koja vole korupciju“. Savjestan politički pristup nastojao bi barem saznati zašto su ljudi egzistencijalno prisiljeni pristajati na koruptivne aranžmane, čak i kada su očito usmjereni protiv njihovih vlastitih interesa; o kojim je mrežama političke moći riječ te kako politički i društveni establishment na to odgovara. U filmu nema, primjerice, ni spomena uglednog profesora i arhitekta Nenada Fabijanića, suradnog člana HAZU-a, koji svoje narcisoidne vizije realizira viškom gradskih milijuna (poput svježe dovršenog i preplaćenog Spomenika domovini), ali je zato poprilično vremena u krupnom planu posvećeno starijoj gospođi koja u suzama moli da se Bandića oslobodi kaznenog progona.
 
Konačna dijagnoza i poruka je jasna: tajna Bandićeva uspjeha leži u nepopravljivoj moralnoj kvarnosti i intelektualnoj zatucanosti puka koji onda bira sebi slične. O premreženim interesima i distribuciji moći najuglednijih institucija naše srednjoeuropske kasabice – od kazalištâ, preko akademija i bolnica, do spomenute HAZU i zagrebačkog sveučilišta – u Juričanovoj optici mjesta nema.
 
Unatoč subverzivnom potencijalu kojim njegove politički motivirane akcije obiluju, Juričan u realizaciji ne doseže dalje od jeftinog, esencijalističkog moralnog prokazivanja. Politička refleksija koja bi uključivala analizu uvjeta reprodukcije perifernog kapitalizma, a koje su Bandić, kao i svi drugi lokalni šerifi u Hrvata, samo simptom, ovdje ne postoji ni u tragovima. Doduše, u tome je Juričan u savršenom dosluhu s finijim sentimentima građanske liberalštine, pa tako tv-kritičar Rašeta, razgaljen uratkom, proročki ustvrđuje: „To je sociološka vivisekcija našeg društva u kojemu Bandić nije kriminalni izuzetak, već najsavršeniji primjerak lokalnog homo politicusa.“ Mentalitetski fetiši i elementarna neobaviještenost o političkoj realnosti van granica naše provincije ostaju tako „analitički“ stubovi te osebujne političke misli.
 
Takav rezon, u konačnici, zatvara horizont svakoj refleksiji koja bi se, ponad propovjedničkog naricanja, odvažila na artikulaciju istinske, progresivne alternative. Nesrazmjer taktički mudro priskrbljene javne pažnje i banalnosti političke poruke još više bode u oči u autoru matičnom mediju filma. Kumek tako ostaje promašena prilika, nesretno protraćen maestralni novinarski rad, upakiran u celofan redateljske parapolitičke fiksacije.






Bilješke:

[1] Dinamične 1930-e vrlo su brzo zakrenule tendenciju i mnogi rodočelnici avangardnih strujanja stradali su u režimskim čistkama.

[2] Unatoč „prestižnom” imenu, ne radi se ni o kakvoj akademiji već o etabliranom tečaju filmskog stvaralaštva, ili kako sami kažu „butik filmskoj školi“ (https://www.londonfilmacademy.com/about-us)





Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2020. godini.

Vezani članci

  • 15. studenoga 2020. Sumrak idola na centru Iako dramski predložak Gospode Glembajevih nudi dovoljno ulaznih točaka za polemičku proizvodnju novog značenja na sceni, Branko Brezovec u svojoj najnovijoj inscenaciji Krležina kanonskog djela oslanja se na lako dostupnu kontroverznost i ne nalazi način da protegne problemska čvorišta onkraj individualne psihologizacije, zapostavljajući političko-ekonomski okvir drame.
  • 27. prosinca 2019. Nelagoda u nacionalnoj kulturi Dominantna interpretativna matrica unutar koje se valoriziraju djela Miroslava Krleže polazi od autokolonijalne optike koja crpi legitimaciju iz njegove problematizacije provincijalne bijede. Unatoč segmentima dramskog, proznog, esejističkog i putopisnog opusa duboko uronjenima u marksističku društvenu analitiku, Krležina se književna vrijednost mjeri upravo uspjelošću neutilitarnog i apolitičnog odmaka od marksizma kao profane prakse i nižeg registra odnošenja prema svijetu, u skladu s ideološkim zagovorom tumačenja umjetnosti kao autonomnog polja.
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.
  • 9. kolovoza 2014. Impresivni podaci, teorijski deficiti
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Autonomija umjetnosti: slijepa pjega kulturnog samorazumijevanja Područje kulture unutar lijevo-liberalnog političkog polja danas se primarno definira kao prostor umjetničke slobode i društvenog dijaloga, dok se od kulturnih radnika_ica, intenzivno izloženih prekarizaciji unutar proizvodnog procesa, očekuje neproblematiziranje kapitalističkih antagonizama. O uključenosti umjetničke proizvodnje i valorizacije u reprodukciju kapitalizma, institucionalizaciji estetičkog elitizma i transformativnim potencijalima političkog teatra, strukturnim uvjetovanostima umjetničkog djelovanja u socijalističkim zemljama, te društvenim snagama koje mogu stvoriti preduvjete za revolucionarni kulturni rad, razgovarali smo s Goranom Pavlićem, predavačem na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu.
  • 26. prosinca 2017. Divlji zapad tržišta najma S razvojem financijskog kapitalizma, javne politike stambenog zbrinjavanja diljem svijeta zamijenile su urbanističke politike usmjerene prvenstveno prema profitu. Zahvaljujući organiziranom otporu građana, u pojedinim europskim gradovima danas se provode solidarne politike javnog stanovanja koje predstavljaju odličan primjer političkog djelovanja ostalim organizacijama u borbi za urbanu pravdu na području bivše Jugoslavije. S arhitekticom i aktivistkinjom Prava na grad Ivom Marčetić razgovarale smo o trenutnom stanju i potencijalima javnih stambenih politika te strategijama paralelnih društvenih struktura i drugim oblicima organiziranog otpora u europskim gradovima.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 23. travnja 2016. Prema sezoni bez kraja Aproprijacijom različitih srednjoeuropskih modela svojih turističkih uzora, i „mali Beč“ odnedavno se upisao na mapu važnih turističkih destinacija. Uz zanemarivanje ograničenih resursa lokacije, turistička mašinerija u svrhe brendiranja Grada Zagreba sa sobom neizbježno donosi gentrifikacijske procese, komodifikaciju i depolitizaciju kulture. Revizionizam „sretnog zaborava“ upisan je i u većinu itinerara grada, koji uglavnom izostavljaju period od 1918. do 1991. godine, u istom ključu pretvarajući Trg maršala Tita u „Kazališni trg“.
  • 29. prosinca 2016. Pet sekvenci iz povijesti socijaldemokracije Parlamentarna koalicija njemačkih socijaldemokrata (SPD) s konzervativnim CDU/CSU-om i plebiscitarna podrška britanskih Laburista Jeremyju Corbynu, svaka na svoj način, govore o idejno-političkoj potrošenosti „trećeputaške“ Blair-Schröderove inačice socijaldemokracije. S druge strane, uspon partija poput SYRIZA-e ili Podemosa nagovještavaju potrebu osmišljavanja novih lijevih parlamentarnih politika i strategija, dočim njihovi promjenjivi rezultati i ideološka vrludanja impliciraju da nove lijeve pozicije još nisu usidrene u političkom polju. O lekcijama iz historije socijaldemokracije koje bi mogle biti korisne za takvo sidrenje razgovarali smo s historičarem Stefanom Treskanicom.
  • 14. kolovoza 2014. Slike u pokretu – opažanja o filmu i politici
  • 24. prosinca 2019. Proizvodnja baštine Promjena od proučavanja i registriranja do konzerviranja prošlosti omogućena je do 1970-ih uspostavljanjem i globalnim širenjem mehanizama zaštite građevina važnih za nacionalnu kulturu, te njihovom primjenom i na šire predjele gradova, radnička naselja, te ruralnu i modernističku arhitekturu. Procesom uspostavljanja režima zaštite stvara se simbolička vrijednost, koja može omogućiti ekonomsku eksploataciju kroz povećavanje vrijednosti nekretnina ili inkorporiranje u turističku ponudu, što povratno dovodi do ekonomskog raslojavanja.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 2. kolovoza 2020. „Zašto glumiš marksista?“ "Biti „kapital“ nije supstantivna kvaliteta. Društveni odnosi kapitalizma pretvaraju stroj u kapital, što on nikako nije sam po sebi. Primjerice, krušna peć u kooperativnoj pekari u Montreuilu nije kapital, zato što je ugrađena u kooperativne i nenadničke društvene odnose. Međutim, ista krušna peć u industrijskoj pekari postaje kapital. Ista krušna peć. Kapital na jednom mjestu, ne-kapital na drugom. Biti kapital nije supstantivno svojstvo stvari."
  • 25. prosinca 2018. 1968.: kulturna evolucija ili revolucija? Radikalni sociopolitički zahtjevi tzv. generacije ‘68. na kapitalističkom su Zapadu vrlo brzo ustupili mjesto ideološkoj kooptaciji i stvaranju dominantnog mitološkog narativa koji zanemaruje, distorzira ili čak negira varijabilni globalni karakter šezdesetosmaških pokreta, primjerice studentskog pokreta u tadašnjoj Jugoslaviji. Uz pomoć relativno opširne literature autorica teksta nastoji u kratkim crtama skicirati kontrast između sistemskih i antisistemskih strujanja koja su u to vrijeme prožimala društvena zbivanja.
  • 15. listopada 2016. Urbane sinegdohe Projekt Europske prijestolnice kulture za jedan od svojih ciljeva ima revitalizaciju postindustrijskih urbanih krajobraza. Na taj način, pod lozinkom „urbane regeneracije“, proizvode se sveobuhvatne ekonomske i socijalne posljedice. S jedne strane, potvrđuje se ireverzibilnost procesa deindustrijalizacije prelaskom na djelatnosti tzv. „ekonomije znanja“ ili „informacijske ekonomije“, dok se s druge uspostavlja klasna barijera pristupu visokokomodificiranim središnjim gradskim prostorima te održava prekarizacija radne snage u „dinamičnoj“ kulturnoj i drugim uslužnim djelatnostima.
  • 9. kolovoza 2020. 250 stvari koje trebate znati ako se bavite arhitekturom Kritika kapitalističke arhitekture iz lijeve perspektive usmjerena je na arhitekturu vođenu profitom, a ne ljudskim potrebama. Kada se ozbiljnom promišljanju političke geografije i urbanizma doda i prstohvat književnosti, dobije se lucidni kompendij za arhitekte_ice Michaela Sorkina. Set arhitektonskih znanja u tom slučaju postaje sveobuhvatan i uključuje poznavanje aeroelastičnog vibriranja, običajnosti sahranjivanja kroz povijest, gradnje hramova prije dva tisućljeća, značaja vitamina D, nagiba rampe za osobe s invaliditetom, koje drveće uklanja ugljični dioksid iz atmosfere, kao i toga otkuda dolaze sirovine i kolike su nadnice građevinskih radnika, brojnih imena iz pejzažne arhitekture, ali i marksizma, psihoanalize, historije, filozofije, sociologije, književnosti itd. Za ovakvo kontekstualno razmatranje, na temelju kojeg utopija arhitekture za ljude dobiva svoje čvrste smjernice, podjednako je važno znanje o izolacijskim svojstvima različitih materijala kao i znanje londonskog taksista.
  • 31. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Tko profitira na vodi u Hrvatskoj?
    U Novinarskom domu, u ponedjeljak 5. prosinca, održana je tribina pod naslovom „Tko profitira na vodi u Hrvatskoj?“. Povod za tribinu, kao i za konferenciju o vodama koja je održana ranije toga dana, objavljivanje je istraživanja udruge Zelena akcija na temu „Analiza javne politike sustava koncesija za crpljenje vode radi flaširanja i prodaje na tržištu“. Na tribini, koju su organizirale udruge Zelena akcija i Pravo na grad, govorili su autor istraživanja Tomislav Tomašević (Institut za političku ekologiju), ekologinja Lidija Runko Luttenberger (FFRI) i redatelj Dario Juričan. Donosimo cjelovitu snimku i kratki izvještaj.
  • 9. studenoga 2017. Administracija klasnog sukoba Sfera civilnog društva i njegovih organizacija strukturno je mjesto u kapitalističkim društvima, koje se legitimira kao prostor gdje raznorodni subjekti imaju priliku utjecati na artikulaciju i mobilizaciju javnog mnijenja. O autonomiji i dosegu civilnog društva te nužnosti historizacije njegove uloge i područja djelovanja u konkretnim društvenim borbama, razgovarali smo s Lidijom Krienzer Radojević, teoretičarkom i aktivistkinjom organizacije za prava kulturnih radnika IG Kultur Steiermark, jednom od sudionica ovotjednog mikropolitičkog seminara kustoskog kolektiva [BLOK] „Infrastrukture u kulturi“.
  • 27. prosinca 2020. Biopolitika kao kritika „nove normalnosti“ U prilogu aktualnim raspravama o biopolitičkim tumačenjima pandemije COVID-19, autor nas vodi kroz povijest sociobioloških obilježja epidemija i pandemija, primarno u kontekstu uvezanosti liberalnog upravljanja i biopolitike, koja u Foucaultovoj interpretaciji ide s onu stranu ekonomskog polja u mjeri u kojoj se stanovništvo pokazuje kao novi objekt analize i intervencije. Tekst na pozadini povijesti epidemija velikih boginja (te juridičko-disciplinarnih mehanizama poput cijepljenja) ukazuje na dvije temeljne manjkavosti Foucaltovog pokušaja podvođenja biopolitike pod problematiku liberalnog guvernmentaliteta, i nudi revidiranu, demokratsku, eksplanatorno snažniju, robusniju upotrebu biopolitičke teorije, onkraj laisser-faire pristupa i autoritarnih mjera države.
  • 5. svibnja 2009. Boris Buden: Doniram argument
  • 24. siječnja 2010. David Harvey: Pravo na grad
  • 17. svibnja 2015. Deset šokantnih činjenica o Baltimoreu
  • 1. lipnja 2017. Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 22. travnja 2016. Drugi iz našeg sokaka U načinu na koji se iz perspektive književne kritike oblikovao recepcijski horizont za „Oblak boje kože“, Lujanovićev „roman romske tematike“, izbjegnuto je pitanje proizvodnje institucionalne društvene nejednakosti manjine o kojoj se govori. Zanemarujući strukturne povlastice koje su nam dane, iz unaprijed uvjetovanih pozicija, Drugoga prevodimo uvijek iznova u nejednakog parnjaka. Možemo li spram rasizma usvojiti kritički odnos ukoliko ne adresiramo ključne aspekte njegova perpetuiranja?
  • 25. listopada 2020. Društvena temporalnost estetskih formi O simboličkim, ideološkim i klasnim dimenzijama arhitekture odnosno razlikama između suvremenih tendencija gradnje i dizajna te brutalističkih građevina iz ere socijalne države, kao i produkcijskim te konzumacijskim modelima popularne kulture i drugih kulturno-umjetničkih praksi razgovarali smo s teoretičarem i urednikom kulturne rubrike britanskog časopisa Tribune Owenom Hatherleyjem.
  • 12. prosinca 2014. Film je politika, bioskop je društvo
  • 16. listopada 2011. Gradovi i građani
  • 31. siječnja 2016. Imigranti su ključan element radničke klase U razgovoru o migracijama Sandro Mezzadra sa Sveučilišta u Bologni promatra iste kao društveni pokret s posebnim naglaskom na subjektivnom stremljenju za boljim životom, razlažući kako su zapravo prodiruće silnice kapitala te koje stubokom mijenjaju uvjete života i rada na prostoru Europe. Govori i o Dublinskom protokolu – režimu azila u okvirima implementacije Schengenskog sporazuma, te o jačanju rasizma koje podcrtava potrebu za kolektivnim europskim odgovorom na spomenute probleme.
  • 28. lipnja 2020. Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.
  • 16. kolovoza 2020. J.K. Rowling i bjelačka supremacistička historija „biološkog spola“ Slavna spisateljica J.K. Rowling već godinama koristi svoju platformu u svrhu transfobne agitacije, a sve pod krinkom tobožnjeg feminizma i znanstvene utemeljenosti „biološkog spola“. Iako se rasprava o njezinoj hobističkoj netrpeljivosti može činiti irelevantnom, riječ je o idejama koje, osim što imaju dalekosežne posljedice po sigurnost, kvalitetu života i dostojanstvo transrodnih osoba, svoje korijene vuku iz viktorijanskog znanstvenog rasizma, seksizma i homofobije. U tekstu se ukazuje na isprepletenost evolucionističke i eugeničke misli 19. stoljeća sa suvremenim „rodno kritičkim feminizmom“.
  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 29. prosinca 2019. Južni vjetar novog sindikalizma: Region kao radnička priča U europskoj podjeli uloga, postsocijalističke zemlje Balkanskog poluotoka funkcioniraju kao rezervoar radne snage koja migrira u zemlje centra ili je firme iz centra jeftino upošljavaju putem podugovaranja i u sklopu direktnih stranih investicija. U pokušaju da stvore povoljnu investitorsku klimu, države oslabljuju i uklanjaju zakonske zaštite na koje se mogu pozvati radnice i radnici, dopuštajući i financijski potičući neljudske uvjete rada. Do relativno uspješnih radničkih borbi uglavnom dolazi u javnom sektoru, gdje je i sindikalna infrastruktura jača, kao u slučaju prosvjetnog štrajka u Hrvatskoj ili štrajka u Pošti Srbije. Međutim, otvaraju se i perspektive novog sindikalizma, kao odgovora na prekarnost u privatnom sektoru: nakon duge pravne bitke, 30 000 radnica i radnika zaposlenih u albanskim call centrima za talijansko tržište dobilo je svoj sindikat. Pročitajte pregled sindikalnih aktivnosti na europskoj periferiji.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? U osvrtu na nedavnu polemiku na književnoj sceni o klasi i autanju, autorica ukazuje na važnost daljnjeg razmatranja kompleksne uloge klasnog položaja u životnim odlukama. Strukturno određenje klase govori o tupoj, nepersonalnoj ekonomskoj prinudi ugrađenoj u kapitalističko društvo, ali ne objašnjava jednoznačno karakter pojedinke_ca. Iako povezana s identitetom, klasa se ne može mehanički derivirati iz identiteta, kao ni obratno.
  • 25. siječnja 2017. Klijentelističke prakse tutta forza Iz rubrike „U fokusu“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo članak Gorana Matića o uzrocima i posljedicama političke dominacije IDS-a na teritoriju Istre koja je u posljednjih četvrt stoljeća rezultirala širenjem koruptivne klijentelističke mreže i degradacijom pozicije radničkih organizacija. Zapošljavanje „preko veze“, sabotiranje sindikalnog rada i povećavanje radnog opterećenja za preostale radnike dio su strategije koju u stopu prati folklorizacija antifašističkih ideja i praksi, a čijom se implementacijom „posljednja stranka ljevice“ faktički svrstava u desni političko-ekonomski tabor.
  • 19. listopada 2014. Književnost je liberalizam
  • 20. prosinca 2020. Proizvodni kapaciteti filmske iluzije Proizvodnja i razvoj eksperimentalnih filmova dugo su se odvijali na marginama, često se u lokalnom i regionalnom kontekstu vezujući uz kino klubove. Eksperimentalni film otvarao je prostor perspektivama i glasovima koji su se rijetko mogli čuti u profesionalnom filmu, a njegova se političnost u dobroj mjeri artikulirala kroz okrenutost kritičkom sagledavanju same filmske forme i njezine smještenosti u proizvodnim strukturama. Međutim, iako dobar dio današnje filmske proizvodnje okupljene oko filmskih festivala i galerijsko-muzejskih prostora poseže za estetikom eksperimentalnog filma, imitirajući njegovu „prljavu sliku“, zanemaruje se sijaset proizvodnih i distribucijskih uvjeta koji su u nju upisani.
  • 4. prosinca 2011. Kognitivno mapiranje i kapitalizam u Žici: Baltimore kao svijet i reprezentacija
  • 9. srpnja 2010. Koliko je u raju terena za golf?
  • 27. prosinca 2019. Kontekstualizirani svjetovi Elene Ferrante Donosimo prilog materijalističkom čitanju Napuljske tetralogije Elene Ferrante kao primjera feminističke i radničke književnosti. Opetovano iznevjeravajući konvencije žanra romanse, Ferrante u Tetralogiji zahvaća razdoblje od 60-ak godina te na više od 1700 stranica minuciozno skicira konture klasne i rodne opresije, odnosno načine na koje se kapitalizam i patrijarhat međusobno konstituiraju.
  • 31. prosinca 2018. Lažna opreka između „socijalnih“ i „kulturnih“ pitanja Odbijajući razdvajanje između tzv. socijalnih i kulturnih pitanja, Benjamin Opratko u odgovoru Barbari Blahi iz Socijaldemokratske partije Austrije na ideju o potrebi mobiliziranja tihe lijeve većine suprotstavlja realnost nepostojanja takve većine te potrebu njezine dugoročne izgradnje kroz projekt koji će pristupati pitanjima rasizma i patrijarhata kao integralnom dijelu društvenih odnosa te otvoreno i neuvijeno proklamirati emancipaciju za sve.
  • 29. lipnja 2010. Ljetna škola – David Harvey: Neoliberalizam i grad
  • 9. ožujka 2010. Ljetna škola – Franck Lepage: Od obrazovanja naroda do pripitomljavanja preko “kulture” (Povijest utopije o emancipaciji)
  • 20. travnja 2010. Ljetna škola – Jason Hackworth: Kritika neoliberalnog grada
  • 15. kolovoza 2009. Ljetna škola – Pierre Bourdieu, Loic Wacquant: Nova planetarna vulgata
  • 28. studenoga 2009. Ljetna škola – Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 26. studenoga 2015. Na krivoj strani povijesti u Lisinskom Prije nešto manje od mjesec dana, na pitoresknom festivalu ekstremne desnice u punoj dvorani Lisinski, okupilo se Hrvatsko nacionalno etičko sudište kako bi izreklo presudu Josipu Brozu Titu: „Riječ je o skupu koji se može promatrati i kao nastavak dugog pohoda tuđmanističkih revizionista tijekom kojeg je u ovih 25 godina izgrađen mitsko-simbolički kompleks koji vrši funkciju konstitutivnog političkog mita neke skupine, u ovom slučaju nacionalne. Hrvatski državotvorni mit isti je kao i svaki drugi – njegovim graditeljima nisu bile bitne činjenice, već samo površne slike i narativi kojima je glavna svrha politička instrumentalizacija.“
  • 9. kolovoza 2020. Naša mjesta i gradove oblikuju zakoni, a ne zgrade "Rory Olcayto objašnjava zašto politika mora imati prvenstvo pred radom arhitekata i urbanih dizajnera, želimo li dovesti do promjena koje su nam potrebne u našim gradovima."
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 2. kolovoza 2020. Pobuna protiv laži opasnih po život Prosvjedi u Srbiji početkom srpnja bili su potaknuti nizom laži i manipulacija kojima je vlast pokušala prikriti katastrofalno upravljanje pandemijom koronavirusa. Učinivši si medvjeđu uslugu pobjedom na izborima na kojima je parlament ispražnjen od opozicije, Vučićeva ambicija da održi privid demokracije u državi kojom vlada autokratski dodatno je dovedena u pitanje uslijed žestoke represije policijskih snaga protiv heterogene mase ljudi koja je izašla na ulice da iskaže svoje nezadovoljstvo na jedini preostali način u Vučićevoj Srbiji.
  • 22. studenoga 2020. Politika nije isključiva privilegija stranaka Politička ljevica koja pretendira na osvajanje moći izbornim metodama ne može biti samo posrednik izvanparlamentarnih aktivnosti, već mora i potaknuti demokratsku samoorganizaciju odozdo. U intervjuu sa Stathisom Kouvelakisom, političkim teoretičarem i bivšim članom Syrize razgovarali smo o srazu grčke vlade pod njezinim vodstvom s neoliberalnim centrom eurozone, makedonskom pitanju, režimima i sukonstituciji roda, klase i rase, kulturalizaciji Gramscijevog poimanja hegemonije te ograničenom dosegu komunikativne racionalnosti u političkom polju.
  • 3. rujna 2016. Politika stanovanja Iz drugarskog magazina Liceulice, uličnih novina koje funkcioniraju kao socijalno poduzeće i trenutno vode kampanju prikupljanja sredstava za nastavak rada, prenosimo tekst Iskre Krstić o politikama stanovanja: „Kao što je Surviver simulacija ‘prirodnog okruženja’, tako je i ‘borba za život’ u neoliberalnoj civilizaciji ipak samo imitacija džungle. S predstavljanjem aktuelnog društvenog sistema kao prirodnog, pitanje stanovanja se depolitizuje, a potencijali preispitivanja aktuelnog stanja pasiviziraju.“
  • 27. siječnja 2015. Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 28. kolovoza 2015. Protiv solidarnog turizma u Grčkoj U osvrtu na pojačani interes za turističkim posjetima Grčkoj koji uz refren imperativa solidarnosti promiču marketinški čarobnjaci i naglašavaju mediji, autor ukazuje na jednu od klasičnih neoliberalnih podvala – ideološku zabludu poznatu kao „ekonomija kapanja“, pojašnjavajući također na što pristajemo te u čemu sudjelujemo kada kao turisti odlazimo na odmor: „Turizam podrazumijeva potrošnju: terena, okoliša, usluga, odnosa i emocija, što srednjoročno i dugoročno gledano isključivo proizvodi loše učinke za pojedinu zemlju. (…) Mnoštvo turističkih potrošača nije ništa više doli roj nesvjesnih arhitekata i dizajnera, dok su ‘atrakcije’, neovisno o tome radi li se o urbanim ili prirodnim okolišima ili čak subjektivnostima – njihov tematski park s izvođačima, kojega konstantno oblikuju tokovi kapitala kako bi se uvećala vrijednost koju može generirati.“
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 2. rujna 2014. Socijalizam kao brend – pakiranje iskustva života u nekadašnjem sustavu u turističku ponudu Istočne Europe
  • 31. prosinca 2018. Suvremeni ples kao podruštvljeno znanje? Javna percepcija plesne umjetnosti još uvijek se češće vezuje uz njezino poimanje kao estetizirane vještine dostupne manjini, nego li znanja koje može biti široko distribuirano. Iako je ples na ovim prostorima odnedavno doživio institucionalizaciju u akademskom polju, dio važnih plesnih znanja i praksi, koja su se proteklih desetljeća odvijala kroz djelovanje vaninstitucionalne plesne scene i dalje ostaju izvan službenih kurikula, a kulturni i društveni centri koji su nekada omogućavali širu demokratizaciju kulture i umjetnosti više ne postoje. O plesnoj umjetnosti, odnosu institucionalnog i vaninstitucionalnog djelovanja te plesačkim uvjetima rada razgovarale smo s članicom BADco., Nikolinom Pristaš.
  • 7. svibnja 2015. Ujedinite se i borite!
  • 14. srpnja 2013. Ukrudbene povjesnice
  • 20. prosinca 2018. Umjetnost kao sredstvo politizacije Građanska umjetnost svojim individualiziranim pristupom proizvodnom procesu, konceptom umjetničke autonomije i metodama rada odvojenima od baze, za razliku od progresivnih umjetničkih praksi, ne predstavlja dio kolektivnih emancipatornih društvenih borbi. O nužnosti ponovne demokratizacije i decentralizacije kulturnog polja i njegovoj politizaciji u kontekstu šireg internacionalnog lijevog pokreta, ulozi građanske umjetnosti u reprodukciji i reprezentaciji kapitala i historijskim primjerima progresivnog umjetničkog djelovanja, te posljedicama liberalizacije kulturne proizvodnje na radne i životne uvjete umjetnika, posebice umjetnica, razgovarale_i smo s Ivanom Hanaček, članicom kustoskog kolektiva [BLOK].
  • 28. prosinca 2014. Zašto smo prefarbali najpoznatije berlinske grafite
  • 24. siječnja 2015. Zvuk policije
  • 24. prosinca 2011. Žica i posljedice pogrešnih stambenih politika
  • 24. rujna 2017.
    Featured Video Play Icon
    Čovjek u prostoru
    Donosimo snimku i izvještaj s panela, održanog prvog dana simpozija Hrvatskog filozofskog društva „Čovjek u prostoru“, na kojem su o emancipatornoj dimenziji samoprodukcije i aktiviteta samosvijesti, depolitizaciji i komercijalizaciji urbanog prostora, zajedničkim i javnim dobrima kao temelju demokratskog društva, strateškim i taktičkim dimenzijama borbe za prostor te razlikama u poimanju urbanih prostora kod različitih aktera, izlagali Slobodan Sadžakov, Luka Matić, Hrvoje Jurić, Enis Zebić i Iskra Krstić, uz moderaturu Marije Selak. Prostor, koji je bio zadani fokus ovog simpozija, nadaje se kao kategorija u kojoj se prelamaju socioekonomski okviri naše stvarnosti te mogućnosti njihova nadilaženja na liniji dokidanja fokusa na privatno koje potire javno i zajedničko, kao one prostore koji naznačuju potencijal uspostavljanja jednakih materijalnih mogućnosti za većinu stanovništva.
  • 31. prosinca 2017.
    Featured Video Play Icon
    O urbanim zajedničkim dobrima
    Prema procjenama UN-a, trenutno preko 50% svjetskog stanovništva živi u gradovima. Urbana populacija rapidno raste i predviđa se da će do 2030. godine čak 60% stanovništva obitavati u urbanim sredinama. Ove su statistike zabrinjavajuće jer veći dio urbanog stanovništva nema pristup čistom zraku, pitkoj vodi i sanitarnoj infrastrukturi. Donosimo intervju s Christianom Iaioneom, profesorom prava s rimskog sveučilišta LUISS Guido Carli i članom znanstvenog odbora organizacije LabGov (LABoratory for the GOVernance of the City as a Commons), te snimku njegova predavanja, održanog 25. ožujka 2017. godine u sklopu Zimskog seminara Zelene akademije na Plitvicama. Iaione je zagovornik ideje zajedničkih urbanih dobara kao odgovora na suvremene izazove urbanog života.
  • 12. srpnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Stambeno pitanje i kriza stanovanja
    Pogledajte snimku tribine o stambenom pitanju i krizi stanovanja, održane 18. ožujka 2016. godine u sklopu promocije šestog broja časopisa Mreže antifašistkinja Zagreba „Nepokoreni grad“. U prostorijama zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti raspravljalo se o društveno poticanoj stanogradnji, nedostatku institucija za razvoj socijalnog i javnog stanovanja te o posljedicama politika koje nam ne jamče pravo na dom, već nas guraju u cjeloživotni dug.
  • 31. srpnja 2016. Pojmovnik: Korupcija i uhljebi Iz rubrike „Pojmovnik“ petog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Borisa Postnikova o popularnim ideologemima „korupcija“ i „uhljebi“: „Razlog za ovako kasno paljenje masovnih strasti napokon dovodi pripovijest o uhljebima u jasnu vezu s već pomalo zaboravljenom pričom o borbi protiv korupcije: i jedna i druga služe uglavnom tome da sve ekonomske probleme interpretacijski prebace na teret državnog budžeta, otkrivajući kako oko njega lešinarski kruže lopine i nesposobnjakovići, i to baš u vrijeme kada para, eto, više nema kao što ih je bilo prije.“
  • 15. ožujka 2015. Gdje je pošlo krivo za Podemos?
  • 30. travnja 2017.
    Featured Video Play Icon
    Korupcija je poprilično precijenjena
    Sustav u kojem živimo nije tek devijacija ideala kojem trebamo nastaviti težiti, niti dugo prikrivana zavjera koja je odjedanput pokazala svoje pravo lice. Upravo suprotno – trenutni globalni poredak rezultat je otvorenog zastupanja pogubnih politika od institucija koje u suvremenom društvu slove kao racionalni autoriteti. Građanske slobode proklamira se kao neodvojive od neoliberalnih politika međunarodnih institucija, a kako ljudi reagiraju na takve politike u specifičnom primjeru Orbanove Mađarske, što se dogodilo s državom blagostanja te koja su ograničenja i potencijali ljudskih prava – pročitajte u intervjuu s marksističkim filozofom G. M. Tamásem iz 2012. godine. Tamás će održati predavanje i na ovogodišnjem 10. Subversive festivalu koji se održava pod naslovom „Europska ljevica protiv novog svjetskog (ne)reda“.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 3. listopada 2013. Politika umjetnosti: Suvremena umjetnost i tranzicija prema postdemokraciji

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve