Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
Prve ženske članice parlamenta na svijetu izabrane su 1907. godine u Finskoj. Konzervativne parlamentarke nose crno, socijaldemokratkinje bijelo. (izvor: commons.wikimedia.org).
Zahtjev za participacijom žena u političkoj sferi historijski se prvenstveno povezuje uz borbe (i pobjede) sufražetskog pokreta kao dominantno buržoaskog pokreta, dok se istovremeno lijevi feminizam, koji je svoje zahtjeve formirao u okviru socijaldemokratske revolucionarne tradicije, razvlašćuje značajnijih doprinosa u istome polju. Najupečatljiviju aproprijaciju feminističke borbe građanski je pokret izvršio upravo na području političke subjektivacije žena (primjerice, kroz sistem tzv. ženskih kvota), no već se pola stoljeća slični procesi odvijaju i na drugim poljima. Primjerice, u polju borbe za reproduktivna prava i ekonomsku emancipaciju žena, liberalni zahtjev na tzv. pravo na izbor koji se artikulira izvan realno postojećeg socioekonomskog konteksta, djeluje isključujuće po deprivilegirane članice društva. U takvoj konstelaciji argumenata, čini se važnim ukazati ne samo na prisutnost lijevog feminizma u polju borbe za pravo glasa žena (i ostalih deprivilegiranih skupina), nego i na njegovu presudnost u konstituiranju egalitarne dimenzije spomenutog zahtjeva. U širem smislu, bitno je naglasiti progresivne potencijale marksističkog eksplanatornog modela, koji tzv. žensko pitanje strateški promišlja unutar okvira klasne borbe i klasne solidarnosti, kao dio šireg socijalističkog projekta.
Kada govorimo o političkoj participaciji žena, često se ističe da je djelovanje buržoaskog i radničkog ženskog pokreta historijski teško razlučiti jer je slobodarski liberalizam žena srednje klase zahtjevima za direktnim pristupom obrazovanju te za socijalnom i ekonomskom emancipacijom, u pojedinim fazama svojega djelovanja pridobio i podršku borkinja za radnička prava. Utjecaj pojedinih liberalnih feministkinja s kraja 18. stoljeća, poput Olympe de Gouges i Mary Wollstonecraft,
Politička kohabitacija engleskog sufražetskog pokreta s imperijalističkim težnjama nacionalne buržoazije, 1918. godine kapitalizirana je izglasavanjem prava glasa za žene, koje je bilo uvjetovano imovinskim i obrazovnim cenzusom
a nešto kasnije i djelovanje američkog te engleskog sufražetskog pokreta, najčešće su reference u raspravama o „sestrinskoj“ međuklasnoj solidarnosti.
Međutim, iako je pokret za pravo glasa žena bio izrazito heterogen, te se u pojedinim fazama borbe bavio i širim ekonomskim i društvenim pitanjima, zaboravlja se da su politička prava u okviru liberalne agende izborena samo za ograničen broj žena. Iako su neke američke sufražetkinje, primjerice Sojourner Truth, Frances Wright i Angelina Emily Grimké podržale zahtjeve abolicionističkog pokreta tijekom 19. stoljeća, pravo glasa za žene, izboreno na nacionalnoj razini 1920. godine, nije obuhvaćalo i stanovnike/ice afroameričkog porijekla. Engleski sufražetski pokret, čije je djelovanje u velikoj mjeri bilo obilježeno političkim radom obitelji Pankhurst, u prvoj je fazi surađivao s Nezavisnom radničkom partijom (1893), no nakon osnivanja Ženske socijalne i političke unije (1903), te odustajanja od lijeve agende, većina je članica početkom Prvog svjetskog rata podržala imperijalističke težnje nacionalne buržoazije (između ostalog i „patriotskim“ odustajanjem od militantnih direktnih akcija, po kojima je pokret bio poznat). Ovakva je politička kohabitacija 1918. godine kapitalizirana izglasavanjem prava glasa za žene, ali uvjetovanog imovinskim i obrazovnim cenzusom – glasati su mogle kućevlasnice starije od 30 godina, žene kućevlasnika, najmoprimke koje plaćaju godišnju rentu od minimalno pet funti i sveučilišne diplomantice[1].
Vrijedi spomenuti da se ovakvom političkom pozicioniranju majke Emmeline i sestre Christabel, najistaknutijim članicama Ženske socijalne i političke unije, suprotstavila Sylvia Pankhurst, jedna od osnivačica Radničke sufražetske federacije (1916) i buduće britanske sekcije Kominterne, koja je dosljedno zagovarala univerzalno pravo glasa kao dio socijalističke agende.
Aktivno i pasivno pravo glasa za sve žene prvi je put proglašeno u Finskoj (1906), na valu radničkih štrajkova nakon izbijanja Prve ruske revolucije 1905. godine te je rezultat djelovanja radničkog pokreta i autonomnih napora socijalistkinja iz Lige radnica (uz otvoreno protivljenje sufražetkinja okupljenih u Finskom udruženju žena)
Pristajanjem na različite cenzuse i njihovim zagovaranjem, buržoaski feministički pokreti tijekom godina su onemogućavali pristup političkim pravima velikom broju žena (ali i ne samo žena) temeljem rasnog i klasnog ključa: vezivanje prava glasa uz institut privatnog vlasništva i stupanj obrazovanja, odnosno uz pitanje nasljeđivanja i bračnog statusa, plaćanje poreza i rente, ili članstvo u gospodarskim i cehovskim udruženjima, isključivalo je iz uživanja ovog prava radnice, ali i muškarce radničke klase, te nebijele osobe. Početkom 20. stoljeća, u punom jeku kampanje za pravo glasa žena, sufražetski pokret sve se više pretvara u konzervativan nacionalistički pokret srednjoklasnih žena, koji ne adresira ekonomske i društvene probleme velikog broja članica/ova društva.
Univerzalno aktivno i pasivno pravo glasa za sve žene, koje se danas smatra „civilizacijskim dosegom“ sufražetskog pokreta, ustvari nije dio liberalne, nego socijalističke agende i prvenstveno je rezultat internacionalne borbe socijalistkinja i komunistkinja u razdoblju Druge i Treće internacionale. Novi Zeland, koji se često spominje kao prva zemlja koja je ženama 1893. godine omogućila da glasaju, donijela im je zapravo tek pasivno pravo glasa, dok su žene u Australiji 1902. mogle birati i biti birane, ali su iz takvog prava glasa bile isključene pripadnice (i pripadnici) domicilnog stanovništva.
Prva zemlja na svijetu u kojoj je izboreno aktivno i pasivno pravo glasa za sve žene bila je Finska (1906). Univerzalno pravo glasa proglašeno je na valu radničkih štrajkova koji su uslijedili nakon izbijanja Prve ruske revolucije 1905. godine te je rezultat djelovanja radničkog pokreta i autonomnih napora socijalistkinja iz Lige radnica (uz otvoreno protivljenje sufražetkinja okupljenih u Finskom udruženju žena)[2]. U Jugoslaviji su žene dobile aktivno i pasivno pravo glasa, bez obzira na imovinski i obrazovni cenzus, narodnost i vjeroispovijest, nakon pobjede Komunističke partije Jugoslavije u Narodnooslobodilačkom ratu (članak 23. Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije iz 1946. godine), no ženama je već tijekom Drugog svjetskog rata omogućeno aktivno i pasivno pravo glasa u narodnooslobodilačkim odborima.
Iako u različitim zemljama i fazama razvoja građanskog feminizma i liberalnog kapitalizma postoji isprepletenost borbe za političku, ekonomsku i društvenu emancipaciju žena srednje klase i radnica, važno je spomenuti da nakon 1848. godine, paralelno s procesom nacionalnih integracija, u okviru međunarodnog socijalističkog pokreta započinje i proces ideološke konsolidacije tzv. ženskog pitanja. Osnivanjem Druge internacionale 1889. godine u Parizu, na povijesnu scenu stupaju pionirke lijevog feminizma koje će pitanje emancipacije žena staviti u kontekst šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog načina proizvodnje i akumulacije[3]. Među poznatijima su svakako Clara Zetkin, članica Socijaldemokratske i Komunističke partije Njemačke,
Osnivanjem Druge internacionale 1889. godine u Parizu, na povijesnu scenu stupaju pionirke lijevog feminizma koje će pitanje emancipacije žena staviti u kontekst šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog načina proizvodnje i akumulacije
jedna od osnivačica međunarodnog socijalističkog ženskog pokreta i dugogodišnja urednica međunarodnog ženskog časopisa „Die Gleichheit“, te Aleksandra Kolontaj, boljševikinja i članica Komunističke partije Rusije, narodna komesarka u prvoj vladi nakon Oktobra i jedna od osnivačica Ženotdela, odjela za rad sa ženama pri CK i mjesnim komitetima u Sovjetskoj Rusiji. One će borbu za ekonomska, socijalna i politička prava žena voditi na dva kolosijeka – unutar nacionalnih partija, sindikata i međunarodnog socijaldemokratskog pokreta, ali i na terenu, agitirajući među radnicama u tvornicama i proleterskim četvrtima.
Početkom 20. stoljeća, kada pitanje jednakih prava za sve postaje jedno od temeljnih područja političke borbe građanskog pokreta, pitanje univerzalnog prava glasa za žene više neće biti samo mjesto polarizacije buržoaskog i lijevog feminizma, već i mjesto identifikacije desnog (reformatorskog) i lijevog (revolucionarnog) krila socijaldemokratskog pokreta.
Socijaldemokratska partija Njemačke, kao vodeća stranka Druge internacionale, još je 1895. godine podnijela prijedlog za uvođenjem univerzalnog prava glasa u sve države Njemačkog Carstva, a ponavlja ga i kasnije, no predstavnici srednjoklasnih stranaka onemogućavaju njegovo izglasavanje. U govoru „Socijaldemokracija i pravo glasa za žene“, održanom na Konferenciji žena Socijaldemokratske partije Njemačke u sklopu godišnjeg Kongresa SPD-a u Mannheimu (1906), Zetkin je, osvrnuvši se na selektivni pristup i sve veću važnost ovoga pitanja za reakcionarne partije, inzistirala da univerzalno pravo glasa ostane dio praktičnog programa socijaldemokratskih stranaka[4]. Godinu je dana kasnije, na Prvoj međunarodnoj konferenciji socijalistkinja u Stuttgartu, na njezin prijedlog prihvaćena rezolucija o ustrajavanju na borbi za univerzalno pravo glasa, koja je potom proslijeđena kongresu Druge internacionale.
Za socijalistkinje je bilo važno da se napori ljevice strateški razluče od djelovanja sufražetskog pokreta, odnosno liberalnog pokreta u cjelini:
Zahtjev agitacijskog pokreta žena srednje klase za pravom glasa žena još uvijek se temelji na prirodnom pravu, poput onog kojeg su uputili spekulativni filozofi iz 18. i 19. stoljeća. Nasuprot tome, naš je zahtjev zasnovan na ekonomskoj i povijesnoj nauci. Pravo glasa za žene zagovaramo kao socijalno pravo, koje nije utemeljeno na prirodnom pravu bilo koje vrste, već počiva na promjenjivim društvenim uvjetima. (Zetkin, 1906)
Univerzalno pravo glasa percipiraju kao društvenu nužnost koja je historijski direktno uvjetovana kapitalističkim načinom proizvodnje, odnosno masovnim izlaskom žena na tržište rada i promjenama u tzv. privatnoj sferi. Nužnost stvaranja materijalnih preduvjeta za uživanje izborenih političkih prava, što uključuje i socijalizaciju kućanskog rada (temu kojom će se intenzivno baviti Aleksandra Kolontaj[5]), buržoaski pokret ne adresira.
Zetkin, koja se najintenzivnije bavila borbom za političku participaciju žena te povremeno surađivala sa ženskim pokretima za pravo glasa, historizira njihovu ulogu i niti jednog trenutka ne gubi iz vida instrumentalnu ulogu ovoga prava: iako ne osporava zasluge srednjoklasnim demokratkinjama i demokratima (primjerice, J. S. Millu), uvijek ističe da borba buržujki nema za cilj emancipaciju svih žena već zadobivanje privilegija i jačanje pozicije pripadnika/ica srednje klase. Rosa Luxemburg, poznata revolucionarka, marksistička teoretičarka i socijalna filozofkinja, jedna od osnivačica Socijaldemokratske partije Poljske i Komunističke partije Njemačke, koja je napisala svega nekoliko tekstova na temu tzv. ženskog pitanja, u tekstu „Pravo glasa za žene i klasna borba“ (1912)[6] ovako opisuje društvenu i ekonomsku ulogu (većine) žena srednje klase:
Pored nekolicine koje su zaposlene ili imaju profesionalna zanimanja, buržujke ne participiraju u društvenoj proizvodnji. One nisu ništa doli supotrošačice viška vrijednosti koju njihovi muškarci iznuđuju od proletarijata. One parazitiraju na onima koji parazitiraju na tijelu društva. (Luxemburg, 1912)
Imajući u vidu strateški zahtjev za revolucionarnom transformacijom cijelog društva, Zetkin borbu za pravo glasa taktički povezuje s oslobođenjem proletarijata, a pravnu jednakost tretira kao sredstvo za organizaciju radničkih masa:
Njezina će glavna svrha biti da pomogne proletarijatu – muškarcima i ženama – da zadobiju političku moć i time budu u stanju doprinijeti rušenju postojećeg klasnog sustava te uspostavi socijalističkog društva u kojemu je jedino moguće postići emancipaciju žena. (Zetkin, 1906)
Jačanjem revizionizma unutar Druge internacionale, jačaju i glasovi koji se zalažu za sklapanje parcijalnih savezništva s liberalnim strankama u nacionalnim parlamentima, pod izlikom lakšeg dosezanja univerzalnog prava glasa koje postaje krajnji cilj. Pristajanje lijevih stranaka na sužavanje univerzalnog prava glasa samo na pojedine grupe, primjerice, na pravo glasa za muškarce, kao što je to zagovarala Socijaldemokratska stranka Austrije pod vodstvom Victora Adlera, socijalistkinje su smatrale odustajanjem od principa klasne borbe.
Kritiku takvog oportunizma koji je jačao u okviru Druge internacionale, Kolontaj je formulirala u tekstu „Prva međunarodna konferencija socijalistkinja – Stuttgart“ (1907)[7]:
Jedne za drugima, žene iz Belgije, Austrije i Švedske, prihvatile su uklanjanje zahtjeva o političkim pravima za žene radnice s agende i pružile svoju podršku osiromašenoj, reduciranoj kompromisnoj formuli izborne reforme. Međutim, najkarakterističnije je bilo to da ova oportunistička politika nije naišla na osudu konzistentnih i nepokolebljivih podržavatelja socijalizma, već je, naprotiv, zadobila njihove simpatije i odobravanje te čak i predstavljena proleterkama iz drugih država kao model. (…) Postoje demokratski principi koje, zbog vlastite dobrobiti, radnička klasa ne smije žrtvovati: postoje zahtjevi koje proletarijat ne može promijeniti, a da si ne nanese štetu, čak i kada se promjena čini kako bi se ostvario maksimalni rezultat u bilo kojem postojećem trenutku. (Kolontaj, 1907)
Ovo je stav koji je i danas neophodno braniti: pomicanje institucionalne i izvaninstitucionalne ljevice prema centru i liberalnim metodama djelovanja dio su problema, a ne, kao što se često predstavlja, rješenje za te iste probleme. Pritom, teza da je liberalizam „proizveo“ feminizam, dok su ga socijalistkinje i marksistkinje izdale supsumpcijom tzv. ženskog pitanja pod klasno pitanje, osim što je netočna, unutar postojećeg neoliberalnog socioekonomskog okvira također je i opasna. U tom kontekstu, podsjećanje na emancipatorne teorije i prakse lijevog feminizma, kao i ukazivanje na aproprijaciju njegovih postignuća, predstavlja važan dio procesa (ponovne) političke radikalizacije feminističke borbe.
11. ožujka 2017.Klasno cvijeće
U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
20. rujna 2017.Politička dimenzija reproduktivne sfere
Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
26. prosinca 2017.Od socijalne države do socijalne majke
U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
27. rujna 2017.Promjena okvira #15O reproduktivnim pravima
U petnaestoj bilingvalnoj epizodi emisije Promjena okvira pogledajte prilog o reproduktivnim pravima u kojem se iz historijsko-materijalističke perspektive bavimo politizacijom prava na pobačaj i roditeljstvo, proizvodnjom režima materinstva u kapitalizmu te vezom društvene reprodukcije i reprodukcije kapitala, ograničenim dosegom liberalnih i radikalno feminističkih projekata u kontekstu reproduktivnih pitanja te konzervativnom agendom i naturalizacijom rodnih uloga. O navedenim temama u prilogu govore Mia Gonan, Maya Andrea Gonzalez, Nataša Mihoci i Ana Vilenica. Također, u ovoj epizodi donosimo fragmente prosvjednih reakcija na tzv. Hod za život. Nove epizode i reprize emisije pratite srijedom na TV Istra.
26. siječnja 2017.Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx)
Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.
22. listopada 2017.11 HM teza
Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
9. studenoga 2017.Administracija klasnog sukoba
Sfera civilnog društva i njegovih organizacija strukturno je mjesto u kapitalističkim društvima, koje se legitimira kao prostor gdje raznorodni subjekti imaju priliku utjecati na artikulaciju i mobilizaciju javnog mnijenja. O autonomiji i dosegu civilnog društva te nužnosti historizacije njegove uloge i područja djelovanja u konkretnim društvenim borbama, razgovarali smo s Lidijom Krienzer Radojević, teoretičarkom i aktivistkinjom organizacije za prava kulturnih radnika IG Kultur Steiermark, jednom od sudionica ovotjednog mikropolitičkog seminara kustoskog kolektiva [BLOK] „Infrastrukture u kulturi“.
23. lipnja 2017.Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država
Problematizirajući rodnu dimenziju kriminalizacije siromaštva u neoliberalizmu, Adrienne Roberts koristi historijsko-materijalističku analizu te adresira pitanje procesa komodifikacije zemlje i rada, odnosno paralelni nastanak penalizirajućeg legislativnog okvira i aparata socijalne države, smještajući ga u kontekst kapitalističkog načina proizvodnje i društvene reprodukcije. Donosimo integralnu snimku i kratki osvrt na njezino predavanje „Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država“, održano 16. svibnja 2017. u sklopu AlterEkonomskog foruma 10. Subversive Festivala.
31. listopada 2016.Borba u polju diseminacije znanja
U uvjetima depolitiziranog identitetskog (post)diskursa odvojenost koncepta roda od pripadajućih ekonomskih kategorija ideološka je nadgradnja buržoasko-tehnokratske vizije kurikularne reforme. U tom se kontekstu ključnima pokazuju emancipatorni napori za smještanjem feminističkog obrazovanja unutar obrazovnih institucija, ali uz očuvanje neformalnih oblika proizvodnje znanja koja bi trebala težiti širem, klasnom povezivanju te pomjeranju obrazovnog modela individualnog osnaživanja prema sistemskoj, kolektivnoj borbi za zajedničke društvene interese. O navedenim temama razgovarali smo s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije u Zagrebu.
4. rujna 2017.Lijeve emancipatorne prakse – što nas (ni)je naučila povijest feminističke borbe
Dok proces derogacije socijalne države i rezanja radničkih prava produbljuje klasne nejednakosti i potiče feminizaciju siromaštva, a sveprisutni liberalni feminizam problem vidi prvenstveno u neadekvatnoj implementaciji neoliberalnih politika, važno je prisjetiti se zanemarenih progresivnih praksi lijevog feminizma, odnosno njegova savezništva s radničkih pokretom u borbi protiv kapitalizma. Donosimo izvještaj s tribine „Lijeve emancipatorne prakse - što nas (ni)je naučila povijest feminističke borbe“ na kojoj su sudjelovale Jelena Tešija iz uredništva portala Libela i feminističkog kolektiva fAKTIV, Karolina Leaković, članica Socijaldemokratskog foruma žena SDP-a i Danijela Dolenec, predavačica na Fakultetu političkih znanosti, predsjednica uprave Instituta za političku ekologiju te članica platforme Zagreb je NAŠ!, uz moderaturu Jakova Kolaka. Tribina je nastala kao završni rad Jakova Kolaka u sklopu ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije 16/17 pod mentorstvom Andreje Gregorine, a u organizaciji Kluba studenata fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
14. lipnja 2017.Feministička teologija kao borbena politička praksa
Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
31. prosinca 2016.Žensko i klasno – zaboravljeni historijat
U trenutku kada su feminističke borbe i diskusije najzad došle na dnevni red ljevice, otvara se i diskusija o feminističkom nasljeđu jugoslavenskog socijalizma i Narodnooslobodilačke borbe kojom je inauguriran. Tako je 29. prosinca u Sarajevu predstavljen zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, a mi donosimo tekst Andreje Gregorine iz zagrebačkog Centra za ženske studije, u kojemu adresira današnje potencijale AFŽ-ovske tradicije. Te je potencijale važno obnavljati danas, kaže Gregorina, kada se ženski pokret dominantno oslanja na liberalno-radikalnu tradiciju i brani autonomiju ženskog tijela, dočim se ugroženost žena materijalnim uvjetima društvene reprodukcije često zanemaruje.
15. ožujka 2016.O Vidi Tomšič, marksističkom feminizmu i djelovanju
Autorica donosi kritiku članka Nanette Funk, koja obnovljeni interes za politički rad osoba poput Vide Tomšič (1913-1998) označava kao „reaktivnu formaciju“ spram neoliberalizma te akademski trend koji bi mogao „ugroziti reputaciju“ ženskih i rodnih studija u regiji. Bonfiglioli ukazuje da su navedeni stavovi tipičan pokušaj nasilnog kreiranja binarne distinkcije između ženske „volje za djelovanjem“[*] i socijalističke državne politike, tvrdeći kako je ostvarivanje ženskih prava unutar komunističkih partija i ženskih organizacija pod državnim socijalizmom uistinu bilo moguće. Nadalje, smatra kako je nužno smjestiti transnacionalni aktivizam Vide Tomšič u kontekst globalnog sustava antifašističkih, antikolonijalnih te internacionalističkih poslijeratnih mreža.
