Sumrak idola na centru

Iako dramski predložak Gospode Glembajevih nudi dovoljno ulaznih točaka za polemičku proizvodnju novog značenja na sceni, Branko Brezovec u svojoj najnovijoj inscenaciji Krležina kanonskog djela oslanja se na lako dostupnu kontroverznost i ne nalazi način da protegne problemska čvorišta onkraj individualne psihologizacije, zapostavljajući političko-ekonomski okvir drame.

Scena iz predstave Gospoda Glembajevi u režiji Branka Brezovca (izvor)
Kanonizacija nekog autora ili opusa uvijek sa sobom donosi i stanovitu dozu kulturne inercije koja takav status prati: od lektirne zasićenosti, preko otrcanog kritičkog instrumentarija do pop-kulturne prisutnosti. U okvirima hrvatske kulture tu poziciju, bez ozbiljne šanse da se išta u doglednom periodu promijeni, zauzima Krleža. Ako, sukladno Foucaultovim naputcima, autora ne razumijemo kao individualnu osobu/kreativca, nego kao organizacijsko načelo koje regulira proizvodnju značenja u nekoj zajednici, Krleža u našoj kulturnoj kritici funkcionira kao ersatz književne vrijednosti kao takve. Odnosno, mjera i kvalitete i vrijednosti i legitimnosti presezanja na kanonski status mjeri se eksplicitno ili implicitno krležijanskim aršinom. Iako bi se ova teza, uslijed pozamašne kritičke literature o Krležinoj poeziji, prozi, dijaristici ili esejistici relativno lako mogla osporiti, u području drame situacija je unekoliko jednostavnija, homogenija, harmoničnija te, utoliko, tužnija.
 
Snazi Krležinog dramskog opusa, od mladih drama sabranih u zbirci Legende preko tranzicijskih drama iz ranih 1920-ih do završnog ciklusa o Glembajevima nema premca[1], a uzimajući u obzir razvoj dramskog pisma nakon izvedbenog obrata[2], sasvim je izgledno da ga neće ni biti. Takva situacija svakako ide na ruku vazda revnim književnim hagiografima jer bez ozbiljnijeg istraživačkog rizika uvijek mogu uteći pouzdanosti bavljenja klasikom, zbog čega redovno i dobivamo svježa[3] žitija. Ne čudi previše da se ugoda takve pozicije prelila i u umjetničko-izvedbenu dimenziju, odnosno na kazališnu scenu pa u više-manje pravilnim razmacima dobivamo „nova“ čitanja, mahom do nelagode imaginacijski okljaštrene i patetično snishodljive recitacije grandioznog predloška Gospode Glembajevih.
 
Jedina figura, pa ako hoćemo i instanca hrvatskog teatra koja se o Krleži usudila izvorno scenski misliti u zadnjih četrdesetak godina je Branko Brezovec. Pritom ovo „misliti“ nije emfatična fraza koji bi označavala neku vrstu ezoteričnog poniranja u pravu istinu Krležina pisma. Većini se domaćih redatelja to zacijelo podrazumijeva kao jedini „dostojanstveni“ model susreta s klasikom. No, pod tim pojmom prvenstveno podrazumijevam korištenje izvornog materijala, i proznog i dramskog, kao sirovine koja ulazi u proizvodnju novog značenja na sceni. A ta proizvodnja, sukladno novoteatarskim postulatima, nije rob književnog predloška, ne iscrpljuje se prvom i zadnjom riječju drame ili dramskog predloška, nego upogonjuje vlastite mehanizme scenske semioze, pretežito snažno polemizirajući s uvriježenim pa i izlizanim izvedbenim protokolima klasičnog teatra.
 
Novu Brezovčevu inscenaciju Glembajevih, koja je premijeru doživjela na lanjskom festivalu Miroslav Krleža, u glumački ponešto izmijenjenom izdanju imali smo prilike nedavno vidjeti u Zagrebu. Ako je prije trinaest godina u Rijeci izazvao opću sablazan, i jednoglasnu osudu kulturnog establišmenta, angažirajući Severinu u naslovnoj ulozi barunice Castelli (što je nažalost zasjenilo puno radikalniji zahvat aktantske redukcije konvencionalne građanske drame), zanimljivo je vidjeti koji su tretman sada prošli protagonisti naše najslavnije dramske obitelji. Odnosno, koje nove probleme otvara aktualno čitanje?
 
Razbijanje značenjske konzistencije jedno je od temeljnih poetičkih načela novog ili postdramskog teatra. Brezovec, ne po prvi puta, i ne bez stanovitog idiosinkratičnog šarma, taj princip prelijeva i izvan kazališnih dasaka. Tako u intervjuu povodom premijere najnovije verzije Glembajevih iz lipnja 2019. iznosi podosta provokativnih teza, unatoč deklarativnom, i legitimno je pretpostaviti, lažno skromnom iskazu kako je „davno obavio dužnost dežurnog za scenske kontroverze”. Iz samog intervjua, kao i iz režijske koncepcije predstave pa i popratne dramske knjižice, jasno je da nova verzija itekako računa na „kontroverznost“[4], što je uostalom legitimna režijska odluka. No, s obzirom na niski prag tolerancije koji akademska kritika u Hrvata posjeduje kada su u pitanju klasici, provociranje teatroloških nestora teško da se više može smatrati posebno odvažnim.
 
Zbirka Razgovori o novom kazalištu, koju je 2007. sabrao i uredio Marin Blažević, sadrži i intervju s Brezovcem koji se proteže na 80 stranica i pokriva sve aspekte Brezovčeve karijere, zajedno s razvojem osebujne poetike. Na pitanje gdje bi smjestio svoje djelovanje u hrvatskom kontekstu, on odgovara:
„Ja sebe nikad nisam smještao izvan centra, ja sam samo centar pomaknuo malo sa strane“.
Iz generalne intonacije intervjua, kao i neskrivene pompoznosti oko mnogih aspekata vlastita djelovanja, ova se izjava može čitati kao lažno skromna, ali i naprosto kao banalna provokacija. No ako je u ono vrijeme i bila nešto od tog dvoga, aktualni tretman Glembajevih definitivno je potvrđuje. Zastarjelost interpretacijske geste, žongliranje medijskim floskulama, mlakost prvoloptaških „provokacija“ kao eklatantna obilježja novog čitanja definitivno predstavljaju centar, možda trunčicu pomaknut u stranu.
 
Tako u spomenutom intervjuu povodom premijere, ali i u prigodnoj programskoj knjižici, Brezovec kao svoje osebujno, apartno razumijevanje statusa te buržujske obitelji nudi sljedeće misli:
„A ja, pak, stalno ponavljam da bi bilo prekrasno da smo mi imali Glembajeve u političkom i društvenom životu toga vremena – one koji su tako bogati, koji imaju razgranatu trgovinu po cijeloj Europi, prosvijećene kapitaliste sa zavidnim muzičkim, literarnim i obrazovnim nivoom, one koji svoju djecu šalju na likovne akademije i dopuštaju da se razvijaju u smjeru umjetnosti. Nažalost, mi takve kapitaliste na ovim prostorima nikad nismo imali”.
Misao bi mogla možda djelovati originalnom da kao dozlaboga izraubana floskula ne cirkulira u hrvatskom građanskom imaginariju, kao najdublja mudrost o socijalnoj ontologiji u nas, još otkad ju je iskazao sam Krleža u intervjuu koji je dao Matvejeviću već 1969. godine. Krležina verzija glasi:
„ja sam se usudio već davno skromno primijetiti da smo kojom srećom imali našu građansku klasu na visini ove tako ‘odiozne glembajevštine’, naslijedili bismo bili jednu zamjernu civilizaciju, što nažalost nije bio slučaj“.
Nažalost, Matvejević se nije sjetio priupitati Krležu u čije su onda vile upadale ustaše, čija platna i srebrninu pljačkale, ako ne buržujske – jesu li proleteri ili zagorski mužeki to posjedovali? Čije su pak proizvodne pogone komunističke vlasti nakon 1945. nacionalizirale, one turopoljskih čobana? Očito do Brezovca takva ezoterična znanja nisu dospjela ili pak ne smatra da su relevantna u davanju decidiranih sudova o našem društvenom razvoju.
 
Iz takve originalne vizure, Brezovec na pitanje novinarke jesu li tajkuni uopće loši „originalno“ odgovara:
„želim da se vidi da nisu bili tako grozni, da bi bilo bolje da su i u stvarnosti bili takvi, da je proletarijat zapravo najgori gramzljivac u cijelom komadu, i čudno, da je Crkva jedina koja u tome ima neku pozitivnu ulogu. U predstavi se i ovaj put čini da ispovjednik Silberbrandt jedini nosi neki mir u sebi, za kojim Leone uporno čezne i da je taj mir, simulakrum spasa, moguće ostvariti jedino preko Silberbrandtove stamenosti.“
S obzirom da ni u Krležinoj drami, ali, još važnije, ni u Brezovčevoj predstavi (u izvedbi Roberta Španića) Silberbrandt nije nosilac mira ni spasa, nego mizerna, patetična, licemjerna i neurotična kukavica – alegorijsko utjelovljenje svih zala koje Crkva u Krležinom kozmosu posjeduje – može se zaključiti ili da se redatelj ne slaže ni s Krležom, ni s režijom koju je upravo kreirao, ili da naprosto blebeće, s iskrenom namjerom jeftinog provociranja publike koja gaji još ponešto sekularnih sentimenata.
 
Čak i da Krleža nije od ranih 1920-ih bio aktivist Komunističke partije, da nije bio najviši kulturni faktor jugoslavenskog socijalizma, konzistentnost antiklerikalne pozicije izražena u javnom djelovanju, kao i u umjetničkom opusu kroz šest desetljeća stvaranja jedan je od stubova njegove poetike. Da bi se osporilo takvo što, polemički ili umjetnički, potrebno je posegnuti za puno snažnijim instrumentarijem od nasumičnih „kontroverznih“ nabadanja u promotivnim intervjuima. Za nekoga tko je pomicao granice teatra, ili poput „anakonde nekog davio za vrat“, ovaj je način ispod razine i najotužnijeg centrizma.
 
Za razliku od riječke verzije u kojoj je sudjelovalo preko 50 izvođačica i izvođača, simfonijski orkestar i grandiozna scenografija, ovdje je riječ o komornoj drami koju prostorno obilježava scenografski dovitljivo rješenje Ivane Knez: nekoliko ovećih sanduka koji liče na lijesove pri okretanju postaju prostorije građanske rezidencije. Premda takvo ingeniozno rješenje nudi podosta prostora za ulazak u odnose buržoazije i smrti, što i sama drama problematizira, a i kritička literatura već više od desetljeća pomno analizira, režijskoj je koncepciji taj potencijal promakao. Štoviše, kako sama programska knjižica eksplicira:
„Što će reći „Glembajevi” jesu, ako se tako hoće, kritika trenutne tajkunske nakaradnosti, ali se kritičar te nakaradnosti ama baš nikako ne da pronaći unutar korpusa te drame.“
Bjelodanost činjenice da Glembajevi nisu kritika trenutne tajkunske nakaradnosti nije potrebno obrazlagati, no iz istraživačko-umjetničke perspektive dosta je porazno odustati od ekonomske materije kojom predložak obiluje, a koja nudi ogromnu količinu materijala, možda i najviše u svjetskoj povijesti kazališta, za formiranje „kritičara te nakaradnosti“. Doduše, za to bi formiranje valjalo posegnuti za literaturom iz bujajućeg polja nove ekonomske kritike, a to se očigledno redatelju nije dalo. U tom smislu Brezovec ne odustaje značajno od novoteatarske ili postdramske paradigme, koja je sve „vrijednosti“ klasičnog teatra hrabro dovela u pitanje, ali u ekonomiju se nekako nije štela mešat. Tako i ovdje programski tekst kipti rasutim i nekoherentnim (pseudo)filozofskim referencama koje ni na kakav način ne odgovaraju na problem koji je zanimljivo postavljen u uvodu:
„U doba današnje tajkunizacije, koja vlada svim tranzicijskim prostorima od Baltika do Soluna, čini nam se tema te drame ključna za hrabri ulaz u vibriranje teatarske suvremenosti i neporecive aktualnosti”.
Avaj, drama je, usuprot ranije uvriježenim Brezovčevim dekonstrukcijskim zarezima u tkivo „vibrirajuće suvremenosti“, postavljena gotovo u maniri psihološkog realizma. Gluma, kostimi, scenografija nisu u tom registru, međutim problemska čvorišta koja bi nadilazila psihološke tenzije ne daju se razabrati i dramatološka struktura nigdje ne izmiče psihologiji kao krajnjem horizontu ljudskog djelovanja.
 
Naravno, Krleža još 1928. u govoru pred osječku premijeru glembajevske drame U agoniji, a onda i nekoliko decenija kasnije u razgovoru s Matvejevićem inzistira da su Glembajevi prvenstveno psihološka drama, odnosno:
„psihološka objektivizacija pojedinih subjekata, koji na sceni doživljavaju sebe i svoju sudbinu”
Ta je prosudba, suštinski neadekvatna već i u 1920-ima, u hrvatskoj kazališnoj povijesti, od Gavelle nadalje, zaživjela kao mantra koja je ekskulpirala svako gušenje interpretativnog impulsa i Glembajeve u svakoj sljedećoj režiji pretvorila u folklorni normativ, a ne umjetnički potentan materijal. Izgleda da je ovom režijom Brezovec, kao autor koji je desetljećima imao volje i snage hrvati se s dramama kao problemima, konačno dorastao svojoj prosudbi iz 2007. te zaživio kao pravi izdanak hrvatskog kazališnog centra: plošan, nezainteresiran, površinski razmetljiv, i u konačnici bez kapaciteta da nam kaže nešto kazališno svježe i relevantno.






Bilješke:

[1] Rijetki iole suvisli apartni glasovi, poput objeda Radovana Ivšića, i dalje su usputna fusnota.

[2] Izvedbeni obrat (performative turn) označava pomak u razumijevanju kulture od statičkog sustava prema dinamičkom polju gdje materijalnost (teorijske ili umjetničke) izvedbe dolazi u fokus, nauštrb gotovih, zaokruženih artefakata ili pojmova. U polju kazališta ovaj obrat, među ostalim, podrazumijeva ireverzibilni odmak od dramskog teksta kao ishodišta kazališne umjetnosti prema razumijevanju pozornice i aktivnosti na njoj kao autonomne sfere proizvodnje značenja. U tom je okviru drama tek jedan od resursa za scensku preradbu, značenjski ravnopravan svjetlu, muzici, scenografiji, kostimima, pokretu itd.

[3] Poput relativno recentne studije Reinharda Lauera Miroslav Krleža – hrvatski klasik (2013).

[4] Barunicu Castelli igra npr. muškarac, što je danas kontroverza jedino valjda po mjeri somnabulnih, vremešnih pretplatnika središnje nacionalne kazališne kuće.







Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.





Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Autonomija umjetnosti: slijepa pjega kulturnog samorazumijevanja Područje kulture unutar lijevo-liberalnog političkog polja danas se primarno definira kao prostor umjetničke slobode i društvenog dijaloga, dok se od kulturnih radnika_ica, intenzivno izloženih prekarizaciji unutar proizvodnog procesa, očekuje neproblematiziranje kapitalističkih antagonizama. O uključenosti umjetničke proizvodnje i valorizacije u reprodukciju kapitalizma, institucionalizaciji estetičkog elitizma i transformativnim potencijalima političkog teatra, strukturnim uvjetovanostima umjetničkog djelovanja u socijalističkim zemljama, te društvenim snagama koje mogu stvoriti preduvjete za revolucionarni kulturni rad, razgovarali smo s Goranom Pavlićem, predavačem na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu.
  • 27. prosinca 2019. Nelagoda u nacionalnoj kulturi Dominantna interpretativna matrica unutar koje se valoriziraju djela Miroslava Krleže polazi od autokolonijalne optike koja crpi legitimaciju iz njegove problematizacije provincijalne bijede. Unatoč segmentima dramskog, proznog, esejističkog i putopisnog opusa duboko uronjenima u marksističku društvenu analitiku, Krležina se književna vrijednost mjeri upravo uspjelošću neutilitarnog i apolitičnog odmaka od marksizma kao profane prakse i nižeg registra odnošenja prema svijetu, u skladu s ideološkim zagovorom tumačenja umjetnosti kao autonomnog polja.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 25. listopada 2020. Društvena temporalnost estetskih formi "Postoji razlika između određenog tipa prakse, odnosno intervencije u konkretni trenutak – kao što su to činile avangarde iz 1920-ih ili kao što to na svoj način pokušava učiniti kolektiv Chto Delat – i građevine poput kluba Rusakov, koja sada predstavlja baštinu, a ne praksu. Ona je fiksirana i danas može postati dijelom tradicije. Primjerice, na ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara u Sočiju u sklopu ruskog narativa prikazana je i avangarda, dok prije desetak godina vjerojatno ne biste vidjeli ništa slično tome jer avangarda uopće nije bila dio službenog narativa."
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.
  • 27. prosinca 2019. Kontekstualizirani svjetovi Elene Ferrante Donosimo prilog materijalističkom čitanju Napuljske tetralogije Elene Ferrante kao primjera feminističke i radničke književnosti. Opetovano iznevjeravajući konvencije žanra romanse, Ferrante u Tetralogiji zahvaća razdoblje od 60-ak godina te na više od 1700 stranica minuciozno skicira konture klasne i rodne opresije, odnosno načine na koje se kapitalizam i patrijarhat međusobno konstituiraju.
  • 3. listopada 2013. Politika umjetnosti: Suvremena umjetnost i tranzicija prema postdemokraciji
  • 18. travnja 2011. Klasna borba u univerzitetskom polju
  • 4. prosinca 2011. Kognitivno mapiranje i kapitalizam u Žici: Baltimore kao svijet i reprezentacija
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 30. rujna 2016. O klasnoj strukturi kulturne proizvodnje Propast realnih socijalizama uz prateću devastaciju socijalne države odrazila se i na kulturni život društva. Prije svega, napušteno je shvaćanje kulture kao cjelokupnog načina djelovanja u prilog razumijevanju kulture kao umjetničkog stvaralaštva. Uslijedila je njena transformacija u ekonomsku aktivnost povezanu s različitim granama privrede, čime je promijenjena i njezina uloga u društvenoj reprodukciji. S Vesnom Vuković iz BLOK-a razgovarali smo o refleksijama navedenih transformacija na kulturno polje, kulturnu i umjetničku djelatnost te na položaj radnika/ca u kulturi, kao i o mogućim lijevim strategijama unutar ovog sektora.
  • 1. lipnja 2017. Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Suvremeni ples kao podruštvljeno znanje? Javna percepcija plesne umjetnosti još uvijek se češće vezuje uz njezino poimanje kao estetizirane vještine dostupne manjini, nego li znanja koje može biti široko distribuirano. Iako je ples na ovim prostorima odnedavno doživio institucionalizaciju u akademskom polju, dio važnih plesnih znanja i praksi, koja su se proteklih desetljeća odvijala kroz djelovanje vaninstitucionalne plesne scene i dalje ostaju izvan službenih kurikula, a kulturni i društveni centri koji su nekada omogućavali širu demokratizaciju kulture i umjetnosti više ne postoje. O plesnoj umjetnosti, odnosu institucionalnog i vaninstitucionalnog djelovanja te plesačkim uvjetima rada razgovarale smo s članicom BADco., Nikolinom Pristaš.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 28. siječnja 2016. Kuća gospodina Mayera: O antisindikalnom rođenju nagrade Oscar Povijest Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, institucije koja dodjeljuje filmsku nagradu Oscar, započinje u kasnim dvadesetima - špurijusom direktora podružnice Metro-Goldwyn-Mayer-a o nužnosti sprečavanja sindikalnog organiziranja koje je u filmskoj industriji do 1926. godine već zahvatilo sektor scenskih radnika: "Novac je pristizao iz banaka na Istoku. Njime se izgradilo filmske studije i potpisalo ugovore s talentima. Kada su filmovi bili dovršeni, prihodi i profiti pripadali su studiju. No zamislite što bi se dogodilo kada bi se kopilad organizirala, predvođena onim ušljivim scenaristima. Gospodin Mayer nije volio o tome misliti, no što ako zatraže mirovine, zdravstvene beneficije i tantijeme, ili udio u profitima?"
  • 28. studenoga 2009. Ljetna škola – Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 14. kolovoza 2014. Slike u pokretu – opažanja o filmu i politici
  • 20. prosinca 2018. Umjetnost kao sredstvo politizacije Građanska umjetnost svojim individualiziranim pristupom proizvodnom procesu, konceptom umjetničke autonomije i metodama rada odvojenima od baze, za razliku od progresivnih umjetničkih praksi, ne predstavlja dio kolektivnih emancipatornih društvenih borbi. O nužnosti ponovne demokratizacije i decentralizacije kulturnog polja i njegovoj politizaciji u kontekstu šireg internacionalnog lijevog pokreta, ulozi građanske umjetnosti u reprodukciji i reprezentaciji kapitala i historijskim primjerima progresivnog umjetničkog djelovanja, te posljedicama liberalizacije kulturne proizvodnje na radne i životne uvjete umjetnika, posebice umjetnica, razgovarale_i smo s Ivanom Hanaček, članicom kustoskog kolektiva [BLOK].
  • 30. rujna 2016. Infrastrukturni deficiti kulturne participacije Kulturna se djelatnost obično promatra kroz prizmu samoaktualizacije kulturnih radnika/ca pa često gubimo iz vida strukturne probleme sektora. Riječ je, prije svega, o problemu prekarnosti rada u kulturi koji je vezan uz financiranje relativno kratkotrajnim projektima, zbog čega izostaje sustavno i strateški osmišljena politika kulturne djelatnosti. U kulturi se pojavljuju i neki opći trendovi poput reprodukcije klasnih, rodnih i etničkih nejednakosti te nejednakog pristupa kulturnim sadržajima. O ovim temama razgovarali smo s dr. sc. Jakom Primorac, sociologinjom s Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 19. listopada 2014. Književnost je liberalizam
  • 16. kolovoza 2020. J.K. Rowling i bjelačka supremacistička historija „biološkog spola“ Slavna spisateljica J.K. Rowling već godinama koristi svoju platformu u svrhu transfobne agitacije, a sve pod krinkom tobožnjeg feminizma i znanstvene utemeljenosti „biološkog spola“. Iako se rasprava o njezinoj hobističkoj netrpeljivosti može činiti irelevantnom, riječ je o idejama koje, osim što imaju dalekosežne posljedice po sigurnost, kvalitetu života i dostojanstvo transrodnih osoba, svoje korijene vuku iz viktorijanskog znanstvenog rasizma, seksizma i homofobije. U tekstu se ukazuje na isprepletenost evolucionističke i eugeničke misli 19. stoljeća sa suvremenim „rodno kritičkim feminizmom“.
  • 27. rujna 2020. Beyoncéin Black Is King i zamke afričke svijesti "Postoje razlozi za uživanje u pompi filma Black Is King, osobito u vrijeme akutne rasne traume. Ipak, njegova mistika kulturne autentičnosti i blagonaklone monarhije ne bi smjela zakloniti materijalnu stvarnost svakodnevnog života. Neoliberalno upravljanje, ekstraktivni kapitalizam te militarizam i dalje uzrokuju socijalnu i ekološku devastaciju u dijelovima Afrike, obaju Amerika i šire. Sučeljavanje s ovim isprepletenim stvarnostima znači razvijanje konkretne, globalne analize, uz istovremeno opiranje metafizičkim vizijama svijeta."
  • 6. rujna 2020. Znati što je ispravno, a činiti suprotno: Asistentica i rad "Film Asistentica, redateljice Kitty Green, u startu je dočekan kao film #metoo pokreta. Teško je ne gledati ga na ovaj način. Film o kojem njegova redateljica/scenaristica govori kao „scenariziranoj ne-fikciji“ bavi se jednim danom u životu asistentice holivudskog producenta, koji se u svakom smislu doima kao tip sličan Harvey Weinsteinu, sve do zalihe injekcija alprostandila koju drži u uredu. Film je zanimljiv jer ni u jednom trenutku ne prikazuje ovog lika, zadržavajući se na zvuku njegova glasa dok se dere i na prikazu njegovih manipulativnih e-mailova. Film ne zanimaju poslovične „trule jabuke“, kako kaže Green, nego strukturni uvjeti koji omogućuju takve osobe."
  • 31. prosinca 2018. „Crveni i crni“ – filmska reprezentacija Labinske republike Ustanak labinskih rudara i uspostava samoupravne Labinske republike 1921. godine u historijskom smislu predstavlja manifestaciju otpora stanovništva Labinštine talijanskoj fašističkoj vlasti i kapitalističkoj upravi rudnika u razdoblju jačanja radničkog pokreta nakon Oktobra, no u jugoslavenskom kontekstu ovaj je događaj s vremenom poprimio i snažan simbolički potencijal kao iskaz klasnog jedinstva radnika i radnica različitih nacionalnosti u odlučnoj borbi za socijalističku budućnost. Pročitajte osvrt Andreje Gregorine na film Crveni i crni (1985) Miroslava Mikuljana i Marije Peakić-Mikuljan, neuspjeli pokušaj umjetničko-političke aproprijacije jednog od najpoznatijih događaja revolucionarnog radničkog pokreta na ovim prostorima, u trenutku sve snažnije ekonomske i političke liberalizacije koja će u konačnici rezultirati raspadom Jugoslavije.
  • 9. ožujka 2010. Ljetna škola – Franck Lepage: Od obrazovanja naroda do pripitomljavanja preko “kulture” (Povijest utopije o emancipaciji)
  • 28. prosinca 2017. Padaj (jezična) silo i nepravdo!
    Produktivni paradoks Deklaracije
    o zajedničkom jeziku
    Fetiš znanstvene kompetentnosti, koji imaginarni sukob „znanosti“ i „politike“ izmješta izvan realnih socioekonomskih odnosa i historijskog procesa ideološke naturalizacije različitih (pa i jezičnih) praksi, svaki poziv na akciju lišava antisistemskog zahtjeva. Osvrt na ahistorijsko i depolitizirajuće polazište Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju je grupa lingvista/kinja i intelektualaca/kinja s prostora bivše Jugoslavije okupljena na projektu „Jezici i nacionalizmi“ javnosti ponudila na potpisivanje početkom ove godine, piše Boris Buden.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 28. prosinca 2014. Zašto smo prefarbali najpoznatije berlinske grafite
  • 15. listopada 2016. Urbane sinegdohe Projekt Europske prijestolnice kulture za jedan od svojih ciljeva ima revitalizaciju postindustrijskih urbanih krajobraza. Na taj način, pod lozinkom „urbane regeneracije“, proizvode se sveobuhvatne ekonomske i socijalne posljedice. S jedne strane, potvrđuje se ireverzibilnost procesa deindustrijalizacije prelaskom na djelatnosti tzv. „ekonomije znanja“ ili „informacijske ekonomije“, dok se s druge uspostavlja klasna barijera pristupu visokokomodificiranim središnjim gradskim prostorima te održava prekarizacija radne snage u „dinamičnoj“ kulturnoj i drugim uslužnim djelatnostima.
  • 30. rujna 2016. Eksploatacijski potencijali festivalskog formata Deinstitucionalizacija koja je zahvatila javni sektor i inaugurirala outsourcing kao poslovni standard, transformirala je i institucionalni krajobraz kulturne proizvodnje, izmjestivši kulturne djelatnosti iz financijski sigurnijeg okrilja države na tržište projektnih prijedloga te u utrku za privatnim, poslovnim i javnim financijerima. Suočen s promjenom izvora materijalnih uvjeta svoje reprodukcije, sektor je promijenio i strukturu radnih mjesta - uz prekarnost rada, atomizacija aktera na kulturnoj sceni pogoduje nesindikaliziranosti radništva, a time je otežano i stvaranje mogućnosti za strateški promišljene i organizirane intervencije u reprodukciju postojećeg stanja.
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 23. travnja 2016. Prema sezoni bez kraja Aproprijacijom različitih srednjoeuropskih modela svojih turističkih uzora, i „mali Beč“ odnedavno se upisao na mapu važnih turističkih destinacija. Uz zanemarivanje ograničenih resursa lokacije, turistička mašinerija u svrhe brendiranja Grada Zagreba sa sobom neizbježno donosi gentrifikacijske procese, komodifikaciju i depolitizaciju kulture. Revizionizam „sretnog zaborava“ upisan je i u većinu itinerara grada, koji uglavnom izostavljaju period od 1918. do 1991. godine, u istom ključu pretvarajući Trg maršala Tita u „Kazališni trg“.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve