Rad na određeno: od iznimke prema pravilu

„Svaki oblik rada iz kojega ne proizlaze sva prava predviđena za standardno zaposlene radnike i radnice možemo smatrati u većoj ili manjoj mjeri prekarnim“, navodi se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj, čiji su nakladnici Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) i Institut za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ). Glavna tema publikacije je, kako joj naslov kaže, rad na određeno – formalno standardni oblik ugovora o radu, koji bi radnicima trebao donijeti sigurnost barem na određeni rok. No, u praksi se događa upravo suprotno.

Autor i autorice publikacije Teo Matković, Katarina Jaklin, Jelena Ostojić i Sunčica Brnardić donose opširan pregled pojave rada na određeno i objašnjenjâ konteksta u kojemu se širio unatoč zakonskoj definiciji koja kaže da se radi o privremenom radu. Obuhvaćen je i usporedni pregled zakonskih regulativa rada na određeno na nacionalnoj razini i u zemljama Europske unije, kao i na razini same EU. Također, publikacija obuhvaća sažetak brojnih istraživanja na navedenu temu, objavljenih u zadnjih dvadesetak godina u Hrvatskoj, ali daje i novi doprinos temi. Uključeni su rezultati dva nova istraživanja – prvo je istraživanje SSSH o zadovoljstvu radnim mjestom, provedeno u travnju 2018. na uzorku od 500 osoba zaposlenih na određeno, sezonski, preko agencija za zapošljavanje odnosno putem drugih nestandardnih radnih aranžmana. Drugo istraživanje dizajnirao je i proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu na uzorku od 1000 ispitanih.

U publikaciji se najprije objašnjava da je slabljenje radnog zakonodavstva glavni razlog širenja rada na određeno izvan zakonske definicije. To znači da su ugovori na određeno trenutno sve češća praksa na poslovima koji zapravo nisu privremene prirode, poput zamjena u školama, te da nerijetko neopravdano služe kao zamjena za probni rad, a česti su i kod agencijskog zapošljavanja (koje je dominantno u prehrambenoj industriji i telekomunikacijama).

„Cijeli teret eksterne fleksibilnosti tržišta rada prebačen [je] upravo na privremeno zaposlene radnike_ce“, navodi se u publikaciji. Taj teret prelama se preko radničkih plaća i odražava se kao „niže plaće, niže šanse pokrivenosti uplatama zdravstvenih i mirovinskih doprinosa, niže šanse dobivanja naknade za nezaposlenost među zaposlenima na određeno“, odnosno kao lošiji uvjeti rada i otežano ostvarivanje socijalnih prava.

U publikaciji se ističu dva glavna razloga zapošljavanja na određeno. Prvi je u svrhu probnog rada, a drugi je povećani opseg posla. Navodi se kako se takvi ugovori često obnavljaju i onda prelaze u stalno zaposlenje, ali i postavlja pitanje je li to uopće pozitivno. Naime, mnogo je slučajeva osoba koje nisu niti trebale biti zaposlene na određeno, već zadovoljavaju kriterije za stalno zaposlenje (primjerice kod probnog rada). „Takvo zapošljavanje na određeno samo pridonosi normalizaciji toga nesigurnog oblika zaposlenja, te drži radnike_ce u neizvjesnoj i nesigurnoj poziciji“, zaključuje se u publikaciji.

Jedan od važnijih pokazatelja istraživanja jest da zaposleni na određeno imaju drukčiji tretman od onih zaposlenih na neodređeno. „Kada sam pitala za godišnji odmor rekli su mi da prvo biraju oni koji su na neodređeno“, jedan je citat iz istraživanja.

Druga radnica kaže: „Nisam dobila povećanje plaće. Porastao je koeficijent za plaće, ali ja nisam dobila povećanje jer u mom ugovoru o radu stoji da radim za fiksnu plaću s obzirom na to da je ugovor na određeno vrijeme.“

Također, istraživanja su pokazala da zaposleni na određeno imaju praksu dolaziti na posao bolesni. U publikaciji se stoga zaključuje da, „osim zbog većeg pritiska zbog mogućnosti gubitka posla i nesigurnosti zaposlenja, zaposleni na određeno češće rade za vrijeme bolesti i zbog drugih značajki takvog tipa ugovora koji mogu uključivati, primjerice, nedostatak mogućnosti ostvarivanja prava na plaćeno bolovanje i slično“.

Na jasne razlike između zaposlenih na određeno i neodređeno u publikaciji se ukazuje kroz primjer akademske zajednice i navodi da se znanstvenici zaposleni na određeno „češće osjećaju iscrpljenima, češće brinu o gubitku radnoga mjesta, manje procjenjuju svoj posao kreativnim, te rjeđe smatraju da ih istraživački rad ispunjava“. Što se tiče materijalnih uvjeta rada, „rjeđe smatraju da mogu dodatno zaraditi na poslovima vezanima uz svoju kompetenciju, manje procjenjuju da su adekvatno plaćeni za svoj rad i manje su zadovoljni radnim prostorom i tehničkom opremljenošću prostora.“

Nesigurnost, niske plaće, niža razina prava, zakidanje na materijalnim dodacima poput božićnica i uskrsnica, nemogućnost planiranja života, otežano organiziranje u sindikat – sve su to obilježja rada na određeno koji je u Hrvatskoj poprimio ogromne razmjere i nadmašio većinu zemalja EU.

Prosječni udio privremene zaposlenosti u EU u posljednjih desetak godina kreće se između 14 i 15 posto ukupne zaposlenosti, a Hrvatska bilježi najveće povećanje. Tako je udio privremenog rada u 2019. iznosio 18,1 posto. Od 2014. brojka ne pada ispod 200 000 privremeno zaposlenih, čak ni u pandemijskoj 2020. kad velikom broju zaposlenih nisu produženi ugovori.

U razdoblju od 2015. do 2018. zaposlenih na određeno bilo je najviše, a otprilike je podjednak broj muškaraca i žena. U 2020. su više poslova izgubile žene, „što potencijalno podupire nalaze prema kojima su u EU radnice na slabo plaćenim poslovima (najniži platni kvintil), uz mlađe radnice i radnike imale najveću vjerojatnost gubitka posla“, smatra se u istraživanju.

Što se mladih tiče, u 2019. godini je otprilike četiri od deset osoba mlađih od 29 godina bilo u nekom od privremenih radnih aranžmana. U postocima, broj mladih zaposlenih na određeno iznosio je 42 posto, što poprilično nadmašuje EU prosjek od 35,5 posto.

U istraživanju se ističe da su trendovi nesigurnog zapošljavanja sve rašireniji i unutar starije populacije. Udjeli privremeno zaposlenih starijih radnika i radnica kretali su se otprilike između 2 i 4 posto u razdoblju od 2007. do 2013. godine. Rastu zajedno sa širenjem privremene zaposlenosti koja se u Hrvatskoj događa od 2014. Od 2017. do 2019. godine oko 9 posto ukupno zaposlenih starijih od 55 godina radilo je preko privremenih ugovora.

Tu nije kraj crnim brojkama – najučestaliji razlog privremene zaposlenosti je nemogućnost pronalaska stalnog posla. Veći broj onih zaposlenih na određeno iz tog razloga od Hrvatske (84,7 posto) u 2019. imao je samo Cipar (93,4 posto).

Uz navedeno, neslavni smo prvaci i po trajanju kratkoročnih ugovora. U 2019. godini osam od deset privremeno zaposlenih osoba imalo je ugovor kraći od godinu dana, a čak šest od deset privremeno zaposlenih imalo je ugovore kraće od šest mjeseci. Iako Zakon o radu tako ne predviđa, gotovo sva nova zapošljavanja počinju ugovorima na određeno, a tek svaka deseta osoba zaposlena na određeno prelazi na ugovor za stalno unutar tri mjeseca.

Dok je u 2000-ima rad na određeno uglavnom bio koncentriran u privatnom sektoru, u novije vrijeme raste i u privatnom i u javnom, ali ne u istom omjeru. U 2017. godini u privatnom sektoru je 22,6 posto zaposlenih radilo putem ugovora o radu na određeno vrijeme, a u javnom sektoru njih 10,2 posto.

Širenje rada na određeno i nestandardnih oblika rada negativno je utjecalo i na sindikate, jer je sindikalno članstvo većinom koncentrirano u prerađivačkim djelatnostima i javnom sektoru. „Budući da su zbog nestabilnosti ugovora o radu kratko prisutni na pojedinome radnome mjestu, zaposlene na određeno teže je sindikalno organizirati. Također, zaposleni na određeno mogu lakše biti diskriminirani temeljem članstva u sindikatu i ‘kažnjeni’ time što im zbog sindikalne aktivnosti neće biti produžen radni odnos, odnosno ponuđen novi ugovor o radu“, ističe se u publikaciji.

Ipak, sličnosti u uvjetima rada privremeno i stalno zaposlenih (npr. činjenica da ni ugovor na neodređeno ne nudi nešto veću sigurnost, jer ga poslodavac može otkazati jednostavno i bez posljedica), i sve veća raširenost privremene zaposlenosti doveli su do većeg angažmana sindikata na području zaštite prava zaposlenih na određeno (i drugih privremeno i povremeno zaposlenih radnika i radnica). Postojeći sindikati započeli su organiziranje prekarnih radnica i radnika, a pojavile su se i nove inicijative za sindikalno organiziranje.

Na primjer, u 2021. su se platformski radnici i radnice organizirali u Sindikat radnika digitalnih platformi (SRDP), i osnovan je sindikat SKUPA – sindikalni kolektiv udruženih prekarnih radnica i aktivista, koji okuplja radnike i radnice u civilnom sektoru. Sindikalna inicijativa „Osobni asistenti zajedno“ već se nekoliko godina bori za prava osobnih asistenata osobama s invaliditetom, a platforma „Za K.R.U.H.“ koja okuplja kulturne radnike i radnice u borbi za bolja materijalna prava, uvjete rada i sigurnije poslove postoji od 2020. godine.

Istraživanje i utjecaj rada na određeno na radne uvjete treba promatrati u kontekstu donošenja Izmjena i dopuna Zakona o radu. Definicija u Vladinom prijedlogu uglavnom je ista kao i u aktualnom Zakonu. Ipak, novi prijedlog ograničava maksimalni broj uzastopnih ugovora na određeno na tri, čije maksimalno trajanje ne smije biti dulje od tri godine. Također, u Zakon o radu dodaje se stavak koji propisuje da se novi ugovor na određeno s istim radnikom može sklapati tek nakon što prođe šest mjeseci nakon isteka roka od tri godine.

Ovo jesu neki ograničavajući mehanizmi za poslodavce, ali prema dosadašnjoj praksi, pretpostavljamo da će oni naći rupe u zakonu i da izmjene neće puno smanjiti zloupotrebu ugovora na određeno, pogotovo jer nisu konkretnije definirani razlozi zbog kojih je moguće sklopiti takav novi ugovor. Trenutno prijedlog Izmjena i dopuna Zakona dopušta sklapanje takvog ugovora na određeno „ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika“, „ako je to potrebno zbog dovršetka rada na projektu koji uključuje financiranje iz fondova Europske unije“ i „ako je to zbog nekih drugih objektivnih razloga, dopušteno posebnim zakonom ili kolektivnim ugovorom“ – ovakve definicije ostavljaju puno prostora za zlouporabu. Na primjer, neki nastavnici i nastavnice godinama rade na ugovore na određeno, jer glume zamjenu svim nastavnicama i nastavnicima koji su na bolovanju, porodiljnom i sl. Položaj zaposlenih na određeno dodatno bi osnažila zabrana zapošljavanja novih radnika na određeno na istom radnom mjestu ili neka slična odredba.

Na Izmjene i dopune Zakona o radu reagirala je i inicijativa „Za radnički ZOR“. Ona u svom prijedlogu izmjena Zakona navodi da „prijedlog reguliranja rada na određeno vrijeme do tri godine nedovoljno štiti radnike“ i zbog toga predlaže skraćivanje mogućeg zapošljavanja na određeno na jednu godinu. Također smatraju da iz Zakona treba maknuti mogućnost drugačijeg uređivanja tog prava kolektivnim ugovorom jer je „nedopustivo da se kolektivnim ugovorom ugovaraju lošiji radni uvjeti od zakonski određenih“.

Kolektivni ugovori trebaju služiti poboljšanju radnih uvjeta, a ne njihovom srozavanju. Primjer iz kojeg je vidljivo da se rad na određeno može ograničiti i kroz sindikalnu borbu dao je Novi sindikat. Oni su kolektivnim ugovorom s firmom Lipovljani Lignum d.o.o., sklopljenim 2017. godine, skratili rad na određeno na dvije godine, pa su radnice i radnici koji su u firmi radili dulje od dvije godine bili primljeni na stalno.

Osim rada na određeno, trenutno se događa i širenje drugih nestandardnih prekarnih oblika rada, poput platformskog i agencijskog rada. Sve to dodatno srozava položaj radnika i radnica u Hrvatskoj, a ujedno podiže i razinu anksioznosti i frustracija u društvu. Jedino rješenje je povezivanje i usmjeravanje snaga u zajedničku borbu protiv daljnjeg srozavanja.