Ne krivite djecu!

Neomaltuzijanske tendencije koje odgovornost za klimatske promjene svaljuju na prekomjerni rast populacije pribjegavaju moralnoj ucjeni mladih ljudi od kojih se traži osobna žrtva odricanja od zasnivanja obitelji, umjesto da odgovornost pripišu industriji fosilnih goriva kao najvećem zagađivaču i uzrok traže u kapitalističkom pretpostavljanju planete stvaranju profita.

Unutrašnjost vrtića i jaslica u Socijalnoj palači u Guiseu (Familistère de Guise), crtež iz knjige Solutions sociales (1871) Jean-Baptiste André Godina.
„Ne zasnivajte obitelj – loše je za planet.“ Posljednji u nizu loših osvrta o klimatskim promjenama izostavlja jednu sitnicu: imali djecu ili ne, industrija fosilnih goriva i dalje će postojati.



Nedavni video na portalu Fast Company, gdje se u ulozi naratorice našla bljedoputa, unezvijerena milenijalka, donosi nekoliko nesmotrenih tvrdnji, uključujući i sam naslov „Zašto je odluka da imate djecu najgora stvar koju možete učiniti za planet“, dok u sažetku stoji da je „odluka o ne zasnivanju obitelji najbolji način da zaustavimo globalno zatopljenje“.
 
Video elaborira koliki je ugljični otisak svakog novorođenčeta, naglašavajući da će svako dijete u budućnosti potencijalno imati i vlastitu djecu. Još jedno ljudsko biće na našem jadnom starom planetu nije zanemariva stvar, pribojava se naša tjeskobna naratorica: to je gore i od vožnje automobila ili odbijanja ishrane na biljnoj osnovi. Ne sumnjam u njezine podatke. Međutim, zašto svaki čovjek ima tako ogroman ugljični otisak? Potonji nije inherentan vašoj (vjerojatno prilično neodoljivoj) bebi.
 
Krivnja je to industrije fosilnih goriva koja diktira na koji način organiziramo naše društvo, i kapitalističkog postavljanja profita ispred planeta. Utjecaj na okoliš jedne Zambijke nije niti približno jednak onome jedne Amerikanke; iako njezina država ima puno višu stopu nataliteta, društvo u kojem živi ne proizvodi ni približnu razinu ugljičnih emisija. Dakle, problem ipak nije u djeci, već u ovisnosti našega društva o ugljičnom dioksidu, i tome što je ono postavljeno kako bi se vozili, letili, grijali, hladili, hranili i obavljali kupovinu na najštetniji mogući način za okoliš.
 
Svaljivanje krivnje za društvene neuralgije na rodilje i naše potomstvo nije novina: poznato je da je pastor Thomas Robert Malthus još u 18. stoljeću izjavio kako je uzrok siromaštva rađanje prevelikog broja djece. Oni koji dižu dramu oko „populacijske eksplozije“ tu su buržujsku bojazan oživjeli šezdesetih godina prošlog stoljeća kada su, kao i u Malthusovo vrijeme, okrivili žene s više djece za problem siromaštva (a ovoga puta i kriminala). To je bilo posve pogrešno, tvrdi Jenny Brown, autorica knjige Birth Strike: The Hidden Fight Over Women’s Work; naposljetku, iako je američka stopa nataliteta danas puno niža, siromaštvo nije nestalo. U svim ovim slučajevima problem je bio u kapitalizmu.
 
Isto vrijedi i za klimatsku krizu. UN-ov Međuvladin panel o klimatskim promjenama (Intergovernmental Panel on Climate Change, IPCC) iznašao je razne načine da ukaže kako je potrebno promijeniti naš ekonomski sistem. Zaista je lijepo što je Fast Company krivnju za ovaj problem svalio na maternice onih 99%, dok je istovremeno cijeli časopis jedan veliki hvalospjev kapitalizmu – uključujući, primjerice, veličanje Amazonova „eksplozivnog rasta“. Naime, jedna od „najgorih stvari koje možete učiniti“ za planet zapravo je to da nastavite navijati za sistem koji ga pustoši.
 
ExxonMobilu je svejedno hoćete li imati još jedno dijete. U stvarnosti, „najbolja stvar koju možete učiniti“ za planet je dati sve od sebe kako biste smanjili političku moć industrije fosilnih goriva, dok je „najgora stvar koju možete učiniti“ uvjeravanje ljudi u suprotno. Kao što mi je Bill McKibben rekao u prošlogodišnjem intervjuu „najvažnija promjena životnog stila koju možete učiniti jest postati klimatski aktivist.“ To bi moglo obuhvatiti direktnu akciju zaustavljanja izgradnje plinovoda, organiziranje ljudi u zagovaranju obnovljivih izvora energije, rad na izboru još većeg broja političara i političarki koji se zalažu za provođenje Zelenog New Deala poput Alexandrije Ocasio-Cortez, pridruživanje socijalističkoj organizaciji ili poduzimanje svega što možete kako biste reakcionare poput Donalda Trumpa maknuli s vlasti.
 
Teško je zamisliti neoliberalniji oblik manipulacije od toga da mladoj ženi kažete da preuzme odgovornost za zločine kapitala time što će napraviti ogromnu osobnu žrtvu – koju će dio ljudi doživjeti kao neprirodnu i neljudsku, poput odricanja od ljubavi ili seksa – istovremeno lišavajući odgovornosti one koji imaju novac i moć. Neki ljudi nemaju djecu jer se brinu da će klimatske promjene budućim generacijama znatno otežati život. AOC je o tome raspravljala u naširoko pogrešno predstavljenom videozapisu na Instagramu, s pravom koristeći ovo pitanje ne bi li pokazala urgentnost klimatske krize te neophodnost brzog djelovanja naše vlade. Ovdje sam ukratko pisala o toj dvojbi i premda tema nije iscrpljena, upozoravanje na budućnost u kojoj će se vaša djeca možda suočiti s nadolazećim klimatskim krizama potpuno je različito od tvrdnje da sama djeca i životni izbori žena uzrokuju klimatske probleme.
 
Gorljiv i kratak videozapis na portalu Fast Company barem nudi pažljive kvalifikacije i ograde, priznajući da suzdržavanje od reprodukcije neće biti od pomoći ne dođe li do drugih značajnih (neimenovanih) promjena. Dakle, teško da su najgori neomaltuzijanski prekršitelji. Skupina filozofa tvrdi kako bismo se trebali suzdržati od imanja djece ne samo kao pojedinci i pojedinke, već i da bi vlade trebale poduzeti mjere „demografskog inženjeringa“ kako bi potaknule takav izbor. (Kao da je ljudima potreban „poticaj“ da se ne razmnožavaju: kao što Brown ističe u knjizi Birth Strike, stope nataliteta već su ionako niske, a u SAD-u su u stalnom opadanju, dijelom i zbog teških ekonomskih uvjeta u kojima ljudi žive i činjenice da neoliberalne vlade osiguravaju tako malo infrastrukture za podizanje djece).
 
Logičnu ekstenziju svega navedenog nalazimo u pokretu zastrašujućeg naziva, Voluntary Human Extinction Movement (Pokret dobrovoljnog ljudskog izumiranja), gdje skupina ljudi poziva na suzdržavanje od prokreacije za dobrobit planeta. Na njihovoj internetskoj stranici stoji objašnjenje: „Postupno ukidanje ljudske vrste dobrovoljnim prestankom biološke reprodukcije donijet će Zemljinoj biosferi ozdravljenje.“ Zbog čega uopće spašavati planet, ako ne zbog ljudi?
 
Čovjek se zapita zašto takvi ljudi ne postupe poput pripadnika samoubilačkog kulta Jima Jonesa; čini se kako bi to ideološki bio najdosljedniji potez. Ako sebično uživate u vlastitu postojanju, ili ga barem tolerirate dovoljno da se ne odlučite za dobrovoljni odlazak (vi svinje koje izdišete ugljični dioksid), teško to možete zamjeriti ljudima budućnosti.
 
Mizantropija bi eventualno trebala biti prolazno mrzovoljno raspoloženje, a ne politički stav. Iako se naša vladajuća klasa i njezini politički lakeji možda vode ubilačkim nagonom i čine sve što mogu kako bi uništili ljudsku vrstu, zaista nema razloga da im u tome pomažemo.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva Odbacujući dualizam između Prirode i Čovječanstva, Jason W. Moore, historičar okoliša, historijski geograf i docent na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta Binghamton te koordinator World Ecology Research Network, preispituje koncept antropocena, prema kojemu je za ekološku krizu kriva ljudska vrsta u cjelini. Nadomještajući ga pojmom kapitalocena, Moore naglašava presudni utjecaj kapitalizma, koji je historijski isprepleten s mrežom života, teži neodrživom ekonomskom rastu te parazitira na besplatnom i jeftinom radu ljudi i ostatka prirode.
  • 30. prosinca 2017. Gori sve Interpretacija klimatskih promjena kao niza ahistorijskih prirodnih fenomena bez korelacije s antropogenim aktivnostima (koju plasiraju političko-korporativne elite) sve više gubi na vjerodostojnosti pred dokazanom povezanošću kapitalizma i ekološke krize. U kontekstu kapitalnih ulaganja u fosilna goriva, obnovljive izvore energije i korektivna tehnološka rješenja osmišljena da kapitalizam održe na životu, Richard Seymour analizira izvještaj Međunarodne agencije za energetiku (IEA) o smanjenoj potrošnji ugljena.
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 11. prosinca 2017. Nismo svi u istom čamcu S Giacomom D'Alisom, ekološkim ekonomistom, političkim ekologom i višim istraživačkim suradnikom IPE-a za 2017./18., razgovarali smo o odnosu koncepta neograničenog ekonomskog rasta i stvarnosti ograničenih planetarnih resursa, ulozi kapitalizma u globalnim klimatskim promjenama, migrantskim politikama, konceptu odrasta (degrowth) te sužavanju proizvodne sfere naspram feminističkog jačanja društvene reprodukcije. Intervju je snimljen 2016. godine na Visu, za vrijeme Zelene akademije, a D'Alisa će u utorak 12. prosinca u Zagrebu održati predavanje pod naslovom „Odrast i država“.
  • 21. prosinca 2016. Tehnooptimizam na staklenim nogama Davna je socijalistička želja da se automatizacijom procesa proizvodnje viška vrijednosti smanji vrijeme društveno potrebnog rada. Međutim, uloga novih tehnologija u kapitalističkim procesima proizvodnje, čija su rezultanta smanjenje cijene rada i povećanje efikasnosti proizvodnje, pokazuje suprotno. Uočimo li da brojne tehnologije koje koristimo – pa i one u čije emancipatorne potencijale polažemo mnogo nada – štetno utječu po naš prirodni okoliš, potrebno je promijeniti okvir u kojemu o njima raspravljamo. O odnosu tehnologije i kapitalizma, njezinim emancipatornim potencijalima, ali i zamkama u koje nas dovodi, razgovarali smo s Tomislavom Medakom iz zagrebačkog Multimedijalnog instituta.
  • 28. prosinca 2016. Kapitalizam je u konfliktu s planetom Pitanja prirodnog okoliša najčešće se promatraju u opreci spram pitanja društvenih odnosa. Pozicija čovjeka utoliko je ambivalentna jer ga se promatra i kao prirodno i kao društveno biće. Jedna od paradigmi koja nadilazi binarnu opreku priroda-društvo politička je ekologija, koja u svoj fokus stavlja povratnu vezu između društvenih odnosa i promjena u prirodnom okruženju. S Tomislavom Tomaševićem iz zagrebačkog Instituta za političku ekologiju razgovarali smo o historiji političke ekologije i njezinim temeljnim postavkama, razvojnoj putanji političke ekologije u Hrvatskoj, kao i o praktičnoj sprezi zajedničkih dobara (commons), klimatske pravde i pokreta odrasta (degrowth).
  • 31. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Tko profitira na vodi u Hrvatskoj?
    U Novinarskom domu, u ponedjeljak 5. prosinca, održana je tribina pod naslovom „Tko profitira na vodi u Hrvatskoj?“. Povod za tribinu, kao i za konferenciju o vodama koja je održana ranije toga dana, objavljivanje je istraživanja udruge Zelena akcija na temu „Analiza javne politike sustava koncesija za crpljenje vode radi flaširanja i prodaje na tržištu“. Na tribini, koju su organizirale udruge Zelena akcija i Pravo na grad, govorili su autor istraživanja Tomislav Tomašević (Institut za političku ekologiju), ekologinja Lidija Runko Luttenberger (FFRI) i redatelj Dario Juričan. Donosimo cjelovitu snimku i kratki izvještaj.
  • 8. ožujka 2015. 400 dijelova na milijun i klasna borba
  • 3. listopada 2014. Deset točaka o sindikalnoj strategiji borbe protiv klimatskih promjena
  • 17. svibnja 2015. Elon Musk spašava svijet?
  • 25. siječnja 2011. Kapitalizam i hrana: neka jedu smeće!
  • 8. kolovoza 2014. Kapitalizam i negativni rast: teorem nemogućnosti + snimka tribine: “Dosta?: prirodna ograničenja ekonomskog rasta”
  • 21. prosinca 2014. Klimatski sporazum iz Lime iznevjerio je čovječanstvo i Zemlju
  • 11. prosinca 2016. Ljudi bez empatije su užasno problematičan društveni činilac Među izazovima suvremenog kapitalizma koji se nalaze na dnevnom redu evropske ljevice sve više i sve češće nalaze se i ekološka pitanja, odnosno takozvana zelena agenda. Važnu ulogu pritom igra politička ekologija, pristup usmjeren na klasnu analizu uzroka i posljedica ekoloških promjena. Uključivanjem takvog pristupa, ljevica nadograđuje registar tema kojima se bavi i svoju političku borbu proširuje na dosad zanemarivane probleme i populacije. O odnosu političke ekologije i ljevice, crveno-zelenoj privredi, socijalnoj inkluziji marginaliziranih društvenih grupa, ali i odnosu čovjeka prema drugim živim bićima razgovarali smo s Marijom Jakovljević, sociologinjom iz Beograda.
  • 9. veljače 2011. Planet slumova (I)
  • 5. veljače 2011. Pobjeda klimatskog kapitalizma u Cancunu
  • 29. ožujka 2015. Povratak Oslobođenju – Pobuna u gradu Ain Saleh
  • 7. lipnja 2015. Zbog zagrijavanja planeta oceanima prijete najveće promjene u posljednjih tri milijuna godina
  • 23. prosinca 2018. Lekcija iz pogrešnog načina ublažavanja klimatskih promjena Klimatske promjene uzrokovane višestoljetnom industrijskom eksploatacijom fosilnih goriva ubrzanim tempom postaju goruće političko-ekonomsko pitanje, no unatoč jasno postavljenom imperativu nadilaženja globalne socioekološke konfiguracije, šampioni kapitalizma rade sve što je u njihovoj moći kako bi očuvali sistem koji nas je doveo pred sâm rub klimatske provalije. Nedavne blokade željezničkog prijevoza ugljena u Njemačkoj, a naročito aktualne pobune tzv. žutih prsluka diljem Francuske stavljaju u fokus zaoštravanje klimatskog rata protiv siromašnih. U nastavku pročitajte prijevod članka ekologa Andreasa Malma.
  • 31. prosinca 2019. Komunizam katastrofe kao odgovor na klimatsko beznađe Perspektive koje svaljuju odgovornost za klimatsku krizu na nepromjenjivu ljudsku prirodu propuštaju uvidjeti nesrazmjeran utjecaj proteklih nekoliko stoljeća kapitalističke ekspanzije na okoliš, a time i zapreku koju vladavina kapitala postavlja borbi protiv klimatskih promjena. Nasuprot pretpostavkama da prirodne katastrofe prati desni zaokret, postoje znakovi koji pružaju optimizam po pitanju ozbiljenja „komunizma katastrofe“ – rekonstrukcije društva na temelju principa suradnje.
  • 24. svibnja 2015. Prosvjednici prijete “poplaviti sustav“ u borbi za klimatsku i planetarnu pravdu
  • 22. prosinca 2018.
    Featured Video Play Icon
    Politika klimatskih promjena i postpolitički populizam
    Antropogeograf Erik Swyngedouw sa Sveučilišta u Manchesteru, u predavanju u sklopu modula posvećenog klimatskim promjenama i pravednoj tranziciji ovogodišnje Zelene akademije, govorio je o potrebi da se problem klimatskih promjena razmotri s obzirom na moment političkog, odnosno trenutak uprizorenja jednakosti od strane onih koji nemaju drugog izbora. Također, upozorio je na tendenciju populističkog fetišiziranja smanjenja emisija CO2, ali bez kritičke analize socioekonomske stvarnosti koja sukonstituira ekološku konjunkturu i namjere da je se transformira. Snimke s proteklih izdanja Zelene akademije potražite na plejlisti.
  • 28. prosinca 2018.
    Featured Video Play Icon
    Unatoč svim preprekama: možemo li transformirati globalnu tehnosferu kako bismo spriječili ekstremne klimatske promjene?
    Globalna dominacija kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima nije rezultat njihovih superiornih karakteristika ili autonomnog tehnološkog razvoja, već predstavlja reakciju industrijskog kapitalizma 19. stoljeća na prve uspjehe organiziranog radničkog pokreta. Danas, kada smo suočeni s rezultatima pretjerane eksploatacije fosilnih goriva, iznalaženje rješenja za borbu protiv klimatskih promjena postalo je jedno od ključnih globalnih sociopolitičkih pitanja. Međutim, tehnološki napredna kapitalistička društva, koja razvoj temelje na imperijalističkoj eksploataciji i ekocidu, i dalje nisu sklona odustati od mehanicističko-instrumentalnog odnosa prema prirodi, stavljajući naglasak na rješenja iz sfere klimatskog inženjeringa. Pogledajte snimku i pročitajte pregled izlaganja o tehnološkim i političkim aspektima ekološke tranzicije te važnosti otpora u formiranju pravednijeg i ekološki održivog socioekonomskog modela, koje je Tomislav Medak ove godine održao na Zelenoj akademiji na Visu, a snimke s proteklih izdanja potražite na plejlisti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve