Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji

Kada bismo mogli mjeriti vrijednost pojedine zemlje prema broju bezveznih startupa koji su u njoj pokrenuti, Italija ne bi najbolje prošla. Dok je Britanija nekoć u samo jednoj godini običavala proizvesti pola milijuna uglavnom opskurnih tehnoloških kompanija, Italija je do danas uspjela premašiti tek devet tisuća.

Stoga su medijski komentatori s odobravanjem krenuli trljati ruke kada je novi talijanski premijer Mario Draghi obećao proširiti rad svojega prethodnika na „digitalizaciji“ talijanske infrastrukture i poticanju stranih investicija. Poduzetnik Matteo Berlucchi pozdravio je premijerski mandat bivšeg šefa Europske centralne banke kao „nevjerojatno uzbudljivu priliku“, dok Vittorio Colao, nekadašnji Vodafoneov direktor i novi talijanski ministar inovacija cijelu godinu neumorno tweeta o inovacijama, ili, kako on to piše na svom uvoznom linked-ineskom, „#innovation“.

Međutim, iako stoji da je veliki dio talijanske svakodnevice pogođen tehnološkim nedostacima – trgovci ne prihvaćaju debitne kartice, autobusne linije uopće ne odgovaraju njihovim rutama na Google Mapsu, lokalne uprave jedva su sposobne koristiti e-mail – dugogodišnji digitalizzazione trop pokazao se kao opsceno rastrošna patka, mrtvi konj po kojem se mlati, kojeg se ekshumira i oživljava pa ponovno mlati.

Kada neoliberali govore o „digitalizaciji“, uglavnom pod time podrazumijevaju ulaganja u neafirmirane startupe. Radi se o trendu koji je ozbiljno započeo 2012. godine, kada je Corrado Passera, tadašnji talijanski ministar ekonomskih inovacija u vladi tehnokrata Maria Montija, donio zakon kojim se novim, podfinanciranim startupima, s ciljem „promicanja društvene mobilnosti“ i „privlačenja stranih talenata i kapitala“ dodijelilo 200 milijuna eura i različite porezne poticaje.

No, milijuni potrošeni u natjecanju sa Silicijskom dolinom očigledno su bili uludo bačeni. Iako je od onda došlo do porasta financiranja rizičnog kapitala, to se nije odrazilo na ekonomiju: broj mladih ljudi koji napuštaju zemlju nastavio je rasti, a Italiju se i dalje otpisuje kao tehnološku žabokrečinu – uz potencijalnu iznimku bogatog Sjevera, na kojem se nalazi veći dio talijanske „tehnoindustrije“, subvencionirane novcima poreznih obveznika.

U međuvremenu, iako je došlo do povećanja broja tehnoloških radnika_ca i dostupnih poslova u sektoru tehnologije, nezaposlenost među mladima je prošle godine porasla, dosežući 30 posto. Unatoč tome, vlada je nastavila upumpavati novac uglavnom u taj isti sektor, osobito tijekom pandemije, kada je bila pod utjecajem konzorcija korporativnih lobista. Nacionalni fond za inovaciju, investitorska grana Cassa Depositi e Prestiti (Državne banke Italije), izdvojila je oko 245 milijuna eura od preko 1 milijarde eura kojom upravlja, te ih dodijelila 480 startupa.

Međutim, i posve usputni pogled na vrstu poduzeća koja se financiraju otkriva kako nije istina da digitalizacija proizvodi društvenu korist onkraj svog zavodljivog učinka na financijsku bilancu rizičnih kapitalista. U portfeljima talijanskih rizičnih fondova – koji se često oslanjaju na državno financiranje – nalaze se poduzeća koja pružaju nevjerojatno zapanjujuće korisne usluge kao što su „rješavanje pitanja mobilnosti povezivanjem različitih vrsta vozila u mrežu automobila“ te „pomoć vodećim poduzećima u izvlačenju iskoristivih uvida iz različitih tipova potrošačkih podataka, što njima predstavlja 90 posto uštede vremena za istraživanja o potrošačkim iskustvima“. Znakovito je da su ovakvi fondovi doživjeli ubrzani rast od njihova pokretanja do danas; za razliku od ostatka ekonomije.

Naravno, digitalizacija može uključivati i pozitivne promjene. Postoje dobronamjerni napori da se digitalizira talijanska birokracija, prije svega korištenjem SPID-a (javnog sustava digitalnih identiteta), kojega je prihvatilo sedamnaest milijuna Talijana i Talijanki – čemu ne pomaže činjenica da isto ne vrijedi za većinu javnih tijela. PagoPa sustav na sličan način provodi porezne funkcije online – iako i tu postoje problemi prilikom unosa.

Nejasno je koliko će sredstava rezerviranih za digitalizaciju iz EU fonda za oporavak završiti po javnim, namjesto privatnim računima. Međutim, Draghi predvodi koaliciju koja je u tolikoj mjeri marginalizirala talijansku ljevicu da će dobar dio zasigurno ostati ne samo u startupima i fondovima rizičnih kapitalista, nego i kod „inkubatora“ i „inovacijskih centara“ i „akceleratora“.

Prethodna vlada, pod omamljujućim utjecajem tehnoutopističkih fantazista iz Pokreta pet zvjezdica – čiji je član bio i prijašnji ministar inovacija Paola Pisano – bila je toliko zaluđena digitalizacijom da je (fokusirajući svu svoju energiju na izgradnju digitalnih super-banaka i uvođenje programâ koji omogućuju povrat dijela gotovine potrošene na kupnju preko kreditne kartice) uspjela ostaviti zdravstveni sustav kojeg je pogodila pandemija u očajnom financijskom stanju.

Kada komentatori i političari govore o digitalizaciji, zapravo nerijetko govore o stranim ulaganjima. Višegodišnje molbe američkim megakorporacijama da aneksiraju talijansku radnu snagu odaju više od tračka očaja. Nedavno su se mnogi našli zadivljeni viješću kako je odobrena izgradnja nove velike Gigatvornice Elona Muska – najveće u Europi – u pokrajini Torino. I Amazon je u Italiji dočekan s dobrodošlicom, iako je vjerojatnije da će multinacionalka, umjesto da revitalizira tehnološki sektor, pojesti sitnu konkurenciju.

Ovakav pristup „digitalizaciji“ podrazumijeva nadničko ropstvo i neispunjujući rad u centrima za ispunjenje narudžbi.

U tome je sva bolest američkog kulturnog i ekonomskog monopola. Gledajući sjetno prema Kaliforniji, zemlje poput Italije osjećaju potrebu da grade vlastite analogne Silicijske doline. No prava Silicijska dolina za to ne mari, a rezultat je otužna, blijeda kopija – pijavica novca i energije koji bi se mogli upotrijebiti da se neke stvari uistinu poboljšaju.