Vučićeva izborna Pirova pobeda

Unatoč pokušajima da spuštanjem izbornog cenzusa za ulazak u Narodnu skupštinu i drugim intervencijama u izborni proces te mobilizacijom kapaciteta vlastite stranke fingira demokratsku pluralnost, a suočen s opozicijskim bojkotom izbora poveća izlaznost, kako bi svojoj predvidljivoj pobjedi prije svega u očima europske javnosti priskrbio demokratski legitimitet, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji u dobroj mjeri kroji politički život u zemlji, nije uspio u namjeri da izbjegne bjeloruski scenarij – parlament bez opozicije. U idućem tekstu, autor analizira aktualnu prosvjednu situaciju u Srbiji.

Predsjednik republike Srbije Aleksandar Vučić govori na svečanom otvorenju Belgrade Security Foruma 18. listopada 2018. godine (izvor: Belgrade Security Forum @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Na nedavno održanim parlamentarnim i lokalnim izborima u Srbiji, dobar deo rezultata bio je lako predvidiv i unapred poznat. Celoukupna politička vlast u Srbiji nalazi se u rukama predsednika Aleksandra Vučića i njegovih malobrojnih bliskih saradnika, a njegova moć počiva na kontroli javnog mnjenja i svih relevantnih državnih institucija. Za prethodnih osam godina koliko je na vlasti, Vučić je koristeći državne resurse uspeo da od Srpske napredne stranke (SNS) napravi pravu partijsku mašineriju koja je za vrlo kratko vreme dostigla brojnost od približno 700 hiljada, što je čini jednom od najvećih partija u Evropi, iako deluje u zemlji sa manje od 7 miliona stanovnika.
 
Praktično da ne postoji ustanova i institucija u Srbiji, počevši od lokalnih mesnih zajednica pa sve do najvećih javnih preduzeća i najvažnijih republičkih institucija, u kojima glavnu reč ne vodi neko sa partijskom knjižicom SNS-a. Potpuna kontrola svih televizijskih stanica sa nacionalnom frekvencijom, u kojima je bilo kakav disonantan ili kritički glas prema vlasti zabranjen,
Praktično da ne postoji ustanova i institucija u Srbiji, počevši od lokalnih mesnih zajednica pa sve do najvećih javnih preduzeća i najvažnijih republičkih institucija, u kojima glavnu reč ne vodi neko sa partijskom knjižicom SNS-a
kao i instaliranje podobnih redakcija i urednika u većini štampanih medija, Vučiću omogućava izgradnju svojevrsnog kulta ličnosti u javnosti i doprinosi njegovom gomilanju političke moći.
 
Za vreme svoje sada skoro već decenijske vladavine, Aleksandar Vučić je samu zemlju i dobar deo njenih građana uspeo da dovode do granice egzistencije. Potpuna „fleksibilizacija” radnog zakonodavstva i beskompromisno sprovođenje politika mera štednje u vidu smanjenja plata u javnom sektoru, kao i neustavnom smanjenju penzija doprinela je dodatnim tendencijama ka još dubljoj prekarizaciji stanovništva. Javni sektor je u velikoj meri devastiran, a ono malo preostalih profitabilnih javnih preduzeća, kao što je na primer bio najskoriji slučaj sa Komercijalnom bankom, postaju žrtve politike „privatizacije po svaku cenu”. Kvalifikovana radna snaga, koju dobrim delom nažalost čine i zdravstveni radnici i radnice (što građanke i građani Srbije trenutno nikad direktnije osećaju na sopstvenoj koži) odlaze iz zemlje u potrazi za boljim sutra. Srbija se trenutno nalazi na samom dnu evropske lestvice po stopi rizika od siromaštva.
 
Zbog svega toga, opozicija oličena u ideološki heterogenom Savezu za Srbiju odlučila je da bojkotuje ovogodišnje izbore, insistirajući na tome da u Srbiji ne postoje uslovi za održavanje slobodnih i fer izbora. Kao odgovor na taj potez opozicije, Vučić je doneo čitav niz političkih odluka čiji su glavni ciljevi bili fingiranje demokratskog pluralizma i podizanje izborne izlaznosti kako bi diskreditovao i tu relativno malu podršku koju opozicija ima.
 

Spuštanje izbornog cenzusa i slab izbor na izborima

Ključna izborna odluka koju je Aleksandar Vučić doneo tiče se smanjenja izbornog cenzusa za ulazak u parlament sa dosadašnjih 5% na samo 3%. Ovakvo suštinski značajno izborno pravilo ne samo da je promenjeno u izbornoj godini, već je zvanično stupilo na snagu samo mesec dana pre početka izborne kampanje. U medijima, Vučić je spuštanje cenzusa deklarisao kao „ustupak opoziciji” i govorio je da će ova promena izbornog zakona obezbediti veću reprezentativnost stranaka u Narodnoj skupštini. Međutim, pošto se anti-vučićevska opozicija prethodno već odlučila za bojkot izbora, pravi razlog spuštanja cenzusa bio je pokušaj Vučića da u parlament „pogura” neke od svojih „satelitskih” stranaka, koje formalno jesu opozicija, ali su u svojoj biti partije lojalne SNS-u, a takvih stranaka je mnogo. Naime, vladajuća je partija iza kulisa već duže vreme stvarala ili u najmanju ruku blisko sarađivala sa raznoraznim „instant” strankama uglavnom desničarske provenijencije kako bi na neki način kontrolisala i tu narastajuću opozicionu opredeljenost birača.
 
Za neke stranke, poput Srpskog patriotskog saveza (SPAS) Aleksandra Šapića, Pokreta za obnovu kraljevine Srbije i ekstremno desničarskog pokreta Levijatan ovo je bio i debitantski nastup na parlamentarnim izborima. Spuštanje cenzusa na samo 3% trebalo je da posluži kao signal mnogim „satelitima” SNS-a da ulože još veće napore u procesu ubeđivanja glasača i time povećaju ukupnu izlaznost, čime bi se pitanje uspešnosti bojkota anti-SNS opozicije još više dovodilo u pitanje.
 
No osim toga što je pružalo dodatni podsticaj jačanju predizbornih aktivnosti za stranke koje su verne SNS-u, spuštanje cenzusa takođe je predstavljalo svojevrstan „mamac” i nekim strankama koje su bliske opozicionom Savezu za Srbiju da se pod takvim uslovima ipak odluče za učestvovanje u izbornoj utakmici i pokušaju da uđu u parlament. Ideja bojkota je i pre spuštanja cenzusa u opozicionom delu javnosti bila predmet žustre debate, te se Vučić nadao da bi ovakvim potezom mogao da unese dodatno seme razdora u već veoma fragilni Savez za Srbiju.
Vladajuća je partija iza kulisa već duže vreme stvarala ili u najmanju ruku blisko sarađivala sa raznoraznim „instant” strankama uglavnom desničarske provenijencije kako bi na neki način kontrolisala i tu narastajuću opozicionu opredeljenost birača
 
Vučić je čak imao izjave u kojima je otvoreno mamio stranke na izbore, poput „Uveren sam da, po onome što sam video iz istraživanja (…) da će i partija gospodina Trifunovića biti u novom parlamentu, ali i mnoge druge partije, da će imati svoju šansu da u parlamentu iskažu svoje političke stavove”. Kada je opozicioni Pokret slobodnih građana Sergeja Trifunovića promenio svoju odluku i odlučio da izađe na izbore, činilo se da je Vučić delimično uspeo u svojoj nameri.
 
Pored odluke o spuštanju cenzusa, Narodna skupština je usvojila predlog Vlade o izmeni zakona radi lakšeg prikupljanja potpisa neophodnih za proglašenje izborne liste.
 
Naime, do sada su se pomenuti potpisi mogli overiti samo kod javnih beležnika kojih nema toliko puno, što je značajno usporavalo proces prikupljanja potpisa u prethodnim izbornim ciklusima. Izmenom zakona, potpise je sada moguće overiti i u opštinskim odnosno gradskim upravama. Dakle, značajno je ubrzan i olakšan proces prikupljanja potpisa koji je u prošlosti često bio prava birokratska noćna mora za mnoge, pre svega manje stranke.
 
Treba napomenuti i da je ove godine birački spisak „sređen”, odnosno da je ukupan broj birača sa pravom glasa manji za nekih 140 hiljada u odnosu na prethodne izbore, čime se automatski procentualno povećava izlaznost.
 
Konačno, treba reći da je zvanični naziv liste koju je predvodila Srpska napredna stranka glasio „Aleksandar Vučić – Za našu decu”. Prvi detalj koji upada u oči jeste da se u samom nazivu liste nigde ne spominje SNS. To nije prvi put da se zbog paradoksalne „nepopularnosti” samog SNS-a, ili bolje rečeno daleko manje popularnosti same stranke ili bilo koje druge ličnosti u stranci u odnosu na njenog lidera u nazivu liste ne upotrebljava naziv stranke.
 
Daleko je pak veći problem to što se ime aktuelnog predsednika Republike Srbije, koji bi trebalo da predstavlja sve građane, nalazi u nazivu jedne od parlamentarnih lista, što predstavlja jasno kršenje zakona i Ustava zemlje. Ime lidera SNS-a ne samo da se nalazi na parlamentarnoj listi, već se nalazi i u nazivu pokrajinske liste za ulazak u parlament Vojvodine, ali i na svim ostalim listama za ulazak u lokalne skupštine opština širom zemlje.
 
Dolazimo do apsurdne situacije u kojoj se aktuelni predsednik Republike „kandiduje” za odbornika u 180 opština i gradova u Srbiji, za poslanika pokrajinskog parlamenta i poslanika Narodne skupštine, ali i za potencijalnog mandatara odnosno premijera s obzirom da se njegove ime nalazi u nazivu jedne od lista.
 

Demokratija po „beloruskim merilima”

Prema zvaničnim rezultatima koje je objavila Republička izborna komisija (RIK), lista koju je predvodio Aleksandar Vučić na parlamentarnim izborima osvojila je 60,65% glasova, dok je dugogodišnji koalicioni partner SNS-a – Socijalistička partija Srbije (SPS) osvojila 10,38%. Ne računajući manjinske partije za koje važe drugačija pravila prelaska izbornog cenzusa, pored dve vladajuće partije jedino je SPAS Aleksandra Šapića sa osvojenih 3,83% glasova uspela da uđe u parlament.
 
Da cenzus nije spušten na samo 3%, u parlamentu bi bile samo dve partije – SNS i SPS, koje su zajedno već 8 godina na vlasti.
 
Manjinske partije koje će biti deo novog saziva skupštine su Savez vojvođanskih Mađara (SVM) sa 9 poslanika, partija Muamera Zukorlića sa 4, dok će lista albanske nacionalne manjine i Stranka demokratske akcije (SDA) Sandžaka imati po 3 mandata.
 
SNS je osvojio čak 188 od ukupno 250 mandata, a kada na to dodamo 32 mandata SPS-a, Vučićevog sadašnjeg, a verovatno i budućeg koalicionog partnera, kao i 11 Aleksandra Šapića koji se otvoreno nudi za koaliciju sa SNS-om i sigurno neće biti iskren protivnik režima, dolazimo do brojke od 231 poslanika pod direktnom ili indirektnom kontrolom Aleksandra Vučića. Imajući u vidu da je za manjinske partije prirodno da budu deo vladajuće većine (uostalom SVM i Zukorlićeva partija već su deo Vlade) možemo doći do neverovatne situacije u kojoj bi jedina opozicija Vučićevom režimu u parlamentu bila tri poslanika SDA Sandžaka čiji je predsjednik Sulejman Ugljanin, i to samo zato što je saradnja dva bošnjačka lidera, Ugljanina i Zukorlića, nemoguća.
 
Sa procentom osvojenih glasova većim od 60%, stranka Aleksandra Vučića prestigla je i Putinovu Jedinstvenu Rusiju, postajući tako druga partija u Evropi po zastupljenosti u domaćem parlamentu. Jedino još Vučićev imenjak, Aleksandar Lukašenko, čovek koji obavlja funkciju predsednika Belorusije, još od davne 1994. godine ima veću podršku u parlamentu.
 
Na poslednjim parlamentarnim izborima u Belorusiji, opozicija je izgubila i poslednja dva preostala mesta u parlamentu, što je Lukašenku omogućilo stoprocentnu kontrolu u parlamentu u kome je svaki poslanik lojalan vlasti.
 
Lider SNS-a spada u onu grupu evropskih političkih lidera kao što su Erdoğan, Orbán i Putin, koji pokušavaju da održe privid postojanja demokratije u autokratski vođenoj državi, kako bi sebi obezbedili legitimitet u očima domaće, ali pre svega strane javnosti
Beloruski „scenario” u parlamentu je nešto što je Vučić hteo da izbegne po svaku cenu.
 
Lider SNS-a spada u onu grupu evropskih političkih lidera kao što su Erdoğan, Orbán i Putin, koji pokušavaju da održe privid postojanja demokratije u autokratski vođenoj državi kroz raznolike procese demokratskog „šminkanja” izbornog procesa i institucija, kako bi sebi obezbedili legitimitet u očima domaće, ali pre svega strane javnosti.
 
Da parlament bez opozicije Vučiću ne odgovara može se videti već i na osnovu reakcija pojedinih evroparlamentaraca, poput saopštenja druge najveće grupe u Evropskom parlamentu, Socijalista i demokrata, u kome se govori o „nereprezentativnosti izbora u Srbiji” i poziva na „neotvaranje novih pristupnih poglavlja sa EU dok se ne otklone glavni problemi sa demokratijom u Srbiji”.
 
Drugi problem za Vučića predstavlja neulazak satelitskih (ali na papiru i dalje opozicionih) ekstremno desnih partija u parlament jer sada nema ko da odigra bitnu ulogu „strašila” i „babaroge” u očima EU. Takva je uloga do sada uglavnom bila rezervisana za Srpsku radikalnu stranku, ali ovoga puta Vučić ne može da se osloni na saradnju svog političkog oca, Vojislava Šešelja. Ova uloga je za Vučića bitna jer se zahvaljujući njoj šalje poruka Evropi kako „eto, ima i gorih za saradnju sa EU od Vučićevih naprednjaka”. Vlast takođe ne može ni da prebaci odgovornost na ekstremno desne partije zbog potencijalnog neizglasavanja nekog budućeg sporazuma sa Prištinom za koji bi bila potrebna dvotrećinska većina u parlamentu jer bi bila neophodna promena Ustava.
 
Socijalistička partija Srbije bi mogla da zameni radikale u ulozi „konstruktivne” opozicije, ali Vučićev problem je u tome što mu je podrška SPS-a neophodna na predstojećim predsedničkim izborima 2022. godine, a socijalisti nisu previše voljni da pređu u opoziciju. Vučić takođe nije preterano sklon odluci da njegova partija samostalno formira Vladu jer ne želi da sam nosi breme apsolutne političke odgovornosti, makar to bilo i samo formalno.
 
Najizvesnije je da će Šapićev SPAS ostati van Vlade i biti opozicija u skupštini, ali i tu postoji problem u tome što se ceo Šapićev politički performans svodi na nekakvu političku pristojnost, nenametljivost i spremnost na kompromise, te je teško zamisliti Aleksandra Šapića u ubedljivoj ulozi opozicionara SNS-u, čak i ako bi to bio na papiru. Takođe, za očekivati je da Vučić na neki način nagradi Šapića, jer je moguće da će upravo Šapić, koji odlično stoji u Beogradu, odigrati bitnu ulogu na predstojećim lokalnim izborima u glavnom gradu koji se održavaju za 2 godine – upravo bi ovi izbori (pod uslovom da ne dođe do vanrednih izbora) trebali biti prva iole ozbiljna izborna pretnja po režim Aleksandra Vučića.
 

Izborne neregularnosti i „pomoć prijatelja”

Pošto se na ovim izborima ime pobednika, ali i drugoplasirane partije unapred znalo, pažnja javnosti najviše je bila usmerena na pitanje izborne izlaznosti i prelaska cenzusa drugih stranaka.
 
Zanimljivo je da smo prvu procenu izborne izlaznosti imali tek posle objavljivanja rezultata na osnovu uzorka, i to ne od Republičke izborne komisije ili nevladinih organizacija zaduženih za praćenje izbora, već od strane same Srpske napredne stranke.
 
SNS je saopštio da je izlaznost 50,2%, iako je RIK pre toga objavio da je izlaznost do 18h bila svega 40,82%.
 
Poznato je da je izlaznost u poslednja dva sata izbora vrlo niska, pa nije ni čudo da je veliki deo javnosti izrazio svoje sumnje prema SNS-ovoj proceni izlaznosti. Cifra od 50,2% ne samo da ima simboličan značaj za vlast jer njome mogu spinovati teze poput one da je „više od polovine građana” izašlo da glasa, već verovatno i zbog toga što je do 2003. godine upravo 50% bila minimalna neophodna izlaznost da bi se tadašnji predsednički izbori proglasili ustavno legitimnim.
 
U uslovima bojkota, jedan vrlo jednostavan podatak koji se objavljuje prvi jer je izlaznost najlakše izračunati, postao je predmet velikog spora. Tako smo imali situaciju da znamo rezultate izbora čak i na lokalu, dok je procenat izlaznosti dugo ostao neka vrsta misterije.
 
Izlaznost se, prema procenama nevladinih organizacija CRTA i Cesid, verovatno kretala između 47 i 49 procenata, što bi predstavljalo najmanju izlaznost na parlamentarnim izborima još od 2000. godine. Prema organizaciji CRTA, najveći deo nepravilnosti na izborima bio je upravo vezan za pokušaje podizanje izlaznosti, koja bi da izbornih manipulacija nije bilo ostala na svega 45%. CRTA je takođe objavila da je na osnovu preliminarne analize procenat biračkih mesta na kome su zabeležene nepravilnosti i incidenti između 8 i 10 procenata, što je duplo više u odnosu na izbore održane 2016. i 2017.
 
Strategija vlasti na ovim izborima bila je da se pomoću velikog broja stranaka koje ulaze u trku za poslanička mesta podigne izlaznost, ali i da se stekne lažna slika o „festivalu demokratije” koji se odigrava na političkom nebu Srbije
Strategija vlasti na ovim izborima bila je da se pomoću velikog broja stranaka koje ulaze u trku za poslanička mesta podigne izlaznost, ali i da se stekne lažna slika o „festivalu demokratije” koji se odigrava na političkom nebu Srbije. Ipak, u celom tom procesu fingiranja pluralizma, bilo je dosta teško sakriti razne malverzacije. Jedna od njih svakako je bio proces prikupljanja potpisa pojedinih partija. Naime, da bi se neka stranka u Srbiji mogla takmičiti na parlamentarnim izborima, neophodno je da prikupi 10 hiljada potpisa građana. Za mnoge izborne liste sumnjalo se da im je SNS „pomagao” u prikupljanju potpisa, koje je jako teško skupiti, pogotovo za manje i nove stranke, a takvih je bilo dosta na ovim izborima. Nakon proglašenja rezultata, pomenute sumnje još su više dobile na značaju. Naime, čak 3 stranke imale su daleko manje glasova nego što su skupile potpisa za kandidaturu (jedna je na 6, dok su dve na 7 hiljada glasova).
 
Na primer, koalicija okupljena oko Čedomira Jovanovića, čoveka koji je postao jedan od „omiljenih” opozicionara režima, dobila je svega 82 glasa više od pomenutih 10 hiljada, ali to je i dalje manje od ukupnog broja potpisa koji je ova lista skupila, s obzirom da je RIK utvrdio kako je broj pravno valjanih potpisa prilikom predaje liste bio preko 11 hiljada.
 
Na pokrajinskim izborima, manjinska lista Muamera Zukorlića, koja je deo vladajuće koalicije na republičkom nivou, osvojila je 3 056 glasova, dok joj je za proglašenje manjinske liste u pokrajini bilo neophodno najmanje 3 hiljade potpisa.
 
Sedam lista je u ukupnom zbiru imalo manje od 1% broja glasova, te će zbog toga biti zakonski primorane da vrate novac za predizbornu kampanju koji im je dodeljen iz budžeta (pod uslovom da su ga koristile).
 
Kada govorimo o prikupljanju potpisa, posebno je sumnjiv slučaj liste „Pokret Levijatan – živim za Srbiju”. Ova lista je 6. juna prvobitno odbačena zbog nedovoljnog broja pravno valjano skupljenih potpisa i tada im je od strane RIK-a saopšteno da će im biti potrebno 3 hiljade novih potpisa kako bi im lista bila prihvaćena. Iako im je prvobitno bilo potrebno mesec i po dana da skupe 10 hiljada potpisa, Levijatan je uspeo da prikupi potrebnih 3 hiljade (predali su čak i 4 hiljade) u roku od samo 48 sati!
 
Ipak, najfascinantniji slučaj izborne manipulacije desio se u jednom selu u Vranju gde je celo selo glasalo za Savez vojvođanskih Mađara! Zahvaljujući tom selu, Mađari su osvojili treće mesto po broju glasova u Vranju.
 
Do ovakvog epiloga navodno je došlo pošto su meštani sela greškom zaokružili listu broj 4 i na parlamentarnim izborima, iako su po „nečijim instrukcijama” za listu pod rednim brojem 4 trebali da glasaju samo na lokalnim izborima (stranka koja je u pitanju je „Srpska desnica”, naravno takođe jako bliska sa naprednjacima i ona je izašla samo na lokalne, ne i na parlamentarne izbore).
 
Pošto je u Vranju lista pod rednim brojem 4 na parlamentarnim izborima bila lista SVM-a, Mađari su ni krivi ni dužni dobili „besplatnih” 1200 glasova.
 

Apsolutna vlast – apsolutna odgovornost

U svom pobedničkom obraćanju nakon izbora, Vučić je najavio da će deo nove Vlade biti i pojedini ljudi iz stranaka koje nisu prešle cenzus, ne bi li „vlast pokazala da nije bahata” i kako bi Vlada imala „još širi konsenzus”. Kao jedan od kandidata u javnosti već se spominje Čedomir Jovanović koji je, iako je doživeo po ko zna koji u nizu izborni debakl, osvojivši svega 0,3% glasova na izborima, viđen na slavlju u izbornom štabu naprednjaka nakon proglašenja rezultata.
 
Ovim se potezom Vučić eksplicitno postavio iznad naroda jer ispada da se u Vladu ulazi na osnovu njegove volje, a ne na osnovu izborne volje građana.
 
Ipak, Vučić na ovim izborima nije uspeo u svojoj osnovnoj nameri – da prebaci deo odgovornosti na druge političke aktere, makar ne na legitiman način. Preduslov za tako nešto bio je ulazak što većeg broja partija u Narodnu skupštinu. Zato je na sve moguće legalne i nelegalne načine pokušao da „pripomogne” nekim podobnim partijama da pređu cenzus.
 
Tačno je da je zahvaljujući svojoj predizbornoj političkoj mašini po imenu SNS uspeo da „namakne” izlaznost koja u najgorem slučaju za njega predstavlja tek manji poraz. U svom političkom igrokazu, Vučić je u ratu za izbornu izlaznost uspeo da privuče čak 21 listu na izlazak na izbore. Međutim, čini se da je upravo ta veštački uvećana izlaznost na kraju imala svoju cenu – „prazni” parlament koji je po svaku cenu hteo da izbegne.
 





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 20. lipnja 2017. Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 28. lipnja 2020. Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.
  • 4. lipnja 2020. Covid-19 i njegove metafore IV Kako su se mjere ublažavanja pandemije korona virusa odrazile na različite aspekte svakodnevice pročitajte u refleksijama o manifestacijama nasilja, šovinizma te prekarnih radnih i životnih uvjeta na (post)karantenskoj mizansceni kapitalističko-patrijarhalne realnosti, i novim, ali postojano kontradiktornim parametrima privremeno prekinutih ili izmještenih praksi društvenosti, preživljavanja, reartikulacije, solidarnosti i otpora.
  • 17. rujna 2009. Anti-privatizacijski prosvjedi u Srbiji: Intervju s Milenkom Srećkovićem
  • 12. prosinca 2014. Film je politika, bioskop je društvo
  • 14. prosinca 2019. Inkluzija kao depolitizacija romske zajednice Kulturalizacija romske zajednice kao najbrojnije europske manjine, odnosno njezina konstrukcija kao etničkog partikulariteta kroz modele politike inkluzije koji se u Europi provode posljednjih desetljeća, relativizirala je sistemsku marginalizaciju Romkinja i Roma, dodatno produbljenu neoliberalizacijom mehanizama socijalne države. U osvrtu na zbornik Romi između multikulturalizma i politike štednje (2018) autorica ukazuje na politički instrumentalizirane, neučinkovite institucionalne strategije i programe inkluzije Roma u Srbiji, stavljajući ih u širi kontekst tretmana romskih zajednica diljem Europe.
  • 28. srpnja 2009. Ljetna škola – Joachim Becker: Istočna i srednja Europa i financijska kriza – MMF kao ‘spasitelj’
  • 19. rujna 2016. Obrazovanje jeftine radne snage Implementacija neoliberalne agende u politiku obrazovanja u Srbiji započela je već početkom 1990-ih diskretnim povlačenjem države iz financiranja visokog obrazovanja i uvođenjem različitih modela „individualnog ulaganja u obrazovanje“. Prilagodba slobodnom tržištu intenzivirala se usprkos otporu studenata, a najava novog zakona o visokom obrazovanju pokazuje iste trendove. Posljedično, ova politika umanjuje dostupnost visokog obrazovanja velikom dijelu društva i uspješno antagonizira članove akademske zajednice, oslabljujući potencijal obrane javnog dobra. O visokom obrazovanju u Srbiji razgovarali smo s Jelenom Veljić iz Društvenog centra Oktobar.
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
  • 20. veljače 2015. Srbija na bubnju
  • 6. svibnja 2010. Predstavnička zamajavanja i u Srbiji
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 13. listopada 2014. Studentski protesti u Srbiji: uvjeti studiranja i mogućnosti politike
  • 20. kolovoza 2016. Tko to ne zna napisati ćirilično „i“? Medijski komentari o šovinističkim grafitima na zidu osječkog Aninog groblja aludiraju na vandalizam u kojega su upisane velikosrpske težnje. Međutim, koliko demonstrirana „ćirilična nepismenost“, i činjenica da su Srbi u Osijeku marginalna i politički potpuno neorganizirana grupa podržava takvu implikaciju, otvarajući umjesto toga prostor za interpretaciju prema kojoj svjedočimo provokatorskoj akciji s ciljem usmjeravanja predizborne kampanje na zaoštravanje odnosā većinskog naroda i nacionalnih manjina?
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 2. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Elitistički pasijans Latinke Perović
    Dosadašnja recepcija nove knjige beogradske historičarke Latinke Perović, objavljene prošle godine pod naslovom Dominantna i neželjena elita. Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek) u pravilu se svodila na pohvale autorici. Prvi glas neslaganja stigao je prošlog mjeseca, kada je sociologinja Mira Bogdanović u srbijanskom Le Monde diplomatiqueu objavila članak „Elitistički pasijans Latinke Perović“, u kojemu je prikazala dimenzije Perovićinog povijesnog revizionizma te njezino stvaralaštvo stavila u kontekst antikomunističke histerije prisutne posljednjih četvrt stoljeća. Donosimo snimku razgovora koji je povodom tog članka i nadolazeće knjige Mire Bogdanović o Latinki Perović održan 25. studenog u Zagrebu, navedeni članak iz srbijanskog LMD-a te kratki osvrt Luke Matića.
  • 5. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Promocija zbornika „Bilans stanja: doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“
    Bojan Nonković izvještava o nedavnoj promociji zbornika analitičkih radova (pdf) s centralnom temom restauracije kapitalizma u Srbiji te njegovih razornih socioekonomskih posljedica. Saznajte na koji su način valovi privatizacije javnog sektora stvorili materijalne uvjete za (ponovno) jačanje masovne ultranacionalističke histerije koja je dovela do raspada bivše države. Autori zbornika ocrtavaju smjer u kojem se odvija(la) daljnja degeneracija radnih prava, mirovinskih sustava, visokog obrazovanja, poljoprivrede te javnih poduzeća. Također, pogledajte snimku promocije na kojoj govore Vladimir Simović, Jelena Veljić, Marko Grdešić i Marko Kostanić.
  • 17. listopada 2011. Blokada na Filološkom fakultetu u Beogradu
  • 27. rujna 2016. Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
  • 5. veljače 2015. Čemu služi studentski dom? Studentski smještaj predstavlja bitnu stavku u budžetu studenata koji dolaze izvan mjesta studiranja - ukoliko si ne mogu priuštiti podstanarstvo, studentski dom ostaje jedina mogućnost. No osim što je pravo na mjesto u domu teško ostvariti zbog ograničenih kapaciteta i socijalno neosjetljivih kriterija, čitav niz loših rješenja u sustavu koji je uslijed politike štednje primarno usredotočen na financijsku bilancu, nerijetko rezultira substandardnim uvjetima stanovanja. Kako izgleda sustav studentskog smještaja u Srbiji i vrši li svoju potpornu ulogu u razvoju studenata, pročitajte u analizi Marije Jakovljević.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 21. kolovoza 2016. Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.
  • 29. prosinca 2017. Ideologija pomirbe u službi desnog revizionizma Nedavnom javnom komemoracijom 75. obljetnice četničko-talijanskog pokolja nad stanovnicima sela Gata, u omiškom zaleđu, službeni izaslanici hrvatske države još su jednom demonstrirali nepoznavanje ili svjesno ignoriranje povijesnog konteksta u kojemu se zločin dogodio. Suprotno tvrdnjama prisutnih nacionalista iz redova klera i visoke politike, pokolj u Gatima i okolnim selima, sproveden uz punu suglasnost tadašnjih ustaških vlasti, nije motiviran njihovom nacionalnošću ili vjerskim opredjeljenjem, nego antifašističkim diverzantskim aktivnostima i političkom potporom Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije – partizanima.
  • 29. prosinca 2019. Južni vjetar novog sindikalizma: Region kao radnička priča U europskoj podjeli uloga, postsocijalističke zemlje Balkanskog poluotoka funkcioniraju kao rezervoar radne snage koja migrira u zemlje centra ili je firme iz centra jeftino upošljavaju putem podugovaranja i u sklopu direktnih stranih investicija. U pokušaju da stvore povoljnu investitorsku klimu, države oslabljuju i uklanjaju zakonske zaštite na koje se mogu pozvati radnice i radnici, dopuštajući i financijski potičući neljudske uvjete rada. Do relativno uspješnih radničkih borbi uglavnom dolazi u javnom sektoru, gdje je i sindikalna infrastruktura jača, kao u slučaju prosvjetnog štrajka u Hrvatskoj ili štrajka u Pošti Srbije. Međutim, otvaraju se i perspektive novog sindikalizma, kao odgovora na prekarnost u privatnom sektoru: nakon duge pravne bitke, 30 000 radnica i radnika zaposlenih u albanskim call centrima za talijansko tržište dobilo je svoj sindikat. Pročitajte pregled sindikalnih aktivnosti na europskoj periferiji.
  • 29. prosinca 2019. Lažni doktori ruše Berlinski zid Opetovane afere oko plagiranih doktorata visoko pozicioniranih aktera srpske politike pružaju ulaznu točku u problematiziranje umanjenog potencijala akademske sfere suvremenog kapitalističkog društva za radikalnu društvenu kritiku, kao mjesta sve jačih komercijalizacijskih tendencija na kojem se klasna hijerarhija simbolički reproducira elitizacijom novonastale privatizacijske buržoazije.
  • 26. kolovoza 2013. Ljudi nisu čestice, kapitalizam nije gravitacija
  • 14. rujna 2014. Mere štednje, reforme i racionalizacija u obrazovanju
  • 3. rujna 2016. Politika stanovanja Iz drugarskog magazina Liceulice, uličnih novina koje funkcioniraju kao socijalno poduzeće i trenutno vode kampanju prikupljanja sredstava za nastavak rada, prenosimo tekst Iskre Krstić o politikama stanovanja: „Kao što je Surviver simulacija ‘prirodnog okruženja’, tako je i ‘borba za život’ u neoliberalnoj civilizaciji ipak samo imitacija džungle. S predstavljanjem aktuelnog društvenog sistema kao prirodnog, pitanje stanovanja se depolitizuje, a potencijali preispitivanja aktuelnog stanja pasiviziraju.“
  • 31. prosinca 2016. Posledice trodecenijskog sudara društva i ekonomije Od globalne neoliberalne ofanzive 1980-ih do nedavnih mjera štednje, brojni su uzroci zašto je pojam liberalizma na ljevici počeo funkcionirati gotovo isključivo kao denuncijacijska etiketa. Time se negiraju veze između liberalizma i socijalizma, bilo da je riječ o prisutnosti pozitivnih liberalnih tekovina u socijalističkim projektima, bilo da je riječ o njihovim historijskim sporovima. Da bismo vratili cjelinu liberalizma u odgovarajuću perspektivu, sa Stefanom Aleksićem, beogradskim antropologom, razgovarali smo o klasičnom liberalizmu, ordoliberalizmu i neoliberalizmu te smo otvorili temu problematičnosti liberalizma iz feminističke perspektive te socijalističkih alternativa današnjice.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 15. listopada 2016. Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.
  • 23. ožujka 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji
    Pogledajte snimku predstavljanja knjige "Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji. Odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945)" Milana Radanovića, održanog 12. veljače u knjižnici Bogdana Ogrizovića. Pored autora, na promociji su, referirajući se na sadržaj knjige i teme historiografije, revizionizma, odmazde i amnestije, govorili urednik knjige Krunoslav Stojaković te povjesničari Dragan Markovina i Hrvoje Klasić. "Radanovićeva knjiga predstavlja primjer argumentirane polemike sa revizionističkom historiografijom u Srbiji jer otvoreno ukazuje na ignoriranja historijskih činjenica, plasiranja poluinformacija i dezinformacija, mistificiranja historijskog konteksta i donošenja neznanstvenih zaključaka od strane revizionističkih povjesničara koji obrađuju razdoblje Drugog svjetskog rata."
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve