Chris Harman: The Fire Last Time: 1968 and After
Chris Harman je na četrdesetu godišnjicu događajâ iz 1968. objavio knjigu „The Fire Last Time: 1968 and After,“ u kojoj s obzirom na kontekst kontradiktornog poslijeratnog ekonomskog procvata historizira tijek prosvjednih aktivnosti prije, za vrijeme i nakon 1968. u više zemalja. Kod Harmana je naglasak na statusu i borbama radničke klase, dok se studentski bunt uvelike tumači kao derivat širih društvenih neuralgija. Donosimo prijevod kratke recenzije Harmanove knjige, a prenosimo i snimku izlaganja koje je Harman održao u svibnju iste godine.
Kao prvo, nije pisana u nostalgičnom duhu. Nemam problema razumjeti zašto su ljudi nostalgični za 1968. – to je svakako daleko bolje od nostalgije za Svjetskim prvenstvom ili Haroldom Wilsonom ili Starom Laburističkom partijom – međutim, nostalgija je slabašna osnova za historizaciju ili analizu.
Ovo je posebno istina kada se nostalgija za određenim historijskim trenutkom ispreplete s nostalgijom za izgubljenom mladošću. Iz iskustva mogu posvjedočiti kako veći broj ljudi pamti da su bili na Trgu Grosvenor (17. ožujka na demonstracijama Vietnam Solidarity Campaign, koje su završile fizičkim okršajem s policijom ispred američke ambasade) nego što ih je tamo doista bilo. Puno više ljudi voli razmišljati o sebi kao dijelu „pokreta“, kao i percipirati ga većim nego što je to često slučaj. U demonstracijama na Trgu Grosvenor iz mojeg je sveučilišta sudjelovalo desetero ljudi u jednom mini-autobusu.
U istom ključu, nostalgija može dovesti i do ozbiljnog podcjenjivanja relevantnosti događaja koji se možda nisu urezali u pamćenje pripovjedača. Kod Harmana nema ni jednog ni drugog. Riječ je o tzv. objektivnoj, to jest impersonalnoj, ali ne i neutralnoj ili nepristranoj historiji koja se bavi prošlošću kako bi razumjela sadašnjost te oblikovala budućnost.
Upravo stoga nudi jasan, pristupačan i precizan prikaz događaja koji su se ove dramatične godine zbili u mnogo različitih zemalja. Fokus je s pravom na SAD-u i Francuskoj, ali Čehoslovačka, Jugoslavija, Meksiko, Irska i Italija također su obrađene, dok se studentska pobuna u Britaniji, u kojoj autor nije odigrao posve beznačajnu ulogu, tretira kao odbljesak oluje.
Naravno, slaba strana, koju se priznaje u predgovoru, izostanak je davanja propisne pozornosti događajima izvan Sjeverne Amerike i Europe, poput pobune naksalita u Indiji, ili uspona Fataha u Palestini. Razlog je ograničeni broj stranica, a Harman uvijek jasno napominje da je 1968. bila globalni revolucionarni proces.
No Harmanova glavna namjera nije bila opisati, pa čak ni inspirirati, nego razumjeti. I u tom aspektu The Fire Last Time zaista pogađa metu.
Prema Harmanu, 1968., sa svim svojim specifičnostima, nije bila mitski zlatni trenutak koji je pao s neba, nego period u kojem je klasna borba, koja je uvijek prisutna u kapitalizmu, izašla na vidjelo osobitim intenzitetom. Dakle, bila je jedan od revolucionarnih trenutaka, poput drugih iz prošlosti (1848., 1871., 1917., 1936., 1956., itd.), kao i onih koji će se tek odviti u budućnosti. Nadalje, treba je analizirati primjenjujući Marxovu metodu. Dakle, treba započeti s razvojem proizvodnih snaga i njihovim utjecajem na društvene odnose.
Harman pokazuje na koji je način poslijeratni ekonomski procvat proizveo period relativnog društvenog mira u 1950-ima i ranim 1960-ima, koje naziva „dugim zatišjem“, ali i kako su se pod tim zatišjem ekonomske i društvene kontradikcije postepeno nakupljale i intenzivirale – „vlak je polako pristizao“.
Posebno naglašava na koji je način ekonomska ekspanzija proizvela masovni proces urbanizacije i proletarizacije koji se sudario i potkopao konzervativne strukture naslijeđene iz ruralnije prošlosti (poput rasističkih zakona Jima Crowa na jugu SAD-a, ili uspona protestanata u Sjevernoj Irskoj), rezultirajući društvenim eksplozijama kada je rast počeo slabjeti.
Isti rast, tvrdi, proizveo je ogroman porast broja studenata_ica te promjenu njihova društvenog statusa, pripremajući stoga teren za studentsku pobunu, koja je 1968. imala toliko značajnu ulogu.
Harman je entuzijastičan po pitanju studentske borbe, i priznaje joj ulogu revolucionarnog katalizatora, ali ne pravi čestu pogrešku i ne vezuje 1968. „isključivo“ ili „potpuno“ uz studente. Iako je ostvarila određeni stupanj autonomije, studentska pobuna u suštini je bila odraz šire ekonomske, socijalne i ideološke krize u društvu, i mogla je postati ozbiljan izazov postojećem poretku tek kada se povezala sa širim društvenim snagama, prije svega radničkom klasom, kao prilikom generalnog štrajka 10 milijuna radnika_ca u Francuskoj.
Nemoguće je u kratkom osvrtu ukazati zbog čega je sve ova knjiga relevantna, no treba reći da se ne fokusira isključivo na događaje iz 1968., već se bavi duljim periodom i analizira cijeli val ogromnih radničkih borbi koje su se nastavile sve do 1974. godine. Opisuje i kako je, s vremenom, vladajuća klasa uz pomoć reformističkih čelnika uspjela stati na kraj pobuni te prijeći u ofenzivu, inaugurirajući tako opadanje klasne borbe.
Harmanovo umijeće kombiniranja konkretnih detaljnih analiza specifičnih borbi s jasnim razumijevanjem širih historijskih kretanja, čini ovo djelo izvanrednim i danas još uvijek relevantnim.
Recenzija je izvorno objavljena u svibnju 2008. godine na stranici Socialist Review.
S engleskog prevela Karolina Hrga.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.
