Urbane sinegdohe

Projekt Europske prijestolnice kulture za jedan od svojih ciljeva ima revitalizaciju postindustrijskih urbanih krajobraza. Na taj način, pod lozinkom „urbane regeneracije“, proizvode se sveobuhvatne ekonomske i socijalne posljedice. S jedne strane, potvrđuje se ireverzibilnost procesa deindustrijalizacije prelaskom na djelatnosti tzv. „ekonomije znanja“ ili „informacijske ekonomije“, dok se s druge uspostavlja klasna barijera pristupu visokokomodificiranim središnjim gradskim prostorima te održava prekarizacija radne snage u „dinamičnoj“ kulturnoj i drugim uslužnim djelatnostima.

30. Riječki karneval, 10. veljače 2013. (izvor: Roberta F. prema Creative Commons licenci).
30. Riječki karneval, 10. veljače 2013. (izvor: Roberta F. prema Creative Commons licenci).
Prvi Europski grad kulture proglašen je 1985. godine u okviru Europske zajednice te postavljen kao poligon za promoviranje narativa o „bogatstvu zajednice u raznolikosti naroda koji dijele zajedničku povijest i vrijednosti“. Preimenovanje u Europsku prijestolnicu kulture iz 1999. godine prati programski zaokret prema kulturi koja se proklamira kao ključ razvoja i rasta gradova. Programska centralizacija i četverogodišnji inicijacijski period pojavljuju se u paketu s pojačanom regulacijom provedbe natječaja i izvedbe projekta te iznimno kompetitivnim selekcijskim procesom, unatoč tome broj je prijava u porastu.
 
Transformacija koju je za sobom ostavila deindustrijalizacija gradova europske periferije donijela je potrebu za preoznačavanjem i prenamjenom gradskih infrastruktura kroz redizajniranje njegovih geografskih kontura procesom urbane regeneracije – povlačenje klasno
Transformacija koju je za sobom ostavila deindustrijalizacija gradova europske periferije donijela je potrebu za preoznačavanjem i prenamjenom gradskih infrastruktura procesom urbane regeneracije
deprivilegiranih skupina iz lokacijski atraktivnih prostora na rubne dijelove grada, kako bi se iste tržišno valoriziralo. Gentrifikacija, kao zajednički nazivnik za skup problema koje takvi procesi regeneracije donose lokalnom stanovništvu, poput rasta cijena nekretnina i posljedičnog povećanja troškova života te, na koncu, nemogućnosti participiranja u tako koncipiranoj kulturi, nužno pomjera fokus na razmatranje političko-ekonomskog aranžmana u kojem se provodi kulturna intervencija.
 
Naturalizacija kapitalizma i kapitalističke proizvodnje također je vidljiva u pratećim procesima transformacije kulturnog polja i aproprijacije kulture kao sastavnog dijela globalne ekonomske politike. Naime, smjestimo li instrumentalizaciju kulture upregnute u strategije regeneracije grada u pripadajući historijski kontekst vidjet ćemo da se ista po prvi puta pojavljuje u kulturnim politikama zemalja europskog centra nakon Drugog svjetskog rata, paralelno s transferom političke moći na lokalnu razinu te činjenicu da je gradovima bilo prepušteno da se sami pobrinu za nezaposlenost, siromaštvo, manjkave javne institucije i slično, dok su tadašnje ekonomske studije uvjeravale da kultura može, osim kao generator ekonomskog bogatstva, „poslužiti i za apsorpciju šoka i društvenih tenzija u gradu“.[1] Dakle, kultura se počela predstavljati kao mehanizam kompenzacije negativnih socijalnih posljedica te pacifizirajući element koji poništava konflikt u društvu, a ideologija kojom se o tome progovaralo vrlo je slična današnjoj – investicije u kulturu i društvo znanja te komodifikacija kulture predstavljene su kao zalog rješenju spomenutih pitanja kroz stvaranje zadovoljnije, bogatije, kreativnije i kooperativnije većine.
 
Aktualni politički imaginarij proeuropskih aklamanata liberalnih ekonomskih politika s periferije, koji se nadaju da će postojeća, koruptivna inačica kapitalizma uskoro biti zamijenjena „onom pravom“, koju će u pravnoj državi utemeljenoj na tzv. čvrstim europskim vrijednostima provoditi „nepristrani stručnjaci“, a osobito krizni trenutak koji politikama štednje pritišće državne i gradske proračune za kulturu – pružaju dodatni poticaj da se kulturne strategije i njihovi stratezi u gradovima ponovno okrenu tržištu, uz recikliranje narativa o profitabilnosti kulturnog sektora. Obećanje glasi da će kroz umreženu i tržišno usmjerenu kulturnu proizvodnju u okviru globalne ekonomije i „gubitnicima tranzicije“ biti omogućeno živjeti srednjoklasni san. Oslonac ovakvom utopijskom aranžmanu,
Aktualni politički imaginarij i krizni trenutak koji politikama štednje pritišće državne i gradske proračune za kulturu – pružaju dodatni poticaj da se kulturne strategije u gradovima ponovno okrenu tržištu, uz recikliranje narativa o profitabilnosti kulturnog sektora
kada je transformacija kulture u pitanju, može se pronaći i u činjenici da, iako su materijalni uvjeti za reprodukciju srednjih klasa gotovo nestali, njihov horizont i dalje dominantno oblikuje razumijevanje i diskurs velikog dijela organizacija civilnog, kulturnog i umjetničkog sektora.
 
Nadalje, koncepti poput inovacija, kreativnosti, mobilnosti, slobode i umreženosti predstavljaju se kao elementi „postradnog doba informacijskih i komunikacijskih tehnologija“ te služe kako bi se sugeriralo da smo već na putu u „novo društvo“. Radi se o prokapitalističkoj poziciji koja ne problematizira, već inkorporira postojeću političko-ekonomsku realnost: kapitalizam sažima vrijednosti, izjednačava ih i razmjenjuje, a kapitalističko društvo prije svega je orijentirano prema akumulaciji kapitala. Kriteriji Europske prijestolnice kulture poput profesionalizacije i „mobilnosti“ radne snage te cirkulacije i razmjene kulturnih proizvoda podrazumijevaju komodifikaciju dobara i usluga, dok suvremeni nesigurni oblici i uvjeti rada te potplaćenost radne snage koji prate ovakve „kapitalne projekte“, kao i selektivna, programski uvjetovana ulaganja u infrastrukturu i razvoj (pri)gradskih te okolnih zajednica – ostaju neadekvatno adresirani. Iako se uporno simulira da nosi svoje najljepše odijelo, car je i dalje gol.
 

Oda komercijalizaciji „luke različitosti“

Umiveni, birokratizirani jezik zahtjeva europskih natječaja, pa tako i natječaja za Europsku prijestolnicu kulture, košnica je termina posve ispražnjenih od svojih značenja i društvenih okvira te svedenih na beskonfliktni dekor geste, artikulirane u sintagmama poput „prava na različitost“ ili „interkulturni dijalog“. U tom smislu, prijava grada Rijeke, Europske prijestolnice za 2020. godinu, diskurzivno ne zaostaje. Prijavna knjiga dostupna je i online, zasad još uvijek u engleskoj verziji. U njezinu se uvodu, kao popis lijepih želja zagovara različitost, znatiželja, solidarnost i zajednički projekti, ali i daje jasna intonacija cijeloj prijavi:
„Rijeka = rad, dok je kultura = užitak, relaksacija, ljepota i kontemplacija.“
Razradimo li ove sinegdohe, dobit ćemo sliku Rijeke kao grada propalih brodograđevnih i inih industrija, naspram slike Rijeke kao grada koji će tek postati grad kulture, odnosno užitka, relaksacije, ljepote i kontemplacije, uz pojačanu orijentaciju na turističke djelatnosti na podlozi neiskorištene geografske smještenosti te međunarodno nepoznate domaće alternativne kulture, kako i možemo pročitati u nastavku:
„Riječki kulturni i kreativni sektor moraju prerasti svoju orijentiranost na osnovnu lokalnu funkciju i postati ozbiljni pokretač gradskih inovativnih ambicija, turističke atraktivnosti i mjerljivog poboljšanja kvalitete života. Moderni svjetski gradovi su kompetitivni, oni se bore za investicije, nove građane, studente, posjetitelje. U tom je kontekstu riječki potencijal jedva testiran. Rijeka priprema ponudu za Europski grad kulture posljednje 4 godine jer želi sudjelovati u natjecanju, kako bi se omjerila s drugim gradovima te iznova naučila svoju vrijednost.“
Ovakva vizija kulture počiva na poduzetničkom instrumentaliziranju ostataka nekada razvijene radničke kulture grada čija ekonomija od 1990-ih kopni, a uništeni industrijski kompleksi, poput Torpeda, Hartere, Rikarda Benčića, Vulkana i MiD-a,
Republika Fest, tvornica „Rikard Benčić“, 19. srpnja 2013. (izvor: Republika Fest @ Flickr prema Creative Commons licenci).
Republika Fest, tvornica „Rikard Benčić“, 19. srpnja 2013. (izvor: Republika Fest @ Flickr prema Creative Commons licenci).
u rukama gradskih elita danas još mogu služiti samo kao festivalski inventar i natječajni dekor, odnosno njihova infrastruktura – mizanscena kulturnih projekata, izmještena iz originalnih društvenih uvjeta industrijske proizvodnje.
 
Jezik prijave korespondira s idejom Europskog grada kulture, koji nudi sredstva i nameće okvir za stvaranje reprezentacijskog modela grada, ali modela koji nužno stoji tek kao konstruirani dio u pokušaju predstavljanja cjeline. Prisjetimo se Kaufmanova filma „Sinegdoha New York“ (2008), u kojem naracija prati pokušaje kazališnog redatelja koji u zatvorenom skladištu u sklopu predstave gradi repliku New Yorka, reprezentaciju u mjerilu 1:1, dok izvan izoliranih, umjetno stvorenih uvjeta prolazi stvarni život, nemiri i revolucije. Postaje sve razvidnije kako EPK potiče upravo to – stvaranje kulturiziranih replika gradova kroz rekontekstualizaciju i vakumiranje stvarnog života grada i njegovih stanovnika, dok probleme poput migracija, nezaposlenosti, klasnog konflikta i siromaštva iznova predstavlja u depolitiziranom ključu.
 

Dopolavoro – postradna utopija onkraj radne realnosti

Sinegdohalnost zahtjeva EPK-a vidljiva je i u riječkom odgovoru na njega. Koncept prijavnice obuhvaća aktualne i važne teme rada, voda i migracija, razrađene u sedam cjelina, od kojih ću se za potrebe ovoga teksta usmjeriti na onaj koji pod nazivom Dopolavoro[2] tematizira rad, te ispod kojega stoji performativni borbeni poklič:
„Rad je mrtav, živio rad!“
U uvodu ovoga segmenta navodi se sljedeće:
„Rijeka je radnički grad. Rast stanovništva ovisio je o industriji, luci i s njima povezanim mogućnostima za rad. U posljednja dva desetljeća izgubljena je većina tih radnih mjesta. Rijeka je deindustrijalizirana, ali se nikada nije transformirala iz industrijskog centra u centar znanja. (…) Rijeka i njezina neposredna kulturna okolica regija je s jednom od najviših stopa nezaposlenosti u Europi, s poražavajućom stopom nezaposlenosti mladih. Prekarni rad postao je pravilo na europskome jugu. Određeni zanos potpiruje sloboda djelokruga digitalnih komunikacija, šarolika gradska scena start-upova i co-workinga, ekonomija dijeljenja. Svijet rada nikada nije bio uzbudljiviji. Svijet dokolice nikada nije bio toliko deprimirajući. Kako izgleda budućnost Rijeke s dvadeset tisuća studenata umjesto dvadeset i pet tisuća industrijskih radnih mjesta izgubljenih u posljednjih dvadeset godina? Dopolavoro podrazumijeva osmišljeno slobodno vrijeme nakon rada, ali i post-radničku Europu.

(…) Suvremeno društvo više ne može osigurati stalno zaposlenje. Usprkos izobilju koje eko-sustav našeg planeta dovodi do samoga ponora, sektor proizvodnje posrće, ljudi su istisnuti s tržišta rada, institucije solidarnosti se urušavaju, marginalizacija uzima maha. Rad u svom konvencionalnom obliku više nije instrument društvenoga razvoja. Tko o tome više zna nego umjetnici i kreativci koji su uvijek živjeli od povremene i neodgovarajuće potpore za svoj rad? Ovo je naš programski pravac za razmišljanje u klasteru Rad u sklopu koje će umjetnici uzburkati zajednicu, izdupsti poseban zaštićeni prostor za dublje razmišljanje. Iskoračiti izvan često ponavljanih, ali rijetko podacima potkrijepljenih ustaljenih izjava o inovacijama koje hrane rast, profit i učinkovitost (…)“
Ovaj diskurzivni pastiš, neovisno što se radi o gorljivom natječajnom jeziku, traži kritički osvrt. Za početak, „svijet dokolice“ u kapitalizmu neodvojiv je od same organizacije rada koja, u sprezi s obrazovnim sustavom te industrijom slobodnog vremena (koju proizvode i ovakvi programi), reproducira odgovarajuću radnu snagu čija je dokolica već aproprirana te instrumentalizirana između uloge alijeniranog proizvođača i pasivnog potrošača. Ideologem koji se ovdje servira – o postindustrijskom društvu koje će, transformirano u društvo znanja na digitaliziranim krilima slobode, dočekati svoje vrijeme za kreativnost i igru, te ih upogoniti u „slobodu za uzbudljivi rad i još uzbudljiviju dokolicu“, problematičan je zato što ne dovodi u pitanje konfliktan odnos
Ideologem o postindustrijskom društvu koje će, transformirano u društvo znanja na digitaliziranim krilima slobode, dočekati svoje vrijeme za kreativnost i igru, te ih upogoniti u „slobodu za uzbudljivi rad i još uzbudljiviju dokolicu“, problematičan je zato što ne dovodi u pitanje konfliktan odnos rada i kapitala
rada i kapitala koji neće prestati s navodnim prelaskom u tzv. informacijsko društvo, kao ni uopće strukturne uvjete koji takvu tranziciju ne čine neminovnošću.
 
Fantomski i fetišizirani prekarni rad „umjetnika i kreativaca“ kao perjanice „novog proletarijata“ ipak nije odnedavna „pravilo na europskom jugu“. Ništa manje nisu bili prekarizirani niti industrijski radnici diljem Europe tijekom većeg dijela moderne povijesti, a „kreativni rad“ koji se ovdje evocira oslanja se na zavodljivu, ali poprilično ograničenu teorijsku struju intelektualaca poput Richarda Floride koji je inaugurirao ideju sve veće dominacije „kreativne klase“, navodno „neovisnije o poslodavcu“ jer posjeduje „nematerijalna sredstva za proizvodnju“.[3] Ova perspektiva ignorira ovisnost „kreativnih radnika“ o konkretnim materijalnim sredstvima za proizvodnju, za početak o olovci ili kompjutoru, oslanjajući se na krivo postavljenu dijagnozu teorije o ljudskom kapitalu, prema kojoj se radna snaga pretvara u individualni ljudski kapital koji nosimo sa sobom i oplođujemo. Istovremeno, reorganizacija radnog procesa kulturnih radnika u smjeru veće prekarizacije zapravo je dio šireg procesa demontaže radničkih prava u ovoj fazi kapitalizma.
 
Nažalost, ne čini se da će klaster Rad, u okviru kojega će umjetnici i kulturni radnici „izdupsti poseban zaštićeni prostor za dublje razmišljanje“ u većoj mjeri doprinijeti razrješavanju radničke depriviranosti u kapitalizmu unutar strukture nadničke forme (pa ni one u vlastitom sektoru). Štoviše, izvjesnije je da će se na ovaj način nastaviti reproducirati ideja kapitalističke utopije o jednakim mogućnostima za vertikalnu mobilnost kroz obrazovanje, uz ignoriranje nejednakih početnih pozicija koje društvo znanja neće moći izmiriti.
 

Društvo znanja na europskoj poluperiferiji

Riječka prijava za grad kulture boluje od istog optimizma po pitanju transformativnih potencijala rada u okviru globalnog režima akumulacije kapitala (kojem se ne razaznaju konture već se sanjari o postradnom svijetu ili polaže nade u turizam) kao i toj viziji komplementarna, a daleko manje grandiozna reformska projekcija o potencijalima „društva znanja“, koja se predstavlja kao opcija visokotehnološkog konkuriranja na jedinstvenom europskom tržištu – svakako poželjnija od korištenja cijene radne snage kao jedinog dostupnog mehanizma prilagodbe, no daleko neprovedivija jer su uzde monetarne i fiskalne politike, nužne za razvijanje infrastrukturnih i drugih kapaciteta „društva znanja“, pod čvrstom paskom Europske unije.
 
U tom smislu treba imati u vidu i višegodišnju gradsku vladavinu Socijaldemokratske partije (SDP), i poteze njihova proeuropskog entuzijasta, gradonačelnika Vojka Obersnela, koji je u kampanju za peti mandat 2013. godine ušao pod motom „Rijeka se vraća kući“. Dakle, četverogodišnje strateško planiranje prijavnice grada Rijeke na natječaj za EPK, zapravo je nosilo i težnje njezina gradonačelnika te zainteresiranih stručnjaka-poduzetnika koji su 2013. godine na okruglom stolu pod nazivom „Kako Rijeku razvijati u društvu znanja?“ ponudili niz lukrativnih rješenja na koji način i čime konkurirati na jedinstvenom europskom tržištu. Primjerice, Ivo Usmiani, direktor farmaceutskog lanca Jadran Galenski Laboratorij (JGL), ustvrdio je da „ovome društvu treba znanost i jedno poduzetničko sveučilište koje će kroz projekte i umreženo gospodarstvo biti dio europskog istraživačkog prostora unutar kojega se otvara 80 milijardi eura na koje možemo aplicirati kao društvo znanja“. Pero Lučin, rektor Sveučilišta u Rijeci, podijelio je svoje maštarije o znanstveno-tehnološkom parku koji će „našim znanstvenicima, ali i inozemnim istraživačima omogućiti da razvijaju svoje ideje i polu-ideje“. Prisjećajući se svojega djetinjstva, izjavio je i kako su njegovi roditelji nosili plave kute omogućivši njemu da nosi bijelu te da je „naša zadaća da što većem broju klinaca omogućimo da nosi bijele kute“.[4]
 

Okrugli stol „Kako Rijeku razvijati u društvu znanja?“, održan u travnju 2013. godine (izvor: Rijeka2020 @ Youtube)

 
Rijeka se, dakle, vratila kući i kao prijestolnica kulture trebala bi uz pomoć Europskih strukturnih i investicijskih fondova „dovršiti tranziciju iz postindustrijskog grada u grad novih tehnologija, kreativnosti, inventivnosti i kulture“. Do toga se planira doći na valu regenerativnog „kompetitivnog duha slobodnog poduzetništva“,[5] u gradu u kojemu trgovina i javni sektor danas zapošljavaju najveći broj radnika, dok je ogroman broj još uvijek radno sposobnih ljudi u „pretvorbi i privatizaciji“ završio na burzi rada, bez prava na ikakvu naknadu, i za čiju se integraciju u „društvo znanja“ malo tko brine. U gradu i okolici, koji na rubovima skrivaju svoje „luke različitosti“ u obliku izrazito siromašnih multietničkih naselja poput Rujevice, a turizam okolnih mjesta i gradića poput Opatije i Lovrana počiva na radu eksploatiranih i potplaćenih sezonskih radnica i radnika, uglavnom „uvezenih“ iz ekonomski zapostavljenih dijelova Hrvatske, korištenje europskih sredstava usmjerenih prvenstveno na turističku regeneraciju grada neće promijeniti ove realnosti.
 

Kakvu budućnost nosi kultura

Reprodukcija kapitalizma generira kulturu kao društveni odnos svojstven svima. Hoće li kultura težiti normalizaciji postojećih društvenih odnosa – depolitizaciji kroz poništavanje vrijednosnog suda i „opću ekvivalentnost u carstvu znakova“; ili će se razvijanje kultura solidarnosti iskoristiti za konsolidiranje kontinuiteta otpora postojećem uređenju – ovisi između ostalog i o razini političke samosvijesti onih koji, uključeni u proces i uz preuzimanje odgovornosti za isti, usmjeravaju koncepte kulturnih manifestacija poput ove i drugih u opozicijskom, umjesto konformističkom smjeru. Naravno, potonje pretpostavlja i volju za izlaskom iz kreativne kulturne zemunice u šire locirane kulturne prostore i susrete u zajednici. Pojedini moduli i programi unutar projekta Europske prijestolnice kulture Rijeka 2020 sasvim sigurno otvaraju mogućnost i za intervencije na tom tragu.
 
Kritiku ne treba shvatiti kao cinični poziv na apstinenciju od kulture u ime apstraktno shvaćene radničke borbe, već kao poziv na dublje promišljanje procesâ kapitalističke reprodukcije koji generiraju kulturu i oblikuju svijet rada te na razvijanje kultura solidarnosti kao kontrakultura koje će djelovati kao zamašnjak i rezervoar stvarne društvene promjene, umjesto u svrhu pripremanja terena za novi ciklus oplođivanja kapitala.



Bilješke:

 
[1] Aldo Milohnić, et al, Material conditions of cultural production (Ljubljana: Mirovni inštitut, 2005).
 
[2] Talijanska fraza koja znači „poslije posla“, u prijavi nosi konotativno značenje „nakon rada“, aludirajući na postradni svijet.
 
[3] Richard Florida, The Rise Of The Creative Class: And How It’s Transforming Work, Leisure, Community And Everyday Life (New York: Basic Books, 2002).
 
[4] Stoga je, u želji da riječke studente presvuče u bijele kute, prije nekoliko mjeseci sâm odjenuo ponajbolje menadžersko odijelo kako bi s menadžerom-dekanom privatnog poslovnog fakulteta Vern na dereguliranom tržištu znanja dogovorio suradnju Verna i Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Nastavnicima je sugerirano da čine „dobro djelo s obzirom na principe društva znanja“.
 
[5] Primjenjujem i posuđujem ironizirano korištenje sintagme koju autorica Chin-tao Wu upotrebljava u svojoj knjizi „Privatising Culture: Corporate Art Intervention since the 1980s“, upućujući na društveni kontekst vladavine Ronalda Reagana i Margaret Thatcher te na drastične rezove u javnom sektoru i ubrzani proces privatizacije državnih poduzeća. Političko-ekonomske kontradikcije potaknule su nicanje brojnih priručnika i studija koje su ukazivale na ekonomske učinke kulturne proizvodnje. U Americi i Kanadi bio je razvijen i softver koji je organizacijama u kulturi omogućavao da same izračunaju unovčivost svojeg bavljenja kulturom.



Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta pod nazivom „Prekarizacija kulturnog sektora – festivali, prostor eksploatacije ili kontrakulture?“, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.

minikult

Vezani članci

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve