Clara Zetkin
31. prosinca 2017.
Ženski rad i sindikalne organizacije
Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je Die Gleichheit, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
Partijski kongres u Kölnu trebat će adresirati pitanje sindikata, tj. odnos političkog i sindikalnog pokreta. Poticaj na raspravu došao je iz sindikalnih krugova. U posljednje su vrijeme sindikati, nažalost, nazadovali; unutar sindikalnog pokreta postoji tendencija da se za to, između ostalih faktora, okrivi i navodni stav političkog pokreta prema sindikalnom pokretu. Prema našem mišljenju, politički radnički tisak s pravom je odbacio gore spomenute prigovore i pozdravio činjenicu da će se Kölnski partijski kongres još jednom posvetiti tom pitanju te tako pomoći nadilaženju postojećeg nepovjerenja sindikata.
Neupitno je da u svim kapitalističkim zemljama ženski rad u industriji igra sve veću ulogu. Broj industrijskih grana u kojima žene danas robijaju od jutra do mraka svake je godine sve veći.
Industrije koje već dulje vrijeme zapošljavaju žene, zapošljavaju pak sve više ženske radne snage. Nije samo broj žena zaposlenih u industriji u stalnom porastu, nego je u porastu i njihov broj u odnosu na broj muškaraca zaposlenih u industriji, trgovini itd.
U nekim industrijskim granama – sjetimo se samo tekstilne industrije – gotovo dominira ženski rad koji kontinuirano potiskuje i zamjenjuje muški rad. Štoviše, i to iz razumljivih razloga, pogotovo u razdobljima recesije, kao za vrijeme ove koju upravo proživljavamo[1], broj radnica se povećao u relativnom i apsolutnom smislu tamo gdje se broj zaposlenih radnika smanjio. Primjerice, kao što smo već objavili, tijekom 1892. u Saskoj se broj radnika starijih od 16 godina umanjio za 1,633, dok je broj radnica slične dobi porastao za 2,466.
Prema J. Singeru, vanjskom predavaču na Bečkom sveučilištu, posljednjih je nekoliko godina u Njemačkoj bilo pet milijuna zaposlenih žena[2].
Iako produktivnost radnica u pravilu ne zaostaje za produktivnošću radnika, razlika između muških i ženskih nadnica je značajnija. Mnogo puta ženske nadnice iznose tek polovicu, često čak i trećinu muških
Poslovnim je cenzusom 1882. ustanovljeno da je među sveukupno 7,340,789 zaposlenih u Njemačkoj bilo 1,509,167 žena, odnosno 20.6%, što znači da je na svakih 100 zaposlenih osoba u industriji dolazilo skoro 21 žena.
Nedavna godišnja izvješća tvorničkih inspektora također jasno pokazuju opseg ženskog rada u industriji. U tvornicama pod zakonskom zaštitom bilo je zaposleno: u Saskoj 241,088 radnika i 123,548 radnica, u Badenu 84,806 radnika i 41,491 radnica, u Hessenu 41,778 radnika i 12,210 radnica, u Saskoj-Altenburgu 9,553 radnika i 4,043 radnice, itd. U Württembergu je bilo 27,719 odraslih radnica, a u Prusiji njih preko 250,000, što ne uključuje žene koje su zaposlene kao kućanska posluga ili u rudarstvu itd.
Ove brojke daju samo grubu predodžbu o opsegu u kojem se koristi ženska radna snaga, jer ne obuhvaćaju sve one tisuće i tisuće žena zaposlenih u tvornicama koje nisu „zakonski zaštićene“ i, prema tome, nisu podložne tvorničkim inspekcijama. Taj je broj nemoguće svesti isključivo na broj žena koje robuju kao kućanska posluga.
Više su puta istaknuti razlozi sve većeg iskorištavanja ženske radne snage: njena niska cijena te napredak sredstava za proizvodnju i metoda proizvodnje. Automatizirani stroj, koji u mnogo slučajeva ne zahtijeva čak ni nadzor, radi divovskom snagom, posjeduje nevjerojatnu vještinu, brzinu i preciznost, te čini snagu mišića i kvalificirani rad suvišnima. Kapitalist sada može zaposliti žensku radnu snagu tamo gdje je prije morao zaposliti mušku i čini to rado jer je ženski rad jeftin, mnogo jeftiniji od muškog.
Iako produktivnost radnica u pravilu ne zaostaje za produktivnošću radnika, razlika između muških i ženskih nadnica je značajnija. Mnogo puta ženske nadnice iznose tek polovicu, često čak i trećinu muških.
Gospodarska komora u Leipzigu zabilježila je sljedeće tjedne nadnice:
Godine 1892., Fond za zdravstveno osiguranje u Leipzigu napravio je statističku analizu nadnica kojom je utvrđeno da 60% radnica tjedno zarađuje do 9 maraka, 32% do 12 maraka, a samo njih 7% zarađuje do 15, odnosno 19 maraka ili do 21 marku. Muškarci, što se zarade tiče, također ne prolaze dobro, ali ipak prolaze bolje od radnica: 37% muškaraca zaradi do 15 maraka, 30% do 19 maraka i 33% do 21 marke.
U osobito su nepovoljnom položaju radnice u kemijskoj industriji u Berlinu. Njih 74% prima samo 10 maraka i 50 pfeniga tjedno. Od preostalih 26% samo 2% tjedno zarađuje do 24 marke.
Iz Hessena, Bavarije, Saske, Tiringija, Württemberga, ukratko, iz svih njemačkih Božjih domovinica, tvornički inspektori izvješćuju da su nadnice radnica znatno niže od nadnica muškaraca. Tvornički inspektor Wörrishoffer iz Badena proveo je detaljnu istragu socijalnog stanja tvorničkih radnika. Ona također vrlo jasno pokazuje u koliko se mizernim uvjetima nalaze žene zaposlene u industriji. Wörrishoffer je radnike i radnice podijelio prema njihovim zaradama u tri platna razreda: u nižem su oni s tjednom plaćom do 15 maraka, u srednjem oni s tjednom plaćom od 15 do 24 marki, a u višem oni s tjednom plaćom iznad 24 marke. Među radnicama u Mannheimu, njih 99,2% spada u niži, 0,7% u srednji, a 0,1% u viši platni razred. Drugim riječima, od 100 radnica u Mannheimu njih 99 tjedno zarađuje manje od 15 maraka, od čega njih 54 tjedno prima samo 3 do 8 maraka, a njih 27 samo do 10 maraka. Iz ovih je statistika očigledno da bijedni, štoviše, iznimno mizerni životni uvjeti ovih radnica odgovaraju uvjetima u kojima rade. Također je opipljiva činjenica da ove bijedne nadnice, uobičajene za žensku radnu snagu, guraju na tisuće žena iz proletarijata u lumpenproletarijat.
Žene su zbog niskih nadnica od uobičajene konkurencije pretvorene u nepoštenu konkurenciju koja snižava muške nadniceNužda sili neke od njih da povremeno ili privremeno traže dio zarade u prostituciji kako bi, prodajom svojih tijela, mogle zaraditi za komad kruha koji ne mogu osigurati prodajom svoga rada.
Međutim, ne pate samo radnice zbog mizernih naknada koje dobivaju za svoj rad. Zbog toga pate i radnici. Žene su zbog niskih nadnica od uobičajene konkurencije pretvorene u nepoštenu konkurenciju koja snižava muške nadnice. Jeftin ženski rad izbacuje iz igre rad muškaraca i ako muškarci žele nastaviti zarađivati svoj kruh, moraju se pomiriti s niskim nadnicama. Tako ženski rad nije samo jeftina vrsta rada, on pojeftinjuje i muški rad i iz tog ga razloga kapitalist, koji je gladan profita, dvostruko cijeni. Cijela jedna industrijska grana – tekstilna industrija – dokaz je upotrebe ženskog rada u svrhu smanjenja nadnica. Niska zarada tekstilnih radnika djelomično je rezultat opsežne upotrebe ženskog rada u toj industriji. Baruni vune i pamuka koristili su jeftin i pojeftinjujući ženski rad ne bi li unazadili radne i životne uvjete jednog velikog dijela proletarijata ispod svake kulturne razine.
Prijelaz stotina tisuća radnica na usavršena, modernizirana sredstva za proizvodnju, koja za deset ili čak sto puta povećavaju produktivnost, trebao je dovesti do dizanja životnog standarda proletarijata, a i doveo je u nekim slučajevima – u racionalno organiziranim društvima. U kapitalističkom se društvu, što se proletarijata tiče, blagoslov pretvorio u prokletstvo, a obilje u gorko siromaštvo. Ekonomske prednosti industrijskih aktivnosti proleterki koriste tek sićušnom broju nedodirljivih gildi mešetara kuponskim obveznicama i iznuđivača profita.
Uplašen ekonomskih posljedica ženskog rada i drugih, s njima povezanih zloupotreba, radnički je pokret na neko vrijeme zatražio zabranu rada žena u industriji. Pri tome je u obzir uzeta samo uska perspektiva vezana uz pitanje nadnica. Zahvaljujući socijalističkoj propagandi, klasno je osviješteni proletarijat naučio ovo pitanje sagledavati iz drugog ugla, sa stajališta njegove povijesne važnosti za oslobođenje žena i oslobođenje proletarijata. Sada razumije da je nemoguće ukinuti rad žena u industriji. Odustao je od svog prvotnog zahtjeva i pokušava umanjiti loše ekonomske posljedice koje su povezane s ženskim radom unutar kapitalističkog društva, i samo unutar njega, dvama drugim sredstvima: zakonskom zaštitom radnica i njihovim uključivanjem u sindikalne organizacije. Već smo raspravljali o nužnosti i pozitivnim posljedicama zakonske zaštite radnica. Gore istaknute brojke, koje pokazuju zastupljenost ženskog rada u industriji i lošu plaćenost ženske radne snage, te opće poznate činjenice negativnog utjecaja ženskog rada na visinu nadnice, jasno govore u prilog potrebi i važnosti sindikalnog organiziranja radnica.
S obzirom na to da tisuće i tisuće radnica radi u industriji, njihovo uključivanje u sindikalni pokret gotovo je od vitalne važnosti za sindikate. U pojedinim industrijama u kojima ženski rad igra značajnu ulogu, svaki je pokret koji bi se borio za bolje nadnice, kraće radno vrijeme, itd., od samog početka osuđen na propast zbog stava radnica koje nisu organizirane. Bitke koje su započele obećavajuće, skončale su neuspješno jer su poslodavci uspjeli sindikalno organiziranim radnicima suprotstaviti sindikalno neorganizirane radnice, koje bi nastavile raditi za bilo kakvu nadnicu ili se zaposlile pod bilo kakvim uvjetima, pretvarajući se iz nepoštene konkurencije u štrajkbrejkerice.
Bez razumijevanja modernog ekonomskog života u koji su nerazmrsivo uhvaćene, neće biti sposobne iskoristiti razdoblja napretka kroz svjesno, proračunato i složno djelovanje, niti će se moći zaštititi od gubitaka u razdobljima ekonomske recesije
Međutim, uključivanje žena u sindikate nije neodgodiva nužnost samo zbog postizanja pozitivnih ishoda ekonomske borbe sindikata. Njihovo je organiziranje imperativ i zbog povećanja bijednih nadnica radnica te ograničavanja nelojalne konkurencije.
Različiti su razlozi zašto je ženski rad toliko lošije plaćen od muškog. Važan uzrok izrazito niskih nadnica radnica jest činjenica da one gotovo uopće nisu organizirane. Nedostaje im snaga koju donosi zajedništvo, te hrabrost, osjećaj moći, duh otpora i sposobnost odupiranja koje donosi snaga organizacije u kojoj se jedan bori za sve i svi se bore za jednoga. Nadalje, nedostaju im obrazovanje i obuka koje pruža organizacija. Bez razumijevanja modernog ekonomskog života u koji su nerazmrsivo uhvaćene, neće biti sposobne iskoristiti razdoblja napretka kroz svjesno, proračunato i složno djelovanje, niti će se moći zaštititi od gubitaka u razdobljima ekonomske recesije. Ako se pod pritiskom nepodnošljivih prilika konačno pobune, nerijetko to čine u neprimjerenom trenutku i na neorganiziran način.
Ova situacija ima velik utjecaj na mizerne uvjete ženskog rada i nadalje se očituje u gorčini koju muški radnici osjećaju prema ženskoj konkurenciji. Prema tome, u interesu je i radnika i radnica da se radnice čim prije uključe u radničke sindikate. Što je veći broj organiziranih radnica, koje se rame uz rame sa svojim drugovima iz tvornice ili radionice bore za bolje radne uvjete, tim prije će se, i tim više povećati ženske nadnice te će se uskoro ostvariti i princip: jednaka plaća za jednaki rad bez obzira na razliku u spolu. Organizirana i ekonomski ravnopravna radnica prestaje biti nelojalna konkurencija radniku.
Sindikalno organizirani radnici sve su više svjesni koliko je važno da se radnice uključe u redove njihovih organizacija. Posljednjih nekoliko godina unutar sindikata uloženo je dosta truda kako bi se to postiglo. A, ipak, koliko se malo postiglo i koliko još nevjerojatno mnogo po tom pitanju treba učiniti.
Prema izvještaju Opće komisije sindikata Njemačke, od pedeset i dvije organizacije, samo njih četrnaest ima i radnike i radnice među svojim članovima. Tu su još i dvije organizacije koje uključuju samo žene: Sindikat glačarica i Središnja organizacija za žene i djevojčice Njemačke. No, što to može značiti s obzirom na veliki i konstantno rastući broj industrija u kojima su zaposlene žene?
Čak i u onim industrijskim granama gdje je započelo sindikalno organiziranje žena, taj je proces tek u začetku.[2]
Sindikat radnika u duhanskoj industriji prvi je na listi po broju članica, ali one svejedno ne čine ni četvrtinu njegova ukupnog članstva. 1882. godine 43.1% od ukupnog broja radnika u duhanskoj industriji činile su žene. U četiri sljedeća sindikata s relativno najvećim brojem članica, žene ne čine ni punih 10% od ukupnog članstva. Sindikat radnika u industriji zlata i srebra ne broji ni 5% članica usprkos velikom broju žena zaposlenih u toj industriji. 1882. 60% svih radnika u predionicama i 30% svih radnika u tkaonicama bile su žene, no postotak onih koje su bile sindikalno organizirane iznosio je samo 9.5%. Ovi brojevi, zajedno s ropskim nadnicama koje općenito prevladavaju u tekstilnoj industriji, najviše govore o nužnosti sindikalnog organiziranja žena.
Sindikati moraju prepoznati ovu nužnost te sve svoje snage uložiti u uključenje žena u svoje organizacije.
Naravno, ne poričemo teškoće s kojima su radnice suočene u ostvarenju ove zadaće. Tupa rezignacija, pomanjkanje osjećaja solidarnosti, sram, predrasude svih vrsta i strah od tvorničkog tiranina mnoge žene priječi da se učlane u sindikate.[3] Čak i više od spomenutih faktora, nedostatak vremena za radnice predstavlja golemu zapreku njihovom masovnom organiziranju jer su žene i tvorničke i kućne ropkinje, primorane snositi dvostruki radni teret.
Sindikalno organiziranje radnica doživjet će značajan napredak samo onda kada ga umjesto tek nekolicine počne podržavati svaki član sindikata, ulažući sav potreban trud kako bi u sindikat učlanio svoje drugarice iz tvornice ili radioniceMeđutim, ekonomski razvoj kao i zaoštravanje klasne borbe obrazuju i radnike i radnice te ih prisiljavaju da prevaziđu spomenute teškoće.
Naravno, prepoznajemo da su posljednjih godina unutar sindikata poduzeti ozbiljni napori da se njihove zanatske drugarice uključe u organizacije zajedno s radnicima. No, ono što je po tom pitanju učinjeno i za čim se stremilo nipošto ne odgovara hitnosti i važnosti predstavljenog zadatka. U teoriji, većina članova sindikata priznaje da je zajedničko organiziranje radnika i radnica unutar istog zanata postalo neizbježno. U praksi, međutim, mnogi od njih ne ulažu trud koji bi mogli uložiti. Štoviše, tek nekoliko sindikata i unutar njih tek nekoliko pojedinaca energično i ustrajno rade na organizaciji radnica. Većina članova sindikata pri tome im ne pruža dovoljno podrške. Takve pothvate smatraju hobijima koje treba tolerirati, ali ne i podržavati „sve dok postoji toliki broj rezigniranih, sindikalno neorganiziranih muških radnika“. Ovaj stav je potpuno pogrešan.
Sindikalno organiziranje radnica doživjet će značajan napredak samo onda kada ga umjesto tek nekolicine počne podržavati svaki član sindikata, ulažući sav potreban trud kako bi u sindikat učlanio svoje drugarice iz tvornice ili radionice. Za ispunjenje ovog zadatka neophodne su dvije stvari. Radnici moraju prestati u radnici vidjeti prvenstveno ženu kojoj se mogu udvarati ako je mlada, lijepa, ugodna i vesela (ili to nije); moraju je prestati, ovisno o stupnju obrazovanosti ili njegovom nedostatku, vrijeđati i napastovati. Radnici se moraju naviknuti da se prema radnici odnose prvenstveno kao prema proleterki, kao drugarici u radu i klasnom ropstvu i kao ravnopravnoj, neizostavnoj suborkinji u klasnoj borbi. Umjesto da se sindikati toliko trude sve članove i pristalice političke partije učlaniti u svoje organizacije, trebalo bi, čini nam se, staviti naglasak na uključenje širokih, nezainteresiranih masa u radnički pokret. Prema našem mišljenju, glavna zadaća sindikata trebalo bi biti prosvjećivanje, discipliniranje i obrazovanje (svih radnika) za klasnu borbu. Imajući u vidu sve veće korištenje ženske radne snage te iz toga proizašle posljedice, radnički će pokret zasigurno počiniti samoubojstvo ako, trudeći se da privuče široke mase proletarijata, ne posveti radnicama jednaku količinu pažnje kao i radnicima.
(Die Gleichheit, Stuttgart, 1. studenog 1893.)
Bilješke uz engleski prijevod:
[1] 1893. razdoblje je svjetske ekonomske depresije. U prosincu 1893. oko tri milijuna ljudi u SAD bilo je bez mogućnosti zarađivanja za život.
[2] U SAD je 1880. bilo zaposleno 2,647,000 žena čineći 15.2% ukupne radne snage u zemlji. Do 1890. zaposleno je bilo četiri milijuna žena, 17.2% od ukupne radne snage. Ova je brojka uključivala gotovo 300,000 djevojaka mlađih od 15 godina. (Philip S. Foner, Women and the American Labor Movement: From the Colonial Times to the Eve of World War I, New York, 1979, str. 186.)
[3] U vezi s ovim zanimljivo je primijetiti da je Leonora M. Barry, glavna istraživačica Knights Labour Department of Woman’s Work došla do sličnog zaključka kao i Clara Zetkin. I ona je u svojim izvješćima iz 1887., 1888. i 1889. istaknula da su žene djelomično same odgovorne za svoju kontinuiranu eksploataciju. „Sve ovo,“ zaključila je Barry, „posljedica je okoliša i uvjeta koji su okruživali žene u prošlosti i danas i može se nadići samo konstantnom agitacijom i edukacijom.“ (Ibid., str. 204-05)
[*] Tekst je preveden s engleskog jezika uz konzultiranje njemačkog originala zbog djelomično netočnog prijevoda.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.
